Dugo vremena najavljivana, ali zanemarivana, upala moje gušterače buknula je 11. rujna 2026. godine i natjerala me u bolnicu.
Danima kasnije shvatio sam da je to bilo na „11. rujna“, „9/11“, na jubilarnu, dvadeset petu godišnjicu terorističkih napada na Ameriku. Kad sam to rekao novostečenom bolničkom drugu Darku, on je zaključio: „Vi’š, uvijek neko svjetsko sranje 11. rujna.“
Pankreas, gušterača
Nikad nisam razmišljao, ni znao čemu služi pankreas iliti gušterača, a sada razmišljam i znam: služi čemu i naše tijelo – da nam ponese dušu s lakoćom i užicima, a zatim da propada i boli.
Bol
Nije mi ovo prvi užasan bol u životu, bilo ih je više. Ali uvijek kažem: ovaj sad je najgori mogući bol. A kada mine, ispričavam se onom bolu koji je ipak bio gori od ovog, da se ne bi uvrijedio, pa prestao biti najgori mogući bol.
Kazna
Tri dana ležim bolan, žedan, gladan, bolničkom režimu pokoran. Sâm sam se u zatvor prijavio, jer griješio sam mnogo i jedino mi teška kazna može olakšati život.
Knjige
U tri dana, uza sve bolove, dvije knjige sam pročitao; uza sve terapije, tablete i infuzije, čitanjem se liječio, slova gutao, tuđe misli u svoje ubrizgavao.
Iftar
Četvrtog dana, stvori Bog svjetlila na svodu nebeskom… Ne, ne to, nego: četvrtog dana u bolnici donesoše mi jelo i piće: osam dvopeka, šalicu tankog čaja od tko zna čega i pola litre vode. U zahvalnoj nevjerici, ponizno sam grickao i pijuckao darove. Dužeg posta i bogatijeg iftara zamisliti nisam mogao.
Mȁna
Toga istog dana izbavio je Jahve Izraelce… Ne, ne to, nego: toga istog dana rekoše mi da ću i ručak dobiti. Nisam vjerovao dok nisam vidio. A vidio sam i kušao. Bila mi je to mȁna s neba: zdjelica bistre juhe od mrkve i krumpira (sudeći po par plutajućih entiteta), šačica tjestenine i pet listića kuhane cikle. Nikad nisam jeo ni bljutavije, ni ukusnije jelo.
Šop
Pjesnik Nikola Šop pola je svog života proveo kao invalid, a zadnjih par desetljeća sasvim nepokretan, u bolesničkoj postelji koja mu je bila i samrtna. Međutim, vezan za zemlju, svemirom je hodio. A što mu je drugo i preostajalo nego Svemirski pohodi, Astralije i Kućice u svemiru te Dok svemiri venu, Nedohod.
Ni kao pjesnik, ni kao bolesnik, ne mjerim se s Nikolom Šopom, ali subraća smo sada više nego ikad prije. Jer bliži mi je planet Neptun od parkirališta ove bolnice i bliži su mi Amerikanci, Rusi, Francuzi i Kinezi iz svemirskih postaja u Zemljinoj orbiti od užurbanih prolaznika koje katkad vidim u procijepu između dviju bolničkih zgrada.
(1 + 1) – 2 = 1
Drugu polovicu rujna trebao sam provesti na Kreti i na Cresu, među nadahnutim i dobro raspoloženim ljudima, podjednako nadahnut i dobro raspoložen. A evo me gdje sam i u kakvom stanju. Protječe bez mene ljetna škola „Bioetika u kontekstu“ u kretskom Retimnu, a sve mi se čini da će proteći bez mene i „Dani Frane Petrića“ u creskom Cresu.
Krajem listopada trebao bih provesti nekoliko dana u Triblju, na festivalu „Krasopis“, u hotelu Balatura kod Godecovih, među nadahnutim i dobro raspoloženim ljudima. Ako to ne protekne bez mene, smatrat ću da nisam ni na kakvom gubitku i da božja i moja računica ipak štima: (1+1) – 2 nije nula, nego može biti i jedan, i to neizmjerno vrijedan.
1 + 1 = 3, a ponekad i više
Ponekad usporedno čitam dvije knjige, malo jednu – malo drugu, ako knjige to dopuštaju. Tako se odmaram od jedne knjige i puštam pročitano da se slegne dok u drugoj knjizi oluja počinje i prašina se diže. Ili se odmaram od jednog jezika, dok drugi sišem svjež.
Ponekad, pak, dogodi se da se dvije knjige, čiji se autori nikad nisu susreli, a ni neće, tako isprepletu da u meni od njih nastane treća knjiga, koja nikad neće biti napisana.
Dnevnik partizana Hinka Bratoža – Okija, Slovenca koji je od 1942., kao devetnaestogodišnjak, do 1945. bio borac Osvobodilne fronte, upečatljiv je jednako kao i mnogo poznatija Tovarišija, ratni dnevnik slovenskog pisca i partizana Edvarda Kocbeka. Okijeva je knjiga dramatična i svojim sadržajem i poviješću svoga nastanka i sačuvanja.
