Danas sam svjestan svojih predaka. Ne moram konzultirati svoj horoskop, niti genealoško stablo. Ne znam ništa o stvarima koje su zapisane u zvijezdama ili u mojoj vlastitoj krvi. Znam samo da potječem od mitloških osnivača rase. Čovjek koji prinosi svetu bocu usnama, zločinac koji kleči na tržnici, nevini koji otkriva da sve lešine zaudaraju, luđak koji pleše s munjom u rukama, fratar koji podiže suknje da bi se popišao na svijet, fanatik koji prevrće po knjižnicama da bi pronašao Riječ – svi oni su stopljeni u meni, svi oni čine moju konfuziju, moju ekstazu. Ako sam nečovječan, to je zato što se moj svijet prelio preko ljudskih granica, zato što biti čovjekom znači siromašnu, bijednu žalosnu situaciju, ograničenim čulima, ograđenu moralom i zakonima, definiranu banalnostima i frazama. Slijevam lozin sok u svoje ždrijelo i nalazim u njemu mudrost, ali mudrost se ne rađa od loze, svoje pijanstvo ne dugujem vinu.
(Miler, Rakova obratnica, prevod Antun Šoljan, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Džepna knjiga, drugo izdanje, 1985. godine, u 50.000 primjeraka.)
Pišući o Milerovoj velikoj knjizi, želim da pišem o sebi u Parizu, baš onako dnevnički, kako je to napisao L.V. Emerson a citirao Miler, da bi sam definisao književni žanr svog djela. Da bih pomalo difinisao i nas, nasljedovatelje takvog pisanja. O samom Mileru je toliko pisano, da se jedva šta novo može reći. Potrebno je, ne samo u njegovom slučaju, nego i u slučaju svih onih pisaca koje smo čitali u vrijeme njihove velike slave, vratiti se tim piscima i njihovim najboljim knjigama i vidjeti gdje smo mi to sada i šta je od tih priča bitno za naš čitalački život.
U Pariz sam prvi put došao u jesen 1971. godine, kao stipendista belgijskog Ministarstva kulture. Brisel jeste bio moje mjesto “usavršavanja i studiranja”, ali mene je više zanimao Pariz, u koji sam se zaputio vozom. To je prekrasan put, kasnije ću ga prelaziti i bržim vozovima, ali ljepše je, ako već ne možeš pješačiti, putovati sporovozno, ponekad izaći i pogledati usputna mjesta. Kad sam bio došao u Pariz, na Sjevernu stanicu, u Parizu je bio jedan od čestih štrajkova gradskog prevoza. Grad je bio potpuno paralisan. Sjetio sam se uputstva starog profesora latinskog jezika u banjalučkoj Gimnaziji, Ive Nakića, s kojim sam, poslije banjalučkog zemljotresa 1969. godine, u Selcu, hotel Slaven, vježbao konverzaciju na francuskom i italijanskom jeziku; on je rado pričao o svom boravku u Parizu, o sparingovanju i treniranju boksa, naročito o izvjesnoj, romantičnoj dami starijih godina koja bi ga učinila obezbijeđenim za cijeli život da je prihvatio njene bračne ponude, ali, posebno, o pješačenju. Dragi kolega, govorio mi je visoki profesor Nakić, svojevremeno i prevodilac za romanske jezike, u Albaniji od 1945. do 1948. godine, kod ambasadora Josipa Đerđe, njegovog zemljaka iz Zadra i zaleđa, grad se upoznaje samo pješačenjem. Ja sam Pariz prošao uzduž i poprijeko, per pedes apsotolorum. To je naporno, ali je korisno i jedino ispravno.
