Dani su te jeseni bili mračni i vjetroviti. Nebo se tmurilo, olujni jugo smjenjivao se s kišonosnom burom, nakon koje bi se samo nakratko razvedrilo, tako da ljudi jedni drugima ugledaju lica i da se na danjem svjetlu pročitaju jutrošnje novine. Predvečer bi, kada bi jugo bio na vrhuncu, nestajalo je struje. Ona je tad palila petrolejku, konoba bi odmah zamirisala opojno naftom, dječak bi sjeo ispred lampe, zagledao se u plamičak, pa u zrcalo iza njega, i tako je cijelu večer znao sjediti, ne radeći ništa. Jesi li napisao zadaću, pitala ga je. Jesam, rekao je. Znao sam da će nestati struje, pa sam je napisao po danu. I šta sad radiš, pitala ga je? Gledam u petrolejku! Što se tu ima za gledati? Nije joj odgovorio, jer je znao da će, odgovori li, čarolije nestati. Pokvarit ćeš oči zureći u svjetlo, rekla mu je. Ne gledam u svjetlo, odgovorio je, nego se gledam u ogledalu. To ogledalo ne služi tome da se ti u njemu ogledaš. Nego tko se u njemu treba ogledati? Nitko, rekla je. Kakvo je to ogledalo u kojem se nitko ne ogleda?, začudio se. To ogledalo služi da se na njega odrazi plamen petrolejke, pa da svjetlo bude dvostruko jače. Kako to? Tako što jedan plamen gori, a drugi je plamen u ogledalu, i oba svijetle. Znači ogledalo svijetli? Ne svijetli ogledalo, nego svijetli plamen ispred ogledala!, već se malo bila iznervirala. A dječak je najednom zašutio, pa se odmaknuo negdje u mrak konobe i nije više gledao u petrolejku. Zaključio je da se to smrt ogleda u zrcalu petrolejske svjetiljke, ali nije to izgovorio. Nikada smrt nije spomenuo. Smrt je za dječaka bila sram.
I tako je jednoga jutra u školu došao fotograf. Mlađi čovjek, visok i jak, s brkovima Miše Kovača, i kretnjama dame. Uzmahivao je rukama poput Bijelog labuda u đačkoj predstavi sarajevskog Narodnog pozorišta, i djeci se obraćao nekim neprirodno pjevnim glasom. Rastvorio je opremu, postavio dva reflektora i sjenilo u obliku velike sive lumbrele, pa je govorio, govorio, govorio… Učiteljica Nada, umorna i bjeloputa žena pred mirovinu, koja je nosila crninu za mužem koji je umro godinu ranije, i nikad se nije nasmijala, gledala je u njega zaprepašteno, pa ga je pokušala prekinuti u tom njegovom besmislenom i neupamtljivom govorenju, tako da se na trenutak čak i nasmiješila – i zauvijek ostat će to jedini smiješak učiteljice Nade! – ali bilo je uzalud, nije se on dao, govorio je, govorio i govorio, pa je iz prirodnoga dalmatinskog dijalekta prešao u školski hrvatski, ali ni to nije bio bilo kakav hrvatski, jer je svaka imenica u njegovim dugim kobasičastim rečenicama bila pretvorena u umanjenicu, čime se svijet svih četvero đaka prvog i još četvero drugog razreda pretvorio u malešnu lutkinu kuću, iz koje više nije bilo izlaza.
Dječak je tonuo sve dublje pod klupu. Nije se uplašio, nego ga je obuzeo osjećaj kakvog ranije nije bilo. Sram je u njemu bio veći od straha. Od srama mu se plakalo, ali nije smio zaplakati jer nije bio sam. Iz sve se snage pokušao nasmiješiti, tako da su mu se nokti zabili u dlanove, i ostalo je na njima osam krvavih mladih mjeseca.
