Svoje male pjesme slao je na anonimne konkurse, što su ih širom zemlje raspisivali lokalni domovi kulture, vatrogasna društva, tvornice i radne organizacije, ili zabačene planinske općine, koje su anonimnim natječajem za najbolju pjesmu na temu šume, proplanka, pustinjaka, nastojale izaći iz zemljopisne anonimnosti. Takvih je natječaja bilo bezbroj, Jugoslavija možda teritorijem i nije bila tako velika zemlja, niti je u njoj živjelo tako mnogo ljudi, ali bila je razuđena, raznovrsna i razbrojana na šest republika, dvije autonomne pokrajine, na stotine međusobno razdvojenih zajednica i kultura, i na tisuće udaljenih malih svjetova, jezikom, poštom i telekomunikacijama vrlo dobro povezanih. Na tim je priredbama osvajao treće, druge, a katkad i prve nagrade, ali nikada nije otputovao ni u jednu varoš, kasabu ni palanku gdje bi ga, uz njegovu nagradu, čekao i predsjednik općine, da mu je uruči. Premda su mu plaćeni bili autobusna ili željeznička karta, i noćenje u mjesnom hotelu B kategorije, u sobi s umivaonikom te kupaonicom i zahodom na hodniku, i to je, zapravo, uz plaketu, bivao jedini materijalni ekvivalent nagrade, on ne bi otputovao. Nije mu se išlo, nikad nije volio putovati, ali postojao je i jedan važniji razlog: pjesmu je slao pod pseudonimom. Imao ih je nekoliko, različitih imena kojima se predstavljao, i nije sad mogao preuzimati nagradu pod imenom koje nije nagrađeno. Ili je on vjerovao da takvo što nije moguće. Ili mu je to, naprosto, bilo izlika da ne putuje.
Kada se nabralo pedesetak namjenski pisanih pjesama, o prirodnim ljepotama tuđih zavičaja, o događajima iz prošlosti, hrabrim narodnim junacima i tragičnim junakinjama, o malim gradovima po unutrašnjosti i njihovim znamenitostima, i isto toliko nagrada i priznanja, sam je od sebe počeo pisati pjesme. Bili su to maleni romani, romančići u sedam, dvanaest, sedamnaest stihova, ili u dvije-tri izlomljene rečenice, u kojima je opisivao svoj život i neke izmišljene događaje iz svjetske povijesti. Tako je, od tih romančića, sastavio zbirku, i poslao je na dva natječaja za mlade pjesnike. Jedan primjerak u Stolac, drugi u Zagreb. Dvaput je pobijedio, i tako je, prema tumačenjima radio stanica i novina, postao mladi pjesnik.
Malo prije bio se ohrabrio, pa je u redakciju omladinskih novina, koja se nalazila u staklenom neboderu na kraju grada, odnio svoj prikaz knjige Danijela Dragojevića “Rasuti teret”. U petak je čekao izlazak novog broja, listao je novine prema posljednjoj stranici, ali njegovog članka nije bilo. Sljedeći je petak opet listao novi broj, ali članak nije bio objavljen. Ni tog petka, ni bilo kojeg petka do kraja svijeta. Sarajevske omladinske novine odavno već ne postoje, nema ni kioska u koji bi najprije stizao novi broj, ni njega nema da pred kioskom čeka nailazak kombija s jutarnjom štampom, ali njegov prikaz knjige Danijela Dragojevića “Rasuti teret”, odštampan učisto pisaćim strojem Monica, s dvije ispravke, dva premaza bijelim korektorskim lakom, preko kojih su kemijskom dopisana nova slova, i dalje ne izlazi. Kao ni tisuće prvih članaka, eseja, prikaza, pisama redakciji, koje su neostvareni pisci otkako je novina i novinskih redakcija donosili na objavu, i onda čekali njihov izlazak.
Mjesec ili dva kasnije ipak je, u nekim drugim novinama, izašao prvi njegov članak. Ali nije zabilježeno niti upamćeno o čemu je taj članak govorio. Uporan bi i temeljit istraživač možda mogao i to otkriti, ali čemu to ako se pamte samo objekti neostvarenih želja i žudnji, i samo oni su u čovjekovom životu važni.