Ono što sam znao o mogućem smještaju u Parizu odnosilo se na moje rođake, koji su tu radili kao krojači, što nije sasvim tačna odrednica, oni su šili već skrojeno, poput hiljada sličnih sebi. Imao sam neku adresu, gdje mi je rečeno da idem u ulicu Menilmontan, u blizini groblja Per-Lašez. Bilo je to dobro pješačenje, dok se nisam našao u kvartu gdje je većina petospratnica bila predviđena za rušenje. Ostarjele, gotovo neuslovne za stanovanje, bile su prvo ispražnjene a onda ih je zakupio preduzetljivi Beograđanin “Imper” Saša, kome sam zaboravio prezime, koje on nije ni upotrebljavao. Šta je uradio ovaj simpatični i veoma preduzimljivi mangup? Potkraj šeste decenije kada je bio na vrhuncu talas odlaska radništva u zapadnu Evropu, Saša je doveo u Pariz oko stotinjak radnika velikih konfekcija Jadran Perast i Borac Travnik, preporučujući im da dođu porodično, smjestio ih u jednu od tih ogromnih zgradurina u kojoj je u svakom stanu postavio onoliko šivaćih mašina marke Micubiši koliko je bilo potrebno toj porodici. Njihovo je bilo samo da šiju ono što on donese skrojeno. U pitanju su bili veliki konfekcionari, koji su radili sa velikim naručiocima, uključujući, na primjer, južnoameričke vojske, Urugvaj, Paragvaj, ali i ostalu, firmiranu odjeću. Posla je bilo preko glave, radilo se od jutra do sutra, činilo mi se da se zgradurina trese dvadeset i četiri časa dnevno. Zarada je bila solidna, socijalne i ostale obaveze Imper Saša je izmirivao onako kako zakon zahtijeva. Nudio je meni da preuzmem te poslove, pošto mu je trebao neko sa znanjem francuskog jezika i odgovornošću kakvu je vjerovatno kod mene vidio, ali sam ponudu (brzopleto) odbio. Saša će kasnije teško oboliti, ali poslovi će ići dalje, pariski konfekcionari nisu mirovali nikada. Tek će ih plimni talas iz daleke Azije ostaviti nasukane na besposlicu. Ko je htio da zaradi, trebalo je samo da se prekvalifikuje u krojački zanat. Bilo je onih koji su radili u automobilskoj industriji, težak je to bio posao za peraške Parižane, na primjer, koje sam gotovo sve poznavao. Tu su bile i obje porodice mojih sestara od ujaka. Kad sam ih pronašao, jednako su se obradovale meni kao i ja njima. Djeca su im već čavrljala francuski, dok su oni ostali na onom osnovnom, da bi mogli preživjeti. Neuklapanje u novo društveno okruženje bilo je karakteristično a često i tragično za tu generaciju naše ekonomske imigracije. Lutao sam Parizom po cijeli dan, dolazio uveče kod rođaka, oni su šili od zore pa skoro do ponoći, umoran tonuo sam u san uz zvuke šivaće mašine. Iako preglasan i mnogostruko pojačan, taj me je zvuk ipak vraćao u djetinjstvo, kao da sam se vraćao u Kostajnicu, gdje je majka još uvijek šila. Treba spomenuti i naličje ove ponesene slike, ili slike koja me još uvijek nosi, a to su mračni tipovi naše emigracije u čuvenoj crnogorskoj kafani Zeta, druženje sa kriminalcima u kvartu Belvil. Igrao sam karata sa ljudima koji su na savjesti imali čak i ubistva. Jedan od njih bio je među posljednjima koji će ubrzo biti giljotiniran.
Pariz se meni danas ukazuje kao višestruko obogaćena slika koju sam sticao godinama, na sve moguće načine. Kao dragocjena pomoć bili su mi ranije pročitani putopisi, ali i novokupljene knjige. Među njima, posebno mjesto zaslužuje Henri Miler i njegova Rakova obratnica, pored ostalog i zato što su mi se našli pri ruci u pravom trenutku. Radilo se o francuskom izdanju, Tropique du Cancer, Editions Denoel, Traduit par Paul Rivert, Preface de Henri Fluchere, u mom posjedu od 15.9.1971. godine. Knjigu sam kupio na bulevaru Sen-Mišel, ispred jedne od velikih knjižara Gibert-Joseph koja ima i jednako veliku prodavnicu gramofonskih ploča (kasnije će doći diskete i svi mogući tzv. nosači zvuka). Meni su te ploče bile jednako značajne kao i knjige, neke i značajnije, o njima bi se mogle, takođe, napisati priče. Ta knjižara još uvijek postoji, ali još veća i jednako posjećena. Tu se uopšte ne opaža nikakva kriza knjige, naprotiv, raste broj izdanja klasika, uporedo sa rastom tiraža i popularne literature.
Lutao sam Parizom, s mapom u jednom a Milerovom knjigom u drugom džepu. Učinak je bio nevjerovatan. Milerov tekst mi je govorio da su mi potrebni živi slikari i ja sam ih pronašao u onim pridošlim, prije svega Radovanu Kragulju, potom Omčikus, Kosa Bokšan, Marko Stupar i ostali savremeni klasici kojima se divio i sam Miler (primjerice Šagal, Pikaso, Leže). Tu još mislim na u ono vrijeme već mrtve velikane, počev od Rodena pa sve do kraja tog vihornog dvadesetog vijeka. Najljepše mjesto za odmor bio mi je Rodenov muzej i njegov vrt. Tragajući po tom vrtu ja sam nalazio mjesto gdje je sjedio Rilke, osjećajući tu savršenu smirenost koju mi daju dvojica najznačanijih umjetnika početka dvadesetog vijeka. Kakva samo privilegija, počast i podsticaj! Možda mi je još samo veličanstveno zdanje Nacionalne biblioteke bilo toliko važno mjesto u mojim uglavnom ljetnjim boravcima. Pariz sa svojim institucijama, ali i ulicama, bio mi je godinama nešto poput nasušne godišnje infuzije. Iz našeg sivila, kao u bajkama, ili Alisi iza ogledala, prelazio sam u svijet koji mi je po svemu odgovarao. Dovoljno je bilo da izađem na ulicu, u gomilu, jednako velike bulevare i stare četvrti, na obale Sene ili u pariske katedrale gdje bih se u smirujućoj polutami i često uz orugljaške koncerte odmarao od pješačenja i zamarajućih velikih muzeja, pa da stupim u svijet gdje naprosto nema inžinjerije ljudskih duša. Jer bi ta inžinjerija, po mojoj mjeri, morala da zadovolji toliko različitih kriterijuma da to samo sam život može da stvori. Ovdje sam vidio djelatni život, koji pronalazi svoje puteve, bez obzira na one koji se zovu predsjednicima ili ministrima. Odavanje počasti tim samoustoličenim veličinama činilo mi se najvećom glupošću koja može da zadesi jedan narod.
