Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/76

Andrij Ljubka, Stražnja strana rata. 2024

 

S početkom otvorene agresije književnost u Ukrajini otvara se prema žanrovima koji se kreću po njezinim rubovima. Jedan od njih je, što je tipično za rat, dnevnik. Drugi, koji me danas i ovdje osobito zanima stekao je, i još uvijek stječe, izniman značaj. Riječ je o ratnoj reportaži. Ona služi kao ventil kojim se izražava neposredno ono na čemu se u fikcionalnoj književnosti mora drukčije raditi. Njome se izravno predočuje stanje stvari na terenu, približava se onima koji se nalaze u središtu ratnih zbivanja, ukida se distanca koja se gradi u pripovjednoj književnosti te se na taj način stvara, možda i iluzija – ali ipak, autentičnosti. Zbog svoje relativne kratkoće reportaža se može usporediti i sa kratkom pripovijetkom, poglavito ako se u njoj pronalaze narativni elementi. Naravno, ako se koncentrira na opise, u njoj se daju otkriti i elementi lirike. Tako se žanrovski kreće na razmeđu fikcije i dokumentarnosti čak i lirike i proze. To je čini zahtjevnom varijantom pismenoga iskazivanja, uvijek u opasnosti da sklizne u sentimentalnost. Budući da njome dominira apelativna funkcija, upućenost na čitateljicu, ona se često nalazi na granici patosa, koju kada se to od nje zahtijeva i prekoračuje. Osim toga, vjerojatno se u tome nalazi i osnova sentimentalnosti i patetičnosti, reportaža često zna suspendirati neutralnost i do izražaja dovesti osjećaje onoga koji ju ispisuje. Tako se stvara još jedna razina odnosa prema čitateljstvu koja tendira na konstruiranje i generiranje intimnosti. Dodatni faktor jest ilustracija. Reportaže su, onda kada su dobre, praćene visokokvalitetnim fotografskim materijalom kojim se njihov sadržaj obogaćuje a poruka poantira. 

Knjiga koja se kreće upravo takvim putom je Stražnja strana rata Andrija Ljubke. Ljubka nije nepoznat u „regiji“. Roman Karbid preveden je na srpski, a potom i na hrvatski. On sam je prevoditelj s „naših“ jezika – između ostalih preveo je Miljenka Jergovića i Svetislava Basaru. Osim proze piše i poeziju. Potpuna je ruska invazija i u njegovu stvaralaštvu značila prekretnicu. Pitanje „što činiti?“ vodilo je ka jedinom mogućem odgovoru: pružati humanitarnu ali i vojnu pomoć. Stražnja strana rata govori upravo o tome. (Naravno ne samo o tome, ali o čemu još, bit će riječi malo kasnije.) U predgovoru za njemačko izdanje Ljubka će ponoviti priču koju smo tako često čuli, ali koju ponavljati treba uvijek iznova: Ukrajina se bori za nas, za Europu, za naše vrijednosti, za slobodu i demokraciju. „Kada je prije jedanaest godina započeo rat u Donbasu, za Njemačku je započelo osobito vrijeme školovanja u kojemu je, isprva nemarno i s greškama, a potom na osnovu činjenica učila da Ukrajina egzistira kao samostalna zemlja, s vlastitim narodom i jednim vlastitim ukrajinskim jezikom, da posjeduje povijest kolonizirane zemlje, krivotvorenu u pripovijestima ruskoga imperija.“ Njemačka i Europa, dakle, uče. Taj je proces dugotrajan, ponekad i tegoban, ali će s učiteljima poput Andrija Ljubke biti, ipak, lakši.

Uvodna reportaža dovodi nas u kontakt s izbijanjem pune i sveobuhvatne invazije zlog imperija, ali i s otporom koji joj se pruža. Manifestira se u izdržljivosti i u spremnosti kako pojedinca tako i kolektiva da mu se suprotstavi svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Ljubka od samoga početka ističe koliko je i mala pomoć važna, koliko se, pa makar i na simboličkoj razini, pokazuje presudnom u formiranju svijesti o tome kako je samo mjesto otpora situirano difuzno, kako ga se nalazi na pasivnoj i aktivnoj strani, ali i koliko je pomoć koju se projicira na diferenciran način i u različitim smjerovima zapravo moćna upravo u svojoj molekularnosti. Kilogram kave „pomaže psihi jer čovjeku pruža osjećaj da nije tek komad mesa, cilj za snajperiste i bombe, već ljudsko biće. Čovjek s okusom, sklonostima i navikama.“ Konvoji pomoći koji se kreću prema istoku razvoze dobra kako na front tako i među civilno pučanstvo, slabe i nemoćne koji bez njih ne bi preživjeli. No, i to je glavni organizacijski posao koji obavlja Andrij Ljubka, on se u najvećoj mjeri koncentrira na nabavku terenskih vozila. S nemalim ponosom ističe da je od početka rata ukrajinskoj vojsci isporučio preko 400 automobila. „U ovim strašnim vremenima su se pisanje i umjetničko stvaralaštvo povukli u pozadinu. Sada su najvažniji auti. I kao spisatelj, filolog i strastveni čitatelj vjerujem da je taj prioritet apsolutno ispravan.“

