Objavljeno u: Golden Goal, magazine about the 2026 World Cup, New York City
Rodio sam se u zemlji koja je nastupila na osam svjetskih prvenstava u nogometu, ali ne i na onom koje se igralo u Engleskoj istoga proljeća i ljeta kad sam se ja rodio. Ta zemlja, zvala se Jugoslavija, i bila je jedna od četiri zemlje, koje su nekad sudjelovale na svjetskim prvenstvima, a danas više ne postoje. Preostale tri su Čehoslovačka, SSSR i DDR. Postoji još jedna, koja je u međuvremenu radikalno mijenjala ime. Riječ je o drugoj po površini najvećoj državi u Africi, koja se danas službeno zove Demokratska Republika Kongo, ponekad ju se, po glavnome gradu, naziva i Kongo – Kinšasa, a na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. išla je pod imenom Zair, kako se zvala između 1971. i 1997. Postoje i četiri reprezentacije koje su igrale na svjetskim prvenstvima, a da uopće nisu države. To su Sjeverna Irska, Škotska, Wales i Engleska. Svaka od tih zemalja Velike Britanije ima svoj vlastiti nogometni savez, i pravo samostalnog nastupanja na svjetskim i europskim prvenstvima. Ista stvar neće biti dopuštena nikome više, nijednoj drugoj pokrajini na svijetu, recimo Kataloniji, Korzici, Čečeniji, Kurdistanu, koja nije samostalna, nego je dio neke države. Razlog za otočki presedan tiče se mita po kojemu su Britanci izmislili nogomet, i to im onda daje neki poseban status među svim drugima.
Jugoslavija i Čehoslovačka po osam su puta sudjelovale na svjetskim prvenstvima. Ime Jugoslavije naći ćete i deveti put, na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj, ali to je već bila neka druga zemlja, koju su sačinjavale samo dvije od prethodnih šest jugoslavenskih zemalja, dok su ostale četiri bile samostalne. Na tom prvenstvu 1998. nastupala je i jedna od njih, Hrvatska, te je na kraju osvojila treće mjesto, dok je zemlja po imenu Jugoslavija, koja tad ustvari nije bila Jugoslavija, ispala već u osmini finala. Zvuči komplicirano i nerazumljivo? To je prva stvar na koju se svaki fan svjetskih prvenstava u nogometu mora naviknuti: nogometna geopolitika često je kompliciranija od geopolitike Henryja Kissingera. Inače, taj državni sekretar u vrijeme predsjednika Nixona i Forda, te savjetnik na nacionalnu sigurnost, i jedan od najutjecajnijih svjetskih političara nakon 1945, u Ameriku je došao kao migrant, kao petnaestogodišnji židovski dječak, koji 1938. s obitelji bježi iz Njemačke, tojest iz Bavarske, i to kao zaljubljenik u nogomet i u jedan drugoligaški nogometni klub. Postoji mit – a nogomet je sav zasnovan na mitovima – da se državni sekretar Kissinger svakog ponedjeljka raspitivao kod svoje sekretarice kako je protekle nedjelje igrao Spielvereinigung Greuther Fürth. Tako se zvao taj njegov klub. Nije mit, nego činjenica iz njegove biografije, da je četrnaestogodišnji Kissinger, koji se tada zvao Heinz Alfred, odlazio na stadion, da gleda utakmice Fürtha i da navija za svoj klub, premda je to Židovima bilo zabranjeno, i mogao je, da su ga prepoznali, završiti u koncentracijskom logoru…
Ali vratimo se mi zemljama koje više ne postoje. Sovjetski Savez šest je puta sudjelovao na svjetskim prvenstvima, a slučaj je htio da na posljednjem prvenstvu pred njihov zajednički nestanak, onom koje se igralo 1990. u Italiji, nastupe i Jugoslavija, i Čehoslovačka, i SSSR. Sovjeti su na svom posljednjem pojavljivanju prošli vrlo loše, i završili kao posljednji u svojoj skupini, Čehoslovačka je u četvrtfinalu izgubila od Nijemaca, a nikad jača i moćnija Jugoslavija u tom se četvrtfinalu našla pred Argentinom Diega Armanda Maradone. Rezultat je i nakon produžetaka bio 0:0. Premda je Jugoslavija od 77. minute igrala s igračem manje, bila je bolja od Argentine, imala je više neiskorištenih prilika za gol. Tako se o pobjedniku odlučivalo izvođenjem jedanaesteraca. I kao što se to ponekad u nogometu zna dogoditi, gol kao da je bio uklet i za jedne i za druge. Promašivali su i Jugoslaveni, i Argentinci, ali Jugoslaveni malo više, premda je golman Tomislav Ivković obranio jedanaesterac Maradoni. I tako je, porazom od Argentine, na jedanaesterce, završila povijest jedne zemlje, koja će uskoro utonuti u krvavi rat, i do sljedećeg svjetskog prvenstva, onog koje će se 1994. igrati u Sjedinjenim Američkim Državama, neće više postojati.