Na drugačiji način dramatična je knjiga Roberta Macfarlanea Underland: A Deep Time Journey, koju čitam u srpskom prevodu Podzemlje: putovanje u duboku prošlost. Široka je kao geografska i historijska područja kojima Macfarlane putuje, duboka je kao geološko i kulturno podzemlje u koje Macfarlane zaranja. A ono što on na površinu iznosi prikazano je, pak, u kaleidoskopskoj formi. Stoga se knjigu u jednoj rečenici naprosto ne može opisati, kao što ju se u jednom dahu ne može pročitati.
Što to povezuje ove dvije knjige? Što povezuje mladog slovenskog partizana iz 1940-ih i sredovječnog engleskog pustolova, pisca i sveučilišnog profesora iz 2020-ih? Neću to otkrivati, jer moje otkriće možda je samo moje i drugima bi možda bilo nerazumljivo, ali tko želi provjeriti moje dojmove, neka pročita obje knjige, paralelno ili ne. Važno je da ih se pročita.
Okijev Dnevnik partizana poklonila mi je njegova unuka Rebeka Bratož Gornik, filmska producentica i vizualna istraživačica, Ljubljančanka koja živi u Semiču. Macfarlaneovo Podzemlje poklonio mi je jedan od prevodilaca knjige (uz Igora Cvijanovića), Alen Bešić, pjesnik, prevodilac i književni kritičar, Bišćanin koji živi u Novom Sadu.
Rekoh već, kada se zbroje Oki i Macfarlane, za mene je to – tri. A kada to tri zbrojim s dva poklonitelja knjiga, za mene to nije pet, jer se Rebeka množi s Okijem i njegovom knjigom, a Alen se množi s Macfarlaneom i njegovom knjigom, da bi se na kraju sve podijelilo sa mnom koji uglavnom nisam jedan. Koliki je rezultat – ne mogu točno reći, jer sam i do ovog koraka u računanju jedva stigao u sumaglici koja trenutke bistrine dijeli od mraka bola i nemoći.
Mikoheterotrofi
U knjizi Underland Robert Macfarlane piše o mikoheterotrofima:
„To su biljke kojima nedostaje klorofil i stoga ne mogu vršiti fotosintezu. Zbog toga su sasvim zavisne od mreže gljiva koja im osigurava ugljik. Neke su bijele, neke prošarane lila i ljubičastom bojom. ‘Ti mali duhovi priključuju se na mrežu gljiva’, objašnjava Merlin, ‘i nekako crpe sve iz nje bez ikakve naknade, bar ne u uobičajenoj valuti. Ne igraju po uobičajenim pravilima simbioze, ali ne možemo dokazati da su paraziti. Možemo ih zamisliti kao hakere šumske mreže.’“
Okružen liječnicima, medicinskim sestrama i spremačicama, a prikačen elektrodama na struju i cjevčicama na infuziju, zaključujem da se definicija mikoheterotrofā u velikoj mjeri odnosi i na bolničke pacijente.
Muha
Cijeli jedan dan, od jutra do jutra, jedna muha muvala se oko prozora uz moju bolesničku postelju. Nakratko bi odletjela na drugi kraj sobe, pa na strop, pa na pod, ali začas bi se vratila prozoru i meni. Kad medicinska sestra otvorila je prozor, muha je namah izletjela u zrak, u svijet, u nebo. Ma, kakve ptice, trice i kučine! Kakav galeb, albatros, el condor pasa! Muha je simbol slobode! – Leti, leti, supatnice i suborkinjo moja!
Ustanak
„Mirovanje“: ekstremni sport; dvosjekli mač; lijek i otrov. Daleko sam ja od dekubitusa, ali imam kroničnih problema s lumbalnom kralježnicom. Ležanje mi je pomoć, sjedenje mi je patnja, dugotrajno ležanje mi je smrt. Ovo ležanje u bolničkom krevetu iz doba socijalizma prijetnja je smrću. A ustajanje tijela zapletenog u žičice i cjevčice, ne bi li se mokrilo kao čovjek, ravno je ustajanju od mrtvih, narodnom ustanku, revoluciji!
Odjel
Odjeli intenzivne skrbi zasigurno su u svim bolnicama bolji od drugih odjela. Ovaj odjel, na koji su me danas premjestili s odjela za intenzivnu skrb, zasigurno nije odjel za intenzivnu skrb.
Bolnica „Bez nade“ iz stripa Alan Ford, bolnica iz filma Variola vera Gorana Markovića, bolnica iz romana Odjel za rak Aleksandra Solženjicina, studentski dom Šara u Zagrebu sredinom 1990-ih, beogradski hotel Royal početkom 2000-ih, prije renovacije – to su bile moje prve asocijacije kad sam došao na ovaj odjel.
Međutim, danas mi je sinulo na što najviše liči ovaj odjel: kao kada bi na derutni zagrebački Glavni kolodvor netko donio mnogo bolničkih kreveta i nešto medicinske opreme.
Topla voda
Javljajući mi se sa skupa na Kreti, gdje sam i ja trebao biti, žali mi se kolega i prijatelj Marko da jedan predavač samo otkriva toplu vodu. Odgovaram mu da ne smije podcjenjivati ni toplu vodu, ni otkrivanje tople vode, jer u ovoj bolnici već tjedan dana nema tople vode, a i sve je manje nade da će biti otkrivena.
