Ni o čemu ja, dragi Basara, toliko mnogo ne mislim i tako često ne mijenjam stav kao o vlastitoj pripadnosti hrvatskoj kulturi, a time i književnosti. Pa ako bi se netko, neki književni policajac recimo, potrudio da tu temu ispita kroz tisuće objavljenih stranica, pa kad bi mu na uvid došle i hiljade stranica koje nisam objavio, a onda i svega što sam na tu temu javno i privatno od svog punoljetstva izgovorio, došao bi vjerojatno, taj književni policajac, do zapanjujućeg otkrića da sam sve zamislive stavove o toj stvari po nekoliko puta isprobao pa promijenio. Ali nijedan od njih nikad nije dovodio u pitanje moj fino uzgajani i paženi osjećaj vječnog i posvudašnjeg stranstvovanja. Bilo je u ove trideset i tri godine koliko živim, uglavnom, u Hrvatskoj vremena kada sam gnjevno, ti bi rekao u afektu, odricao svoju vezu s hrvatskom kulturom i književnošću, te sam se zaricao da ću naći načina da svoje odricanje uklešem u kamen. I pronalazio sam u svom gnjevu forme i tumačenja tog paradoksa da sam Hrvat, ali da hrvatskoj kulturi i književnosti, onakvima kakvima sebe u ovom vremenu definiraju, ne pripadam. Iluzije da Hrvat mogu i ne biti nikad se nisam hvatao, kao što se nikad u nacionalnom smislu nisam određivao Jugoslavenom. To da sam Hrvat slučajna je, ali neizbježna stvar, koja nikakvim promjenama nije podložna, kao što promjenama nije podložno to tko su mi otac i mater. Biti Hrvat pretpostavlja određeno, svakako nepromjenjivo prethodno preplitanje porodičnih i društvenih povijesti, unutar kojeg se, ne izbjegavajući da sam Hrvat, moram snaći. I onda sam se, gnjevan, na čas pokušavao snalaziti odricanjem od pripadanja aktualitetu hrvatske kulture i književnosti. A onda sam, opet s vremenom, shvatio da na taj način ulazim u posve bespotreban glavoboljni paradoks po kojemu sam istovremeno stranac, Hrvat i izuzetak od aktualne hrvatske kulture i književnosti. Njezin, da tako kažemo, prisutni nepripadnik. Ubrzo sam, misleći dalje, od toga odustao…
Pripadati njemačkoj kulturi znači pripadati Goetheu, ali i Hitleru. Čim sam o tome krenuo misliti, shvatio sam da mi je uzaludno opirati se, jer ja doista pripadam kulturi Miroslava Krleže i Ante Pavelića. I to na način koji je, čini mi se, u određenim trenucima na granici opsesije. I to kako: možda prođu dani, možda je katkad prošla i cijela sedmica, da nisam svjesno mislio o Krleži ili o nečemu što mi je u svijest došlo s Krležom, ali kunem ti se u ove dvije ruke i u ovih deset prstiju koje po tastaturi ovoga MacBook Pro ekrana ispisuju riječi da otkako sam pošao u gimnaziju nije prošlo dana da nisam mislio o Anti Paveliću i o ustašama. Ama nije prošlo dana da o Paveliću nisam mislio otkako sam kao desetogodišnjak, kopajući po ladici na Sepetarevcu, pronašao smrtni list svoga starijeg ujaka Mladena Rejca, poginulog njemačkog vojnika. U tom trenutku kada sam pronašao taj papir, na kojemu su dva žiga i dva znaka, njemački orao koji u kandžama svojim drži svastiku, i hrvatska šahovnica iznad koje u pleter je upleteno slovo U, ušao sam za sva vremena u hrvatsku kulturu i književnost. Krležu, međutim, dijelim s tobom, jer Krleža je pisac tvoga jezika i svijeta, tvog moraliteta i imaginacije, kao što je i pisac moga jezika i svijeta, mog moraliteta i imaginacije, ali Pavelića ja s tobom ne dijelim. On čini temeljnu razliku između nas dvojice i naših kulturnih i književnih pripadnosti. Pripadnost nekoj kulturi i književnosti često se preciznije i jasnije izražava preko elemenata, pojava, ljudi, događaja koji u pripadniku izazivaju sram i nelagodu. Goethe jeste upečatljiv znak, prvi pokretač, jezikotvorac, stilotvorac i demjurg njemačke kulture i književnosti, ali da bi Goethea razumio, prihvatio, u se ga kao vruće olovo izlio, ne moraš biti Nijemac, samo moraš znati njemački i s Goetheom biti povezan kulturnim ili kulturnoidentitetskim i književnim vezama koje te nužno ne čine Nijemcem. Ili te uopće ne čine Nijemcem. Ali da bi Hitlera poznavao kao svog, da bi ga tumačio kroz vlastiti stid, nelagodu, samoprijezir i samomržnju (ovo dvoje ne samo da nije zlo i naopako, nego poboljšava imunitet!), moraš biti Nijemac i moraš biti dio njemačke kulture i književnosti.
