Gledamo HRT3, reprizu emisije “Knjige ili život” u kojoj govorim o Bilješkarici, o baki, maminoj mami…
Gledamo mama i ja, u tv emisiji o knjizi govorim, koja je njoj posvećena.
Držim majku za ruku.
Ona sporo umire. Oboje znamo.
Katolička je Velika Gospa, 15. kolovoza 2026.Tupo gledam prošlogodišnjeg samouvjerenog sebe.
Majka kaže tiho, suhih usana – kako si… kako si…bio… lijep.* * *Mama je umrla u 17.21 sati, u utorak, 18. kolovoza 2026. godine.
Već sutradan, 20. 8. bila je večernja misa u crkvi sv. Antuna za moju majku Karmelu. U Puli i u Zagrebu.
Istodobno, misa je bila i u Prijedoru, u crkvi pored Pozorišta, onoj koja je minirana 1992. i kojoj su ubili župnika i roditelje, i bacili ih u bunar.
“Darko, to je onaj put…
Tvoje je da stojiš.” I.
* * *
Opasnije je nositi Magen David od nacističke svastike.
(skupljači školjki tako kažu za šapat –
može se čuti
još dok riječ u grlu zaobilazi grkljan
kap meda kojom
pupoljci topole
dohrane sjekiru)
* * *
“Svijet je otišao. Moram te nositi”.
/P. Ancel/
Sada je to nošenje lakše za težinu moje majke.
Mama je zazidana preko puta tate u našoj maloj obiteljskoj masovnoj grobnici. U petak, 21. kolovoza 2026.
Ose gniježđene u zidu, iza goblena s ružama. Tanak sloj blata na dnu grobnice, kojega prvi puta vidim nakon tatinog ukopa 2018.
Sjetim se kako je tata, na zaprepaštenje direktora groblja, sišao u grobnicu da vidi ima li vlage (!?). Nije je bilo.
Sad čitav mali sloj blata pokazuje da je bilo vode, bar oko 10 – 20 cm.
Tata je ne bi kupio.
U ruci Majstora sve može biti skalper. I mokra cijev vašarske haubice iz kojih se ispaljuju krpene granate. I rukavi znojne košulje na stolici, rasplesani blagim vjetrom kroz otvoren balkon. Žega je.
U zagrobnom životu vjeverica, zimnice same idu u deblo.
I što rade svici zorom, s viškom petroleja u kanticama?
* * *
Do najveće masovne grobnice u Europi poslije Drugog svjetskog rata, danas vodi uništen i gotovo neprohodan šumski put. Lokalitet grobnice Tomašica obrastao je gustim raslinjem i ništa ne upućuje na činjenicu da se radi o mjestu pronađene najveće masovne.
Nema nikakvog obilježja, niti table. Ništa. Zrikavci, žabe, lokvanji, čak rode.
Grobnica je močvara s trskom.
U blizini, stanovništvo odlaže smeće. Roda me prati s visoke topole.
* * *
Jesen će.
Završena bosanska ljetna turneja četiri klaonice.
Orao orlića uči civiliti u sivo.
* * *
Fikretu Bačiću u zaseoku Gradina, selo Zecovi, pobili su čitavu familiju 1992. u ljeto. On, otišao 1991. na rad u Njemačku i tako sudbinski preživio pokolj od strane prvih susjeda.
Vratio se i traži – dvoje djece, majku, suprugu…
Komšije šute o tome gdje su kosti Fikretove djece, žene, majke…
Kaže da ga zove par puta godišnje – netko! Taj netko i njemu je apsolutno nepoznat, kupi jednokratnu karticu za mobilni i nazove Bačića.
I kaže mu – traži tu i tu. Tako je Fikret slušajući nepoznatog našao desetak masovnih i pojedinačnih grobnica, ali svoju curicu i sinčića ili majku, još ne.
Ponekad, komšije mu prođu ispred kuće, idu u lov nose puške, smiju se, piju rakiju i vele mu đe si Fikrete, merhaba, dobro jutro, komšija.
(F. Bačić, facebook)
“Još tri dana nade da ćemo pronaći posmrtne ostatke svojih najmilijih.
Još jedan stres. Još jednom uzalud. Dokle ćete ćutati. Komišije progovorite.”
* * *
Ali, Bačić se prezivao još netko.
Lazar Bačić, Srbin, koji je prije Drugog rata bio vlasnik Gradine kod Jasenovca, na obje strane Save imao pilanu, lančaru, zvonaru…
Baš dvije Gradine i baš dva Bačića.
Moj prijatelj G. kaže da je to jeftina metafora.