Ali, da se vratim Mileru i njegovom pisanju. Da ponovim jedan naslov: Mirni dani u Klišiju. Ali na svoj način, izvan onoga što se u tom naslovu kao prva asocijacija nudi čitaocu. Za mene je to klupa pokraj malog ostrva zelenila, ispred Pariske knjižare (Librairie de Paris) gdje sam upravo kupio u džepnom izdanju Milerovu knjigu o slikarstvu, Peindre c’est aimer à nouveau (Slikati je voljeti ponovo),uz dodatak, Le sourire au pied de l’échelle (Osmijeh na ljestvama), ilustrovanu crnobijelim reprodukcijama njegovih prekrasnih skvarela i odmah tu je gotovo cijelu pročitao. Ovdje, sada, kao da se prelijevam iz Rakove obratnice u ovu, novu knjigu, koja još više u meni uzdiže vrijednost Milera kao izuzetnog pisca, ali otkrivam odakle njegova ljubav prema slikarstvu kojim je prva knjiga bila prosto natopljena. Miler je u duši bio slikar, mislio je da će to biti njegov poziv, ali nije, počeo je i jedno vrijeme ostavio slikarstvo, kada je propao na primjenom ispitu u Akademiju, da bi mu se vratio, kao svojoj prvoj ljubavi, ostavivši sjećanje na to vraćanje ovom knjigom. Kod nas ona, nažalost, nije prevedena.
Značaj Milera i njegovog pisanja, njegovog pristupa jeziku i književnoj građi, za tridesete godine prošlog vijeka bio je moralnohulan. Zato je Rakova obratnica prvo objavljena u Parizu a ne u Njujorku. Ne bez oklijevanja i određenog zazora, prihvatio sam od njega tu slobodu govora, neuškopljenost, direktnost, koja pomaže da se sagleda književni lik u cijelosti. Pitao sam se kako bi pisali, na primjer, Kočić i Ćopić, da su mogli slobodno raspolagati riječima svog jezika. Sredina, svijet koji je provalio u njihove knjige, sve bi bilo još životnije, do srži, ali prije svega jezik. Naravno, time ovi pisci nisu ništa manje značajni, ali jezički oslobođeni stvaralac uvijek daje više.
Kad kažem prihvatio sam, to nije sasvim tačno, bio sam primoran, priča je to sama htjela i sama me prisilila da tako pogledom svoj jezik. Bilo je to u vrijeme kada sam pisao roman Tijelo i ostalo. Objavio sam ga pred rat, kod Ice Mutevelića, u Prvoj književnoj komuni. Recenzent je bio Rade Prelević, profesor i književni kritičar literature za djecu. To su tri priče o ljudima između sela i grada, složene kao romaneskni triptih. Jezik se tu oteo svakoj moralističkoj kontroli, a tok svijesti koji sam primijenio jedino u toj knjizi, dopuštao je, sasvim foknerovski, da zavirim u svoje junake do kraja. Nažalost, knjiga je pala u najgore vrijeme, niti je pročitana, niti je došla do onih koji bi je mogli pročitati. (Slično se desilo još sa dvije moje knjige, dječiji roman objavljen u Masleši, Trojica iz Zrikovije, i Slavni arapski matematičari, u beogradskom Nolitu. Ali tema zvana recepcija naših knjiga, nije za ovaj nego za neki novi tekst.