Od tada je nekim čudom članke, reportaže, komentare o politici i kulturi, uskoro i intervjue, eseje, rasprave i polemike, sve ambicioznije i gorljivije, objavljivao svakoga tjedna, najprije po jedan tekst tjedno, a onda sve više i češće. Tako je od utučenog, sramežljivog te sobom i svojim nedostatnostima opterećenog mladića, kroz novinski tekst, koji ne poživi duže od jednoga dana u dnevnim, a sedam ili petnaest dana u tjednim novinama i magazinima, uzrastao u gotovo normalnog muškarca. Sve je u njemu i na njemu bilo kao pravo, ili kao što je u normalno razvijenih mladića njegova naraštaja, osim što nije nastajalo kroz život i iz života, nego je nastajalo iz teksta. Onog objavljenog, novinskog, koji je odmah išao na čitateljsku verifikaciju i uobličenje kroz socijalnu dinamiku čitateljskih pohvala, i onog dubljeg, sadržajnijeg i ozbiljnijeg pjesničkog teksta, koji je nastajao iz njegove potrebe da neumoljivu bijedu i jad svog života, ili svega onog što je proizlazilo iz njegove nesklapnosti, nesposobnosti, trapavosti i plahosti, iz posvemašnje njegove socijalne ispodprosječnosti, popravi i uzdigne zamišljanjem nekog drukčijeg sebe u nekoj drugoj stvarnosti, koja će poteći njegovim književnim tekstom. Dopola, bio je on od mesa, krvi, kostiju i tetiva, a otpola je bio sačinjen od priče i teksta.
Dvije godine kasnije, ili godinu prije nego što će se zaratiti, objavljena mu je u Sarajevu nova knjiga pjesama. Ona prva, dvostruko nagrađena, objavljena je u Zagrebu, ali ispraćena hladno. Nije im se tamo svidjelo što je netko iz Bosne, i još tako nereprezentativan, neduhovit, običan, velike glave, osvojio tu njihovu nagradu. Natječaj je, istina, opet bio anoniman, ali adresa na koverti nije valjda bila anonimna. U Sarajevu, međutim, bio je to veliki događaj. Pa je sa zanimanjem dočekana i druga njegova knjiga. Malo različita, obimnija, s više pjesama na više stranica, opet je bila to knjiga malih romana, romančića, pisanih u sedam, dvanaest, sedamnaest stihova, ili u dvije-tri izlomljene rečenice, ova je knjiga manje govorila o nekoj izmišljenoj velikoj povijesti, a više o njemu i o tom tugaljivom životu u crvenoj katnici na četiri vode, pri vrhu Sepetarevca. Čeznuo je za tim da bude romanopisac, da piše kratke priče i pripovijetke, ali nije znao kako da započne, a da već u drugoj-trećoj rečenici ne stigne do kraja. Činilo mu se da zna što u tom romanu treba biti na početku i na kraju, ali nije mogao tako pisati da se između početka i kraja nađe barem dvjestotinjak stranica romana. Pokušavao je pisati onako kako su pisali omiljeni njegovi romanopisci, ali nikako to nije išlo. Nakon što bi napisao stranicu i pol, dvije nemuštog i prenatrpanog teksta zaticao se pred provalijom u koju je samo mogao skočiti i ubiti se. Tojest, zgužvati tu stranicu-dvije započetog romana. Svako je odustajanje od romana po jedno malo odustajanje od života. Svako je odustajanje od romana po jedno malo samoubojstvo. Nemušti su, čmali i neostvareni romaneskni počeci poput one smokve, koja raste pokraj nebodera u Vučetićevom prilazu 3, koja je davno jednom izniknula iz odbačenog smokvinog ploda, i tu je narasla, razgranala se kao velika prava smokva u Dalmaciji, i sve je na njoj kao u smokvinih stabala u Dalmaciji, osim što joj plodovi ostaju sitni, nedorasli, ne veći od žira ili drenjka, i onda opadaju i trunu po zemlji i asfaltu. Smokvi smetaju hladne i vlažne kontinentalne zime, a možda joj smeta i to što u blizini nema drugih smokvinih stabala. O čemu god tu da je riječ, ona je, ta smokva ispred Vučetićevog prilaza 3, slična tom sarajevskom pjesniku, dok su njezini plodovi nalik tim čudnim njegovim pjesmama-romančićima. Ako bi bilo interesa, možda bismo mogli podno novozagrebačke smokve, i njezina žalosnog i tragičnog stabla, održati recital poezije ovoga našeg pjesnika. Možda bi nas podržali iz Gradskog ureda za kulturu ili iz Ministarstva kulture? Ili bismo, možda, mogli iz kakvog instituta za voćarstvo, ili s Agronomskog fakulteta pozvati nekog stručnjaka za smokve, pa njegov iskaz o usamljenom stablu izraslom na nemjestu sučeliti s iskazom profesorice Maše Kolanović o pjesničkom radu našega pjesnika? Treba nam mašte, živosti nam treba u našim zamišljanjima i pjesničkim tumačenjima, ili u onom u čemu smo, možda, srodnici tragičnoga pjesnika sa Sepetarevca: nesklapnosti ljudskoj i socijalnoj, manjku talenta za životno snalaženje, nedostatku vitalizma ili energije preživljavanja. U svojoj vječitoj borbi za opstanak čovjek suočen sa svojim slabostima ima samo dva izlaza iz vlastite kože: jedan izlaz vodi u zlo, drugi izlaz vodi u maštu. Izbor je najčešće slučajan, ili se, opet, tiče talenta. Ako nemaš dara za zlo, ako nemaš ni tog najmanje uzvišenog talenta, ostaje ti samo mašta.