Zima je bila vjetrovita. Nakon pet običnih i dvije škure bure istekao je ožujak, pa travanj i svibanj. Nastupilo je vrijeme konačne selidbe u Sarajevo. To dječaku nije bilo drago, premda ni o tome nije govorio, nego je šutio i išao tamo gdje su ga vodili. Iako se u tom gradu rodio, pa kada bi ga upitali za mjesto rođenja, bez muke i otpora govorio je Sarajevo, i ta su mu četiri sloga lako i ugodno išla niz jezik, bio je srođen s onim malim dalmatinskim mjestom, seocem na Makarskoj rivijeri, koja se krajem šezdesetih pretvara u socijalistički turistički raj. Nakon što otamo ode, seoce iz njegova djetinjstva će nestati. Kao u nekoj zloj čaroliji bit će pregaženo tisućama tona armiranog betona, i pretvoreno u ružan i tuđ resort budućeg vremena. Neće biti mjesta na svijetu kojem bi se mogao vratiti, tačnije to mjesto će postojati još samo u njegovoj glavi, u sjećanjima na djetinjstvu i u fantaziji.
Sarajevo je zamirisalo na lipe i njihov ljetni hlad, na osoljenu prašinu gradskih ulica u kojoj je izdaleka slutio more, na Miljacku, plitku i žutosmeđu, mirisala je ta rječica na duboku kanalizaciju i na govna, ali taj mu je miris bio prisan i blizak, Miljacka je mirisala na dubrovački gradski porat, na vanili šećer mirisalo je Sarajevo uz otvorena vrata mahalskih granapa, na bijeli luk i rakiju, na lapuh i trulež crvljivih jabuka koje su nesazrele popadale s grana, na nepečene glinene ćerpiče, na svježe kifle kod Krunića na Bjelavama i na neopranu ničiju djecu iz Doma Ljubica Ivezić, na noćne somune, na grobnice koševskih pravoslavnih i katoličkih grobalja, na njihovu humusnu trulež, na suhe kosti, borove iglice i ladolež, na tamjan iz pravoslavne kapele na Groblju svetoga Marka, na voštanice i zgažene puževe golaće, na bolničku praonicu pred ljetni pljusak i na svježe iskopan grob, kada se za sušnog srpnja iz njega osjeti svježina, na prvu veliku rujansku kišu zamirisalo je dječaku Sarajevo, koja miriši drukčije nego kiše u Dalmaciji, jer se na njoj, na toj kiši, rastapaju drukčije žive i mrtve tvari, na mokru školsku spužvu, na kredu i krv iz razbijenog nosa, mirisalo je, na pregaženu mačku čiji strv već tjednima trune pri dnu Sepetarevca, na pumpu za lož-ulje na Mejtašu i na prva hladnija jesenja jutra, na dim i na dimove vonja, na peći naftarice i peći na ćumur, na dimove bosanskih ugljenova vonja, na Miljevinu i Kreku, na sumpor i garež slabo sagorjelog fosiliziranog predhistorijskog bosanskog bilja, na mokra runa ovnova na posljednjoj ispaši pred klanje, na vrelu životinjsku krv u ledeno grloboljno jutro, kada se, već sredinom rujna, temperatura zraka prvi put spustila ispod nule, a onda opet na vruće somune miriši Sarajevo, na rastopljen kajmak, biljno maslo i orahe, na muški znoj, na ugljenu prašinu koja ostaje po cesti nakon što je ćumur izlopatan kroz uski prozorčić u podrum, na voćnu trulež pijace Markale, na vlagu koja najednom iz svega izbija, iz životinja i iz ljudi, iz zidova i iz asfalta, vlagu živog i vlagu neživog, na bijeli luk i rakiju opet vonja, na štof upravo kupljenih jeftinih crnih odijela, na uplakanu obitelj, na očaj i smrt miriši, na pogrebnu kolonu, na kišu koja se miješa s tamjanom, na kadionicu kojom svećenik s držanjem konduktera kadi na sve četiri strane, na grob dopola ispunjen kišom u koji biva spušten bijeli dječji kovčeg, upola manji od kovčega za mrtve koji su stigli odrasti, na prvi snijeg miriši Sarajevo, koji nas je iznenadio već početkom listopada, na iznenađenost ljudsku, na oči koje se šire sve dok ne zaboli lice, da u njih što više napada snijega, na slaninu kojom se premazuju sanke, da brže lete niz strme ulice, na krv, na adrenalin, na bolest miriši, na kratki dan i noć dugu bez kraja, na banane i naranče