Dakle, nemam ja problem da se doživim dijelom iste kulture i književnosti čiji je prevažni dionik i tema svih tema Ante Pavelić. Ali baš nikako i nimalo ne prepoznajem u sebi išta zajedničko s, recimo, Mirom Gavranom. Nije moj problem, niti je to ikad mogao biti, Ante Pavelić, moj problem je rečeni Gavran! I moj problem je barem 75 posto hrvatskih pisaca, s kojima također nemam ni najmanjeg zajedničkog kulturnog ili književnog sadržioca. Zajednički nam nije čak ni jezik, jer njihov jezik dramatično je suženiji, siromašniji i oskudniji od mog, koji je, po prilici, onako i onoliko širok, obuhvatan i otvoren prema jezicima istogovorećih hrvatskih susjeda kakav je Krležin ili Ujevićev jezik. Barem 75 posto hrvatskih pisaca danas prema jeziku Miroslava Krleže i Tina Ujevića odnosi se kao prema stranom, dakle srpskom, bosanskom, crnogorskom jeziku. Ali nije to ono što ih za mene čini stranim piscima i što onda stvara šum u mojoj široj kulturnoj i književnoj autopercepciji i identifikaciji. Stranim ih čini to što oni ne pripadaju kulturi i književnosti Miroslava Krleže i Ante Pavelića. Prvog mimo obavezne lektire u osnovnoj školi nisu čitali, a ako su ga i čitali, manje ih se ticao nego Michel Houellebecq, recimo. A prema drugom su u boljem slučaju savršeno ravnodušni, slabo ga razlikuju od Draže Mihailovića, Heinricha Himmlera i Pol Pota, ne prihvaćaju da bi ih se on ikako mogao bliže ticati, a otkako je na valu Donalda Trumpa vlast Andreja Plenkovića počela pokazivati otvorene proustaške sentimente i započela rehabilitaciju NDH i samog Ante Pavelića, paze da se nijednom riječju slučajno ne očešu o Pavelića. U političkom, etičkom i egzistencijalnom smislu to je nepodnošljivo, ali u kulturnom i književnom pogledu predstavlja crtu razdvajanja. Ante Pavelić i ustaše tu kulturu i tu književnost naprosto čine živom i egzistentnom. Oni su njezino moralno iskušenje, njezin pakao i njezino čistilište. Oko njih se, svjesno ili nesvjesno, okupljaju sve velike hrvatske teme. Na posve jednak način, ili još i dramatičnije, kao što su Adolf Hitler i Treći Reich crta razdvajanja njemačke kulture i književnosti. Ti, recimo, možeš biti hrvatski pisac kojemu će tvoj poglavnik biti vječni i neumrli uzor ili ćeš na NDH i ustaše gledati iz neke perspektive koja se dramatično razlikuje, ili je potpuno suprotna od perspektive onog djeteta koje na Sepetarevcu kopa po ladicama i pronalazi porodične tajne. Ja sam, kao hrvatski pisac, spreman da te razumijem, da se suživim s konstrukcijom tvoga svijeta, koliko god on za mene bio moralno, civilizacijski i politički neprihvatljiv, ili koliko god emocionalno i intelektualno bio tuđ mome svijetu, ali ako je tebi Ante Pavelić ništa i ako su ti ustaše dekonstruirani pojam o kojem nemaš potrebe ništa misliti, onda mi ne pripadamo istoj kulturi i književnosti. Onda si ti za mene madžarski (ovu riječ, kao i M. Krleža pišem sa dž, a ne sa đ…), azerbejdžanski ili portugalski pisac, onda mi nikako ne možemo pripadati istoj kulturi i književnosti. Barem 75 posto živih spisateljica i pisaca u Hrvatskoj su madžarski, azerbejdžanski i portugalski pisci. Uključujući i one najcjenjenije i najpoštovanije, oko čijeg se lika i djela okupljaju službene institucije, te oko kojih se roji službena hrvatska kultura i književnost.