* * *
Napisala u Dnevnik kako je spasila kišnom kapi ošamućenog leptira.
Meni je najtužnije kad starica pjeva, rekla je djevojčica. A povećava tišinu.
* * *
Zamisli da nije bilo nikakvih partizana, niti Tita, da su četnici i ustaše vladali pod Nijemcima, bez ikakvog otpora.
A onda 1945. i… Crvena armija.
Cijelo priobalje bilo bi puno Golih otoka, i Hvar i Pag i Korčula… Ne bi se četnici i ustaše u bijegu zaustavili do Normandije.
Došli bi Sovjeti 1945. pokazati južnoj slavenskoj braći kako se to radi.
Zamisli samo ustaše i četnike da su dočekali Crvene Sovjete.
Kako bi smo se samo radovali farmerkama 1991. i žvakama iz Italije, i rock muzici, jazzu, najlonkama, književnosti koja nije samo bugarska i kazahstanska, blago onom tko je 1991. otkrio The Beatlese i vidio kapitalizam.
Ali mi smo “posovjetice” (kao “poturice” ili “posrbice”), mislili da smo pametniji od Zida.
Petokraka – Crvena zvezda i Partizan kažu s tribina “pravac Potočari”.
Dugi stid. Vaspitan dubinom.
A povećali tišinu za sebe.
* * *
Neunešen stol s tanjurima punim vode Nakon ljetnje kiše. Noževi su zveckali.
Oko Sane, već žute žalosne vrbe nemaju u što umočiti pramenove. Rijeka se od suše zavukla sebi pod rebra.
Zamišljen ribolovac misli kako crvi trljaju ruke, nitko ih neće kačiti k’o mamce.
Siva je čaplja sišla u jedvakretajuću vodu i trskama do sebe uzela po nogu.
Česlav Milosz:
“Ti koji si toliko zla učinio običnom čoveku / I grohotom se smejao gledajući patnju / Ne veruj da si na sigurnom/ Jer pesnik pamti.”
* * *
Kad su otvorili masovnu nakon puno ljeta
Sa tridesetsedam tijela vidjeli su maloga kako kleči u materinoj košulji.
Kosa mu se slijepila od gline na tavanu i još im veli:
Pa gdje ste vi dosad, mi već svoja imena pozaboravljali, jel’ mi mater živa mora mi košulju oprati?
Žica kojom sam vezan odavno landara oko kosti, pa je anđeo pozajmi za ogradicu vrta.
* * *
Kralj se pomjera za dva polja prema topu.
To je rokada, manevar koji je smislio španjolski biskup Ruj Lopez de Segura i objavio u svojoj glasovitoj knjizi o šahu iz 1561. godine.
U srednjevjekovnom latinskom jeziku top je imao naziv ROKUS.
Tako preskočen kralj (ili zaobiđen) postade rokiran kralj ili kralj suprematiziran topom.
Nama je pijan zalutao tip s druge strane.
Čim smo ga zarobili otrijeznio se, prestravljen.
Onda ga D. iz zajebancije natjerao da igraju ruski rulet.
Gledali smo sa strane Copi, Kezin i ja, pušeći u tišini.
Ljudi, nemojte, jebote jeste normalni, ne dajte mu, govorio nam je zarobljeni na koljenima.
Pa je bio red na D-a.
Prislonio je cijev na čelo, htio reći klik ali ga je pucanj preduhitrio.
Samo je zinuo razrogačenih očiju u nevjerici. Srušio se na leđa u rov, zalomivši koljena od trzaja glave unatrag, iz koje je šištala vruća crna krv.
Copi se prvi pokrenuo, skočio i izrešetao znojnog izbezumljenog zarobljenika koji je vrištao.
Dakle, tako: a, pješak?
Polje po polje, korak po korak, može se probiti kroz sve neprijateljske linije, kroz svaku topovsku salvu i postati – kraljica,
ili na glavu okrenuti top s ponašanjem kraljice, onaj davni rokadni kraljev top.
Potom slijedi mat –
D-a su ukopali s herojima.
* * *
Moja jedina književna večer u Prijedoru bila je 11.9.2001. u “Pozorištu Prijedor”, prije 25 godina.
Govorio je Raša Popov o “Manifestu Mlade Bosne” u izdanju novosadskoga “Prometeja”. Taj su dan napali Ameriku.
Raša je izgledao kao starozavjetni prorok dok je govorio o “bosanskoj knjizi mrtvih” u danu moguće Apokalipse.
Ja sam ostao da bih izbrisao svoje mjesto. Tvoje je da stojiš. Minut.
