***

Mogli smo pričati o pravopisnim greškama u vodiču koji sam na kraju
zaboravio ponijeti, o uholaži koja je, bunovna i krmeljiva, provirila pa
izašla iz kriške kruha, nemajući pojma o tome da smo je sekundu prije
mogli pojesti. I o tome zašto je u tvom kraju zovu ulež, a u mom žuželjica.
O boji safta kojim su bili zaliveni teleći medaljoni. Ili prosto šutjeti i
gledati se. Kao da smo tako jednom jedno drugom ispričali mnogo. Ali

nismo. Ništa od toga nismo. Nego o nama. Riječima. Kod toliko ljepših
načina. Natopljenim ironijom, uokvirenim crnilom. Kamenjem koje smo,
umjesto za udarce, mogli upotrijebiti za učvršćivanje temelja. Ovako smo
se ljubili snajperskim mecima. Na kraju je uholaža, zgažena
na drvenom podu, najmanja šteta bila. Njoj suđeno je bilo. Ali nama,

u to baš siguran nisam. Kipovi u narodnoj nošnji stoljeća budućih. Dva
raka koja prvo su povukla ručnu pa ubacila u rikverc. Na kraju su neke
niotkud pristigle stvari, oštre i teške, buka izrečenog i eho prešućenog,
vrtoglavo pojurile ukrug. Boljelo je. I tebe, znam. Od svih onih riječi koje
smo mogli reći, a nismo, onih drugih, uspio sam izreći nekoliko samo tri,

a vjeruj mi da svaka je apostol mogla biti. I sunčani Krist. Pa makar svaka
na svoje drvo križa bila pribijena. I svaka je mogla biti anđeo. U onom
zadnjem dodiru koji kao da prvi je bio. Prije nego što sam otišao u noć. U
tamu.

Odakle ti sve ovo pišem.