Ako pripadam kulturi Miroslava Krleže i Ante Pavelića, onda ta kultura ne može biti nijedna druga nego – hrvatska. Kao što kultura onog tko baštini Goethea i Hitlera ne može biti nijedna druga nego njemačka. To onda znači da sam ja ta živa hrvatska kultura i književnost, a da 75 posto živih hrvatskih spisateljica i pisaca njoj ne pripadaju i nju ne čine. Premda sam bio vrlo širokogrud, jer više je to od 75 posto njih. Dakle, ja jesam hrvatski pisac, htio to ili ne, iritiralo me to ili ne, išli mi Hrvati na živce ili ne, ali najmanje 75 posto njih nisu hrvatski pisci. Ne zato što to ne mogu biti ako ja jesam, nego zato što nemaju po čemu, osim po jeziku, biti hrvatski pisci. A jezik, rekli smo, nije dovoljan. I uglavnom im je, taj njihov jezik, vrlo siromašan, oskudan, očerupan, tvrd, krt i nemoćan. Ne postoji kulturni, sudbinski, etički okvir za njihovu hrvatsku književnost. Kao što, zanemarimo li Goethea i raznijemčimo li, degermaniziramo li Hitlera, ne postoji okvir za njemačku književnost. Na kraju, samo ja mogu prosuđivati jesu li ti hrvatski pisci stvarno hrvatski pisci – i ja kažem da nisu! – dok bi oni, prije nego što pokušaju reći za mene da nisam hrvatski pisac, najprije morali stvoriti okvir za hrvatsku književnost koji bi zanemario Antu Pavelića i ustaše (čime bi se, naravno, nužno zanemarilo i Krležu), a da time ne ponište i sve drugo što je hrvatska književnost ikad bila ili mogla biti. Naime, zanemarimo li Hitlera kao kolosalnu činjenicu njemačkoga kulturnog i književnog identiteta, zanemarili smo, tojest poništili, i Goethea.
Ukratko sam ti, dakle, izložio svoj slučaj – ili je to slučaj hrvatske književnosti? – da bih ustvrdio kako su odricanje, a onda i konverzija, bespredmetni i nemogući, pa tako i ono što Muharem Bazdulj, kako kažeš, navodi kao tvoje svjesno samouklanjanje iz srpske književnosti. To naprosto ne ide tako, jer tebi, Svetislavu Basari, nije dato da se samoukloniš, čak i ako bi čvrsto odlučio da takvu besmislicu učiniš i da na nju potrošiš golemu životu energiju, vrijeme i imaginaciju. Koliko god se, naime, uklanjao, ti bi za sobom vukao srpsku književnost, i djelovao bi poput puža koji pokušava pobjeći od kuće, a kuća mu je stalno na leđima. Tako su tebi srpska kultura i književnost na leđima, pa ih se ne bi mogao osloboditi nikako, sve i da hoćeš. Ali nešto drugo itekako ti je dato: ti samim sobom, svjesno ili nesvjesno, određuješ što jest srpska književnost. Ali ne tako da govoriš ili pokazuješ što je dobro, a što nije, nego ti određuješ što jest, a što nije. I to činiš mimo svoje volje, samim svojim položajem i postojanjem. (Inače, volio bih pročitati taj Muharemov tekst, puno mi toga proteče između prstiju…)
Kovačev slučaj u svemu ovom je nešto drugo. Najprije, drugo je to bilo vrijeme i drukčiji bio je društveni i kulturni kontekst. Njegov “prelazak” iz srpske u hrvatsku književnost protestna je gesta, koju poštujem. Ali je to i čin očaja, kojim je Kovač svojim životom i sudbinom potvrdio da prelazak, osim što nema smisla, zapravo i nije moguć. Između ostaloga, on nije moguć i zbog nedovoljne udaljenosti, te zbog nemogućnosti da se između dvaju kulturnih identiteta i dvaju sijamski prepletenih književnosti postave jasne granice. Možda i možeš od Srbina postati Madžar, premda ne znam zašto bi na takvo što trošio vrijeme, ali ne možeš od Srbina postati Hrvat, niti od Hrvata postati Srbin. To ne možeš izvesti iz razloga koji se jednako neće svidjeti ni srpskim, ni hrvatskim nacionalistima, a taj je što u tebi, Srbinu, ionako već stanuje cijeli jedan Hrvat. I onda ćeš, u pokušaju konverzije u nešto što već ionako kolateralno jesi, biti primoran da zarad vlastite potpune kroatizacije ubiješ Srbima u sebi. Time, međutim, ne postaješ Hrvat, nego invalid. Ili invalidni fanatik.