Međutim, neće biti malo onih, u toj zemlji u kojoj sam se rodio, koji sve do danas žive u vjerovanju da bi se rat izbjegao i da se zemlja ne bi raspala, ili da bi se zemlje od kojih je bila sastavljena mirno razišle, da je tog 30. lipnja 1990. Jugoslavija na jedanaesterce pobijedila Argentinu. Svatko tko je ikad, makar samo preko televizijskog ekrana, sudjelovao u nogometnoj igri, i tko je gledao izvođenje jedanaesteraca koje treba da odluči pobjednika utakmice, zna da tu više nije riječ o nogometu, nego o igri živaca, grupnoj i individualnoj, o odnosu čovjekovom prema životu i smrti, prema izvjesnosti vlastitog nestanka, i prema vječnosti. S izvođenjem jedanaesteraca nakon 120 minuta utakmice u kojoj se nije odlučio pobjednik, nogomet prestaje biti sportska igra i pretvara se u čovjekovo metafizičko iskušenje. I gotovo u pravilu pobjeđuje onaj koji je tog iskušenja manje svjestan.
Doista, malo je nedostajalo da tog dana Jugoslavija na jedanaesterce pobijedi Argentinu. Uostalom, nevjerojatno je da je Faruk Hadžibegić, pouzdani, mirni i vrlo iskusni branič, mogao promašiti penal, nakon što je prethodno golman Ivković obranio šut Diega Maradone. Da je deset puta izvodio jedanaesterac, u tom bi raspoloženju Hadžibegić, možda, promašio samo jednom. No, je li moguće da u Jugoslaviji ne bi bilo rata, e da je kojim slučajem pogodio? Zašto neki ljudi u takvo što vjeruju? Zato što je nogomet, barem za ljude koji u toj igri sudjeluju, metafora života. I onda ono što se događa na igralištu po njihovom vjerovanju mora imati utjecaja i na sam život. Doista, ponekad ga i ima. Osim toga, da je Jugoslavija 1990. pobijedila Argentinu, vrlo bi vjerojatno, na krilima takve pobjede, u polufinalu nadjačala nikad slabiju Italiju, te tako došla do finala s Njemačkom. A ako je već pobijedila veliku Argentinu, zašto ne bi pobijedila i Njemačku? Da je te 1990. Jugoslavija postala svjetski prvak, misle ti nesretni ljudi koji su preživjeli jugoslavenske ratove s početka devedesetih, rata ne bi bilo. Jer tko je to vidio da se ratuje u zemlji svjetskih prvaka?
Vjerujem li i ja u to? Ne vjerujem, jer dok sam 30. lipnja 1990. gledao to izvođenje jedanaesteraca, ja nisam vjerovao u to da će Jugoslavija pobijediti Argentinu. Mislio sam da će se, kako to u životu biva, stvari na kraju razviti tako da jači pobijedi slabijega. Ali i da je ispalo obrnuto, da Faruk Hadžibegić nije promašio posljednji jedanaesterac, da je Jugoslavija na kraju pobijedila, pa i da je tada postala svjetski prvak, svejedno bi sve bilo isto. Metafora života ustuknula bi pred geostrategijom. Ali nogomet je za mnoge moje bivše sunarodnike paralelni religijski sustav. U nogometu siromašni i nesretni narodi svijeta traže utjehu i nadu. Prema nogometu ljudi ponekad upućuju svoja vjerovanja, nakon što su se prethodno razočarali u Boga. A ako nisu, onda vjeruju da će se dragi Bog na svjetskom prvenstvu silno angažirati oko pobjede baš njihove reprezentacije. Zašto je Bogu 1990. bilo stalo do toga da Argentina pobijedi Jugoslaviju, pitaju se sada oni. I onda im se nameće logičan odgovor: zato što je Jugoslavija bila proklamirano ateistička zemlja, u kojoj su malobrojni vjerovali u Boga, a Argentinci su redom bogobojazni. U ratu su se stvari, međutim, radikalno promijenile, pa su bivši Jugoslaveni postali veliki vjernici, katolici, pravoslavni, muslimani, pa su u ime svoga novootkrivenog Boga strasno ubijali jedni druge. Je li Bog nakon toga poveo računa o njihovoj nogometnoj reprezentaciji? U nekim slučajevima i jest. Hrvatska, jedna od zemalja nastalih s raspadom Jugoslavije, postizala je velike uspjehe na Svjetskim prvenstvima u nogometu. Nakon što je u Francuskoj 1998. bila treća, dvadeset godina kasnije je, na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, završila kao druga.
