„- Plašim se, drugarice Efron, da ovde sve više ima…
(šapatom) Jevreja, Jevreja i Litvanaca.“
M. Cvetajeva
U šest i deset izjutra u Öresund-vozu. Ulazi kondukter, kontroliše karte. Stranac, brkat, kovrdžave kose, naličan Markesu.
I otac je, za mladosti, bio kondukter. S prva na liniji N. Pazar – Beograd i Novi Pazar – Titograd (a docnije, kad je njegov direktor počeo da trguje i mulja s radnim mjestima, izgubio je te linije i prebačen na lokalne).
Dva-tri puta sam putovao s njim na tim linijama. Sjećam se, išli smo za Beograd. Negdje u Dolini jorgovana, autobus se zaustavlja, pauza za ručak. Na jednoj padini, krhka, drvena kafana, sa dva dolapa ispred u čijim se koritima mogu vidjeti pastrmke. Jeli smo te ribe i njihov ukus moja nepca još uvijek pamte. Prvo viđenje Beograda, glavnog grada naše otadžbine, zgasilo se. Osim obale Dunava ili Save, na koju smo sišli. Bijeli pijesak, crno granje; nepregledna voda, mutna poput glavobolje. Kamene zidine (Kalemegdan) pod lišajem i kameno stepenište koje silazi u džombu, u tamni vilajet.
Zatim, most u Ivangradu. Tu smo se slikali. Ja imam vunjen džemper i somotne pantalone (braon boje sigurno, samo su mi takve kupovali), a otac ima konduktersku šapku na glavi i konduktersko odijelo. To mi je jedina slika s ocem iz djetinjstva, drugih nemam.
*
Prije lijeganja prepisati iz dnevnika E. Norlinda zapis o boravku R. M. Rilkea u Borgebiju (zamak u blizini Lunda), njegov susret sa slikarkom Torom V. Holstrom, a i onu zgodu kad se nađe ispred bika, tovljenika. (“Golemi breg sa grmljavinom u nutrini”). Prepisati boje i pejzaže iz Orfej. Euridika. Hermes. Tu veliku pjesmu, eksperti se slažu, Rilke ovdje nije napisao. Ali je možda dodavao završnu glazuru. Onu stazu i ono veliko, sivo, slijepo jezero/što visi iznad svog dalekog dna/ko kišno nebo iznad krajolika, nije vala mogao vidjeti u Rimu, odakle je u ljeto 1904. stigao ovamo.
Nagonim se da obiđem Borgeby, eto imam i novi bicikl, ali ova mrzna pandemja a i ovo jesenja mrklina od puta me odbijaju.
(8. 10.)
Pokisao sam na Videdalu i ponovo na Centralu. Na Triangelu briše nizak, leden vjetar. Ovo je nedjelja u kojoj će listopadi nijemo, kao logoraši, svući svoju krpež i vući se uokolo golokraki.
*
(14. 10.)
Jutros dođem busom nr. 170 do Videdala i krenem onom kraticom ka školi. Još je mrklo, nema nikog. Onda primijetim kako neki auto hmili iza mene. Pa polako pored mene. Mislim traži parking, čeka na neku skretnicu. Nije, nego policija. Otvore prozor, jedan me pita šta radim ovdje. Idem, odgovorim. I idem, oni voze uporedo, pita onaj ponovo jesam li iz naselja, nisam kažem. Odakle dolaziš, kuda si krenuo? Dolazim iz Lunda, idem u školu Granbacken, tamo radim. Idem, voze, šutimo. A gdje ste vi pošli?, pitam. Dobro, dobro, kaže jedan, dodaju brzinu i odlaze. Bilo im je krivo, šta ću. Ali, vrijeme ide na njihovoj strani. Ne desi li se kakvo čudo u Evropi, sljedeći put kad me sretnu, neće morati ništa da pitaju, već me mogu smjesta upucati.
(19. 10.)
Bio vikend, težak. Dole, kod kuće, svi bolesni. Majka najgore, upala pluća ili covid. A nigdje pomoći. Bolnice rasturene, lijekova nema, osoblje drsko, slaba znanja. Z. je u najtežem položaju. Drži na leđima svoju porodicu i oca i majku. Gledam ih jučer na viberu, ne znaš za kim prvo da počupaš kosu s glave. M. srećom bio u N. Pazaru do subote. U petak je, kaže, majka bila u najtežem stanju. U nedjelju dobila prvu infuziju i osjeća se malo bolje.