A onda se, nakon kratkog i krvavog rata u Hrvatskoj, dok je on od ratnih tema spremao i treću pjesničku knjigu, i u Bosni zaratilo. Sarajevo je u samo nekoliko dana palo pod opsadu. Opsadile su ga donekidašnje komšije, u kooperaciji s JNA, koja im je prethodnih mjeseci iskopala i betonom ojačala rovove, naoružala ih, uputila u temeljne vojne vještine i u naročitu hladnoću duše kakva je čovjeku potrebna da bi mirne ruke i bistra oka pucao u ljude s kojima je prethodno živio. Tako se dogodila najveća promjena u životu grada u cijeloj njegovoj historiji, koju su njegovi stanovnici najprije doživjeli kao trenutni i nužno će biti kratkotrajni incident, u nešto nalik napadu bubrežnog kamenca, iznenadnom i gotovo nepodnošljivom bolu, koji samo valja izdržati, jer nikako ne može potrajati dugo, da bi nekoliko dana ili jedva koji tjedan zatim shvatili da će taj bol trajati mjesecima, možda i godinama. Prozlit će se promijeniti karakter, postati drugi ljudi, nakon što po svršetku rata shvate da je zaboravljanje onoga prethodnog života jedini način da se bol otkloni. Zaboravljanje, a onda i zlo koje iz zaboravljanja proizlazi. Čovjek koji pamti, od tolike svoje tuge nikako ne može biti zao. Zaboravom, tuga se pretvori u gnjev.
On, međutim, taj naš dječak sa slike, o kojemu smo otpočeli ovu priču, koju bismo radije zaboravili, kao što bismo i sve druge iz tog rata najradije zaboravili, ali nećemo jer se plašimo gnjeva i zla u sebi, u ratu kao da se preporodio. Kao da se vratio u ono maleno dalmatinsko mjesto odakle je jednom odveden, najednom je pripadao svemu što je oko sebe vidio. Tim sivim fasadama i porazbijanim prozorima, podrumima iza hrđavih metalnih prozorčića kroz koje bi student sa strane nekad lopatao ugalj, širokim avenijama prema Ilidži, niz koje zvižduću snajperski meci, a nekad su zvonili tramvaji, ruševinama nagorenih rubova, napuštenim i prezrenim gradskim vedutama.
Svibanj je u gradu, u većem dijelu grada više nema struje, a iz napuštenih stanova osjeća se težak vonj koji se širi iz zamrlih zamrzivača prepunih mesa. Prije nego što će u travnju zapucati, ljudi su u strahu od rata i ratne gladi nerazumno prikupljali zalihe. Kupili bi pola teleta, janjca, deset kokoški, onoliko koliko bi moglo stati u onaj veliki ledenik sandučar, sve bi to istranširali i izdijelili na dnevne, tjedne i mjesečne porcije – rat valjda neće potrajati duže od šest mjeseci – i tako su s pretrpanim ledenikom nastojali spasiti svoja tijela od one ratne opasnosti koju su unaprijed bili u stanju zamisliti. Međutim, kada su gradom odjeknule prve eksplozije, kada su se od Ilidže počeli đipati, uz zastrašujući tutanj, prvi tenkovski topovi, a mine ispaljene iz minobacača s okolnih brda upadale po baščama i dvorištima, u savršenom luku, kao lopta u košarkaški koš, kada su se odmah zatim začule prve strašne eksplozije haubičkih projektila, praćene divljim praskanjem malokalibarskih protuavionskih topova, kada je, dakle, rat nastupio u onom mirnodopskim ljudima teško zamislivom obliku, koji čovjeka upozori da je slab i ranjiv taman koliko i komarac pijan od krvi pred njegovom šakom, i kada bi građani preko noći odlučili da pobjegnu iz grada, da se sklone dok se sve ovo ne završi, ključeve bi ostavljali povjerljivom susjedu, ili ih ne bi nikome ostavili, izlazeći iz stana iz kojeg ih je posljednji pozdravljao brundavi zuj zamrzivača. Nesvjesni tog zvuka udisali su po posljednji put u životu miris doma, prethodno pažljivo slagan i komponiran od desetina drugih prisnih i bliskih, ugodnih i neugodnih mirisa, od kojih je bio načinjen svakodnevni njihov život. Kada 2. svibnja 1992. nestane struje, zamrzivač će se iznutra danima grijati, i u njemu će, zatvorenom, otpočinjati procesi bujanja jedne nove, pobjedničke civilizacije. Budit će se, rasti i množiti uspavane bakterije. Započinjat će procesi maceracije, koji će već nakon desetak dana, pod utjecajem pretoploga sarajevskog proljeća, toliko uznapredovati da će se smrad raširiti po napuštenom stanu i probiti se sve do zajedničkog stubišta. Slatkasti, opojni, uznemirujući, neusporedivi strašni vonj, kakav ljudi nikad prije nisu osjetili nije se, poput svih drugih neugodnih mirisa ticao običaja čovjekovih i navika, onoga što je činilo olfaktivnu osnovu same ljudskosti. Vonj zamrzivača prepunog mesa, koji se širio stubištima sarajevskih zgrada u svibnju 1992, bio je parfem smrti. To je čovjeku vonjalo njegovo vlastito mrtvo meso.