Bilješka broj 118
Gledamo mama i ja, u tv emisiji o knjizi govorim, koja je njoj posvećena.
Držim majku za ruku.
Ona sporo umire. Oboje znamo.
Katolička je Velika Gospa, 15. kolovoza 2026.Tupo gledam prošlogodišnjeg samouvjerenog sebe.
Majka kaže tiho, suhih usana – kako si… kako si…bio… lijep.* * *Mama je umrla u 17.21 sati, u utorak, 18. kolovoza 2026. godine.
Već sutradan, 20. 8. bila je večernja misa u crkvi sv. Antuna za moju majku Karmelu. U Puli i u Zagrebu.
Istodobno, misa je bila i u Prijedoru, u crkvi pored Pozorišta, onoj koja je minirana 1992. i kojoj su ubili župnika i roditelje, i bacili ih u bunar.
“Darko, to je onaj put…
Tvoje je da stojiš.” I.
* * *
Opasnije je nositi Magen David od nacističke svastike.
(skupljači školjki tako kažu za šapat –
može se čuti
još dok riječ u grlu zaobilazi grkljan
kap meda kojom
pupoljci topole
dohrane sjekiru)
* * *
“Svijet je otišao. Moram te nositi”.
/P. Ancel/
Sada je to nošenje lakše za težinu moje majke.
Mama je zazidana preko puta tate u našoj maloj obiteljskoj masovnoj grobnici. U petak, 21. kolovoza 2026.
Ose gniježđene u zidu, iza goblena s ružama. Tanak sloj blata na dnu grobnice, kojega prvi puta vidim nakon tatinog ukopa 2018.
Sjetim se kako je tata, na zaprepaštenje direktora groblja, sišao u grobnicu da vidi ima li vlage (!?). Nije je bilo.
Sad čitav mali sloj blata pokazuje da je bilo vode, bar oko 10 – 20 cm.
Tata je ne bi kupio.
U ruci Majstora sve može biti skalper. I mokra cijev vašarske haubice iz kojih se ispaljuju krpene granate. I rukavi znojne košulje na stolici, rasplesani blagim vjetrom kroz otvoren balkon. Žega je.
U zagrobnom životu vjeverica, zimnice same idu u deblo.
I što rade svici zorom, s viškom petroleja u kanticama?
* * *
Do najveće masovne grobnice u Europi poslije Drugog svjetskog rata, danas vodi uništen i gotovo neprohodan šumski put. Lokalitet grobnice Tomašica obrastao je gustim raslinjem i ništa ne upućuje na činjenicu da se radi o mjestu pronađene najveće masovne.
Nema nikakvog obilježja, niti table. Ništa. Zrikavci, žabe, lokvanji, čak rode.
Grobnica je močvara s trskom.
U blizini, stanovništvo odlaže smeće. Roda me prati s visoke topole.
* * *
Jesen će.
Završena bosanska ljetna turneja četiri klaonice.
Orao orlića uči civiliti u sivo.
* * *
Fikretu Bačiću u zaseoku Gradina, selo Zecovi, pobili su čitavu familiju 1992. u ljeto. On, otišao 1991. na rad u Njemačku i tako sudbinski preživio pokolj od strane prvih susjeda.
Vratio se i traži – dvoje djece, majku, suprugu…
Komšije šute o tome gdje su kosti Fikretove djece, žene, majke…
Kaže da ga zove par puta godišnje – netko! Taj netko i njemu je apsolutno nepoznat, kupi jednokratnu karticu za mobilni i nazove Bačića.
I kaže mu – traži tu i tu. Tako je Fikret slušajući nepoznatog našao desetak masovnih i pojedinačnih grobnica, ali svoju curicu i sinčića ili majku, još ne.
Ponekad, komšije mu prođu ispred kuće, idu u lov nose puške, smiju se, piju rakiju i vele mu đe si Fikrete, merhaba, dobro jutro, komšija.
(F. Bačić, facebook)
“Još tri dana nade da ćemo pronaći posmrtne ostatke svojih najmilijih.
Još jedan stres. Još jednom uzalud. Dokle ćete ćutati. Komišije progovorite.”
* * *
Ali, Bačić se prezivao još netko.
Lazar Bačić, Srbin, koji je prije Drugog rata bio vlasnik Gradine kod Jasenovca, na obje strane Save imao pilanu, lančaru, zvonaru…
Baš dvije Gradine i baš dva Bačića.
Moj prijatelj G. kaže da je to jeftina metafora.