Njena zla sudbina, njeno samovanje, njena borba od fabrike Raške (1962.) pa nadalje. Da je snage, da sam Cvetajeva, pa to opisati.
(22. 10)
Onaj mladi i pretili Danac, lider rasističke stranke Stram, koji je, čini mi se, u junu, tražio dozvolu da u Malmöu javno spali Kura’n časni, pa je nije dobio niti mu je dozvoljen ulazak u Švedsku, premda je akcija poslije uspješno izvedena i jedan primjerak knjige prvo spaljen u nekoj posrednoj ulici, a drugi, na Adolfs-trgu šutiran nogama, sad je (Syd svenska, vikend izdanje) dobio švedsko državljanstvo i moći će nesmetano da planira i lično predvodi naredne akcije.
Inače, kad smo kod spaljivanja Kura’na, on se spaljuje i na kućnim balkonima. Atmosfera je intimnija, knjiga gori među cvijećem, a kad nema vjetra s Öresunda, plamen se diže čisto, skoro vertikalno. Šire se fotografije i video snimci po mrežama, biraju se najbolji prilozi.
(30.10.)
U magacinu biblioteke u Malmöu, pronašao knjigu o torbarima, trgovcima stareži. Većinom su iz Nodena, sirotinjsko/jevrejskog naselja u Lundu.
Taj Noden, to je bila neka močvarna parcela u današnjem centru, malo ispod kafea Arimana i knjižare Glerups. Otkupio je negdje sa početka XX vijeka, neki preduzimač i onde podigao red niskih i jeftinih kuća. Tu je potom živjela lundska sirotinja. Kada su se Jevreji pojavili (bježeći od pogroma u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji), te su kuće iznajmljene njima. Tako je formiran jedini šetl – geto na prostru Švedske. (Te kućice, udešene kao dževahir-kutije, danas su skuplje od vatre i u njima živi ovdašnji adamluk.)
Ljudi iz Nodena nisu mogli naći čvrstog posla. Bavili su se onim koji nije htio niko. Jevreji su uglavnom trgovali na sitno – torbarili. Nosili su svoju robu na leđima. Prvo po bližim, a kad bi bilo dopušteno, i daljim mjestima.
Kako nisu imali svojih bašti, uzimali su pod zakup kolonije na Hojeu i ondje zeleniš sadili. Mora biti, ubjeđujem sebe, da su neke od onih starih i ničijih voćaka ti torbari kalemili i sadili. Na drugome mjestu takvih voćki nema. Autohtone rase jabuka na severu kiselog su ukusa, dok su ove na Hojeu slatke poput naših petrovača i šimširki.
I ja (evo druga će godina) bištem po knjigama sve u nadi da ću za to moje ubjeđenje naći kakvog neupitnog pisanog dokaza.
(31.10)
Pozni vozovi sve su žalosniji.
Prije dvije večeri, taman smo napustili minijaturnu stanicu u Okarpu, kad je voz počeo smanjivati brzinu i na kraju stao. Stajao je tako 20-25 munuta, dok je razglas ponavljao kako su se negdje ispred, na otvorenom kolosijeku, našla neovlaštena lica i kako će se vožnja nastaviti čim se dotična uklone.
Evo, i ovaj večerašnji (Hilly – Malmö C – Lund C, 21.45) dreždi na nekoj ledini. Stoji, da vidim, već sat i po. Opet se neovlašteno lice na pogrešnom mjestu pojavilo, pristigla je policija, hitna pomoć, kontrolori iz regionalne putne službe. Tako svakih pet minuta vrte ne razglasu.
Saputnici sjede šutke, bulje u mobile (ja u iPad) ali kada u vagonu ozbiljno zahladi, čuju se i prvi šapati.
Neko se, na žalost, ponovo ubio. Ponovo muškarac. Žene su, znači, i u tome temeljnije i hrabrije. Pripremaju se, biraju. A muškim se čini da je ovo najjednostavniji i najmanje mučan način.
Pa i jeste, kad bolje razmisliš. I to valja držat u pameti.