33
U natjecanju za izbor najvažnijeg događaja u mom životu, susret s mojom Ivanom, 30. 10. 1993., u najužem je krugu natjecanja. Nekoliko događaja, uključujući moje rođenje, vodi mrtvu trku sve do cilja, tojest moje smrti.
No, u ovom tjednu – koji doživljavam kao otrov cijelog mog života uliven u malecku bocu – izbor najvažnijeg događaja mnogo je jednostavniji. Natječu se samo Ivanini dolasci u bolnicu; svaki predugo iščekivan, svaki prekratak. I svaki put kao da prema meni u bolnici ide ona Ivana koja je prema meni na Trgu bana Jelačića išla devedeset treće.
Kad Ivana ode, razmišljam uglavnom o naše 33 godine, rasplićem zapletene mreže događaja i doživljaja, ali uvijek zapnem na istom čvoru, na čuđenju nad te 33 godine. 33 godine – malo li je? Bjesmo mladi zajedno, a sad zajedno takvi više nismo. Ali smo zajedno i 33 bezbroja puta oboje bjesmo za jedno, što govori, čini mi se, manje o našoj dobi, a više o ljubavi našoj.
Izlazak
Nakon godinski dugih dana, prvi izlazak na svjež zrak, na sunce. Udišem, upijam.
Nebo je čistoplavo, krošnje drveća čistozelene su, susjedne su zgrade čistosive. Zatvaram oči i okrećem glavu prema zalazećem suncu. I taj mrak je čist, i zvukovi čisti su, i mirisi su čisti. Dugo žmirim nakon što sam dugo gledao.
Vraćajući se teškim korakom u bolničku sobu i bolesnički krevet shvaćam da nesvjesno pjevušim refren Arsenove ljubavne pjesme „Otkako te ne volim“ i pitam se zašto, otkud mi to. Kad započnem pjevati pjesmu od početka, jasno mi je zašto i otkud:
Vraća mi se okus, kao poslije bolesti, strah me kad se sjetim kuda me to moglo odvesti, osmijeh mi se vraća, nećeš me prepoznati, kao na slobodi, opet učim jesti, hodati.
Biljke i ljudi
Nisam neosjetljiv spram biljaka, naprotiv. Isto vrijedi i za ljude. Ali ovih dana baš sam izuzetno osjetljiv spram njih; nove spoznaje nude mi se na tanjuru. Gledam drugačije na njih, drugačije se ponašam prema žitaricama, voću, povrću, medicinskom osoblju i pacijentima.
U vizitu mi dolaze velika i tvrda tikvica, smećkasta mekana kruška, zdepasta mrkva i dva nejednaka zrna riže. Među bolesnicima vidim nadutu šljivu, skuhan list blitve, načet krumpir i jedan plod rogača. To sam ja, rogač. – Dugo već nisam vidio rogač, a sad ga evo u ogledalu.
Iznenađenje
Moja Ivana ne voli iznenađenja, ali voli priređivati iznenađenja drugima. (I prilično je uspješna u tome.) Tako mi je u kratki posjet dovela jaranice Elmanu i Sandru, koje su u Zagrebu bile na proputovanju iz Sarajeva na Cres. Iznenađenje je bilo obostrano jer smo se već bili pomirili s time da se zbog mog bolestanja nećemo vidjeti ni na Cresu, ni u Zagrebu. Ali Ivana voli mijenjati tokove sudbine. (I prilično je uspješna u tome.)
Odagnale su mi žene bolnički čemer i osunčale mi ovaj sedmi bolesnički dan, klinički šabat, a dosunčali su ga pokloni koji me najednom okružiše.
Elmana dobro zna čime me, osim sobom samom, može najviše obradovati: donijela mi je svježe bosanske štampe, da se valjam u papiru pola dana i pola noći, da tabirim čega ima i čega nema od Bihaća do Tuzle, od Neuma do Bosanskog Broda, od Bosanskog Grahova do Orašja, i uzduž i poprijeko entitetā, kantonā i vascijelog dunjaluka. Sandra na tu hrpu doda i hrvatskoga tiska, da ne bih slučajno ostao neinformiran o onome što mi se zbiva pod prozorom, na što i Ivana inače pazi. (I prilično je uspješna u tome.)
Povrh toga, s Harisovim selamima iz Sarajeva, donijela mi je Elmana i CD na kojem Brano Likić pjeva stihove Abdulaha Sidrana. Time ću proslaviti izlazak iz bolnice, radije nego Verdijevim Trijumfalnim maršem, u skladu sa situacijom. Za sada samo čitam stihove i zamišljam melodije, ne bih li se još više iznenadio kada čujem Likićeve, prave.