On, taj mladić čiju pripovijedamo priču, pjesnik s dvije objavljene i jednom nedovršenom knjigom pjesama, član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, suradnik sarajevskih dnevnih novina i dopisnik splitskog tjednika, plah i pomalo autističan nesnađeni prijeratni urbani duh, ušao je u jedan stan u svom susjedstvu na Sepetarevcu iz kojeg se širio strašni smrad trulog mesa iz mrtvoga zamrzivača. U stan je trebalo provaljivati, ali to su činili odlučni muškarci, domaćini iz komšiluka, u kojima je provrio bijes zbog smrada koji se danima širio mahalom, ali još više zbog osjećaja da ih je komšija u čiji stan provaljuju izdao, da ih se odrekao, da ih je, biblijski rečeno, zatajio. Nisu to mislili onog jutra kad je odlazio, i kad im se, sa suzama u očima, svima redom javio, govoreći da odlazi zbog bolesne žene, lani je operirala kičmu, zbog malene kćeri, zbog sina i sinovljeve astme, iako bi mu, rekao je, najdraže bilo ostati s njima, komšijama svojim, pa kako drugima bude neka bude i njemu, ali eto, čovjek ne zna koja će ga kad muka sastati, nisu mu odlazak tada zamjerali, nego su ga po ramenu tapšali, nego su ga grlili, ispunjeni nekim veoma prijatnim, dotad neotkrivenim osjećajem, emocionalne i moralne nadmoći, kao da im je komšija najednom postao njihovo dijete, ustvari pastorak, pomalo zaostali i nevoljeni pastorak, kojem upravo odobravaju nešto što ne bi odobrili nikome drugom, a što ih u vlastitim očima čini većim i plemenitijim. Kada je, međutim, u haustoru zasmrdilo i kada se smrad raširio ulicom, i kada se izdajničkim vonjem začulo zatajeno meso iz komšijina zamrzivača, ono meso koje je kanio pojesti kada se ovo sve smiri, a on se vrati, kada se začuo vonj trule govedine, a možda i svinjetine, jer komšija je, sad to možemo reći, Hrvat, pa je zato i otišao svojima, tada se u njima nešto zauvijek prelomilo. U tom teškom, ljudskom nosu tako nepodnošljivom slatkastom mirisu maceriranog mesa, ležao je konačni konac i kraj bratstva&jedinstva, kraj Jugoslavije, domovine svih naših naroda i narodnosti, a pomalo i kraj Sarajeva, grada u kojemu su svi bili jednako svoji i koji jedini od svih naših velikih gradova nije pripadao samo jednima. U tom smradu skončali su Jugoslavija i socijalizam, a započeo je postupni povratak onoga što im je prethodilo, demodernizacija i deemancipacija zajednice, koja će trajati desetljećima i biti dovršena u nacionalizmu, fašizmu i vjeri da je Zemlja ravna ploča, a da je dugobradi Bog načinio ženu od muškarčeva iščupanog rebra. Ali ono čega ti naši domaćini, te sepetarevačke, mejtaške i bjelavske komšije tragičnoga našeg mladog pjesnika, nisu bili svjesni, i što bi, možda, moglo biti od presudne važnosti za ovu pripovijest, kao i za neku opću povijest našeg propadanja, jest olfaktivna i olfaktološka analiza vonja zamrlog zamrzivača punog mesa. Imamo li za nju vremena, nakon što smo mladog pjesnika pustili u tuđi stan, i on sad korača prema zamrzivaču? Imamo, jer ionako je ovo priča u pričinoj priči, bez književnog premca i usporedbe, pa je samoj sebi sudac i mjera.