Od svih nestalih zemalja koje su nekad nastupale na svjetskim prvenstvima najzanimljiviji je, međutim, slučaj DDR-a. Istočna Njemačka, koju povijest pamti po najrazgranatijoj tajnoj službi, strašnom Stasiju, nije bila nogometna velesila, i samo se jednom, godine 1974, plasirala na svjetsko prvenstvo, i to na čuveni Fußball-Weltmeisterschaft, koji se igrao u susjednoj, suparničkoj, kapitalističkoj i službeno neprijateljskoj Zapadnoj Njemačkoj, koja je 1954, nakon “čuda u Bernu”, postala, i trajno ostala, najveća europska nogometna sila. A ta zapadnonjemačka reprezentacija iz 1974, predvođena nekim od najživopisnijih besmrtnika nogometne igre, golmanom Seppom Maierom, ubojitim centarforom Gerdom Müllerom, čudesnim veznim igračem Paulom Breitnerom, te vjerojatno i najkarizmatičnijim europskim nogometašem u povijesti kaiserom Franzom Beckenbauerom, djelovala je najmoćnije od svih njemačkih reprezentacija u povijesti.
Politički i kulturološki vrlo je nesretan žrijeb odredio da se u skupini A, na tom svjetskom prvenstvu nađu obje njemačke reprezentacije, te Čile i Australija. Vrijeme je to vrhunaca hladnog rata, kada Sovjeti financiraju marksistički inspirirane antikolonijalne pokrete širom Trećega svijeta, i na vlast dovode pobornike svjetske revolucije, a Henry Kissinger i CIA odgovaraju suorganizacijom državnih udara, u kojima vlast preuzimaju tipovi uglavnom konzervativni desničari, među kojima ima i nacifašista, kakav je, primjerice, bio čileanski diktator Augusto Pinochet. U isto to vrijeme, Europa je poprište onoga lakšeg i finijeg, marketinški atraktivnijeg dijela hladnoga rata. Tu se, naime, ratuje građanskim slobodama, luksuznom robom široke potrošnje i rock’n’rollom, koje nudi kapitalistički Zapad, i socijalnom jednakošću, društvom istih mogućnosti za sve, te radničkom i općenarodnom solidarnošću, što ih nudi komunistički Istok. U Njemačkoj, pak, naročito onoj zapadnoj, živa su, još uvijek, sjećanja na zločine Hitlerovog doba, svako malo otkriva se, na visokom državnom položaju, još poneki esesovac i čuvar koncentracijskog logora, a stvar biva još osjetljivijom nakon onoga strašnog pokolja izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama, koje su održane dvije godine ranije. Ako nešto Zapadnim Nijemcima tada nije trebalo, onda je to bila ta užasno osjetljiva, politički opasna utakmica s Istočnim Nijemcima. A možda i griješimo, možda su je baš prizivali, jer je to bila prilika da se u jednoj nogometnoj utakmici, kroz najupečatljivije ostvarenje nogometa kao metafore života, pokaže svijetu, a naročito komunističkim neprijateljima s druge strane željezne zavjese, tko je jači, bolji, uspješniji, oni sa Zapada ili oni s Istoka. Malo kad je, naime, odgovor na ovako postavljeno pitanje bio lakši i predvidljiviji, nego pred utakmicu koju će 22. lipnja 1974. u Hamburgu Beckenbauer i drugovi odigrati protiv poluanonimnih istočnonjemačkih nogometnih amatera.