miriši, na medicinski alkohol i na dječji sapun, na jeftinu zavjesu od najlona nad pregrijanom termoakumulacijskom peći i na svježe kupljeni itison, na Pitralon miriši Sarajevo u danima pred Dvadesetdeveti novembar, na prašinu koja sagorijeva na užarenim žicama grijalice u bolničkoj portirnici, na kavu koja se prži u pećnici, u velikoj crnoj tepsiji u kojoj ostaju sitne ljuspice, koje će baka pažljivo otresati u kantu sa smećem i zveckat će njezin udovički prsten o lim tepsije, na njezine dlanove, na prsten, na tijesto koje kvasa pri štednjaku, prekriveno bijelom krpom na kojoj piše Faks helizim, na Faks helizim miriše Sarajevo, na Katedralu pred Božić, na friško posječene jele, na krv i smolu božićnih jelčica, koje se tu nazivaju novogodišnjim jelkama, na izgorjele prskalice, na ljepljive kvake i metalne rukohvate u noći između Božića i Nove godine, kada se hladnoća spustila na minus dvadeset, na plastiku koja se grije pod svjetlom aparata kojim papagaja utjeruješ u kavez, i ako to dovoljno puta ne ponoviš završit ćeš na operaciji očiju kod doktora Čavke, na strah od operacije očiju, na kanalizaciju pa opet na snijeg miriši Sarajevo, na četvrti snijeg ove zime, četiri puta pao, triput se otopio, miriši Sarajevo, na zamrznuto čisto nebo, osuto zvijezdama, u najledenijoj siječanjskoj noći ove godine, na upravo odštampanu, opečaćenu i ovjerenu, novu partijsku knjižicu, s profilom druga Tita na prednjoj korici, miriši Sarajevo, na Titov znoj i bugarske ruže, na sirup od ruža i na slatko, na ruže prošloga ljeta miriši Sarajevo, na proljeće kada usred februara Miljacka iznenada opet prisno zamiriši na govna i na duboku kanalizaciju, koja ni u jednom gradu na miriši tako kao u Sarajevu, na hodnike gimnazije i sredstva za pranje podova i na perece, na hodnik pun golih dječaka, koji stoje u dugom hodniku Kasarne maršal Tito, gdje ih je privelo na regrutaciju, na vojnike koji ih sa strane gledaju i smijulje se, na znoj tih dječaka, na poniženje i opet na strah miriši Sarajevo, na strah od toga da ti je kurac, kojeg šakama skrivaš, manji nego kod drugih, na strah od toga da ćeš greškom doživjeti erekciju, pa će reći da si peder, na erekciju koja nastaje od straha, na štirku za veš i spermu miriši Sarajevo, na miris laka za kosu kod djevojke koja stoji ispred tebe u tramvaju, na miris istog tog laka u starice koja je upravo od frizera, i modri se, kao pod indigom, njezina sijeda glava, na miris mačje mokraće, na miris ljudske mokraće, na miris natrule telegrafske bandere koju već godinama zapišavaju isti ulični psi, na behar iz tek probuđenih bašči, na ulične mitinge i procesije u slavu Revolucije, na vojnike koji u nedjelju tumaraju pustim gradom, na vojnike koje se po mirisu da prepoznati koji su i odakle su, na dijelove uniforme koje su prvi put na sebe navukli onog dana kada su došli u vojsku, na to miriši Sarajevo, i onda kad dođe ljeto, mirisi se ispočetka izmjenjuju, tako da Sarajevo onda miriši na ono na što miriši, i na sve to još jednom iz prethodnih sjećanja, i još jednom, i još jednom, i još jednom.
U međuvremenu, dječak je poodrastao. Mir je zamijenjen ratom taman u pravo vrijeme da njegova generacija zasluži konačni smisao života u polaganju života za domovinu. A domovina, koja je? Najprije je bila jedna, a sad je druga. Prva je to prestala biti, jer nas je sve zajedno izdala i napustila, ali tko kaže da nas i nova domovina neće izdati? Računica je takva da nas za jednoga ljudskog života stiže iznevjeriti i izdati samo jedna domovina. Ako nas ona, izdajnica, ne stigne pogubiti, umrijet ćemo junačkom smrću za domovinu koja je došla nakon nje. A ako nekim čudom i to preživimo, živjet ćemo kao poslijeratni ljudi, u skladu s poslijeratnim vjerovanjima.