Naposljetku, na dar sam dobio i čestitku sa slikom Hansa Holbeina mlađeg, koju je Elmana svojevremeno kupila u berlinskoj Gemäldegalerie, ne znajući kome će, kada i zašto. Meni je, sada i zato ukrasila i vanjske i unutrašnje predjele Holbeinovom minucioznom slikom, koju valja povećalom izučavati, i svojim riječima: „Nadam se da će dani provedeni u hastahani ostati daleko iza tebe i poroditi neku poeziju u prozi.“
Pa, evo, Elmana, tu smo, usred neke poezije u prozi ili nečega sličnog, a dani provedeni u hastahani trenutno su i iza mene i ispred mene. Još uvijek mi je bliža Sidranova pjesma „Noćni čas u tužnom domu“, s pitanjima „Koji je ovo dan? Čiji je ovo dom? Koji je ovo svijet“, negoli ona pjesma u kojoj „u novi dan kao novorođenče ulazim“.
Izrazi sućuti
Uvijek sam mislio kako bi bilo lijepo prisustvovati svom sprovodu i primati izraze sućuti povodom svog odlaska. Ovih dana, kad se razglasilo da sam sproveden u bolnicu, mnogi su mi poslali izraze sućuti. Budući da je vrlo mala šansa da se ono prvo dogodi, mislim da se moram zadovoljiti ovim drugim.
Nakon kratke i teške bolesti
Kad ti kažu da si lako mogao i umrijeti – službeno se kaže „nakon kratke i teške bolesti“ – u drugačijem se svjetlu pojave i smrt i život. Svaki je čas života mogući smrtni čas. Time nisam rekao ništa novo, ali rijetko kad čovjek to osvijesti, a još rjeđe osjeti.
Moglo je biti tako da se ne oprostim ni s najbližima: sa ženom i sinom, s majkom i sestrom, s najboljim prijateljima, s Bosnom. Sad sam, nadam se, dobio dovoljno vremena za oproštaje, i susrete.
Nikad ne propuštaj priliku da učiniš nešto lijepo i dobro, za sebe i za druge, nikad ne ostavljaj ništa za sutra. Time nisam rekao ništa novo, ali rijetko kad čovjek to čvrsto odluči, a još rjeđe provede u djelo.
Izlazeće sunce, krv
Jutrom se vampiri povlače, a medicinske sestre kreću u vađenje krvi. Dok izlazeće sunce obasjava izmučena tijela bolesnikā i spretne ruke sestara, krv nadire kroz igle i cjevčice, puni epruvete, epruvete pune kolica, kolica pune laboratorije.
Ovog jutra, iz četvrtog pokušaja sestra mi je pogodila dobru venu, ali se mala crvena bujica razlila po mojoj izbušenoj podlaktici i po krevetu, prije nego što je utjerana u staklenku. „Riješit ćemo to“, reče sestra, i ode, i ne vrati se. Ja ostadoh ležati na bijeloj plahti s povelikim crvenim krugom. Ali ne bunim se, jer kad bih inače imao priliku da se izležavam na plahti s biljegom prve bračne noći ili na japanskoj zastavi?
Hijerarhija
Volio bih da vizite traju duže. Tu se u laboratorijskim uvjetima može dobro istraživati problem hijerarhije. Redoslijed ulaska vizitatorā među pacijente, pravo glasa i jačina glasa, grubi medicinski vokabular i suptilne ljudske geste, dopušteno i nedopušteno, nevidljivo i vidljivo, dobro i zlo.
A na balkonu odjela, neslužbeno namijenjenom za pušenje, sve pobrkano. Liječnici, specijalizanti, više i niže medicinske sestre i tehničari, spremačice, teži i lakši pacijenti – međusobno dijele cigarete i pale ih jedni drugima; krše tabu, ne persiraju se po klasnom principu; čak sam jednom vidio da na stepenicama pušačkog balkona medicinska sestra sjedi iznad liječnika i dimi mu iznad glave.
Otpusno pismo
Poštovana gušteračo,
ovim putem obavještavam Vas da su me liječnici i ostalo medicinsko osoblje danas, nakon dvanaest dana, otpustili iz one bolnice pod uvjetom da nadalje pazim na Vas kao što sam pazio tijekom hospitalizacije.
Vjerujem da ćemo uspješno surađivati na obostrano zadovoljstvo.
Ako budete imali bilo kakvih prigovora i zahtjeva, molim Vas da mi se obratite izravno, a ne preko medicinskih posrednika.
Srdačan ili, bolje rečeno, pankreatičan pozdrav,
Hrvoje Jurić
Gušterača, pankreas
Riječ „gušterača“ u našem je narodnom jeziku prozirna: taj organ duguljast je i nalik na guštera. Slažem se s narodom, odnosno nekim drevnim anonimnim rječotvorcem. Svoju gušteraču zamišljam kao guštera koji se u moje tijelo neprimjetno uvukao i sad obavlja neki svoj neprozirni posao.
Riječ „pankreas“ u starogrčkom je jeziku složena od riječi „pân“, što znači „sve“, i riječi „kréas“, što znači „meso“. Dakle, pankreas je ono što je posve od mesa, ono svemesnato, jer takav je to organ u usporedbi s drugim organima. Tomislav Ladan možda bi rekao (ako već negdje nije) „svemesnina“, a meni se sviđa i naizgled bukvalan prijevod „svemeso“, jer s akutnim pankreatitisom sve moje meso sabilo se u pankreas i sad cijelim mojim tijelom pankreas vlada kao panarhont, svevladar.