Život mladog pjesnika, treći dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
Svoje male pjesme slao je na anonimne konkurse, što su ih širom zemlje raspisivali lokalni domovi kulture, vatrogasna društva, tvornice i radne organizacije, ili zabačene planinske općine, koje su anonimnim natječajem za najbolju pjesmu na temu šume, proplanka, pustinjaka, nastojale izaći iz zemljopisne anonimnosti. Takvih je natječaja bilo bezbroj, Jugoslavija možda teritorijem i nije bila tako velika zemlja, niti je u njoj živjelo tako mnogo ljudi, ali bila je razuđena, raznovrsna i razbrojana na šest republika, dvije autonomne pokrajine, na stotine međusobno razdvojenih zajednica i kultura, i na tisuće udaljenih malih svjetova, jezikom, poštom i telekomunikacijama vrlo dobro povezanih. Na tim je priredbama osvajao treće, druge, a katkad i prve nagrade, ali nikada nije otputovao ni u jednu varoš, kasabu ni palanku gdje bi ga, uz njegovu nagradu, čekao i predsjednik općine, da mu je uruči. Premda su mu plaćeni bili autobusna ili željeznička karta, i noćenje u mjesnom hotelu B kategorije, u sobi s umivaonikom te kupaonicom i zahodom na hodniku, i to je, zapravo, uz plaketu, bivao jedini materijalni ekvivalent nagrade, on ne bi otputovao. Nije mu se išlo, nikad nije volio putovati, ali postojao je i jedan važniji razlog: pjesmu je slao pod pseudonimom. Imao ih je nekoliko, različitih imena kojima se predstavljao, i nije sad mogao preuzimati nagradu pod imenom koje nije nagrađeno. Ili je on vjerovao da takvo što nije moguće. Ili mu je to, naprosto, bilo izlika da ne putuje.
Kada se nabralo pedesetak namjenski pisanih pjesama, o prirodnim ljepotama tuđih zavičaja, o događajima iz prošlosti, hrabrim narodnim junacima i tragičnim junakinjama, o malim gradovima po unutrašnjosti i njihovim znamenitostima, i isto toliko nagrada i priznanja, sam je od sebe počeo pisati pjesme. Bili su to maleni romani, romančići u sedam, dvanaest, sedamnaest stihova, ili u dvije-tri izlomljene rečenice, u kojima je opisivao svoj život i neke izmišljene događaje iz svjetske povijesti. Tako je, od tih romančića, sastavio zbirku, i poslao je na dva natječaja za mlade pjesnike. Jedan primjerak u Stolac, drugi u Zagreb. Dvaput je pobijedio, i tako je, prema tumačenjima radio stanica i novina, postao mladi pjesnik.
Malo prije bio se ohrabrio, pa je u redakciju omladinskih novina, koja se nalazila u staklenom neboderu na kraju grada, odnio svoj prikaz knjige Danijela Dragojevića “Rasuti teret”. U petak je čekao izlazak novog broja, listao je novine prema posljednjoj stranici, ali njegovog članka nije bilo. Sljedeći je petak opet listao novi broj, ali članak nije bio objavljen. Ni tog petka, ni bilo kojeg petka do kraja svijeta. Sarajevske omladinske novine odavno već ne postoje, nema ni kioska u koji bi najprije stizao novi broj, ni njega nema da pred kioskom čeka nailazak kombija s jutarnjom štampom, ali njegov prikaz knjige Danijela Dragojevića “Rasuti teret”, odštampan učisto pisaćim strojem Monica, s dvije ispravke, dva premaza bijelim korektorskim lakom, preko kojih su kemijskom dopisana nova slova, i dalje ne izlazi. Kao ni tisuće prvih članaka, eseja, prikaza, pisama redakciji, koje su neostvareni pisci otkako je novina i novinskih redakcija donosili na objavu, i onda čekali njihov izlazak.
Mjesec ili dva kasnije ipak je, u nekim drugim novinama, izašao prvi njegov članak. Ali nije zabilježeno niti upamćeno o čemu je taj članak govorio. Uporan bi i temeljit istraživač možda mogao i to otkriti, ali čemu to ako se pamte samo objekti neostvarenih želja i žudnji, i samo oni su u čovjekovom životu važni.