Ali naš nekadašnji dječak, koji je već postao mladić za rat, o tome još uvijek nema jasan pojam. Vjerojatno ga nema nitko. Mladić piše pjesme. Pisao bi i priče, ali ne zna kako se to radi. Poživi li, mladić će saznati i to. Počeo je pisati iz razumljivih razloga, koje, međutim, nije sasvim jednostavno opisati. Htio je igrati nogomet, ali je bio najslabiji u društvu. Imao je, kako su mu govorili, dvije lijeve noge. I tijelo koje se nezgrapno pomicalo u neskladu i s kretnjama nogu. Lopta ga je obično pogađala u lice. Onda bi mu se smijali. Lopta je mladića koji je tad još bio dječak snažno pogađala u nos, i dječaku bi tad, same od sebe, mimo pomisli o plaču, potekle suze. Tad su mu se još više smijali. Dječak nije svirao gitaru. Ni pjevao. Nije plesao, igrao košarku, tukao se s drugim dječacima. Nije radio ništa od onoga čemu su se svakodnevno predavali drugi dječaci, jer je u svemu tome bio lošiji od njih. I tako, umjesto da igra nogomet s njima, počeo je zamišljati. Ono u čemu je bio neuspješan u zbilji, postat će ono u čemu će živjeti u svojim maštarijama, I tako je, već od prvih dana svog doseljenja u Sarajevo, postajao pisac. U početku je baki i majci prenosio svoja zamišljanja kao nešto što se stvarno dogodilo. Kao istinu. One su mu vjerovale, ili mu nisu vjerovale, nemoguće je ustanoviti. Ali njemu je iza toga ostajao neki čudan, neugodan i neukusan okus na jeziku. Kao da je sažvakao nešto jako bljutavo, i sad to pokušava progutati. To čisto zamišljanje, maštarija s kojom se svakog dana budio i zapisivao, u razgovorima s bakom i majkom, i u pokušaju da se time naseli u zbilju, pretvaralo se u laž. A on nije lagao, samo je zamišljao. Pa je tako prestao govoriti o onom što zamišlja, ali je počeo pisati. Sve što je ikad napisao bilo je istina.
Život mladog pjesnika, drugi dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
Dani su te jeseni bili mračni i vjetroviti. Nebo se tmurilo, olujni jugo smjenjivao se s kišonosnom burom, nakon koje bi se samo nakratko razvedrilo, tako da ljudi jedni drugima ugledaju lica i da se na danjem svjetlu pročitaju jutrošnje novine. Predvečer bi, kada bi jugo bio na vrhuncu, nestajalo je struje. Ona je tad palila petrolejku, konoba bi odmah zamirisala opojno naftom, dječak bi sjeo ispred lampe, zagledao se u plamičak, pa u zrcalo iza njega, i tako je cijelu večer znao sjediti, ne radeći ništa. Jesi li napisao zadaću, pitala ga je. Jesam, rekao je. Znao sam da će nestati struje, pa sam je napisao po danu. I šta sad radiš, pitala ga je? Gledam u petrolejku! Što se tu ima za gledati? Nije joj odgovorio, jer je znao da će, odgovori li, čarolije nestati. Pokvarit ćeš oči zureći u svjetlo, rekla mu je. Ne gledam u svjetlo, odgovorio je, nego se gledam u ogledalu. To ogledalo ne služi tome da se ti u njemu ogledaš. Nego tko se u njemu treba ogledati? Nitko, rekla je. Kakvo je to ogledalo u kojem se nitko ne ogleda?, začudio se. To ogledalo služi da se na njega odrazi plamen petrolejke, pa da svjetlo bude dvostruko jače. Kako to? Tako što jedan plamen gori, a drugi je plamen u ogledalu, i oba svijetle. Znači ogledalo svijetli? Ne svijetli ogledalo, nego svijetli plamen ispred ogledala!, već se malo bila iznervirala. A dječak je najednom zašutio, pa se odmaknuo negdje u mrak konobe i nije više gledao u petrolejku. Zaključio je da se to smrt ogleda u zrcalu petrolejske svjetiljke, ali nije to izgovorio. Nikada smrt nije spomenuo. Smrt je za dječaka bila sram.
