Ovoga ljeta na krov Fine, u Puli ponad Giardina, stigla su četiri mlada sokola. Dovela ih je gradska vlast, tu im, na krovu te impresivne građevine, načinila nastambe, ufajući se u prirodne zakone, u skladu s kojima će sokoli s Giardina potjerati čvorke, a uz njih i galebove s prostora oko gradske tržnice, te iz Kandlerove i iz bivše Prvomajske.
Čvorci su se, naime, u jatima naselili u stoljetne krošnje stabala, posađenih po planu i rasporedu što su ga načinili onodobni carski vrtni arhitekti, pa odozgor nesmiljeno seru po glavama prolaznika i gostiju kafića, što se nižu, jedan za drugim, niz cijele Giardine. To je, naime, u prirodi ptica: njihova probava radi izvan našeg vremena, a iznad naših glava.
Ni čvorci, ni galebovi nisu, za razliku od sokolova, po gradovima naseljeni čovjekovom intervencijom. Čvorak (ili Sturnus vulgaris) jedna su od najrasprostranjenijih ptičjih vrsta na svijetu, svoja neuredna gnijezda grade po dupljama drveća, procjepima stijena, rupama u fasadi i na krovovima, gdje god nađu mjesta za sebe i za sve svoje bližnje. Vrlo su društveni, često imitiraju glasove drugih ptica. Žive svoj život vedro i u vječitoj zajednici: negdje sam pročitao da se na katedrali u Berlinu na spavanje noću skuplja 40.000 čvoraka. Ne znam je li to istina, ne mogu zamisliti da jest, ali oni koji cijelog života tragaju za utjehom i dokazom o Božjem postojanju, 40.000 čvoraka morali bi imati na umu.
Galeb (Larus) u našoj je kolektivnoj predstavi morska ptica. Zamislimo li srebreno-modru morsku površinu iz nekog srpnja ili kolovoza svojih života, nad njom ćemo sigurno vidjeti barem jednog ili dva galeba. Vrlo lijepa ptica, čim raširi krila, galeb ribari skupa s ljudima, i kroz povijest stječe vrlo upečatljiva simbolička obilježja. Jedno od ljepših mojih zavičajnih sjećanja vezano je za galebove: proljeće u Sarajevu započinjalo je kad bi se, negdje sredinom ili krajem ožujka jednoga dana nad Miljackom pojavili galebovi. Nitko nije znao odakle su i zašto došli, ni gdje su poslije odlazili, ali ne bismo ih viđali do sljedećeg proljeća.
Živeći po moru i po stjenovitim i priobalnim krajevima čovjekova svijeta, galebovi su među ljudima došli na dobar glas. Najavljivali su kopno izgubljenim brodovima i brodolomcima, ušli su u poeziju i u književnost, a na kraju i u mitologiju dalmatinske pjesme. A onda se počelo događati nešto neobično. S razvojem turizma i dalmatinskog fast-food ugostiteljstva, skupa s vonjem užeglog ulja i smrznutih japanskih lignji, galebovi su se naselili u gradove. Ružni, prljavi i pretili gegaju se po našim falšnim renesansnim trgovima, prekopavaju po kontejnerima, kljucaju crne vreće za smeće iza restorana i halapljivo žderu usmrdjele životinjske iznutrice, truli luk, kore krumpira, pa se onda zalijeću gostima na trpeze, djeci kradu sendviče i sladolede, i u očima čovjekovim postupno kvare sliku o galebovoj ljepoti. Ništa, naime, što čovjek oko sebe vidi ili čuje nije samo po sebi lijepo. Ljepota je uvijek stvar konteksta u kojem se nešto ili netko pojavljuje.