U prvoj priči romana Tijelo i ostalo, moj se junak u Knez Mihailovoj ulici, nađe u knjižari, gdje mu, igrom slučaja, dođe u ruke roman njemu nepoznaotg Henrija Milera, Rakova obratnica. Otvara i čita, beči oči, ne može da vjeruje u to šta čita, pita se zar je to moguće, zar se to dozvoljava. Da bi, nešto kasnije, ili ranije, vodio ljubav sasvim milerovski u svome malom predsoblju. U odnosu na Milera, nisam potpuno objasnio prostor, onaj vanjski što se stvorio u mom junaku, a koji je kod Milera impresivan. Rakova obratnica je najuzbudljiviji pjesnički vodič po Parizu. Mom junaku je Beograd bio i ostao dalek i nejasan, neuhvatljiv. Vjerovatno je tako bilo sa svim pridošlicama u grad koji je rastao preko prirodne mjere asimiliranja dođoša. Naročito u slučaju odraslih, stasalih, formiranih ljudi. Tako je sa svim gradovima ovog svijeta. Samo se kod rijetkih grad “primi”, u njima nađe svog novog biografa. To je moć velikih gradova, da proizvedu u senzibilnoj duši svoju sliku poput camere obscure. Pored Milera, naravno, to me fascinira kod Lorensa Darela. Aleksandriju, koju u stvarnosti nikada nismo vidjeli, nosimo u sebi, možda i bolje i potpunije od onih koji su došli u nju i ostali neshvatajući taj čudesni grad.
Čitaocima ovog teksta, preveo sam nekoliko rečenica iz pomenute knjige o slikarstvu, uz napomenu da se njen drugi dio odnosi na čarobne slike Ferdinanda Ležea. Još 1948. godine napisao ga je Miler za katalog izložbe u kojoj je osnovna tema bio cirkus i čudesni svijet cirkuskih klovnova.
Ponekad je nеuspjeh najbolja garancija uspjeha i često je zastoj korisniji od napredovanja. Mi vrlo rijetko procijenimo trenutak kad negativno služi da stvara pozitivno, a kad zlo rađa dobro.
[…] uho, taj čudni dodatak na licu!
Slikati, to je ponovo voljeti. Da biste vidjeli kao što slikar vidi, morate da gledate očima ljubavi. Njegova ljubav nije posesivna: slikar je primoran da dijeli ono što vidi. Najčešće, on nas upućuje da vidimo i osjećamo ono što ignorišemo ili protiv čega smo imunizovani. Njegov način da približi svijet da bi nam rekao da ništa nije nisko ili odvratno, da ništa nije trivijalno, plitko ili nesvarljivo ako to nije naša vlastita snaga vizije. Vidjeti nije samo gledati; ono što je potrebno je gledati-vidjeti; prodrijeti pogledom i posmatrati.
Djeca su jedini umjetnici kojima bih prepustio svoje zidove. Za mene, dječiji radovi imaju svoje mjesto uz remek-djela velikih majstora.
Dječije djelo nikada ne omaši da nas provocira, da nas priziva, jer je ispunjeno i prožeto gotovo magičnom sigurnošću koja se rađa iz direktnog i sponatanog pristupa stvarima.
Nije dovoljno da volimo ono što radimo, moramo znati kako se voli.
Najbolji način da se ubije umjetnik sigurno je onaj da mu se da sve što mu je potrebno.
Iskreno vjerujem da pravi umjetnik uvijek više voli da pokloni svoje djelo nego da ga proda. Dobar umjetnik mora imati malo ludosti u sebi, ako pod ludošću smatramo pretjeranu nemogućnost prilagođavanja. Pojedinac koji se može prilagoditi na naš ludi svijet je ili tupav čovjek ili mudrac. U prvom je slučaju imun na umjetnost, u drugom izvan nje.
Dovoljan je jedan prijatelj, ako je čovjek vjere, da se stvaraju čuda.
Niko ne stiče genijalnost, to je Božiji dar. Ali možemo sticati strpljenje, hrabrost, mudrost, razumijevanje.
(Slikati je ponovo voljeti)
Biti svoj, samo svoj, to je nečuveno. Ali kako stići do toga, kako to postati? Ah! to je trik, najteži od svih. Sablažnjivo je upravo to da ne treba puno truda. Stvar je u tome da ne želiš biti ni оvo ni ono, ni visok ni nizak, ni vješt ni nespretan …da li me pratiš? Ponašaš se u skladu sa svojom pojavom. Ali dobrovoljno, naravno. Zato što ne postoji stvar koja nema svoj značaj. Ni jedna.
Radost je poput rijeke: ništa ne zaustavlja njen tok.
Cirkus je djelić zatvorene arene, namijenjene zaboravu. Manje ili više za kratako vrijeme omogućava nam da ne mislimo na sebe, da se rastočimo u očaravanju i blaženstvu, da budemo preneseni u misteriju.
klovn je pjesnik u akciji. on je priča koju igra. klovn me tako obuhvatno privlači (premda ne uvijek bez ikakve sumnje), upravo zato što između njega i svijeta stoji smijeh.
njegovo smijanje sebi nema ničeg homerovskog. ovo je
tihi smijeh bez veselja, kako se kaže. klovn nas
uči da se smjjemo sebi. i njegov su smijeh
porodile suze. neosporno, ovo je najčudnija priča koju sam napisao do sada.