Mirko Kovač ništa u sebi, međutim, nije ubijao. Pokušao je cijelu stvar izvesti kao igru, pa je prepjevavao svoje cjelokupno književno djelo na najljepši hrvatski jezik u suvremenoj povijesti naših književnosti. Kovačev hrvatski je nevjerojatno lijep, i on je jedan od onih nekoliko hrvatskih pisaca čijem se jeziku divim. Kao što se, recimo, divim srpskom Miloša Crnjanskog. Ili tvom srpskom, ako ovo moje priznanje ne zvuči presentimentalno. No, to što je cijelog sebe nanovo ispisao na tom najljepšem hrvatskom, nije učinilo ništa za njegov prelaz s jedne na drugu stranu. Nije, zato što je preblizu. I nije, zato što je taj prelaz bio potreban Kovaču, makar i kao izraz njegova očaja, ali on nije trebao hrvatskoj književnosti. Toj tjeskobnoj, za vlastito djelo i egzistenciju zabrinutoj čeljadi, Mirko Kovač mogao je biti samo netko tko će ih ugrožavati u njihovoj malovaroškoj zatvorenosti i sigurnosti, otprilike kao kad bi Cristiano Ronaldo odlučio u sljedećoj sezoni zaigrati fudbal u ekipi rekreativaca iz rakovičkog IMT-a. Samo bi im upropastio igru! E, tako bi ovima Kovač samo mogao upropastiti njihovu igru, koja, kako sam prethodno predočio, naprosto nije – hrvatska kultura i književnost. Njega je, naime, Kovača, izvan svog društva ostavilo upravo onih 75 posto njih kojima je Ante Pavelić nitko i ništa. Svojim su ga, iz različitih razloga, mogli doživjeti i oni koji Pavelića doživljavaju kao ja, i oni koji u Paveliću vide svoga neumrlog poglavnika.
Usput si spomenuo i jednu za mene važnu temu – sram pred bolešću. Sram pred tuberkulozom. U mom ranom djetinjstvu, u Drveniku kod Makarske, bio je taj jedan Nikola, Nikola sa Čmilja, jer se Čmiljem zvao taj dio vale i dio sela gdje su bile njihove kuće. E, taj Nikola sa Čmilja bio je tuberan. Godine bile su 1969, 1970, 1971, a ja sam imao tri, četiri, pet godina i bilo me je, kao i ostale djece, svud po selu. Nitko nas nije čuvao ni držao, sve nam je bilo dopušteno i slobodno, osim što je meni bilo od None strogo zabranjeno da idem do kuća pod magistralom, spaljenih i polurazrušenih za vrijeme rata. Te kuće zvali smo profundama, a ja tamo nisam smio ići da ne padnem u tu profundu, u provaliju. E, i dok smo tako jurili selom u apsolutnoj slobodi, sreli bi Nikolu sa Čmilja, koji je hodao s kraja na kraj vale, pa do Zaostroga, šetao je, blag i besposlen, potpuno odijeljen od ostalog svijeta, mnogo bliži djeci nego odraslima. Ono što ga je od odraslih dijelilo, činilo ga tuđim, nije bila njegova tuberkuloza, nego njegov sram od te tada već iščezle bolesti. Naime, tuberkuloza je, kao što znaš, već pedesetih prestajala biti problem u Jugoslaviji, antibiotici su temeljito riješili pošast koja je odredila prethodnih pola stoljeća, ili malo više, naše povijesti, kada smo se sa sela spustili u gradove i kad nas je u gradovima tuberkuloza masovno morila, a s nestankom tuberkuloze postupno je iščezavao i taj neobični, vrlo naš, južnoslavenski, sram od upravo te, iz nekog razloga sasvim nemuževne bolesti. Tako da u Drveniku 1969, 1970, 1971. za tuberanski sram nije znao više nitko osim Nikole sa Čmilja, posljednjeg tuberana u malom mistu. Nagovarali su ga da se liječi, dovodili mu doktore, molili ga, ali on nije mogao. Bježao je glavom bez obzira, postiđen i nesretan zbog svoje bolesti i zbog onog što mu je tuberkuloza duhu činila. Dobar je bio s djecom zato što ga djeca ni na što nisu nagovarala ni tjerala. Na kraju je Nikola sa Čmilja usred jedne svoje šetnje, daleko od očiju sumještana, “bacio krv” i umro. Ugušio se vlastitom krvlju, pa je time umro i sram u Drveniku. Meni je već odavno bliži i prihvatljiviji sram čovjekov iz pogrešnih razloga, nego besramnost. Mi, dragi Basara, živimo okruženi besramnim svijetom, i to je ono najteže.