Bolesne misli
Uvod: 11. rujna
Dugo vremena najavljivana, ali zanemarivana, upala moje gušterače buknula je 11. rujna 2026. godine i natjerala me u bolnicu.
Danima kasnije shvatio sam da je to bilo na „11. rujna“, „9/11“, na jubilarnu, dvadeset petu godišnjicu terorističkih napada na Ameriku. Kad sam to rekao novostečenom bolničkom drugu Darku, on je zaključio: „Vi’š, uvijek neko svjetsko sranje 11. rujna.“
Pankreas, gušterača
Nikad nisam razmišljao, ni znao čemu služi pankreas iliti gušterača, a sada razmišljam i znam: služi čemu i naše tijelo – da nam ponese dušu s lakoćom i užicima, a zatim da propada i boli.
Bol
Nije mi ovo prvi užasan bol u životu, bilo ih je više. Ali uvijek kažem: ovaj sad je najgori mogući bol. A kada mine, ispričavam se onom bolu koji je ipak bio gori od ovog, da se ne bi uvrijedio, pa prestao biti najgori mogući bol.
Kazna
Tri dana ležim bolan, žedan, gladan, bolničkom režimu pokoran. Sâm sam se u zatvor prijavio, jer griješio sam mnogo i jedino mi teška kazna može olakšati život.
Knjige
U tri dana, uza sve bolove, dvije knjige sam pročitao; uza sve terapije, tablete i infuzije, čitanjem se liječio, slova gutao, tuđe misli u svoje ubrizgavao.
Iftar
Četvrtog dana, stvori Bog svjetlila na svodu nebeskom… Ne, ne to, nego: četvrtog dana u bolnici donesoše mi jelo i piće: osam dvopeka, šalicu tankog čaja od tko zna čega i pola litre vode. U zahvalnoj nevjerici, ponizno sam grickao i pijuckao darove. Dužeg posta i bogatijeg iftara zamisliti nisam mogao.
Mȁna
Toga istog dana izbavio je Jahve Izraelce… Ne, ne to, nego: toga istog dana rekoše mi da ću i ručak dobiti. Nisam vjerovao dok nisam vidio. A vidio sam i kušao. Bila mi je to mȁna s neba: zdjelica bistre juhe od mrkve i krumpira (sudeći po par plutajućih entiteta), šačica tjestenine i pet listića kuhane cikle. Nikad nisam jeo ni bljutavije, ni ukusnije jelo.
Šop
Pjesnik Nikola Šop pola je svog života proveo kao invalid, a zadnjih par desetljeća sasvim nepokretan, u bolesničkoj postelji koja mu je bila i samrtna. Međutim, vezan za zemlju, svemirom je hodio. A što mu je drugo i preostajalo nego Svemirski pohodi, Astralije i Kućice u svemiru te Dok svemiri venu, Nedohod.
Ni kao pjesnik, ni kao bolesnik, ne mjerim se s Nikolom Šopom, ali subraća smo sada više nego ikad prije. Jer bliži mi je planet Neptun od parkirališta ove bolnice i bliži su mi Amerikanci, Rusi, Francuzi i Kinezi iz svemirskih postaja u Zemljinoj orbiti od užurbanih prolaznika koje katkad vidim u procijepu između dviju bolničkih zgrada.
(1 + 1) – 2 = 1
Drugu polovicu rujna trebao sam provesti na Kreti i na Cresu, među nadahnutim i dobro raspoloženim ljudima, podjednako nadahnut i dobro raspoložen. A evo me gdje sam i u kakvom stanju. Protječe bez mene ljetna škola „Bioetika u kontekstu“ u kretskom Retimnu, a sve mi se čini da će proteći bez mene i „Dani Frane Petrića“ u creskom Cresu.
Krajem listopada trebao bih provesti nekoliko dana u Triblju, na festivalu „Krasopis“, u hotelu Balatura kod Godecovih, među nadahnutim i dobro raspoloženim ljudima. Ako to ne protekne bez mene, smatrat ću da nisam ni na kakvom gubitku i da božja i moja računica ipak štima: (1+1) – 2 nije nula, nego može biti i jedan, i to neizmjerno vrijedan.
1 + 1 = 3, a ponekad i više
Ponekad usporedno čitam dvije knjige, malo jednu – malo drugu, ako knjige to dopuštaju. Tako se odmaram od jedne knjige i puštam pročitano da se slegne dok u drugoj knjizi oluja počinje i prašina se diže. Ili se odmaram od jednog jezika, dok drugi sišem svjež.
Ponekad, pak, dogodi se da se dvije knjige, čiji se autori nikad nisu susreli, a ni neće, tako isprepletu da u meni od njih nastane treća knjiga, koja nikad neće biti napisana.
Dnevnik partizana Hinka Bratoža – Okija, Slovenca koji je od 1942., kao devetnaestogodišnjak, do 1945. bio borac Osvobodilne fronte, upečatljiv je jednako kao i mnogo poznatija Tovarišija, ratni dnevnik slovenskog pisca i partizana Edvarda Kocbeka. Okijeva je knjiga dramatična i svojim sadržajem i poviješću svoga nastanka i sačuvanja.