Moje knjige (9)
HENRI MILER – RAKOVA OBRATNICA
Danas sam svjestan svojih predaka. Ne moram konzultirati svoj horoskop, niti genealoško stablo. Ne znam ništa o stvarima koje su zapisane u zvijezdama ili u mojoj vlastitoj krvi. Znam samo da potječem od mitloških osnivača rase. Čovjek koji prinosi svetu bocu usnama, zločinac koji kleči na tržnici, nevini koji otkriva da sve lešine zaudaraju, luđak koji pleše s munjom u rukama, fratar koji podiže suknje da bi se popišao na svijet, fanatik koji prevrće po knjižnicama da bi pronašao Riječ – svi oni su stopljeni u meni, svi oni čine moju konfuziju, moju ekstazu. Ako sam nečovječan, to je zato što se moj svijet prelio preko ljudskih granica, zato što biti čovjekom znači siromašnu, bijednu žalosnu situaciju, ograničenim čulima, ograđenu moralom i zakonima, definiranu banalnostima i frazama. Slijevam lozin sok u svoje ždrijelo i nalazim u njemu mudrost, ali mudrost se ne rađa od loze, svoje pijanstvo ne dugujem vinu.
(Miler, Rakova obratnica, prevod Antun Šoljan, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Džepna knjiga, drugo izdanje, 1985. godine, u 50.000 primjeraka.)
Pišući o Milerovoj velikoj knjizi, želim da pišem o sebi u Parizu, baš onako dnevnički, kako je to napisao L.V. Emerson a citirao Miler, da bi sam definisao književni žanr svog djela. Da bih pomalo difinisao i nas, nasljedovatelje takvog pisanja. O samom Mileru je toliko pisano, da se jedva šta novo može reći. Potrebno je, ne samo u njegovom slučaju, nego i u slučaju svih onih pisaca koje smo čitali u vrijeme njihove velike slave, vratiti se tim piscima i njihovim najboljim knjigama i vidjeti gdje smo mi to sada i šta je od tih priča bitno za naš čitalački život.
U Pariz sam prvi put došao u jesen 1971. godine, kao stipendista belgijskog Ministarstva kulture. Brisel jeste bio moje mjesto “usavršavanja i studiranja”, ali mene je više zanimao Pariz, u koji sam se zaputio vozom. To je prekrasan put, kasnije ću ga prelaziti i bržim vozovima, ali ljepše je, ako već ne možeš pješačiti, putovati sporovozno, ponekad izaći i pogledati usputna mjesta. Kad sam bio došao u Pariz, na Sjevernu stanicu, u Parizu je bio jedan od čestih štrajkova gradskog prevoza. Grad je bio potpuno paralisan. Sjetio sam se uputstva starog profesora latinskog jezika u banjalučkoj Gimnaziji, Ive Nakića, s kojim sam, poslije banjalučkog zemljotresa 1969. godine, u Selcu, hotel Slaven, vježbao konverzaciju na francuskom i italijanskom jeziku; on je rado pričao o svom boravku u Parizu, o sparingovanju i treniranju boksa, naročito o izvjesnoj, romantičnoj dami starijih godina koja bi ga učinila obezbijeđenim za cijeli život da je prihvatio njene bračne ponude, ali, posebno, o pješačenju. Dragi kolega, govorio mi je visoki profesor Nakić, svojevremeno i prevodilac za romanske jezike, u Albaniji od 1945. do 1948. godine, kod ambasadora Josipa Đerđe, njegovog zemljaka iz Zadra i zaleđa, grad se upoznaje samo pješačenjem. Ja sam Pariz prošao uzduž i poprijeko, per pedes apsotolorum. To je naporno, ali je korisno i jedino ispravno.