Zapadna Njemačka igrala je u svojim tradicionalnim bijelo-crnim dresovima, u kakvima Nijemci igraju sve do današnjih doba. Istočni Nijemci igrali su u plavo-bijelim dresovima, s dizajnerski nezgrapnim, malo prevelikim grbom i natpisom DDR, na lijevoj strani grudi. I sve je, na tom početku, izgledalo onako kako se unaprijed zamišljalo da će biti. Ali kako se nogomet od svih drugih igara razlikuje upravo po tome što i najslabašniji i najkržljaviji David ima priliku da nadjača Golijata, i nema, niti je ikad u povijesti nogometa bilo tako jake reprezentacije koju neki autsajder ne bi pobijedio, otpočetka sve je u toj povijesnoj utakmici neobično krenulo. Velika Njemačka više je napadala, dok se mala Njemačka uglavnom branila. Ali kao da se u tim napadima osjećalo da Beckenbauer i ekipa podrazumijevaju da im pripada pobjeda, a da je upravo to razlog što odjednom više ne znaju kako da do nje dođu. Istočni Nijemci, pak, nisu podrazumijevali ništa. Oni su nastupili kao predodređeni gubitnici, kojima se ništa gore od toga ionako ne može dogoditi. Gol istočnonjemačke reprezentacije branio je Jürgen Croy, i tog će dana odigrati utakmicu života. Branio je poput čudotvorca, koji hipnotizira protivničke napadače, a među njima i najvećega od najvećih, Gerda Müllera. Pritom, Croy je za sve njih bio savršeno anoniman igrač. Rodom iz Zwickaua, igrao je za mali klub, koji se u to vrijeme zvao BSG Sachsenring Zwickau, a danas se zove FSV Zwickau, i koji, za razliku od nekolicine velikih istočnonjemačkih klubova, onih koji su bili pod sponzorstvom vojske, policije ili tajne službe, nikada nije igrao u europskim klupskim natjecanjima. Danas Croyov FSV Zwickau igra u regionalnoj ligi, u četvrtom rangu njemačkog klupskog natjecanja. On je, taj istočnonjemački golman, bio tog dana veći od reprezentacije Zapadne Njemačke.
Jürgen Croy narušio je unutarnju ravnotežu i samopouzdanje protivnika, koji je ionako bio psihološki nespreman da riješi utakmicu za koju je unaprijed bio siguran da će je dobiti. A ostatak istočnonjemačke ekipe igrao je slobodno od svih strahova, slobodno od poraza, imali su nekoliko ozbiljnih šansi za gol, a onda je u 77. minuti Jürgen Sparwasser zabio gol, kojim je Istočna Njemačka pobijedila Zapadnu Njemačku. Bilo je u povijesti svjetskih prvenstava i većih iznenađenja (Najveće je, možda, ono iz 1950, kada su Sjedinjene Američke Države u Belo Horizonteu, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, pobijedile Englesku.), ali ova će utakmica ući u političku i kulturnu povijest Europe, i bit će jedna od čudnijih referenci iz povijesti hladnoga rata. U političkom i povijesnom smislu neće ništa značiti: DDR će nestati jednako kao što su nestali SSSR, Čehoslovačka i Jugoslavija, ali će ta utakmica kao malo koja druga pokazati zašto mi zapravo volimo nogomet i zašto se ta igra, kao nijedna druga, toliko tiče naših života da smo katkad skloni povjerovati da i Bog sudjeluje u toj igri, i da bi nogomet mogao nešto popraviti u našim malim životima. Ali ima u svemu tome još nešto, tako veličanstveno nogometno: svjetski prvak 1974. postala je Zapadna Njemačka. S pobjedama u svim odigranim utakmicama, osim u onoj jednoj, koju su izgubili od DDR-a. U nogometu, kao i u životu, postoje heroji i antiheroji, pobjednici i gubitnici. Da nema ovih drugih, život ne bi vrijedio ništa.