Vječno i posvudašnje stranstvovanje
Pismo Basari (sredinom aprila)
Ni o čemu ja, dragi Basara, toliko mnogo ne mislim i tako često ne mijenjam stav kao o vlastitoj pripadnosti hrvatskoj kulturi, a time i književnosti. Pa ako bi se netko, neki književni policajac recimo, potrudio da tu temu ispita kroz tisuće objavljenih stranica, pa kad bi mu na uvid došle i hiljade stranica koje nisam objavio, a onda i svega što sam na tu temu javno i privatno od svog punoljetstva izgovorio, došao bi vjerojatno, taj književni policajac, do zapanjujućeg otkrića da sam sve zamislive stavove o toj stvari po nekoliko puta isprobao pa promijenio. Ali nijedan od njih nikad nije dovodio u pitanje moj fino uzgajani i paženi osjećaj vječnog i posvudašnjeg stranstvovanja. Bilo je u ove trideset i tri godine koliko živim, uglavnom, u Hrvatskoj vremena kada sam gnjevno, ti bi rekao u afektu, odricao svoju vezu s hrvatskom kulturom i književnošću, te sam se zaricao da ću naći načina da svoje odricanje uklešem u kamen. I pronalazio sam u svom gnjevu forme i tumačenja tog paradoksa da sam Hrvat, ali da hrvatskoj kulturi i književnosti, onakvima kakvima sebe u ovom vremenu definiraju, ne pripadam. Iluzije da Hrvat mogu i ne biti nikad se nisam hvatao, kao što se nikad u nacionalnom smislu nisam određivao Jugoslavenom. To da sam Hrvat slučajna je, ali neizbježna stvar, koja nikakvim promjenama nije podložna, kao što promjenama nije podložno to tko su mi otac i mater. Biti Hrvat pretpostavlja određeno, svakako nepromjenjivo prethodno preplitanje porodičnih i društvenih povijesti, unutar kojeg se, ne izbjegavajući da sam Hrvat, moram snaći. I onda sam se, gnjevan, na čas pokušavao snalaziti odricanjem od pripadanja aktualitetu hrvatske kulture i književnosti. A onda sam, opet s vremenom, shvatio da na taj način ulazim u posve bespotreban glavoboljni paradoks po kojemu sam istovremeno stranac, Hrvat i izuzetak od aktualne hrvatske kulture i književnosti. Njezin, da tako kažemo, prisutni nepripadnik. Ubrzo sam, misleći dalje, od toga odustao…
Pripadati njemačkoj kulturi znači pripadati Goetheu, ali i Hitleru. Čim sam o tome krenuo misliti, shvatio sam da mi je uzaludno opirati se, jer ja doista pripadam kulturi Miroslava Krleže i Ante Pavelića. I to na način koji je, čini mi se, u određenim trenucima na granici opsesije. I to kako: možda prođu dani, možda je katkad prošla i cijela sedmica, da nisam svjesno mislio o Krleži ili o nečemu što mi je u svijest došlo s Krležom, ali kunem ti se u ove dvije ruke i u ovih deset prstiju koje po tastaturi ovoga MacBook Pro ekrana ispisuju riječi da otkako sam pošao u gimnaziju nije prošlo dana da nisam mislio o Anti Paveliću i o ustašama. Ama nije prošlo dana da o Paveliću nisam mislio otkako sam kao desetogodišnjak, kopajući po ladici na Sepetarevcu, pronašao smrtni list svoga starijeg ujaka Mladena Rejca, poginulog njemačkog vojnika. U tom trenutku kada sam pronašao taj papir, na kojemu su dva žiga i dva znaka, njemački orao koji u kandžama svojim drži svastiku, i hrvatska šahovnica iznad koje u pleter je upleteno slovo U, ušao sam za sva vremena u hrvatsku kulturu i književnost. Krležu, međutim, dijelim s tobom, jer Krleža je pisac tvoga jezika i svijeta, tvog moraliteta i imaginacije, kao što je i pisac moga jezika i svijeta, mog moraliteta i imaginacije, ali Pavelića ja s tobom ne dijelim. On čini temeljnu razliku između nas dvojice i naših kulturnih i književnih pripadnosti. Pripadnost nekoj kulturi i književnosti često se preciznije i jasnije izražava preko elemenata, pojava, ljudi, događaja koji u pripadniku izazivaju sram i nelagodu. Goethe jeste upečatljiv znak, prvi pokretač, jezikotvorac, stilotvorac i demjurg njemačke kulture i književnosti, ali da bi Goethea razumio, prihvatio, u se ga kao vruće olovo izlio, ne moraš biti Nijemac, samo moraš znati njemački i s Goetheom biti povezan kulturnim ili kulturnoidentitetskim i književnim vezama koje te nužno ne čine Nijemcem. Ili te uopće ne čine Nijemcem. Ali da bi Hitlera poznavao kao svog, da bi ga tumačio kroz vlastiti stid, nelagodu, samoprijezir i samomržnju (ovo dvoje ne samo da nije zlo i naopako, nego poboljšava imunitet!), moraš biti Nijemac i moraš biti dio njemačke kulture i književnosti.