Ono što sam znao o mogućem smještaju u Parizu odnosilo se na moje rođake, koji su tu radili kao krojači, što nije sasvim tačna odrednica, oni su šili već skrojeno, poput hiljada sličnih sebi. Imao sam neku adresu, gdje mi je rečeno da idem u ulicu Menilmontan, u blizini groblja Per-Lašez. Bilo je to dobro pješačenje, dok se nisam našao u kvartu gdje je većina petospratnica bila predviđena za rušenje. Ostarjele, gotovo neuslovne za stanovanje, bile su prvo ispražnjene a onda ih je zakupio preduzetljivi Beograđanin “Imper” Saša, kome sam zaboravio prezime, koje on nije ni upotrebljavao. Šta je uradio ovaj simpatični i veoma preduzimljivi mangup? Potkraj šeste decenije kada je bio na vrhuncu talas odlaska radništva u zapadnu Evropu, Saša je doveo u Pariz oko stotinjak radnika velikih konfekcija Jadran Perast i Borac Travnik, preporučujući im da dođu porodično, smjestio ih u jednu od tih ogromnih zgradurina u kojoj je u svakom stanu postavio onoliko šivaćih mašina marke Micubiši koliko je bilo potrebno toj porodici. Njihovo je bilo samo da šiju ono što on donese skrojeno. U pitanju su bili veliki konfekcionari, koji su radili sa velikim naručiocima, uključujući, na primjer, južnoameričke vojske, Urugvaj, Paragvaj, ali i ostalu, firmiranu odjeću. Posla je bilo preko glave, radilo se od jutra do sutra, činilo mi se da se zgradurina trese dvadeset i četiri časa dnevno. Zarada je bila solidna, socijalne i ostale obaveze Imper Saša je izmirivao onako kako zakon zahtijeva. Nudio je meni da preuzmem te poslove, pošto mu je trebao neko sa znanjem francuskog jezika i odgovornošću kakvu je vjerovatno kod mene vidio, ali sam ponudu (brzopleto) odbio. Saša će kasnije teško oboliti, ali poslovi će ići dalje, pariski konfekcionari nisu mirovali nikada. Tek će ih plimni talas iz daleke Azije ostaviti nasukane na besposlicu. Ko je htio da zaradi, trebalo je samo da se prekvalifikuje u krojački zanat. Bilo je onih koji su radili u automobilskoj industriji, težak je to bio posao za peraške Parižane, na primjer, koje sam gotovo sve poznavao. Tu su bile i obje porodice mojih sestara od ujaka. Kad sam ih pronašao, jednako su se obradovale meni kao i ja njima. Djeca su im već čavrljala francuski, dok su oni ostali na onom osnovnom, da bi mogli preživjeti. Neuklapanje u novo društveno okruženje bilo je karakteristično a često i tragično za tu generaciju naše ekonomske imigracije. Lutao sam Parizom po cijeli dan, dolazio uveče kod rođaka, oni su šili od zore pa skoro do ponoći, umoran tonuo sam u san uz zvuke šivaće mašine. Iako preglasan i mnogostruko pojačan, taj me je zvuk ipak vraćao u djetinjstvo, kao da sam se vraćao u Kostajnicu, gdje je majka još uvijek šila. Treba spomenuti i naličje ove ponesene slike, ili slike koja me još uvijek nosi, a to su mračni tipovi naše emigracije u čuvenoj crnogorskoj kafani Zeta, druženje sa kriminalcima u kvartu Belvil. Igrao sam karata sa ljudima koji su na savjesti imali čak i ubistva. Jedan od njih bio je među posljednjima koji će ubrzo biti giljotiniran.
Pariz se meni danas ukazuje kao višestruko obogaćena slika koju sam sticao godinama, na sve moguće načine. Kao dragocjena pomoć bili su mi ranije pročitani putopisi, ali i novokupljene knjige. Među njima, posebno mjesto zaslužuje Henri Miler i njegova Rakova obratnica, pored ostalog i zato što su mi se našli pri ruci u pravom trenutku. Radilo se o francuskom izdanju, Tropique du Cancer, Editions Denoel, Traduit par Paul Rivert, Preface de Henri Fluchere, u mom posjedu od 15.9.1971. godine. Knjigu sam kupio na bulevaru Sen-Mišel, ispred jedne od velikih knjižara Gibert-Joseph koja ima i jednako veliku prodavnicu gramofonskih ploča (kasnije će doći diskete i svi mogući tzv. nosači zvuka). Meni su te ploče bile jednako značajne kao i knjige, neke i značajnije, o njima bi se mogle, takođe, napisati priče. Ta knjižara još uvijek postoji, ali još veća i jednako posjećena. Tu se uopšte ne opaža nikakva kriza knjige, naprotiv, raste broj izdanja klasika, uporedo sa rastom tiraža i popularne literature.
Lutao sam Parizom, s mapom u jednom a Milerovom knjigom u drugom džepu. Učinak je bio nevjerovatan. Milerov tekst mi je govorio da su mi potrebni živi slikari i ja sam ih pronašao u onim pridošlim, prije svega Radovanu Kragulju, potom Omčikus, Kosa Bokšan, Marko Stupar i ostali savremeni klasici kojima se divio i sam Miler (primjerice Šagal, Pikaso, Leže). Tu još mislim na u ono vrijeme već mrtve velikane, počev od Rodena pa sve do kraja tog vihornog dvadesetog vijeka. Najljepše mjesto za odmor bio mi je Rodenov muzej i njegov vrt. Tragajući po tom vrtu ja sam nalazio mjesto gdje je sjedio Rilke, osjećajući tu savršenu smirenost koju mi daju dvojica najznačanijih umjetnika početka dvadesetog vijeka. Kakva samo privilegija, počast i podsticaj! Možda mi je još samo veličanstveno zdanje Nacionalne biblioteke bilo toliko važno mjesto u mojim uglavnom ljetnjim boravcima. Pariz sa svojim institucijama, ali i ulicama, bio mi je godinama nešto poput nasušne godišnje infuzije. Iz našeg sivila, kao u bajkama, ili Alisi iza ogledala, prelazio sam u svijet koji mi je po svemu odgovarao. Dovoljno je bilo da izađem na ulicu, u gomilu, jednako velike bulevare i stare četvrti, na obale Sene ili u pariske katedrale gdje bih se u smirujućoj polutami i često uz orugljaške koncerte odmarao od pješačenja i zamarajućih velikih muzeja, pa da stupim u svijet gdje naprosto nema inžinjerije ljudskih duša. Jer bi ta inžinjerija, po mojoj mjeri, morala da zadovolji toliko različitih kriterijuma da to samo sam život može da stvori. Ovdje sam vidio djelatni život, koji pronalazi svoje puteve, bez obzira na one koji se zovu predsjednicima ili ministrima. Odavanje počasti tim samoustoličenim veličinama činilo mi se najvećom glupošću koja može da zadesi jedan narod.