I tako je jednoga jutra u školu došao fotograf. Mlađi čovjek, visok i jak, s brkovima Miše Kovača, i kretnjama dame. Uzmahivao je rukama poput Bijelog labuda u đačkoj predstavi sarajevskog Narodnog pozorišta, i djeci se obraćao nekim neprirodno pjevnim glasom. Rastvorio je opremu, postavio dva reflektora i sjenilo u obliku velike sive lumbrele, pa je govorio, govorio, govorio… Učiteljica Nada, umorna i bjeloputa žena pred mirovinu, koja je nosila crninu za mužem koji je umro godinu ranije, i nikad se nije nasmijala, gledala je u njega zaprepašteno, pa ga je pokušala prekinuti u tom njegovom besmislenom i neupamtljivom govorenju, tako da se na trenutak čak i nasmiješila – i zauvijek ostat će to jedini smiješak učiteljice Nade! – ali bilo je uzalud, nije se on dao, govorio je, govorio i govorio, pa je iz prirodnoga dalmatinskog dijalekta prešao u školski hrvatski, ali ni to nije bio bilo kakav hrvatski, jer je svaka imenica u njegovim dugim kobasičastim rečenicama bila pretvorena u umanjenicu, čime se svijet svih četvero đaka prvog i još četvero drugog razreda pretvorio u malešnu lutkinu kuću, iz koje više nije bilo izlaza.
Dječak je tonuo sve dublje pod klupu. Nije se uplašio, nego ga je obuzeo osjećaj kakvog ranije nije bilo. Sram je u njemu bio veći od straha. Od srama mu se plakalo, ali nije smio zaplakati jer nije bio sam. Iz sve se snage pokušao nasmiješiti, tako da su mu se nokti zabili u dlanove, i ostalo je na njima osam krvavih mladih mjeseca.
Zima je bila vjetrovita. Nakon pet običnih i dvije škure bure istekao je ožujak, pa travanj i svibanj. Nastupilo je vrijeme konačne selidbe u Sarajevo. To dječaku nije bilo drago, premda ni o tome nije govorio, nego je šutio i išao tamo gdje su ga vodili. Iako se u tom gradu rodio, pa kada bi ga upitali za mjesto rođenja, bez muke i otpora govorio je Sarajevo, i ta su mu četiri sloga lako i ugodno išla niz jezik, bio je srođen s onim malim dalmatinskim mjestom, seocem na Makarskoj rivijeri, koja se krajem šezdesetih pretvara u socijalistički turistički raj. Nakon što otamo ode, seoce iz njegova djetinjstva će nestati. Kao u nekoj zloj čaroliji bit će pregaženo tisućama tona armiranog betona, i pretvoreno u ružan i tuđ resort budućeg vremena. Neće biti mjesta na svijetu kojem bi se mogao vratiti, tačnije to mjesto će postojati još samo u njegovoj glavi, u sjećanjima na djetinjstvu i u fantaziji.
Sarajevo je zamirisalo na lipe i njihov ljetni hlad, na osoljenu prašinu gradskih ulica u kojoj je izdaleka slutio more, na Miljacku, plitku i žutosmeđu, mirisala je ta rječica na duboku kanalizaciju i na govna, ali taj mu je miris bio prisan i blizak, Miljacka je mirisala na dubrovački gradski porat, na vanili šećer mirisalo je Sarajevo uz otvorena vrata mahalskih granapa, na bijeli luk i rakiju, na lapuh i trulež crvljivih jabuka koje su nesazrele popadale s grana, na nepečene glinene ćerpiče, na svježe kifle kod Krunića na Bjelavama i na neopranu ničiju djecu iz Doma Ljubica Ivezić, na noćne somune, na grobnice koševskih pravoslavnih i katoličkih grobalja, na njihovu humusnu trulež, na suhe kosti, borove iglice i ladolež, na tamjan iz pravoslavne kapele na Groblju svetoga Marka, na voštanice i zgažene puževe golaće, na bolničku praonicu pred ljetni pljusak i na svježe iskopan grob, kada se za sušnog srpnja iz njega osjeti svježina, na prvu veliku rujansku kišu zamirisalo je dječaku Sarajevo, koja miriši drukčije nego kiše u Dalmaciji, jer se na njoj, na toj kiši, rastapaju drukčije žive i mrtve tvari, na mokru školsku spužvu, na kredu i krv iz razbijenog