Od tada je nekim čudom članke, reportaže, komentare o politici i kulturi, uskoro i intervjue, eseje, rasprave i polemike, sve ambicioznije i gorljivije, objavljivao svakoga tjedna, najprije po jedan tekst tjedno, a onda sve više i češće. Tako je od utučenog, sramežljivog te sobom i svojim nedostatnostima opterećenog mladića, kroz novinski tekst, koji ne poživi duže od jednoga dana u dnevnim, a sedam ili petnaest dana u tjednim novinama i magazinima, uzrastao u gotovo normalnog muškarca. Sve je u njemu i na njemu bilo kao pravo, ili kao što je u normalno razvijenih mladića njegova naraštaja, osim što nije nastajalo kroz život i iz života, nego je nastajalo iz teksta. Onog objavljenog, novinskog, koji je odmah išao na čitateljsku verifikaciju i uobličenje kroz socijalnu dinamiku čitateljskih pohvala, i onog dubljeg, sadržajnijeg i ozbiljnijeg pjesničkog teksta, koji je nastajao iz njegove potrebe da neumoljivu bijedu i jad svog života, ili svega onog što je proizlazilo iz njegove nesklapnosti, nesposobnosti, trapavosti i plahosti, iz posvemašnje njegove socijalne ispodprosječnosti, popravi i uzdigne zamišljanjem nekog drukčijeg sebe u nekoj drugoj stvarnosti, koja će poteći njegovim književnim tekstom. Dopola, bio je on od mesa, krvi, kostiju i tetiva, a otpola je bio sačinjen od priče i teksta.
Dvije godine kasnije, ili godinu prije nego što će se zaratiti, objavljena mu je u Sarajevu nova knjiga pjesama. Ona prva, dvostruko nagrađena, objavljena je u Zagrebu, ali ispraćena hladno. Nije im se tamo svidjelo što je netko iz Bosne, i još tako nereprezentativan, neduhovit, običan, velike glave, osvojio tu njihovu nagradu. Natječaj je, istina, opet bio anoniman, ali adresa na koverti nije valjda bila anonimna. U Sarajevu, međutim, bio je to veliki događaj. Pa je sa zanimanjem dočekana i druga njegova knjiga. Malo različita, obimnija, s više pjesama na više stranica, opet je bila to knjiga malih romana, romančića, pisanih u sedam, dvanaest, sedamnaest stihova, ili u dvije-tri izlomljene rečenice, ova je knjiga manje govorila o nekoj izmišljenoj velikoj povijesti, a više o njemu i o tom tugaljivom životu u crvenoj katnici na četiri vode, pri vrhu Sepetarevca. Čeznuo je za tim da bude romanopisac, da piše kratke priče i pripovijetke, ali nije znao kako da započne, a da već u drugoj-trećoj rečenici ne stigne do kraja. Činilo mu se da zna što u tom romanu treba biti na početku i na kraju, ali nije mogao tako pisati da se između početka i kraja nađe barem dvjestotinjak stranica romana. Pokušavao je pisati onako kako su pisali omiljeni njegovi romanopisci, ali nikako to nije išlo. Nakon što bi napisao stranicu i pol, dvije nemuštog i prenatrpanog teksta zaticao se pred provalijom u koju je samo mogao skočiti i ubiti se. Tojest, zgužvati tu stranicu-dvije započetog romana. Svako je odustajanje od romana po jedno malo odustajanje od života. Svako je odustajanje od romana po jedno malo samoubojstvo. Nemušti su, čmali i neostvareni romaneskni počeci poput one smokve, koja raste pokraj nebodera u Vučetićevom prilazu 3, koja je davno jednom izniknula iz odbačenog smokvinog ploda, i tu je narasla, razgranala se kao velika prava smokva u Dalmaciji, i sve je na njoj kao u smokvinih stabala u Dalmaciji, osim što joj plodovi ostaju sitni, nedorasli, ne veći od žira ili drenjka, i onda opadaju i trunu po zemlji i asfaltu. Smokvi smetaju hladne i vlažne kontinentalne zime, a možda joj smeta i to što u blizini nema drugih smokvinih stabala. O čemu god tu da je riječ, ona je, ta smokva ispred Vučetićevog prilaza 3, slična tom sarajevskom pjesniku, dok su njezini plodovi nalik tim čudnim njegovim pjesmama-romančićima. Ako bi bilo interesa, možda bismo mogli podno novozagrebačke smokve, i njezina žalosnog i tragičnog stabla, održati recital poezije ovoga našeg pjesnika. Možda bi nas podržali iz Gradskog ureda za kulturu ili iz Ministarstva kulture? Ili bismo, možda, mogli iz kakvog instituta za voćarstvo, ili s Agronomskog fakulteta pozvati nekog stručnjaka za smokve, pa njegov iskaz o usamljenom stablu izraslom na nemjestu sučeliti s iskazom profesorice Maše Kolanović o pjesničkom radu našega pjesnika? Treba nam mašte, živosti nam treba u našim zamišljanjima i pjesničkim tumačenjima, ili u onom u čemu smo, možda, srodnici tragičnoga pjesnika sa Sepetarevca: nesklapnosti ljudskoj i socijalnoj, manjku talenta za životno snalaženje, nedostatku vitalizma ili energije preživljavanja. U svojoj vječitoj borbi za opstanak čovjek suočen sa svojim slabostima ima samo dva izlaza iz vlastite kože: jedan izlaz vodi u zlo, drugi izlaz vodi u maštu. Izbor je najčešće slučajan, ili se, opet, tiče talenta. Ako nemaš dara za zlo, ako nemaš ni tog najmanje uzvišenog talenta, ostaje ti samo mašta.