Na drugačiji način dramatična je knjiga Roberta Macfarlanea Underland: A Deep Time Journey, koju čitam u srpskom prevodu Podzemlje: putovanje u duboku prošlost. Široka je kao geografska i historijska područja kojima Macfarlane putuje, duboka je kao geološko i kulturno podzemlje u koje Macfarlane zaranja. A ono što on na površinu iznosi prikazano je, pak, u kaleidoskopskoj formi. Stoga se knjigu u jednoj rečenici naprosto ne može opisati, kao što ju se u jednom dahu ne može pročitati.
Što to povezuje ove dvije knjige? Što povezuje mladog slovenskog partizana iz 1940-ih i sredovječnog engleskog pustolova, pisca i sveučilišnog profesora iz 2020-ih? Neću to otkrivati, jer moje otkriće možda je samo moje i drugima bi možda bilo nerazumljivo, ali tko želi provjeriti moje dojmove, neka pročita obje knjige, paralelno ili ne. Važno je da ih se pročita.
Okijev Dnevnik partizana poklonila mi je njegova unuka Rebeka Bratož Gornik, filmska producentica i vizualna istraživačica, Ljubljančanka koja živi u Semiču. Macfarlaneovo Podzemlje poklonio mi je jedan od prevodilaca knjige (uz Igora Cvijanovića), Alen Bešić, pjesnik, prevodilac i književni kritičar, Bišćanin koji živi u Novom Sadu.
Rekoh već, kada se zbroje Oki i Macfarlane, za mene je to – tri. A kada to tri zbrojim s dva poklonitelja knjiga, za mene to nije pet, jer se Rebeka množi s Okijem i njegovom knjigom, a Alen se množi s Macfarlaneom i njegovom knjigom, da bi se na kraju sve podijelilo sa mnom koji uglavnom nisam jedan. Koliki je rezultat – ne mogu točno reći, jer sam i do ovog koraka u računanju jedva stigao u sumaglici koja trenutke bistrine dijeli od mraka bola i nemoći.
Mikoheterotrofi
U knjizi Underland Robert Macfarlane piše o mikoheterotrofima:
„To su biljke kojima nedostaje klorofil i stoga ne mogu vršiti fotosintezu. Zbog toga su sasvim zavisne od mreže gljiva koja im osigurava ugljik. Neke su bijele, neke prošarane lila i ljubičastom bojom. ‘Ti mali duhovi priključuju se na mrežu gljiva’, objašnjava Merlin, ‘i nekako crpe sve iz nje bez ikakve naknade, bar ne u uobičajenoj valuti. Ne igraju po uobičajenim pravilima simbioze, ali ne možemo dokazati da su paraziti. Možemo ih zamisliti kao hakere šumske mreže.’“
Okružen liječnicima, medicinskim sestrama i spremačicama, a prikačen elektrodama na struju i cjevčicama na infuziju, zaključujem da se definicija mikoheterotrofā u velikoj mjeri odnosi i na bolničke pacijente.
Muha
Cijeli jedan dan, od jutra do jutra, jedna muha muvala se oko prozora uz moju bolesničku postelju. Nakratko bi odletjela na drugi kraj sobe, pa na strop, pa na pod, ali začas bi se vratila prozoru i meni. Kad medicinska sestra otvorila je prozor, muha je namah izletjela u zrak, u svijet, u nebo. Ma, kakve ptice, trice i kučine! Kakav galeb, albatros, el condor pasa! Muha je simbol slobode! – Leti, leti, supatnice i suborkinjo moja!
Ustanak
„Mirovanje“: ekstremni sport; dvosjekli mač; lijek i otrov. Daleko sam ja od dekubitusa, ali imam kroničnih problema s lumbalnom kralježnicom. Ležanje mi je pomoć, sjedenje mi je patnja, dugotrajno ležanje mi je smrt. Ovo ležanje u bolničkom krevetu iz doba socijalizma prijetnja je smrću. A ustajanje tijela zapletenog u žičice i cjevčice, ne bi li se mokrilo kao čovjek, ravno je ustajanju od mrtvih, narodnom ustanku, revoluciji!
Odjel
Odjeli intenzivne skrbi zasigurno su u svim bolnicama bolji od drugih odjela. Ovaj odjel, na koji su me danas premjestili s odjela za intenzivnu skrb, zasigurno nije odjel za intenzivnu skrb.
Bolnica „Bez nade“ iz stripa Alan Ford, bolnica iz filma Variola vera Gorana Markovića, bolnica iz romana Odjel za rak Aleksandra Solženjicina, studentski dom Šara u Zagrebu sredinom 1990-ih, beogradski hotel Royal početkom 2000-ih, prije renovacije – to su bile moje prve asocijacije kad sam došao na ovaj odjel.
Međutim, danas mi je sinulo na što najviše liči ovaj odjel: kao kada bi na derutni zagrebački Glavni kolodvor netko donio mnogo bolničkih kreveta i nešto medicinske opreme.
Topla voda
Javljajući mi se sa skupa na Kreti, gdje sam i ja trebao biti, žali mi se kolega i prijatelj Marko da jedan predavač samo otkriva toplu vodu. Odgovaram mu da ne smije podcjenjivati ni toplu vodu, ni otkrivanje tople vode, jer u ovoj bolnici već tjedan dana nema tople vode, a i sve je manje nade da će biti otkrivena.