nosa, mirisalo je, na pregaženu mačku čiji strv već tjednima trune pri dnu Sepetarevca, na pumpu za lož-ulje na Mejtašu i na prva hladnija jesenja jutra, na dim i na dimove vonja, na peći naftarice i peći na ćumur, na dimove bosanskih ugljenova vonja, na Miljevinu i Kreku, na sumpor i garež slabo sagorjelog fosiliziranog predhistorijskog bosanskog bilja, na mokra runa ovnova na posljednjoj ispaši pred klanje, na vrelu životinjsku krv u ledeno grloboljno jutro, kada se, već sredinom rujna, temperatura zraka prvi put spustila ispod nule, a onda opet na vruće somune miriši Sarajevo, na rastopljen kajmak, biljno maslo i orahe, na muški znoj, na ugljenu prašinu koja ostaje po cesti nakon što je ćumur izlopatan kroz uski prozorčić u podrum, na voćnu trulež pijace Markale, na vlagu koja najednom iz svega izbija, iz životinja i iz ljudi, iz zidova i iz asfalta, vlagu živog i vlagu neživog, na bijeli luk i rakiju opet vonja, na štof upravo kupljenih jeftinih crnih odijela, na uplakanu obitelj, na očaj i smrt miriši, na pogrebnu kolonu, na kišu koja se miješa s tamjanom, na kadionicu kojom svećenik s držanjem konduktera kadi na sve četiri strane, na grob dopola ispunjen kišom u koji biva spušten bijeli dječji kovčeg, upola manji od kovčega za mrtve koji su stigli odrasti, na prvi snijeg miriši Sarajevo, koji nas je iznenadio već početkom listopada, na iznenađenost ljudsku, na oči koje se šire sve dok ne zaboli lice, da u njih što više napada snijega, na slaninu kojom se premazuju sanke, da brže lete niz strme ulice, na krv, na adrenalin, na bolest miriši, na kratki dan i noć dugu bez kraja, na banane i naranče miriši, na medicinski alkohol i na dječji sapun, na jeftinu zavjesu od najlona nad pregrijanom termoakumulacijskom peći i na svježe kupljeni itison, na Pitralon miriši Sarajevo u danima pred Dvadesetdeveti novembar, na prašinu koja sagorijeva na užarenim žicama grijalice u bolničkoj portirnici, na kavu koja se prži u pećnici, u velikoj crnoj tepsiji u kojoj ostaju sitne ljuspice, koje će baka pažljivo otresati u kantu sa smećem i zveckat će njezin udovički prsten o lim tepsije, na njezine dlanove, na prsten, na tijesto koje kvasa pri štednjaku, prekriveno bijelom krpom na kojoj piše Faks helizim, na Faks helizim miriše Sarajevo, na Katedralu pred Božić, na friško posječene jele, na krv i smolu božićnih jelčica, koje se tu nazivaju novogodišnjim jelkama, na izgorjele prskalice, na ljepljive kvake i metalne rukohvate u noći između Božića i Nove godine, kada se hladnoća spustila na minus dvadeset, na plastiku koja se grije pod svjetlom aparata kojim papagaja utjeruješ u kavez, i ako to dovoljno puta ne ponoviš završit ćeš na operaciji očiju kod doktora Čavke, na strah od operacije očiju, na kanalizaciju pa opet na snijeg miriši Sarajevo, na četvrti snijeg ove zime, četiri puta pao, triput se otopio, miriši Sarajevo, na zamrznuto čisto nebo, osuto zvijezdama, u najledenijoj siječanjskoj noći ove godine, na upravo odštampanu, opečaćenu i ovjerenu, novu partijsku knjižicu, s profilom druga Tita na prednjoj korici, miriši Sarajevo, na Titov znoj i bugarske ruže, na sirup od ruža i na slatko, na ruže prošloga ljeta miriši Sarajevo, na proljeće kada usred februara Miljacka iznenada opet prisno zamiriši na govna i na duboku kanalizaciju, koja ni u jednom gradu na miriši tako kao u Sarajevu, na hodnike gimnazije i sredstva za pranje podova i na perece, na hodnik pun golih dječaka, koji stoje u dugom hodniku Kasarne maršal Tito, gdje ih je privelo na regrutaciju, na vojnike koji ih sa strane gledaju i smijulje