Dakle, nemam ja problem da se doživim dijelom iste kulture i književnosti čiji je prevažni dionik i tema svih tema Ante Pavelić. Ali baš nikako i nimalo ne prepoznajem u sebi išta zajedničko s, recimo, Mirom Gavranom. Nije moj problem, niti je to ikad mogao biti, Ante Pavelić, moj problem je rečeni Gavran! I moj problem je barem 75 posto hrvatskih pisaca, s kojima također nemam ni najmanjeg zajedničkog kulturnog ili književnog sadržioca. Zajednički nam nije čak ni jezik, jer njihov jezik dramatično je suženiji, siromašniji i oskudniji od mog, koji je, po prilici, onako i onoliko širok, obuhvatan i otvoren prema jezicima istogovorećih hrvatskih susjeda kakav je Krležin ili Ujevićev jezik. Barem 75 posto hrvatskih pisaca danas prema jeziku Miroslava Krleže i Tina Ujevića odnosi se kao prema stranom, dakle srpskom, bosanskom, crnogorskom jeziku. Ali nije to ono što ih za mene čini stranim piscima i što onda stvara šum u mojoj široj kulturnoj i književnoj autopercepciji i identifikaciji. Stranim ih čini to što oni ne pripadaju kulturi i književnosti Miroslava Krleže i Ante Pavelića. Prvog mimo obavezne lektire u osnovnoj školi nisu čitali, a ako su ga i čitali, manje ih se ticao nego Michel Houellebecq, recimo. A prema drugom su u boljem slučaju savršeno ravnodušni, slabo ga razlikuju od Draže Mihailovića, Heinricha Himmlera i Pol Pota, ne prihvaćaju da bi ih se on ikako mogao bliže ticati, a otkako je na valu Donalda Trumpa vlast Andreja Plenkovića počela pokazivati otvorene proustaške sentimente i započela rehabilitaciju NDH i samog Ante Pavelića, paze da se nijednom riječju slučajno ne očešu o Pavelića. U političkom, etičkom i egzistencijalnom smislu to je nepodnošljivo, ali u kulturnom i književnom pogledu predstavlja crtu razdvajanja. Ante Pavelić i ustaše tu kulturu i tu književnost naprosto čine živom i egzistentnom. Oni su njezino moralno iskušenje, njezin pakao i njezino čistilište. Oko njih se, svjesno ili nesvjesno, okupljaju sve velike hrvatske teme. Na posve jednak način, ili još i dramatičnije, kao što su Adolf Hitler i Treći Reich crta razdvajanja njemačke kulture i književnosti. Ti, recimo, možeš biti hrvatski pisac kojemu će tvoj poglavnik biti vječni i neumrli uzor ili ćeš na NDH i ustaše gledati iz neke perspektive koja se dramatično razlikuje, ili je potpuno suprotna od perspektive onog djeteta koje na Sepetarevcu kopa po ladicama i pronalazi porodične tajne. Ja sam, kao hrvatski pisac, spreman da te razumijem, da se suživim s konstrukcijom tvoga svijeta, koliko god on za mene bio moralno, civilizacijski i politički neprihvatljiv, ili koliko god emocionalno i intelektualno bio tuđ mome svijetu, ali ako je tebi Ante Pavelić ništa i ako su ti ustaše dekonstruirani pojam o kojem nemaš potrebe ništa misliti, onda mi ne pripadamo istoj kulturi i književnosti. Onda si ti za mene madžarski (ovu riječ, kao i M. Krleža pišem sa dž, a ne sa đ…), azerbejdžanski ili portugalski pisac, onda mi nikako ne možemo pripadati istoj kulturi i književnosti. Barem 75 posto živih spisateljica i pisaca u Hrvatskoj su madžarski, azerbejdžanski i portugalski pisci. Uključujući i one najcjenjenije i najpoštovanije, oko čijeg se lika i djela okupljaju službene institucije, te oko kojih se roji službena hrvatska kultura i književnost.