Hoje O, II
(Zapisi, skice i dnevnici)
Oktobar u vagonu
(2020)
„- Plašim se, drugarice Efron, da ovde sve više ima…
(šapatom) Jevreja, Jevreja i Litvanaca.“
M. Cvetajeva
U šest i deset izjutra u Öresund-vozu. Ulazi kondukter, kontroliše karte. Stranac, brkat, kovrdžave kose, naličan Markesu.
I otac je, za mladosti, bio kondukter. S prva na liniji N. Pazar – Beograd i Novi Pazar – Titograd (a docnije, kad je njegov direktor počeo da trguje i mulja s radnim mjestima, izgubio je te linije i prebačen na lokalne).
Dva-tri puta sam putovao s njim na tim linijama. Sjećam se, išli smo za Beograd. Negdje u Dolini jorgovana, autobus se zaustavlja, pauza za ručak. Na jednoj padini, krhka, drvena kafana, sa dva dolapa ispred u čijim se koritima mogu vidjeti pastrmke. Jeli smo te ribe i njihov ukus moja nepca još uvijek pamte. Prvo viđenje Beograda, glavnog grada naše otadžbine, zgasilo se. Osim obale Dunava ili Save, na koju smo sišli. Bijeli pijesak, crno granje; nepregledna voda, mutna poput glavobolje. Kamene zidine (Kalemegdan) pod lišajem i kameno stepenište koje silazi u džombu, u tamni vilajet.
Zatim, most u Ivangradu. Tu smo se slikali. Ja imam vunjen džemper i somotne pantalone (braon boje sigurno, samo su mi takve kupovali), a otac ima konduktersku šapku na glavi i konduktersko odijelo. To mi je jedina slika s ocem iz djetinjstva, drugih nemam.
*
Prije lijeganja prepisati iz dnevnika E. Norlinda zapis o boravku R. M. Rilkea u Borgebiju (zamak u blizini Lunda), njegov susret sa slikarkom Torom V. Holstrom, a i onu zgodu kad se nađe ispred bika, tovljenika. (“Golemi breg sa grmljavinom u nutrini”). Prepisati boje i pejzaže iz Orfej. Euridika. Hermes. Tu veliku pjesmu, eksperti se slažu, Rilke ovdje nije napisao. Ali je možda dodavao završnu glazuru. Onu stazu i ono veliko, sivo, slijepo jezero/što visi iznad svog dalekog dna/ko kišno nebo iznad krajolika, nije vala mogao vidjeti u Rimu, odakle je u ljeto 1904. stigao ovamo.
Nagonim se da obiđem Borgeby, eto imam i novi bicikl, ali ova mrzna pandemja a i ovo jesenja mrklina od puta me odbijaju.
(8. 10.)
Pokisao sam na Videdalu i ponovo na Centralu. Na Triangelu briše nizak, leden vjetar. Ovo je nedjelja u kojoj će listopadi nijemo, kao logoraši, svući svoju krpež i vući se uokolo golokraki.
*
(14. 10.)
Jutros dođem busom nr. 170 do Videdala i krenem onom kraticom ka školi. Još je mrklo, nema nikog. Onda primijetim kako neki auto hmili iza mene. Pa polako pored mene. Mislim traži parking, čeka na neku skretnicu. Nije, nego policija. Otvore prozor, jedan me pita šta radim ovdje. Idem, odgovorim. I idem, oni voze uporedo, pita onaj ponovo jesam li iz naselja, nisam kažem. Odakle dolaziš, kuda si krenuo? Dolazim iz Lunda, idem u školu Granbacken, tamo radim. Idem, voze, šutimo. A gdje ste vi pošli?, pitam. Dobro, dobro, kaže jedan, dodaju brzinu i odlaze. Bilo im je krivo, šta ću. Ali, vrijeme ide na njihovoj strani. Ne desi li se kakvo čudo u Evropi, sljedeći put kad me sretnu, neće morati ništa da pitaju, već me mogu smjesta upucati.
(19. 10.)
Bio vikend, težak. Dole, kod kuće, svi bolesni. Majka najgore, upala pluća ili covid. A nigdje pomoći. Bolnice rasturene, lijekova nema, osoblje drsko, slaba znanja. Z. je u najtežem položaju. Drži na leđima svoju porodicu i oca i majku. Gledam ih jučer na viberu, ne znaš za kim prvo da počupaš kosu s glave. M. srećom bio u N. Pazaru do subote. U petak je, kaže, majka bila u najtežem stanju. U nedjelju dobila prvu infuziju i osjeća se malo bolje.