33
U natjecanju za izbor najvažnijeg događaja u mom životu, susret s mojom Ivanom, 30. 10. 1993., u najužem je krugu natjecanja. Nekoliko događaja, uključujući moje rođenje, vodi mrtvu trku sve do cilja, tojest moje smrti.
No, u ovom tjednu – koji doživljavam kao otrov cijelog mog života uliven u malecku bocu – izbor najvažnijeg događaja mnogo je jednostavniji. Natječu se samo Ivanini dolasci u bolnicu; svaki predugo iščekivan, svaki prekratak. I svaki put kao da prema meni u bolnici ide ona Ivana koja je prema meni na Trgu bana Jelačića išla devedeset treće.
Kad Ivana ode, razmišljam uglavnom o naše 33 godine, rasplićem zapletene mreže događaja i doživljaja, ali uvijek zapnem na istom čvoru, na čuđenju nad te 33 godine. 33 godine – malo li je? Bjesmo mladi zajedno, a sad zajedno takvi više nismo. Ali smo zajedno i 33 bezbroja puta oboje bjesmo za jedno, što govori, čini mi se, manje o našoj dobi, a više o ljubavi našoj.
Izlazak
Nakon godinski dugih dana, prvi izlazak na svjež zrak, na sunce. Udišem, upijam.
Nebo je čistoplavo, krošnje drveća čistozelene su, susjedne su zgrade čistosive. Zatvaram oči i okrećem glavu prema zalazećem suncu. I taj mrak je čist, i zvukovi čisti su, i mirisi su čisti. Dugo žmirim nakon što sam dugo gledao.
Vraćajući se teškim korakom u bolničku sobu i bolesnički krevet shvaćam da nesvjesno pjevušim refren Arsenove ljubavne pjesme „Otkako te ne volim“ i pitam se zašto, otkud mi to. Kad započnem pjevati pjesmu od početka, jasno mi je zašto i otkud:
Vraća mi se okus, kao poslije bolesti,
strah me kad se sjetim kuda me to moglo odvesti,
osmijeh mi se vraća, nećeš me prepoznati,
kao na slobodi, opet učim jesti, hodati.
Biljke i ljudi
Nisam neosjetljiv spram biljaka, naprotiv. Isto vrijedi i za ljude. Ali ovih dana baš sam izuzetno osjetljiv spram njih; nove spoznaje nude mi se na tanjuru. Gledam drugačije na njih, drugačije se ponašam prema žitaricama, voću, povrću, medicinskom osoblju i pacijentima.
U vizitu mi dolaze velika i tvrda tikvica, smećkasta mekana kruška, zdepasta mrkva i dva nejednaka zrna riže. Među bolesnicima vidim nadutu šljivu, skuhan list blitve, načet krumpir i jedan plod rogača. To sam ja, rogač. – Dugo već nisam vidio rogač, a sad ga evo u ogledalu.
Iznenađenje
Moja Ivana ne voli iznenađenja, ali voli priređivati iznenađenja drugima. (I prilično je uspješna u tome.) Tako mi je u kratki posjet dovela jaranice Elmanu i Sandru, koje su u Zagrebu bile na proputovanju iz Sarajeva na Cres. Iznenađenje je bilo obostrano jer smo se već bili pomirili s time da se zbog mog bolestanja nećemo vidjeti ni na Cresu, ni u Zagrebu. Ali Ivana voli mijenjati tokove sudbine. (I prilično je uspješna u tome.)
Odagnale su mi žene bolnički čemer i osunčale mi ovaj sedmi bolesnički dan, klinički šabat, a dosunčali su ga pokloni koji me najednom okružiše.
Elmana dobro zna čime me, osim sobom samom, može najviše obradovati: donijela mi je svježe bosanske štampe, da se valjam u papiru pola dana i pola noći, da tabirim čega ima i čega nema od Bihaća do Tuzle, od Neuma do Bosanskog Broda, od Bosanskog Grahova do Orašja, i uzduž i poprijeko entitetā, kantonā i vascijelog dunjaluka. Sandra na tu hrpu doda i hrvatskoga tiska, da ne bih slučajno ostao neinformiran o onome što mi se zbiva pod prozorom, na što i Ivana inače pazi. (I prilično je uspješna u tome.)
Povrh toga, s Harisovim selamima iz Sarajeva, donijela mi je Elmana i CD na kojem Brano Likić pjeva stihove Abdulaha Sidrana. Time ću proslaviti izlazak iz bolnice, radije nego Verdijevim Trijumfalnim maršem, u skladu sa situacijom. Za sada samo čitam stihove i zamišljam melodije, ne bih li se još više iznenadio kada čujem Likićeve, prave.
