Tako ja ponekad
svojoj misli svežem
povodac oko vrata,
pa krenemo u park.
Ja zamišljen koračam,
ona iza mene skakuće
kao nestašno kučence.
Zašto gledaš u Ništa?
pita me bojažljivo.
Pogledaj: rascvjetali žbun,
na grani lipe ptica,
pjeva suncu, tebi i sebi,
mnoštvo kapljica u vodoskoku,
u svakoj jedan mali kosmos.
Čemu ta bora na čelu?
pita, ne prestajući da skakuće.
Zašto me vodiš u tamu?
Razveseli me vedrinom dana,
pa će i tvoje čelo
biti vedrije, oko nasmijano.
Sjedam na klupu,
uzimam svoju misao na krilo,
skidam joj povodac sa vrata
i puštam je da šeta
kuda joj drago.
Raskopčavam dugmad na košulji
i odjednom osjećam:
oproljećen park,
dišući se širi i uzvisuje.
ISPIRAČI ZLATA
Razabijaju stijene,
ranjavaju potočna korita,
oštrim željeznim polugama
probijaju nebo u virovima,
u mrve razbijaju sunce
i u tamu tjeraju jata riba.
Pokatkad ispirači zlata
pronađu poneko zrnce
svoje usplamtjele žudnje.
Dugo ga drže na dlanu,
da zasite gladan pogled,
zatim ga pažljivo umotavaju
u maramicu duše,
stavljaju u njedra
i nose u sef,
bježeći od svih
koji bi ih mogli sresti.
Usput,
izlomljenim kamenjem
pune već sleđena srca.
NOVI KONTINENT
Između tvoje i moje ruke,
odjednom –
novi kontinent.
Dijelom kamenit,
dijelom obrastao prašumom –
nigdje puta.
Širok i visok,
ni avionom da ga preletiš.
Iznikao iz nevjerice,
iz sumnje možda.
Tražim oko sebe,
i u sebi,
nekog novog Kolumba,
mlađanog Magelana,
Ameriga Vespučija.
Možda bih
njihovim brodovljem
mogao oploviti
taj novi kontinent,
i stići do tvoje ruke.
Tri pjesme
ŠETNJA
Tako ja ponekad
svojoj misli svežem
povodac oko vrata,
pa krenemo u park.
Ja zamišljen koračam,
ona iza mene skakuće
kao nestašno kučence.
Zašto gledaš u Ništa?
pita me bojažljivo.
Pogledaj: rascvjetali žbun,
na grani lipe ptica,
pjeva suncu, tebi i sebi,
mnoštvo kapljica u vodoskoku,
u svakoj jedan mali kosmos.
Čemu ta bora na čelu?
pita, ne prestajući da skakuće.
Zašto me vodiš u tamu?
Razveseli me vedrinom dana,
pa će i tvoje čelo
biti vedrije, oko nasmijano.
Sjedam na klupu,
uzimam svoju misao na krilo,
skidam joj povodac sa vrata
i puštam je da šeta
kuda joj drago.
Raskopčavam dugmad na košulji
i odjednom osjećam:
oproljećen park,
dišući se širi i uzvisuje.
ISPIRAČI ZLATA
Razabijaju stijene,
ranjavaju potočna korita,
oštrim željeznim polugama
probijaju nebo u virovima,
u mrve razbijaju sunce
i u tamu tjeraju jata riba.
Pokatkad ispirači zlata
pronađu poneko zrnce
svoje usplamtjele žudnje.
Dugo ga drže na dlanu,
da zasite gladan pogled,
zatim ga pažljivo umotavaju
u maramicu duše,
stavljaju u njedra
i nose u sef,
bježeći od svih
koji bi ih mogli sresti.
Usput,
izlomljenim kamenjem
pune već sleđena srca.
NOVI KONTINENT
Između tvoje i moje ruke,
odjednom –
novi kontinent.
Dijelom kamenit,
dijelom obrastao prašumom –
nigdje puta.
Širok i visok,
ni avionom da ga preletiš.
Iznikao iz nevjerice,
iz sumnje možda.
Tražim oko sebe,
i u sebi,
nekog novog Kolumba,
mlađanog Magelana,
Ameriga Vespučija.
Možda bih
njihovim brodovljem
mogao oploviti
taj novi kontinent,
i stići do tvoje ruke.