Čvorci i galebovi su za ljude u Puli, a sve više i za njihove goste, isto što su za ljude u drugim gradovima štakori i golubovi. Jednom davno, ima tome četrdeset i koju godinu, čitao sam pjesmu ruskog pjesnika Vladimira Buriča, i u njoj stihove koji u mom sjećanju i parafrazi glase: golubovi su štakori tavana, štakori su golubovi podruma, a kako je to bilo vrijeme kada su fotomonografije i razglednice Dubrovnika bile pune golubova, turistima se prodavao kukuruz da ih hrane, a negdje sa strane, tamo kod skalina ispred Svetog Vlaha, vrebao je fotograf s rolleiflexom, da roditeljima naplaćuje fotoportrete njih i njihove dječice među golubovima, te kako su i svi drugi naši gradovi bili puni golubova i ljudi, koju su u toj ptici vidjeli simbol ljubavi, meni nikako nije bilo jasno što Burič zapravo misli i zašto u golubovima vidi štakore. A onda se nešto dogodilo, promijenio se politički kontekst, preko naših glava protutnjao je rat, ili se dogodilo nešto treće, što je još presudnije utjecalo na resemantizaciju golubova, i te bezazlene i pomalo tupe ptice naših djetinjstva i mladosti doista su u općoj predstavi postale letećim štakorima.
Najjednostavnije bi bilo reći da se za golubove, kao i za galebove, promijenio kontekst. I ta promjena dovela je do toga da su u Pulu dovedena četiri sokola: dva siva (Falco peregrinus) i dva stepska ili banatska (Falco cherrug), čiji je zadatak da na prirodan način rastjeraju čvorke i galebove. Sivi sokol je na glasu kao najbrža životinja na svijetu, jer se obrušava brzinom od 350 kilometara na sat. Živi na svim kontinentima, ljudi su ga počeli uzgajati i dresirati prije 3000 godina. Sokol je simbolički najupečatljivija i najsnažnija ptica u imaginariju i poetskoj mitologiji južnoslavenskog epskog svijeta. Oko svakog rata se, već stotinama godina, sivi sokol pojavi u ponekoj pjesmi, da pomogne junaku. U partizanskoj pjesmi to je ovako: “Sivi sokole, prijatelju stari,/ Daj mi krila, sokole da preletim planine./ Visoka je planina, nebo iznad nje,/
A na nebu sivi soko, gleda na mene./// Duboka je Sutjeska, kanjon iznad nje/ Na kanjonu Tito stoji, gleda ranjene./ Na kanjonu Tito stoji i poručuje/ Sutjeska se mora proći, da spasimo ranjene.” U ustaškoj i novoustaškoj mitologiji omiljena pjesma poglavnika Ante Pavelića lička je narodna, koja ide ovako: “Pjevaj mi, pjevaj, sokole,/ K’o što si sinoć pjevao,/ Pod moje drage pendžerom./ Moja je draga zaspala,/ Studen joj kamen pod glavom,/ Ja sam joj kamen izmak’o,/
I svoju ruku podmak’o,/ I desnom rukom milov’o.” U prvoj pjesmi lirski subjekt, može biti i sam Tito, od sokola traži da mu dadne krila da preleti Zelengoru. U drugoj pjesmi lirski subjekt samo je zeru realniji, pa traži od sokola da mu pjeva, premda sokol ne umije pjevati, nego svojim kliktanjem i piskom širi paniku među sitnom i uplašenom živinom. Ali obje pjesme zapravo predstavljaju preradbu i reinterpretaciju prethodnih pjesama, u kojima se sivi sokol pojavljuje kao spasitelj, ali i kao jamac hrabrosti i ispravnosti onog koji ga doziva.
Nije prošlo ni dva mjeseca, a stanovnici Pule već izražavaju ozbiljne sumnje u efikasnost četvorice sokola zaduženih da sa zgrade Fine nadziru Giardine i središte grada. Tvrde da su čvorci još gori nego što su bili (zlobnik u kroničaru mogao bi ustvrditi: čvorci se usrali od straha!), a u svjedočenjima građana po lokalnim portalima čitamo za slučajeve da je ljutiti galeb najurio sokola sa svog teritorija, ili da su sokoli navalili na smeće, kao i galebovi. Ima li u ovom istine ili nema, to ne bismo mogli reći. Sokolari i ljudi koji se bave ovakvim poslovima govore da bi se o rezultatima rada četvorice nadzornika moglo govoriti tek nakon godine dana. A svjedočanstvima onih koji se razočaravaju u sokole morali bismo prići oprezno, s dva-tri zrnca soli, s pogledom u se i prisjećanjem na slična iskustva iz prošlosti. Ljudi žive od razočaranja: u brak, u djecu, u vlast, u Boga, u sokola… Lakše se živi ako se zna da ni sam nisi najveće govno na svijetu, nego su drugi možda i gori od tebe. I još nešto: ono što se u pjesmi hvali i veliča, to se u priči osporava i unižava. Naprosto, stvar je takva sa žanrovima. Opjevano raste, a opričano se smanjuje, biva čovjeku bliže i sličnije.