Naposljetku, na dar sam dobio i čestitku sa slikom Hansa Holbeina mlađeg, koju je Elmana svojevremeno kupila u berlinskoj Gemäldegalerie, ne znajući kome će, kada i zašto. Meni je, sada i zato ukrasila i vanjske i unutrašnje predjele Holbeinovom minucioznom slikom, koju valja povećalom izučavati, i svojim riječima: „Nadam se da će dani provedeni u hastahani ostati daleko iza tebe i poroditi neku poeziju u prozi.“
Pa, evo, Elmana, tu smo, usred neke poezije u prozi ili nečega sličnog, a dani provedeni u hastahani trenutno su i iza mene i ispred mene. Još uvijek mi je bliža Sidranova pjesma „Noćni čas u tužnom domu“, s pitanjima „Koji je ovo dan? Čiji je ovo dom? Koji je ovo svijet“, negoli ona pjesma u kojoj „u novi dan kao novorođenče ulazim“.
Izrazi sućuti
Uvijek sam mislio kako bi bilo lijepo prisustvovati svom sprovodu i primati izraze sućuti povodom svog odlaska. Ovih dana, kad se razglasilo da sam sproveden u bolnicu, mnogi su mi poslali izraze sućuti. Budući da je vrlo mala šansa da se ono prvo dogodi, mislim da se moram zadovoljiti ovim drugim.
Nakon kratke i teške bolesti
Kad ti kažu da si lako mogao i umrijeti – službeno se kaže „nakon kratke i teške bolesti“ – u drugačijem se svjetlu pojave i smrt i život. Svaki je čas života mogući smrtni čas. Time nisam rekao ništa novo, ali rijetko kad čovjek to osvijesti, a još rjeđe osjeti.
Moglo je biti tako da se ne oprostim ni s najbližima: sa ženom i sinom, s majkom i sestrom, s najboljim prijateljima, s Bosnom. Sad sam, nadam se, dobio dovoljno vremena za oproštaje, i susrete.
Nikad ne propuštaj priliku da učiniš nešto lijepo i dobro, za sebe i za druge, nikad ne ostavljaj ništa za sutra. Time nisam rekao ništa novo, ali rijetko kad čovjek to čvrsto odluči, a još rjeđe provede u djelo.
Izlazeće sunce, krv
Jutrom se vampiri povlače, a medicinske sestre kreću u vađenje krvi. Dok izlazeće sunce obasjava izmučena tijela bolesnikā i spretne ruke sestara, krv nadire kroz igle i cjevčice, puni epruvete, epruvete pune kolica, kolica pune laboratorije.
Ovog jutra, iz četvrtog pokušaja sestra mi je pogodila dobru venu, ali se mala crvena bujica razlila po mojoj izbušenoj podlaktici i po krevetu, prije nego što je utjerana u staklenku. „Riješit ćemo to“, reče sestra, i ode, i ne vrati se. Ja ostadoh ležati na bijeloj plahti s povelikim crvenim krugom. Ali ne bunim se, jer kad bih inače imao priliku da se izležavam na plahti s biljegom prve bračne noći ili na japanskoj zastavi?
Hijerarhija
Volio bih da vizite traju duže. Tu se u laboratorijskim uvjetima može dobro istraživati problem hijerarhije. Redoslijed ulaska vizitatorā među pacijente, pravo glasa i jačina glasa, grubi medicinski vokabular i suptilne ljudske geste, dopušteno i nedopušteno, nevidljivo i vidljivo, dobro i zlo.
A na balkonu odjela, neslužbeno namijenjenom za pušenje, sve pobrkano. Liječnici, specijalizanti, više i niže medicinske sestre i tehničari, spremačice, teži i lakši pacijenti – međusobno dijele cigarete i pale ih jedni drugima; krše tabu, ne persiraju se po klasnom principu; čak sam jednom vidio da na stepenicama pušačkog balkona medicinska sestra sjedi iznad liječnika i dimi mu iznad glave.
Otpusno pismo
Poštovana gušteračo,
ovim putem obavještavam Vas da su me liječnici i ostalo medicinsko osoblje danas, nakon dvanaest dana, otpustili iz one bolnice pod uvjetom da nadalje pazim na Vas kao što sam pazio tijekom hospitalizacije.
Vjerujem da ćemo uspješno surađivati na obostrano zadovoljstvo.
Ako budete imali bilo kakvih prigovora i zahtjeva, molim Vas da mi se obratite izravno, a ne preko medicinskih posrednika.
Srdačan ili, bolje rečeno, pankreatičan pozdrav,
Hrvoje Jurić
Gušterača, pankreas
Riječ „gušterača“ u našem je narodnom jeziku prozirna: taj organ duguljast je i nalik na guštera. Slažem se s narodom, odnosno nekim drevnim anonimnim rječotvorcem. Svoju gušteraču zamišljam kao guštera koji se u moje tijelo neprimjetno uvukao i sad obavlja neki svoj neprozirni posao.
Riječ „pankreas“ u starogrčkom je jeziku složena od riječi „pân“, što znači „sve“, i riječi „kréas“, što znači „meso“. Dakle, pankreas je ono što je posve od mesa, ono svemesnato, jer takav je to organ u usporedbi s drugim organima. Tomislav Ladan možda bi rekao (ako već negdje nije) „svemesnina“, a meni se sviđa i naizgled bukvalan prijevod „svemeso“, jer s akutnim pankreatitisom sve moje meso sabilo se u pankreas i sad cijelim mojim tijelom pankreas vlada kao panarhont, svevladar.