Ali, da se vratim Mileru i njegovom pisanju. Da ponovim jedan naslov: Mirni dani u Klišiju. Ali na svoj način, izvan onoga što se u tom naslovu kao prva asocijacija nudi čitaocu. Za mene je to klupa pokraj malog ostrva zelenila, ispred Pariske knjižare (Librairie de Paris) gdje sam upravo kupio u džepnom izdanju Milerovu knjigu o slikarstvu, Peindre c’est aimer à nouveau (Slikati je voljeti ponovo),uz dodatak, Le sourire au pied de l’échelle (Osmijeh na ljestvama), ilustrovanu crnobijelim reprodukcijama njegovih prekrasnih skvarela i odmah tu je gotovo cijelu pročitao. Ovdje, sada, kao da se prelijevam iz Rakove obratnice u ovu, novu knjigu, koja još više u meni uzdiže vrijednost Milera kao izuzetnog pisca, ali otkrivam odakle njegova ljubav prema slikarstvu kojim je prva knjiga bila prosto natopljena. Miler je u duši bio slikar, mislio je da će to biti njegov poziv, ali nije, počeo je i jedno vrijeme ostavio slikarstvo, kada je propao na primjenom ispitu u Akademiju, da bi mu se vratio, kao svojoj prvoj ljubavi, ostavivši sjećanje na to vraćanje ovom knjigom. Kod nas ona, nažalost, nije prevedena.
Značaj Milera i njegovog pisanja, njegovog pristupa jeziku i književnoj građi, za tridesete godine prošlog vijeka bio je moralnohulan. Zato je Rakova obratnica prvo objavljena u Parizu a ne u Njujorku. Ne bez oklijevanja i određenog zazora, prihvatio sam od njega tu slobodu govora, neuškopljenost, direktnost, koja pomaže da se sagleda književni lik u cijelosti. Pitao sam se kako bi pisali, na primjer, Kočić i Ćopić, da su mogli slobodno raspolagati riječima svog jezika. Sredina, svijet koji je provalio u njihove knjige, sve bi bilo još životnije, do srži, ali prije svega jezik. Naravno, time ovi pisci nisu ništa manje značajni, ali jezički oslobođeni stvaralac uvijek daje više.
Kad kažem prihvatio sam, to nije sasvim tačno, bio sam primoran, priča je to sama htjela i sama me prisilila da tako pogledom svoj jezik. Bilo je to u vrijeme kada sam pisao roman Tijelo i ostalo. Objavio sam ga pred rat, kod Ice Mutevelića, u Prvoj književnoj komuni. Recenzent je bio Rade Prelević, profesor i književni kritičar literature za djecu. To su tri priče o ljudima između sela i grada, složene kao romaneskni triptih. Jezik se tu oteo svakoj moralističkoj kontroli, a tok svijesti koji sam primijenio jedino u toj knjizi, dopuštao je, sasvim foknerovski, da zavirim u svoje junake do kraja. Nažalost, knjiga je pala u najgore vrijeme, niti je pročitana, niti je došla do onih koji bi je mogli pročitati. (Slično se desilo još sa dvije moje knjige, dječiji roman objavljen u Masleši, Trojica iz Zrikovije, i Slavni arapski matematičari, u beogradskom Nolitu. Ali tema zvana recepcija naših knjiga, nije za ovaj nego za neki novi tekst.