* * *
Napisala u Dnevnik kako je spasila kišnom kapi ošamućenog leptira.
Meni je najtužnije kad starica pjeva, rekla je djevojčica. A povećava tišinu.
* * *
Zamisli da nije bilo nikakvih partizana, niti Tita, da su četnici i ustaše vladali pod Nijemcima, bez ikakvog otpora.
A onda 1945. i… Crvena armija.
Cijelo priobalje bilo bi puno Golih otoka, i Hvar i Pag i Korčula… Ne bi se četnici i ustaše u bijegu zaustavili do Normandije.
Došli bi Sovjeti 1945. pokazati južnoj slavenskoj braći kako se to radi.
Zamisli samo ustaše i četnike da su dočekali Crvene Sovjete.
Kako bi smo se samo radovali farmerkama 1991. i žvakama iz Italije, i rock muzici, jazzu, najlonkama, književnosti koja nije samo bugarska i kazahstanska, blago onom tko je 1991. otkrio The Beatlese i vidio kapitalizam.
Ali mi smo “posovjetice” (kao “poturice” ili “posrbice”), mislili da smo pametniji od Zida.
Petokraka – Crvena zvezda i Partizan kažu s tribina “pravac Potočari”.
Dugi stid. Vaspitan dubinom.
A povećali tišinu za sebe.
* * *
Neunešen stol s tanjurima punim vode Nakon ljetnje kiše. Noževi su zveckali.
Oko Sane, već žute žalosne vrbe nemaju u što umočiti pramenove. Rijeka se od suše zavukla sebi pod rebra.
Zamišljen ribolovac misli kako crvi trljaju ruke, nitko ih neće kačiti k’o mamce.
Siva je čaplja sišla u jedvakretajuću vodu i trskama do sebe uzela po nogu.
Česlav Milosz:
“Ti koji si toliko zla učinio običnom čoveku / I grohotom se smejao gledajući patnju / Ne veruj da si na sigurnom/ Jer pesnik pamti.”
* * *
Kad su otvorili masovnu nakon puno ljeta
Sa tridesetsedam tijela vidjeli su maloga kako kleči u materinoj košulji.
Kosa mu se slijepila od gline na tavanu i još im veli:
Pa gdje ste vi dosad, mi već svoja imena pozaboravljali, jel’ mi mater živa mora mi košulju oprati?
Žica kojom sam vezan odavno landara oko kosti, pa je anđeo pozajmi za ogradicu vrta.
* * *
Kralj se pomjera za dva polja prema topu.
To je rokada, manevar koji je smislio španjolski biskup Ruj Lopez de Segura i objavio u svojoj glasovitoj knjizi o šahu iz 1561. godine.
U srednjevjekovnom latinskom jeziku top je imao naziv ROKUS.
Tako preskočen kralj (ili zaobiđen) postade rokiran kralj ili kralj suprematiziran topom.
Nama je pijan zalutao tip s druge strane.
Čim smo ga zarobili otrijeznio se, prestravljen.
Onda ga D. iz zajebancije natjerao da igraju ruski rulet.
Gledali smo sa strane Copi, Kezin i ja, pušeći u tišini.
Ljudi, nemojte, jebote jeste normalni, ne dajte mu, govorio nam je zarobljeni na koljenima.
Pa je bio red na D-a.
Prislonio je cijev na čelo, htio reći klik ali ga je pucanj preduhitrio.
Samo je zinuo razrogačenih očiju u nevjerici. Srušio se na leđa u rov, zalomivši koljena od trzaja glave unatrag, iz koje je šištala vruća crna krv.
Copi se prvi pokrenuo, skočio i izrešetao znojnog izbezumljenog zarobljenika koji je vrištao.
Dakle, tako: a, pješak?
Polje po polje, korak po korak, može se probiti kroz sve neprijateljske linije, kroz svaku topovsku salvu i postati – kraljica,
ili na glavu okrenuti top s ponašanjem kraljice, onaj davni rokadni kraljev top.
Potom slijedi mat –
D-a su ukopali s herojima.
* * *
Moja jedina književna večer u Prijedoru bila je 11.9.2001. u “Pozorištu Prijedor”, prije 25 godina.
Govorio je Raša Popov o “Manifestu Mlade Bosne” u izdanju novosadskoga “Prometeja”. Taj su dan napali Ameriku.
Raša je izgledao kao starozavjetni prorok dok je govorio o “bosanskoj knjizi mrtvih” u danu moguće Apokalipse.
Ja sam ostao da bih izbrisao svoje mjesto. Tvoje je da stojiš. Minut.
Kako… kako si…. lijep.