Može li se dogoditi da sokoli u Puli dožive sudbinu štakora, golubova, galebova i čvoraka? Ne može, jer sokol je ozbiljna, opasna i ubilačka ptica. Ali sokol ne ubija kao hulja, onako kako ubijaju ljudi. On ne ubija u čoporu i jatu, niti to čini da bi nekog ponizio. Zato i jest upečatljiv simbol, pa ga jedan moli za krila, a drugi bi da mu sokol nešto otpjeva, što je sokol stvor izvan svakoga ljudskog konteksta. Kao kit, orao, slon.
Ono čemu nas pulski slučaj može dodatno poučiti tiče se onog što se događa s pticama i ljudima čim se promijeni društveni kontekst. Naime, ono što se dogodilo golubovima i galebovima, događa se ne samo ljudima, nego i čitavim narodima. Jednoga dana se u očima drugih probude kao štakori, nakon čega više nikoga, sve dok ih rulja sasvim ne istrijebi, ne mogu uvjeriti da nisu štakori. Nisu galebovi krvi što su ljudi od svojih mjesta i gradova načinili turističke svinjce. Galebovi su se, nesretni, samo pokušali prilagoditi.
Zato je najbolje čvorcima. Koliko je samo vjere, nade i stremljenja u četrdeset tisuća čvoraka na berlinskoj katedrali!
Pulski sokolovi i četrdeset tisuća čvoraka na berlinskoj katedrali
Ovoga ljeta na krov Fine, u Puli ponad Giardina, stigla su četiri mlada sokola. Dovela ih je gradska vlast, tu im, na krovu te impresivne građevine, načinila nastambe, ufajući se u prirodne zakone, u skladu s kojima će sokoli s Giardina potjerati čvorke, a uz njih i galebove s prostora oko gradske tržnice, te iz Kandlerove i iz bivše Prvomajske.
Čvorci su se, naime, u jatima naselili u stoljetne krošnje stabala, posađenih po planu i rasporedu što su ga načinili onodobni carski vrtni arhitekti, pa odozgor nesmiljeno seru po glavama prolaznika i gostiju kafića, što se nižu, jedan za drugim, niz cijele Giardine. To je, naime, u prirodi ptica: njihova probava radi izvan našeg vremena, a iznad naših glava.
Ni čvorci, ni galebovi nisu, za razliku od sokolova, po gradovima naseljeni čovjekovom intervencijom. Čvorak (ili Sturnus vulgaris) jedna su od najrasprostranjenijih ptičjih vrsta na svijetu, svoja neuredna gnijezda grade po dupljama drveća, procjepima stijena, rupama u fasadi i na krovovima, gdje god nađu mjesta za sebe i za sve svoje bližnje. Vrlo su društveni, često imitiraju glasove drugih ptica. Žive svoj život vedro i u vječitoj zajednici: negdje sam pročitao da se na katedrali u Berlinu na spavanje noću skuplja 40.000 čvoraka. Ne znam je li to istina, ne mogu zamisliti da jest, ali oni koji cijelog života tragaju za utjehom i dokazom o Božjem postojanju, 40.000 čvoraka morali bi imati na umu.