Kratka nogometna povijest zemalja koje više ne postoje
Objavljeno u: Golden Goal, magazine about the 2026 World Cup, New York City
Rodio sam se u zemlji koja je nastupila na osam svjetskih prvenstava u nogometu, ali ne i na onom koje se igralo u Engleskoj istoga proljeća i ljeta kad sam se ja rodio. Ta zemlja, zvala se Jugoslavija, i bila je jedna od četiri zemlje, koje su nekad sudjelovale na svjetskim prvenstvima, a danas više ne postoje. Preostale tri su Čehoslovačka, SSSR i DDR. Postoji još jedna, koja je u međuvremenu radikalno mijenjala ime. Riječ je o drugoj po površini najvećoj državi u Africi, koja se danas službeno zove Demokratska Republika Kongo, ponekad ju se, po glavnome gradu, naziva i Kongo – Kinšasa, a na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. išla je pod imenom Zair, kako se zvala između 1971. i 1997. Postoje i četiri reprezentacije koje su igrale na svjetskim prvenstvima, a da uopće nisu države. To su Sjeverna Irska, Škotska, Wales i Engleska. Svaka od tih zemalja Velike Britanije ima svoj vlastiti nogometni savez, i pravo samostalnog nastupanja na svjetskim i europskim prvenstvima. Ista stvar neće biti dopuštena nikome više, nijednoj drugoj pokrajini na svijetu, recimo Kataloniji, Korzici, Čečeniji, Kurdistanu, koja nije samostalna, nego je dio neke države. Razlog za otočki presedan tiče se mita po kojemu su Britanci izmislili nogomet, i to im onda daje neki poseban status među svim drugima.
Jugoslavija i Čehoslovačka po osam su puta sudjelovale na svjetskim prvenstvima. Ime Jugoslavije naći ćete i deveti put, na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj, ali to je već bila neka druga zemlja, koju su sačinjavale samo dvije od prethodnih šest jugoslavenskih zemalja, dok su ostale četiri bile samostalne. Na tom prvenstvu 1998. nastupala je i jedna od njih, Hrvatska, te je na kraju osvojila treće mjesto, dok je zemlja po imenu Jugoslavija, koja tad ustvari nije bila Jugoslavija, ispala već u osmini finala. Zvuči komplicirano i nerazumljivo? To je prva stvar na koju se svaki fan svjetskih prvenstava u nogometu mora naviknuti: nogometna geopolitika često je kompliciranija od geopolitike Henryja Kissingera. Inače, taj državni sekretar u vrijeme predsjednika Nixona i Forda, te savjetnik na nacionalnu sigurnost, i jedan od najutjecajnijih svjetskih političara nakon 1945, u Ameriku je došao kao migrant, kao petnaestogodišnji židovski dječak, koji 1938. s obitelji bježi iz Njemačke, tojest iz Bavarske, i to kao zaljubljenik u nogomet i u jedan drugoligaški nogometni klub. Postoji mit – a nogomet je sav zasnovan na mitovima – da se državni sekretar Kissinger svakog ponedjeljka raspitivao kod svoje sekretarice kako je protekle nedjelje igrao Spielvereinigung Greuther Fürth. Tako se zvao taj njegov klub. Nije mit, nego činjenica iz njegove biografije, da je četrnaestogodišnji Kissinger, koji se tada zvao Heinz Alfred, odlazio na stadion, da gleda utakmice Fürtha i da navija za svoj klub, premda je to Židovima bilo zabranjeno, i mogao je, da su ga prepoznali, završiti u koncentracijskom logoru…
Ali vratimo se mi zemljama koje više ne postoje. Sovjetski Savez šest je puta sudjelovao na svjetskim prvenstvima, a slučaj je htio da na posljednjem prvenstvu pred njihov zajednički nestanak, onom koje se igralo 1990. u Italiji, nastupe i Jugoslavija, i Čehoslovačka, i SSSR. Sovjeti su na svom posljednjem pojavljivanju prošli vrlo loše, i završili kao posljednji u svojoj skupini, Čehoslovačka je u četvrtfinalu izgubila od Nijemaca, a nikad jača i moćnija Jugoslavija u tom se četvrtfinalu našla pred Argentinom Diega Armanda Maradone. Rezultat je i nakon produžetaka bio 0:0. Premda je Jugoslavija od 77. minute igrala s igračem manje, bila je bolja od Argentine, imala je više neiskorištenih prilika za gol. Tako se o pobjedniku odlučivalo izvođenjem jedanaesteraca. I kao što se to ponekad u nogometu zna dogoditi, gol kao da je bio uklet i za jedne i za druge. Promašivali su i Jugoslaveni, i Argentinci, ali Jugoslaveni malo više, premda je golman Tomislav Ivković obranio jedanaesterac Maradoni. I tako je, porazom od Argentine, na jedanaesterce, završila povijest jedne zemlje, koja će uskoro utonuti u krvavi rat, i do sljedećeg svjetskog prvenstva, onog koje će se 1994. igrati u Sjedinjenim Američkim Državama, neće više postojati.