A onda se, nakon kratkog i krvavog rata u Hrvatskoj, dok je on od ratnih tema spremao i treću pjesničku knjigu, i u Bosni zaratilo. Sarajevo je u samo nekoliko dana palo pod opsadu. Opsadile su ga donekidašnje komšije, u kooperaciji s JNA, koja im je prethodnih mjeseci iskopala i betonom ojačala rovove, naoružala ih, uputila u temeljne vojne vještine i u naročitu hladnoću duše kakva je čovjeku potrebna da bi mirne ruke i bistra oka pucao u ljude s kojima je prethodno živio. Tako se dogodila najveća promjena u životu grada u cijeloj njegovoj historiji, koju su njegovi stanovnici najprije doživjeli kao trenutni i nužno će biti kratkotrajni incident, u nešto nalik napadu bubrežnog kamenca, iznenadnom i gotovo nepodnošljivom bolu, koji samo valja izdržati, jer nikako ne može potrajati dugo, da bi nekoliko dana ili jedva koji tjedan zatim shvatili da će taj bol trajati mjesecima, možda i godinama. Prozlit će se promijeniti karakter, postati drugi ljudi, nakon što po svršetku rata shvate da je zaboravljanje onoga prethodnog života jedini način da se bol otkloni. Zaboravljanje, a onda i zlo koje iz zaboravljanja proizlazi. Čovjek koji pamti, od tolike svoje tuge nikako ne može biti zao. Zaboravom, tuga se pretvori u gnjev.
On, međutim, taj naš dječak sa slike, o kojemu smo otpočeli ovu priču, koju bismo radije zaboravili, kao što bismo i sve druge iz tog rata najradije zaboravili, ali nećemo jer se plašimo gnjeva i zla u sebi, u ratu kao da se preporodio. Kao da se vratio u ono maleno dalmatinsko mjesto odakle je jednom odveden, najednom je pripadao svemu što je oko sebe vidio. Tim sivim fasadama i porazbijanim prozorima, podrumima iza hrđavih metalnih prozorčića kroz koje bi student sa strane nekad lopatao ugalj, širokim avenijama prema Ilidži, niz koje zvižduću snajperski meci, a nekad su zvonili tramvaji, ruševinama nagorenih rubova, napuštenim i prezrenim gradskim vedutama.
Svibanj je u gradu, u većem dijelu grada više nema struje, a iz napuštenih stanova osjeća se težak vonj koji se širi iz zamrlih zamrzivača prepunih mesa. Prije nego što će u travnju zapucati, ljudi su u strahu od rata i ratne gladi nerazumno prikupljali zalihe. Kupili bi pola teleta, janjca, deset kokoški, onoliko koliko bi moglo stati u onaj veliki ledenik sandučar, sve bi to istranširali i izdijelili na dnevne, tjedne i mjesečne porcije – rat valjda neće potrajati duže od šest mjeseci – i tako su s pretrpanim ledenikom nastojali spasiti svoja tijela od one ratne opasnosti koju su unaprijed bili u stanju zamisliti. Međutim, kada su gradom odjeknule prve eksplozije, kada su se od Ilidže počeli đipati, uz zastrašujući tutanj, prvi tenkovski topovi, a mine ispaljene iz minobacača s okolnih brda upadale po baščama i dvorištima, u savršenom luku, kao lopta u košarkaški koš, kada su se odmah zatim začule prve strašne eksplozije haubičkih projektila, praćene divljim praskanjem malokalibarskih protuavionskih topova, kada je, dakle, rat nastupio u onom mirnodopskim ljudima teško zamislivom obliku, koji čovjeka upozori da je slab i ranjiv taman koliko i komarac pijan od krvi pred njegovom šakom, i kada bi građani preko noći odlučili da pobjegnu iz grada, da se sklone dok se sve ovo ne završi, ključeve bi ostavljali povjerljivom susjedu, ili ih ne bi nikome ostavili, izlazeći iz stana iz kojeg ih je posljednji pozdravljao brundavi zuj zamrzivača. Nesvjesni tog zvuka udisali su po posljednji put u životu miris doma, prethodno pažljivo slagan i komponiran od desetina drugih prisnih i bliskih, ugodnih i neugodnih mirisa, od kojih je bio načinjen svakodnevni njihov život. Kada 2. svibnja 1992. nestane struje, zamrzivač će se iznutra danima grijati, i u njemu će, zatvorenom, otpočinjati procesi bujanja jedne nove, pobjedničke civilizacije. Budit će se, rasti i množiti uspavane bakterije. Započinjat će procesi maceracije, koji će već nakon desetak dana, pod utjecajem pretoploga sarajevskog proljeća, toliko uznapredovati da će se smrad raširiti po napuštenom stanu i probiti se sve do zajedničkog stubišta. Slatkasti, opojni, uznemirujući, neusporedivi strašni vonj, kakav ljudi nikad prije nisu osjetili nije se, poput svih drugih neugodnih mirisa ticao običaja čovjekovih i navika, onoga što je činilo olfaktivnu osnovu same ljudskosti. Vonj zamrzivača prepunog mesa, koji se širio stubištima sarajevskih zgrada u svibnju 1992, bio je parfem smrti. To je čovjeku vonjalo njegovo vlastito mrtvo meso.