Galeb (Larus) u našoj je kolektivnoj predstavi morska ptica. Zamislimo li srebreno-modru morsku površinu iz nekog srpnja ili kolovoza svojih života, nad njom ćemo sigurno vidjeti barem jednog ili dva galeba. Vrlo lijepa ptica, čim raširi krila, galeb ribari skupa s ljudima, i kroz povijest stječe vrlo upečatljiva simbolička obilježja. Jedno od ljepših mojih zavičajnih sjećanja vezano je za galebove: proljeće u Sarajevu započinjalo je kad bi se, negdje sredinom ili krajem ožujka jednoga dana nad Miljackom pojavili galebovi. Nitko nije znao odakle su i zašto došli, ni gdje su poslije odlazili, ali ne bismo ih viđali do sljedećeg proljeća.
Živeći po moru i po stjenovitim i priobalnim krajevima čovjekova svijeta, galebovi su među ljudima došli na dobar glas. Najavljivali su kopno izgubljenim brodovima i brodolomcima, ušli su u poeziju i u književnost, a na kraju i u mitologiju dalmatinske pjesme. A onda se počelo događati nešto neobično. S razvojem turizma i dalmatinskog fast-food ugostiteljstva, skupa s vonjem užeglog ulja i smrznutih japanskih lignji, galebovi su se naselili u gradove. Ružni, prljavi i pretili gegaju se po našim falšnim renesansnim trgovima, prekopavaju po kontejnerima, kljucaju crne vreće za smeće iza restorana i halapljivo žderu usmrdjele životinjske iznutrice, truli luk, kore krumpira, pa se onda zalijeću gostima na trpeze, djeci kradu sendviče i sladolede, i u očima čovjekovim postupno kvare sliku o galebovoj ljepoti. Ništa, naime, što čovjek oko sebe vidi ili čuje nije samo po sebi lijepo. Ljepota je uvijek stvar konteksta u kojem se nešto ili netko pojavljuje.
Čvorci i galebovi su za ljude u Puli, a sve više i za njihove goste, isto što su za ljude u drugim gradovima štakori i golubovi. Jednom davno, ima tome četrdeset i koju godinu, čitao sam pjesmu ruskog pjesnika Vladimira Buriča, i u njoj stihove koji u mom sjećanju i parafrazi glase: golubovi su štakori tavana, štakori su golubovi podruma, a kako je to bilo vrijeme kada su fotomonografije i razglednice Dubrovnika bile pune golubova, turistima se prodavao kukuruz da ih hrane, a negdje sa strane, tamo kod skalina ispred Svetog Vlaha, vrebao je fotograf s rolleiflexom, da roditeljima naplaćuje fotoportrete njih i njihove dječice među golubovima, te kako su i svi drugi naši gradovi bili puni golubova i ljudi, koju su u toj ptici vidjeli simbol ljubavi, meni nikako nije bilo jasno što Burič zapravo misli i zašto u golubovima vidi štakore. A onda se nešto dogodilo, promijenio se politički kontekst, preko naših glava protutnjao je rat, ili se dogodilo nešto treće, što je još presudnije utjecalo na resemantizaciju golubova, i te bezazlene i pomalo tupe ptice naših djetinjstva i mladosti doista su u općoj predstavi postale letećim štakorima.