se, na znoj tih dječaka, na poniženje i opet na strah miriši Sarajevo, na strah od toga da ti je kurac, kojeg šakama skrivaš, manji nego kod drugih, na strah od toga da ćeš greškom doživjeti erekciju, pa će reći da si peder, na erekciju koja nastaje od straha, na štirku za veš i spermu miriši Sarajevo, na miris laka za kosu kod djevojke koja stoji ispred tebe u tramvaju, na miris istog tog laka u starice koja je upravo od frizera, i modri se, kao pod indigom, njezina sijeda glava, na miris mačje mokraće, na miris ljudske mokraće, na miris natrule telegrafske bandere koju već godinama zapišavaju isti ulični psi, na behar iz tek probuđenih bašči, na ulične mitinge i procesije u slavu Revolucije, na vojnike koji u nedjelju tumaraju pustim gradom, na vojnike koje se po mirisu da prepoznati koji su i odakle su, na dijelove uniforme koje su prvi put na sebe navukli onog dana kada su došli u vojsku, na to miriši Sarajevo, i onda kad dođe ljeto, mirisi se ispočetka izmjenjuju, tako da Sarajevo onda miriši na ono na što miriši, i na sve to još jednom iz prethodnih sjećanja, i još jednom, i još jednom, i još jednom.
U međuvremenu, dječak je poodrastao. Mir je zamijenjen ratom taman u pravo vrijeme da njegova generacija zasluži konačni smisao života u polaganju života za domovinu. A domovina, koja je? Najprije je bila jedna, a sad je druga. Prva je to prestala biti, jer nas je sve zajedno izdala i napustila, ali tko kaže da nas i nova domovina neće izdati? Računica je takva da nas za jednoga ljudskog života stiže iznevjeriti i izdati samo jedna domovina. Ako nas ona, izdajnica, ne stigne pogubiti, umrijet ćemo junačkom smrću za domovinu koja je došla nakon nje. A ako nekim čudom i to preživimo, živjet ćemo kao poslijeratni ljudi, u skladu s poslijeratnim vjerovanjima.
Ali naš nekadašnji dječak, koji je već postao mladić za rat, o tome još uvijek nema jasan pojam. Vjerojatno ga nema nitko. Mladić piše pjesme. Pisao bi i priče, ali ne zna kako se to radi. Poživi li, mladić će saznati i to. Počeo je pisati iz razumljivih razloga, koje, međutim, nije sasvim jednostavno opisati. Htio je igrati nogomet, ali je bio najslabiji u društvu. Imao je, kako su mu govorili, dvije lijeve noge. I tijelo koje se nezgrapno pomicalo u neskladu i s kretnjama nogu. Lopta ga je obično pogađala u lice. Onda bi mu se smijali. Lopta je mladića koji je tad još bio dječak snažno pogađala u nos, i dječaku bi tad, same od sebe, mimo pomisli o plaču, potekle suze. Tad su mu se još više smijali. Dječak nije svirao gitaru. Ni pjevao. Nije plesao, igrao košarku, tukao se s drugim dječacima. Nije radio ništa od onoga čemu su se svakodnevno predavali drugi dječaci, jer je u svemu tome bio lošiji od njih. I tako, umjesto da igra nogomet s njima, počeo je zamišljati. Ono u čemu je bio neuspješan u zbilji, postat će ono u čemu će živjeti u svojim maštarijama, I tako je, već od prvih dana svog doseljenja u Sarajevo, postajao pisac. U početku je baki i majci prenosio svoja zamišljanja kao nešto što se stvarno dogodilo. Kao istinu. One su mu vjerovale, ili mu nisu vjerovale, nemoguće je ustanoviti. Ali njemu je iza toga ostajao neki čudan, neugodan i neukusan okus na jeziku. Kao da je sažvakao nešto jako bljutavo, i sad to pokušava progutati. To čisto zamišljanje, maštarija s kojom se svakog dana budio i zapisivao, u razgovorima s bakom i majkom, i u pokušaju da se time naseli u zbilju, pretvaralo se u laž. A on nije lagao, samo je zamišljao. Pa je tako prestao govoriti o onom što zamišlja, ali je počeo pisati. Sve što je ikad napisao bilo je istina.