Ako pripadam kulturi Miroslava Krleže i Ante Pavelića, onda ta kultura ne može biti nijedna druga nego – hrvatska. Kao što kultura onog tko baštini Goethea i Hitlera ne može biti nijedna druga nego njemačka. To onda znači da sam ja ta živa hrvatska kultura i književnost, a da 75 posto živih hrvatskih spisateljica i pisaca njoj ne pripadaju i nju ne čine. Premda sam bio vrlo širokogrud, jer više je to od 75 posto njih. Dakle, ja jesam hrvatski pisac, htio to ili ne, iritiralo me to ili ne, išli mi Hrvati na živce ili ne, ali najmanje 75 posto njih nisu hrvatski pisci. Ne zato što to ne mogu biti ako ja jesam, nego zato što nemaju po čemu, osim po jeziku, biti hrvatski pisci. A jezik, rekli smo, nije dovoljan. I uglavnom im je, taj njihov jezik, vrlo siromašan, oskudan, očerupan, tvrd, krt i nemoćan. Ne postoji kulturni, sudbinski, etički okvir za njihovu hrvatsku književnost. Kao što, zanemarimo li Goethea i raznijemčimo li, degermaniziramo li Hitlera, ne postoji okvir za njemačku književnost. Na kraju, samo ja mogu prosuđivati jesu li ti hrvatski pisci stvarno hrvatski pisci – i ja kažem da nisu! – dok bi oni, prije nego što pokušaju reći za mene da nisam hrvatski pisac, najprije morali stvoriti okvir za hrvatsku književnost koji bi zanemario Antu Pavelića i ustaše (čime bi se, naravno, nužno zanemarilo i Krležu), a da time ne ponište i sve drugo što je hrvatska književnost ikad bila ili mogla biti. Naime, zanemarimo li Hitlera kao kolosalnu činjenicu njemačkoga kulturnog i književnog identiteta, zanemarili smo, tojest poništili, i Goethea.
Ukratko sam ti, dakle, izložio svoj slučaj – ili je to slučaj hrvatske književnosti? – da bih ustvrdio kako su odricanje, a onda i konverzija, bespredmetni i nemogući, pa tako i ono što Muharem Bazdulj, kako kažeš, navodi kao tvoje svjesno samouklanjanje iz srpske književnosti. To naprosto ne ide tako, jer tebi, Svetislavu Basari, nije dato da se samoukloniš, čak i ako bi čvrsto odlučio da takvu besmislicu učiniš i da na nju potrošiš golemu životu energiju, vrijeme i imaginaciju. Koliko god se, naime, uklanjao, ti bi za sobom vukao srpsku književnost, i djelovao bi poput puža koji pokušava pobjeći od kuće, a kuća mu je stalno na leđima. Tako su tebi srpska kultura i književnost na leđima, pa ih se ne bi mogao osloboditi nikako, sve i da hoćeš. Ali nešto drugo itekako ti je dato: ti samim sobom, svjesno ili nesvjesno, određuješ što jest srpska književnost. Ali ne tako da govoriš ili pokazuješ što je dobro, a što nije, nego ti određuješ što jest, a što nije. I to činiš mimo svoje volje, samim svojim položajem i postojanjem. (Inače, volio bih pročitati taj Muharemov tekst, puno mi toga proteče između prstiju…)
Kovačev slučaj u svemu ovom je nešto drugo. Najprije, drugo je to bilo vrijeme i drukčiji bio je društveni i kulturni kontekst. Njegov “prelazak” iz srpske u hrvatsku književnost protestna je gesta, koju poštujem. Ali je to i čin očaja, kojim je Kovač svojim životom i sudbinom potvrdio da prelazak, osim što nema smisla, zapravo i nije moguć. Između ostaloga, on nije moguć i zbog nedovoljne udaljenosti, te zbog nemogućnosti da se između dvaju kulturnih identiteta i dvaju sijamski prepletenih književnosti postave jasne granice. Možda i možeš od Srbina postati Madžar, premda ne znam zašto bi na takvo što trošio vrijeme, ali ne možeš od Srbina postati Hrvat, niti od Hrvata postati Srbin. To ne možeš izvesti iz razloga koji se jednako neće svidjeti ni srpskim, ni hrvatskim nacionalistima, a taj je što u tebi, Srbinu, ionako već stanuje cijeli jedan Hrvat. I onda ćeš, u pokušaju konverzije u nešto što već ionako kolateralno jesi, biti primoran da zarad vlastite potpune kroatizacije ubiješ Srbima u sebi. Time, međutim, ne postaješ Hrvat, nego invalid. Ili invalidni fanatik.