Teme se reportaža lepezasto šire kako bi obuhvatile što je više moguće segmenata života agresorskim ratom zahvaćene zemlje. Poneke su priče posvećene pojedincima i pojedinkama koji/koje neprimjetno obavljaju čudesne poslove. Poneke, opet, istinskim herojima koji za obranu zemlje daju svoj život. Meni je osobno najdraža reportaža pod imenom „Romi“. Radi se, iznova, o nabavci automobila i spremnosti jedne velike romske obitelji da taj posao obavi, prijateljski i nebirokratski. U središtu se priče nalazi gospodin František, slovački Rom koji živi u Engleskoj. Kvaka je u tome što vozila importirana iz Engleske volan imaju na desnoj strani što ih, na europskom tržištu, čini za trećinu jeftinijim od „normalnih“. Na taj je način gospodin František za potrebe ukrajinske vojske, a preko veze s Andrijem Ljubkom nabavio preko stotinu pick-upa. „Pored cijene oni imaju još jednu važnu prednost: Romi s njima voze iz Engleske do Slovačke što znači da su prošli test izdrživosti na ruti od 2500 km. Kada im je uspjelo stići do nas u Ušhorod, onda će doći i do Donbasa, a kasnije i na paradu pobjede kroz moskovske močvare.“ Ljubka pri tome ne štedi ni sama sebe od kritike zbog stereotipa glede Roma. „Priznajem da sam pri prvome susretu kraj BMW-a sa zatamnjenim staklima gotovo i sam postao žrtvom predrasuda. Dobro je da se zbilo drukčije. Auti koje su nabavili ‘naši’ stigli su više nego često bez radija, rezervnog kotača ili dizalice – za čitavo vrijeme nisam doživio da su Romi nešto ukrali.“

Tihi likovi u ovoj knjizi pronalaze se u njezinim dijelovima koji govore o emigrantima na Zapad koji su se početkom agresije vratili u Ukrajinu. Time Ljubka ističe da postoji i drugi pravac kretanja – ne samo onaj u izbjeglištvo. Ti su ljudi iz nekih dubokih razloga (bilo bi ih odveć banalno svrstati u kategoriju patriotizma) donijeli odluku da se vrate u zemlju kako bi joj pomogli ili kako bi bili tamo gdje se, unatoč tegobama, dobro osjećaju. Orisja se vraća iz Engleske u kojoj je gostoprimstvo obitelji koja ju je primila kao izbjeglica guši. Viktor i Violeta, imaju desetero djece, studirali su i radili u Njemačkoj, s početkom Narančaste revolucije vraćaju se u Ukrajini da pomognu u izgradnji zemlje, otvorena invazija tjera ih opet u Njemačku, ali se djeca žele po svaku cijenu vratiti natrag. Sanja s obitelji odlazi u Austriju. Kada ih je smjestio vraća se u domovinu, na svoje veliko poljoprivredno dobro kojim se mora upravljati. Od tada stalno putuje između dvije zemlje, nalazi se u stanju čudne mimikrije jer u Austriji ne želi pokazati da je bogat. 

Vlastite pripovijesti miješaju se s tuđima. Gdje je autor bio kada je počeo rat? Gdje je svojoj budućoj ženi izjavio ljubav? Kako rat utječe na njegovo pisanje? To je možda jedna od najosobnijih tema, tema koja kao da progoni Andrija Ljubku, ali mu i daje snagu da nastavi. „Kada bih morao izabrati jednu riječ koja me karakterizira nakon godine rata, gorko bih konstatirao: degeneracija.“ Kada se gleda u ogledalu, vidi kako je fizički propao. Stanje u kojemu se nalazi podsjeća ga na noćnu moru, čini da „civilizacijska opna“ nestane i razotkriva čovjeka u čitavoj njegovoj ogoljenoj tjelesnosti. Ono što je najteže jest propadanje jezika. „Kako je moj jezik degenerirao! Govorim jednom vrstom pojednostavljene verzije moga prijašnjeg jezika – grublje, siromašnije, primitivnije. Psovke su nadomjestile poštapalice i fraze ljubaznosti, rijeka sinonima je isušila, kompleksne hipotaktičke i koordinirajuće konstrukcije zakržljale su do oskudnih rečeničnih fragmenata. Sada razumijem otkuda potječe Hemingwayev tipični telegrafski stil…“ Ipak postoji jedna vrst literature koja mu može pružiti spas u ratnim vremenima. Riječ je o poeziji koju će nazvati „kraljicom rata“. Zbog kratkoće može je se čitati čak i u skloništu, a kada ih se piše pjesme, ma koliko nesavršene bile, „ispunjavaju najvažniju funkciju umjetnosti – ljudski izraz duševnoga stanja, njegovih doživljaja i nada.“ Ona je stoga i vladarica nad svim drugim umjetnostima.