U prvoj priči romana Tijelo i ostalo, moj se junak u Knez Mihailovoj ulici, nađe u knjižari, gdje mu, igrom slučaja, dođe u ruke roman njemu nepoznaotg Henrija Milera, Rakova obratnica. Otvara i čita, beči oči, ne može da vjeruje u to šta čita, pita se zar je to moguće, zar se to dozvoljava. Da bi, nešto kasnije, ili ranije, vodio ljubav sasvim milerovski u svome malom predsoblju. U odnosu na Milera, nisam potpuno objasnio prostor, onaj vanjski što se stvorio u mom junaku, a koji je kod Milera impresivan. Rakova obratnica je najuzbudljiviji pjesnički vodič po Parizu. Mom junaku je Beograd bio i ostao dalek i nejasan, neuhvatljiv. Vjerovatno je tako bilo sa svim pridošlicama u grad koji je rastao preko prirodne mjere asimiliranja dođoša. Naročito u slučaju odraslih, stasalih, formiranih ljudi. Tako je sa svim gradovima ovog svijeta. Samo se kod rijetkih grad “primi”, u njima nađe svog novog biografa. To je moć velikih gradova, da proizvedu u senzibilnoj duši svoju sliku poput camere obscure. Pored Milera, naravno, to me fascinira kod Lorensa Darela. Aleksandriju, koju u stvarnosti nikada nismo vidjeli, nosimo u sebi, možda i bolje i potpunije od onih koji su došli u nju i ostali neshvatajući taj čudesni grad.
Čitaocima ovog teksta, preveo sam nekoliko rečenica iz pomenute knjige o slikarstvu, uz napomenu da se njen drugi dio odnosi na čarobne slike Ferdinanda Ležea. Još 1948. godine napisao ga je Miler za katalog izložbe u kojoj je osnovna tema bio cirkus i čudesni svijet cirkuskih klovnova.
Ponekad je nеuspjeh najbolja garancija uspjeha i često je zastoj korisniji od napredovanja. Mi vrlo rijetko procijenimo trenutak kad negativno služi da stvara pozitivno, a kad zlo rađa dobro.
[…] uho, taj čudni dodatak na licu!
Slikati, to je ponovo voljeti. Da biste vidjeli kao što slikar vidi, morate da gledate očima ljubavi. Njegova ljubav nije posesivna: slikar je primoran da dijeli ono što vidi. Najčešće, on nas upućuje da vidimo i osjećamo ono što ignorišemo ili protiv čega smo imunizovani. Njegov način da približi svijet da bi nam rekao da ništa nije nisko ili odvratno, da ništa nije trivijalno, plitko ili nesvarljivo ako to nije naša vlastita snaga vizije. Vidjeti nije samo gledati; ono što je potrebno je gledati-vidjeti; prodrijeti pogledom i posmatrati.
Djeca su jedini umjetnici kojima bih prepustio svoje zidove. Za mene, dječiji radovi imaju svoje mjesto uz remek-djela velikih majstora.
Dječije djelo nikada ne omaši da nas provocira, da nas priziva, jer je ispunjeno i prožeto gotovo magičnom sigurnošću koja se rađa iz direktnog i sponatanog pristupa stvarima.
Nije dovoljno da volimo ono što radimo, moramo znati kako se voli.
Najbolji način da se ubije umjetnik sigurno je onaj da mu se da sve što mu je potrebno.
Iskreno vjerujem da pravi umjetnik uvijek više voli da pokloni svoje djelo nego da ga proda. Dobar umjetnik mora imati malo ludosti u sebi, ako pod ludošću smatramo pretjeranu nemogućnost prilagođavanja. Pojedinac koji se može prilagoditi na naš ludi svijet je ili tupav čovjek ili mudrac. U prvom je slučaju imun na umjetnost, u drugom izvan nje.
Dovoljan je jedan prijatelj, ako je čovjek vjere, da se stvaraju čuda.
Niko ne stiče genijalnost, to je Božiji dar. Ali možemo sticati strpljenje, hrabrost, mudrost, razumijevanje.
(Slikati je ponovo voljeti)
Biti svoj, samo svoj, to je nečuveno. Ali kako stići do toga, kako to postati? Ah! to je trik, najteži od svih. Sablažnjivo je upravo to da ne treba puno truda. Stvar je u tome da ne želiš biti ni оvo ni ono, ni visok ni nizak, ni vješt ni nespretan …da li me pratiš? Ponašaš se u skladu sa svojom pojavom. Ali dobrovoljno, naravno. Zato što ne postoji stvar koja nema svoj značaj. Ni jedna.
Radost je poput rijeke: ništa ne zaustavlja njen tok.
Cirkus je djelić zatvorene arene, namijenjene zaboravu. Manje ili više za kratako vrijeme omogućava nam da ne mislimo na sebe, da se rastočimo u očaravanju i blaženstvu, da budemo preneseni u misteriju.
klovn je pjesnik u akciji. on je priča koju igra. klovn me tako obuhvatno privlači (premda ne uvijek bez ikakve sumnje), upravo zato što između njega i svijeta stoji smijeh.
njegovo smijanje sebi nema ničeg homerovskog. ovo je
tihi smijeh bez veselja, kako se kaže. klovn nas
uči da se smjjemo sebi. i njegov su smijeh
porodile suze. neosporno, ovo je najčudnija priča koju sam napisao do sada.
(Smijeh na ljestvama)