On, taj mladić čiju pripovijedamo priču, pjesnik s dvije objavljene i jednom nedovršenom knjigom pjesama, član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, suradnik sarajevskih dnevnih novina i dopisnik splitskog tjednika, plah i pomalo autističan nesnađeni prijeratni urbani duh, ušao je u jedan stan u svom susjedstvu na Sepetarevcu iz kojeg se širio strašni smrad trulog mesa iz mrtvoga zamrzivača. U stan je trebalo provaljivati, ali to su činili odlučni muškarci, domaćini iz komšiluka, u kojima je provrio bijes zbog smrada koji se danima širio mahalom, ali još više zbog osjećaja da ih je komšija u čiji stan provaljuju izdao, da ih se odrekao, da ih je, biblijski rečeno, zatajio. Nisu to mislili onog jutra kad je odlazio, i kad im se, sa suzama u očima, svima redom javio, govoreći da odlazi zbog bolesne žene, lani je operirala kičmu, zbog malene kćeri, zbog sina i sinovljeve astme, iako bi mu, rekao je, najdraže bilo ostati s njima, komšijama svojim, pa kako drugima bude neka bude i njemu, ali eto, čovjek ne zna koja će ga kad muka sastati, nisu mu odlazak tada zamjerali, nego su ga po ramenu tapšali, nego su ga grlili, ispunjeni nekim veoma prijatnim, dotad neotkrivenim osjećajem, emocionalne i moralne nadmoći, kao da im je komšija najednom postao njihovo dijete, ustvari pastorak, pomalo zaostali i nevoljeni pastorak, kojem upravo odobravaju nešto što ne bi odobrili nikome drugom, a što ih u vlastitim očima čini većim i plemenitijim. Kada je, međutim, u haustoru zasmrdilo i kada se smrad raširio ulicom, i kada se izdajničkim vonjem začulo zatajeno meso iz komšijina zamrzivača, ono meso koje je kanio pojesti kada se ovo sve smiri, a on se vrati, kada se začuo vonj trule govedine, a možda i svinjetine, jer komšija je, sad to možemo reći, Hrvat, pa je zato i otišao svojima, tada se u njima nešto zauvijek prelomilo. U tom teškom, ljudskom nosu tako nepodnošljivom slatkastom mirisu maceriranog mesa, ležao je konačni konac i kraj bratstva&jedinstva, kraj Jugoslavije, domovine svih naših naroda i narodnosti, a pomalo i kraj Sarajeva, grada u kojemu su svi bili jednako svoji i koji jedini od svih naših velikih gradova nije pripadao samo jednima. U tom smradu skončali su Jugoslavija i socijalizam, a započeo je postupni povratak onoga što im je prethodilo, demodernizacija i deemancipacija zajednice, koja će trajati desetljećima i biti dovršena u nacionalizmu, fašizmu i vjeri da je Zemlja ravna ploča, a da je dugobradi Bog načinio ženu od muškarčeva iščupanog rebra. Ali ono čega ti naši domaćini, te sepetarevačke, mejtaške i bjelavske komšije tragičnoga našeg mladog pjesnika, nisu bili svjesni, i što bi, možda, moglo biti od presudne važnosti za ovu pripovijest, kao i za neku opću povijest našeg propadanja, jest olfaktivna i olfaktološka analiza vonja zamrlog zamrzivača punog mesa. Imamo li za nju vremena, nakon što smo mladog pjesnika pustili u tuđi stan, i on sad korača prema zamrzivaču? Imamo, jer ionako je ovo priča u pričinoj priči, bez književnog premca i usporedbe, pa je samoj sebi sudac i mjera.