Postoji li još nešto što omogućuje lakše preživljavanje ratnih strahota? Humor, reći će Andrij Ljubka, ljekoviti humor. On je od početka rata postao nešto poput štita za Ukrajinu. Ljubka će prizvati sve njegove registre, naglašavajući da je i crna varijanta nezaobilazna, ali da ga se može doživjeti i kroz ironiju, satiru ili sarkazam, u obliku običnoga vica ili internetskog mema. No istovremeno će i kontekstualizirati ukrajinski humor smještajući ga, geografski, u Srednju Europu. Tada će se pred nama otvoriti svijet dobrog vojnika Švejka. „Po mome se mišljenju srednjeeuropski mentalitet, kultura Srednje Europe, odlikuje dvama osnovnim karakteristikama: ljubavlju prema melankoliji i crnim humorom. Melankolija, jedna često bezrazložna čežnja, tipična je za srednjoeuropsku dušu. To raspoloženje svijetloga mraka možda ovisi o kontinentalnoj klimi, s predugom zimom i sumorno-močvarnom jeseni.“ U tome će okružju Ljubka otkriti srodne duše – Bohumila Hrabala ili Olgu Tokarczuk. Njegova zakarpatska geografija pokrit će se s galicijskom Jurija Andruhoviča, podijeliti s njom teme otkrivanja vlastitoga identiteta u prostoru obilježenom nasiljem – ali i ljepotom.

Najvažnijom će mi se reportažom, koja to zapravo i prestaje biti i pretvara se u svojevrsnu poetološku programatiku, ipak činiti „Na Ahilovu grobu“. Ako se humorom i melankolijom, kao i tragičnom poviješću, Ukrajina nalazi u Srednjoj Europi, ova je priča uvodi u samo kulturalno srce kontinenta. Prvi je razlog tomu što je, prema legendi, Zmijski otok, mjesto na kojemu se vodila jedna od prvih velikih bitaka rusko-ukrajinskoga rata, iz mora podigla boginja Tetida, kako bi na njemu upokojila dušu svoga sina Ahila. Mit veli da je on doista i pokopan na tome otoku. Na njegovome su „grobu Grci izgradili hram čiji su ostaci potrajali do naših dana i služili kao građevinski materijal za svjetionik na otoku.“ Prema tome, Ukrajina je već u antici bila dio ekumene, dio Europe te time sudjeluje u njezinim vrijednostima. Govorio sam već o patetici kao sredstvu Ljubkine poetike. Ona se ovdje nalazi s pravom, bez obzira na to što je suvremena književnost osobito ne voli. Jer, kako govoriti o nečemu tako strašnome, a da se pri tome ne koristi jedno od najznačajnijih sredstava antičke književnosti? Čujmo još jednom Ljubku: „Ukrajina je postala prizorište grčkih tragedija, a na osnovu biografija najobičnijih Ukrajinaca mogu se studirati filozofske dubine antičke književnosti. I ako želite saznati što su ljubav, spremnost na žrtvovanje, prijateljstvo i dobro – i tada biste trebali putovati u Ukrajinu.“ Što dodati tomu? Jedva što. Andrij je Ljubka ostavio jedan dokument kao spomenik kojega ćemo u budućnosti koristiti kako bismo rekonstruirali stravu, mrak, ali istovremeno i nevjerojatnu ustrajnost i vedrinu Ukrajine – u borbi sa otjelotvorenim zlom. A od mene jedno osobno obećanje: Kad me učenje ukrajinskoga dovede toliko daleko, prva knjiga o kojoj ću izvještavati na Mostu bit će ili Tvoj pogled Ćo-Ćo-san ili Večer u Istanbulu, o jednome, dakle, od dva romana Andrija Ljubke. (U zagradi: o Karbidu sam već pisao, na početku ovoga serijala.)                           

Davor Beganović 17. 11. 2026.