Njena zla sudbina, njeno samovanje, njena borba od fabrike Raške (1962.) pa nadalje. Da je snage, da sam Cvetajeva, pa to opisati.
(22. 10)
Onaj mladi i pretili Danac, lider rasističke stranke Stram, koji je, čini mi se, u junu, tražio dozvolu da u Malmöu javno spali Kura’n časni, pa je nije dobio niti mu je dozvoljen ulazak u Švedsku, premda je akcija poslije uspješno izvedena i jedan primjerak knjige prvo spaljen u nekoj posrednoj ulici, a drugi, na Adolfs-trgu šutiran nogama, sad je (Syd svenska, vikend izdanje) dobio švedsko državljanstvo i moći će nesmetano da planira i lično predvodi naredne akcije.
Inače, kad smo kod spaljivanja Kura’na, on se spaljuje i na kućnim balkonima. Atmosfera je intimnija, knjiga gori među cvijećem, a kad nema vjetra s Öresunda, plamen se diže čisto, skoro vertikalno. Šire se fotografije i video snimci po mrežama, biraju se najbolji prilozi.
(30.10.)
U magacinu biblioteke u Malmöu, pronašao knjigu o torbarima, trgovcima stareži. Većinom su iz Nodena, sirotinjsko/jevrejskog naselja u Lundu.
Taj Noden, to je bila neka močvarna parcela u današnjem centru, malo ispod kafea Arimana i knjižare Glerups. Otkupio je negdje sa početka XX vijeka, neki preduzimač i onde podigao red niskih i jeftinih kuća. Tu je potom živjela lundska sirotinja. Kada su se Jevreji pojavili (bježeći od pogroma u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji), te su kuće iznajmljene njima. Tako je formiran jedini šetl – geto na prostru Švedske. (Te kućice, udešene kao dževahir-kutije, danas su skuplje od vatre i u njima živi ovdašnji adamluk.)
Ljudi iz Nodena nisu mogli naći čvrstog posla. Bavili su se onim koji nije htio niko. Jevreji su uglavnom trgovali na sitno – torbarili. Nosili su svoju robu na leđima. Prvo po bližim, a kad bi bilo dopušteno, i daljim mjestima.
Kako nisu imali svojih bašti, uzimali su pod zakup kolonije na Hojeu i ondje zeleniš sadili. Mora biti, ubjeđujem sebe, da su neke od onih starih i ničijih voćaka ti torbari kalemili i sadili. Na drugome mjestu takvih voćki nema. Autohtone rase jabuka na severu kiselog su ukusa, dok su ove na Hojeu slatke poput naših petrovača i šimširki.
I ja (evo druga će godina) bištem po knjigama sve u nadi da ću za to moje ubjeđenje naći kakvog neupitnog pisanog dokaza.
(31.10)
Pozni vozovi sve su žalosniji.
Prije dvije večeri, taman smo napustili minijaturnu stanicu u Okarpu, kad je voz počeo smanjivati brzinu i na kraju stao. Stajao je tako 20-25 munuta, dok je razglas ponavljao kako su se negdje ispred, na otvorenom kolosijeku, našla neovlaštena lica i kako će se vožnja nastaviti čim se dotična uklone.
Evo, i ovaj večerašnji (Hilly – Malmö C – Lund C, 21.45) dreždi na nekoj ledini. Stoji, da vidim, već sat i po. Opet se neovlašteno lice na pogrešnom mjestu pojavilo, pristigla je policija, hitna pomoć, kontrolori iz regionalne putne službe. Tako svakih pet minuta vrte ne razglasu.
Saputnici sjede šutke, bulje u mobile (ja u iPad) ali kada u vagonu ozbiljno zahladi, čuju se i prvi šapati.
Neko se, na žalost, ponovo ubio. Ponovo muškarac. Žene su, znači, i u tome temeljnije i hrabrije. Pripremaju se, biraju. A muškim se čini da je ovo najjednostavniji i najmanje mučan način.
Pa i jeste, kad bolje razmisliš. I to valja držat u pameti.