Najjednostavnije bi bilo reći da se za golubove, kao i za galebove, promijenio kontekst. I ta promjena dovela je do toga da su u Pulu dovedena četiri sokola: dva siva (Falco peregrinus) i dva stepska ili banatska (Falco cherrug), čiji je zadatak da na prirodan način rastjeraju čvorke i galebove. Sivi sokol je na glasu kao najbrža životinja na svijetu, jer se obrušava brzinom od 350 kilometara na sat. Živi na svim kontinentima, ljudi su ga počeli uzgajati i dresirati prije 3000 godina. Sokol je simbolički najupečatljivija i najsnažnija ptica u imaginariju i poetskoj mitologiji južnoslavenskog epskog svijeta. Oko svakog rata se, već stotinama godina, sivi sokol pojavi u ponekoj pjesmi, da pomogne junaku. U partizanskoj pjesmi to je ovako: “Sivi sokole, prijatelju stari,/ Daj mi krila, sokole da preletim planine./ Visoka je planina, nebo iznad nje,/
A na nebu sivi soko, gleda na mene./// Duboka je Sutjeska, kanjon iznad nje/ Na kanjonu Tito stoji, gleda ranjene./ Na kanjonu Tito stoji i poručuje/ Sutjeska se mora proći, da spasimo ranjene.” U ustaškoj i novoustaškoj mitologiji omiljena pjesma poglavnika Ante Pavelića lička je narodna, koja ide ovako: “Pjevaj mi, pjevaj, sokole,/ K’o što si sinoć pjevao,/ Pod moje drage pendžerom./ Moja je draga zaspala,/ Studen joj kamen pod glavom,/ Ja sam joj kamen izmak’o,/
I svoju ruku podmak’o,/ I desnom rukom milov’o.” U prvoj pjesmi lirski subjekt, može biti i sam Tito, od sokola traži da mu dadne krila da preleti Zelengoru. U drugoj pjesmi lirski subjekt samo je zeru realniji, pa traži od sokola da mu pjeva, premda sokol ne umije pjevati, nego svojim kliktanjem i piskom širi paniku među sitnom i uplašenom živinom. Ali obje pjesme zapravo predstavljaju preradbu i reinterpretaciju prethodnih pjesama, u kojima se sivi sokol pojavljuje kao spasitelj, ali i kao jamac hrabrosti i ispravnosti onog koji ga doziva.
Nije prošlo ni dva mjeseca, a stanovnici Pule već izražavaju ozbiljne sumnje u efikasnost četvorice sokola zaduženih da sa zgrade Fine nadziru Giardine i središte grada. Tvrde da su čvorci još gori nego što su bili (zlobnik u kroničaru mogao bi ustvrditi: čvorci se usrali od straha!), a u svjedočenjima građana po lokalnim portalima čitamo za slučajeve da je ljutiti galeb najurio sokola sa svog teritorija, ili da su sokoli navalili na smeće, kao i galebovi. Ima li u ovom istine ili nema, to ne bismo mogli reći. Sokolari i ljudi koji se bave ovakvim poslovima govore da bi se o rezultatima rada četvorice nadzornika moglo govoriti tek nakon godine dana. A svjedočanstvima onih koji se razočaravaju u sokole morali bismo prići oprezno, s dva-tri zrnca soli, s pogledom u se i prisjećanjem na slična iskustva iz prošlosti. Ljudi žive od razočaranja: u brak, u djecu, u vlast, u Boga, u sokola… Lakše se živi ako se zna da ni sam nisi najveće govno na svijetu, nego su drugi možda i gori od tebe. I još nešto: ono što se u pjesmi hvali i veliča, to se u priči osporava i unižava. Naprosto, stvar je takva sa žanrovima. Opjevano raste, a opričano se smanjuje, biva čovjeku bliže i sličnije.
Može li se dogoditi da sokoli u Puli dožive sudbinu štakora, golubova, galebova i čvoraka? Ne može, jer sokol je ozbiljna, opasna i ubilačka ptica. Ali sokol ne ubija kao hulja, onako kako ubijaju ljudi. On ne ubija u čoporu i jatu, niti to čini da bi nekog ponizio. Zato i jest upečatljiv simbol, pa ga jedan moli za krila, a drugi bi da mu sokol nešto otpjeva, što je sokol stvor izvan svakoga ljudskog konteksta. Kao kit, orao, slon.
Ono čemu nas pulski slučaj može dodatno poučiti tiče se onog što se događa s pticama i ljudima čim se promijeni društveni kontekst. Naime, ono što se dogodilo golubovima i galebovima, događa se ne samo ljudima, nego i čitavim narodima. Jednoga dana se u očima drugih probude kao štakori, nakon čega više nikoga, sve dok ih rulja sasvim ne istrijebi, ne mogu uvjeriti da nisu štakori. Nisu galebovi krvi što su ljudi od svojih mjesta i gradova načinili turističke svinjce. Galebovi su se, nesretni, samo pokušali prilagoditi.
Zato je najbolje čvorcima. Koliko je samo vjere, nade i stremljenja u četrdeset tisuća čvoraka na berlinskoj katedrali!