Mirko Kovač ništa u sebi, međutim, nije ubijao. Pokušao je cijelu stvar izvesti kao igru, pa je prepjevavao svoje cjelokupno književno djelo na najljepši hrvatski jezik u suvremenoj povijesti naših književnosti. Kovačev hrvatski je nevjerojatno lijep, i on je jedan od onih nekoliko hrvatskih pisaca čijem se jeziku divim. Kao što se, recimo, divim srpskom Miloša Crnjanskog. Ili tvom srpskom, ako ovo moje priznanje ne zvuči presentimentalno. No, to što je cijelog sebe nanovo ispisao na tom najljepšem hrvatskom, nije učinilo ništa za njegov prelaz s jedne na drugu stranu. Nije, zato što je preblizu. I nije, zato što je taj prelaz bio potreban Kovaču, makar i kao izraz njegova očaja, ali on nije trebao hrvatskoj književnosti. Toj tjeskobnoj, za vlastito djelo i egzistenciju zabrinutoj čeljadi, Mirko Kovač mogao je biti samo netko tko će ih ugrožavati u njihovoj malovaroškoj zatvorenosti i sigurnosti, otprilike kao kad bi Cristiano Ronaldo odlučio u sljedećoj sezoni zaigrati fudbal u ekipi rekreativaca iz rakovičkog IMT-a. Samo bi im upropastio igru! E, tako bi ovima Kovač samo mogao upropastiti njihovu igru, koja, kako sam prethodno predočio, naprosto nije – hrvatska kultura i književnost. Njega je, naime, Kovača, izvan svog društva ostavilo upravo onih 75 posto njih kojima je Ante Pavelić nitko i ništa. Svojim su ga, iz različitih razloga, mogli doživjeti i oni koji Pavelića doživljavaju kao ja, i oni koji u Paveliću vide svoga neumrlog poglavnika.
Usput si spomenuo i jednu za mene važnu temu – sram pred bolešću. Sram pred tuberkulozom. U mom ranom djetinjstvu, u Drveniku kod Makarske, bio je taj jedan Nikola, Nikola sa Čmilja, jer se Čmiljem zvao taj dio vale i dio sela gdje su bile njihove kuće. E, taj Nikola sa Čmilja bio je tuberan. Godine bile su 1969, 1970, 1971, a ja sam imao tri, četiri, pet godina i bilo me je, kao i ostale djece, svud po selu. Nitko nas nije čuvao ni držao, sve nam je bilo dopušteno i slobodno, osim što je meni bilo od None strogo zabranjeno da idem do kuća pod magistralom, spaljenih i polurazrušenih za vrijeme rata. Te kuće zvali smo profundama, a ja tamo nisam smio ići da ne padnem u tu profundu, u provaliju. E, i dok smo tako jurili selom u apsolutnoj slobodi, sreli bi Nikolu sa Čmilja, koji je hodao s kraja na kraj vale, pa do Zaostroga, šetao je, blag i besposlen, potpuno odijeljen od ostalog svijeta, mnogo bliži djeci nego odraslima. Ono što ga je od odraslih dijelilo, činilo ga tuđim, nije bila njegova tuberkuloza, nego njegov sram od te tada već iščezle bolesti. Naime, tuberkuloza je, kao što znaš, već pedesetih prestajala biti problem u Jugoslaviji, antibiotici su temeljito riješili pošast koja je odredila prethodnih pola stoljeća, ili malo više, naše povijesti, kada smo se sa sela spustili u gradove i kad nas je u gradovima tuberkuloza masovno morila, a s nestankom tuberkuloze postupno je iščezavao i taj neobični, vrlo naš, južnoslavenski, sram od upravo te, iz nekog razloga sasvim nemuževne bolesti. Tako da u Drveniku 1969, 1970, 1971. za tuberanski sram nije znao više nitko osim Nikole sa Čmilja, posljednjeg tuberana u malom mistu. Nagovarali su ga da se liječi, dovodili mu doktore, molili ga, ali on nije mogao. Bježao je glavom bez obzira, postiđen i nesretan zbog svoje bolesti i zbog onog što mu je tuberkuloza duhu činila. Dobar je bio s djecom zato što ga djeca ni na što nisu nagovarala ni tjerala. Na kraju je Nikola sa Čmilja usred jedne svoje šetnje, daleko od očiju sumještana, “bacio krv” i umro. Ugušio se vlastitom krvlju, pa je time umro i sram u Drveniku. Meni je već odavno bliži i prihvatljiviji sram čovjekov iz pogrešnih razloga, nego besramnost. Mi, dragi Basara, živimo okruženi besramnim svijetom, i to je ono najteže.
Pozdravljam te,
m