Međutim, neće biti malo onih, u toj zemlji u kojoj sam se rodio, koji sve do danas žive u vjerovanju da bi se rat izbjegao i da se zemlja ne bi raspala, ili da bi se zemlje od kojih je bila sastavljena mirno razišle, da je tog 30. lipnja 1990. Jugoslavija na jedanaesterce pobijedila Argentinu. Svatko tko je ikad, makar samo preko televizijskog ekrana, sudjelovao u nogometnoj igri, i tko je gledao izvođenje jedanaesteraca koje treba da odluči pobjednika utakmice, zna da tu više nije riječ o nogometu, nego o igri živaca, grupnoj i individualnoj, o odnosu čovjekovom prema životu i smrti, prema izvjesnosti vlastitog nestanka, i prema vječnosti. S izvođenjem jedanaesteraca nakon 120 minuta utakmice u kojoj se nije odlučio pobjednik, nogomet prestaje biti sportska igra i pretvara se u čovjekovo metafizičko iskušenje. I gotovo u pravilu pobjeđuje onaj koji je tog iskušenja manje svjestan.
Doista, malo je nedostajalo da tog dana Jugoslavija na jedanaesterce pobijedi Argentinu. Uostalom, nevjerojatno je da je Faruk Hadžibegić, pouzdani, mirni i vrlo iskusni branič, mogao promašiti penal, nakon što je prethodno golman Ivković obranio šut Diega Maradone. Da je deset puta izvodio jedanaesterac, u tom bi raspoloženju Hadžibegić, možda, promašio samo jednom. No, je li moguće da u Jugoslaviji ne bi bilo rata, e da je kojim slučajem pogodio? Zašto neki ljudi u takvo što vjeruju? Zato što je nogomet, barem za ljude koji u toj igri sudjeluju, metafora života. I onda ono što se događa na igralištu po njihovom vjerovanju mora imati utjecaja i na sam život. Doista, ponekad ga i ima. Osim toga, da je Jugoslavija 1990. pobijedila Argentinu, vrlo bi vjerojatno, na krilima takve pobjede, u polufinalu nadjačala nikad slabiju Italiju, te tako došla do finala s Njemačkom. A ako je već pobijedila veliku Argentinu, zašto ne bi pobijedila i Njemačku? Da je te 1990. Jugoslavija postala svjetski prvak, misle ti nesretni ljudi koji su preživjeli jugoslavenske ratove s početka devedesetih, rata ne bi bilo. Jer tko je to vidio da se ratuje u zemlji svjetskih prvaka?
Vjerujem li i ja u to? Ne vjerujem, jer dok sam 30. lipnja 1990. gledao to izvođenje jedanaesteraca, ja nisam vjerovao u to da će Jugoslavija pobijediti Argentinu. Mislio sam da će se, kako to u životu biva, stvari na kraju razviti tako da jači pobijedi slabijega. Ali i da je ispalo obrnuto, da Faruk Hadžibegić nije promašio posljednji jedanaesterac, da je Jugoslavija na kraju pobijedila, pa i da je tada postala svjetski prvak, svejedno bi sve bilo isto. Metafora života ustuknula bi pred geostrategijom. Ali nogomet je za mnoge moje bivše sunarodnike paralelni religijski sustav. U nogometu siromašni i nesretni narodi svijeta traže utjehu i nadu. Prema nogometu ljudi ponekad upućuju svoja vjerovanja, nakon što su se prethodno razočarali u Boga. A ako nisu, onda vjeruju da će se dragi Bog na svjetskom prvenstvu silno angažirati oko pobjede baš njihove reprezentacije. Zašto je Bogu 1990. bilo stalo do toga da Argentina pobijedi Jugoslaviju, pitaju se sada oni. I onda im se nameće logičan odgovor: zato što je Jugoslavija bila proklamirano ateistička zemlja, u kojoj su malobrojni vjerovali u Boga, a Argentinci su redom bogobojazni. U ratu su se stvari, međutim, radikalno promijenile, pa su bivši Jugoslaveni postali veliki vjernici, katolici, pravoslavni, muslimani, pa su u ime svoga novootkrivenog Boga strasno ubijali jedni druge. Je li Bog nakon toga poveo računa o njihovoj nogometnoj reprezentaciji? U nekim slučajevima i jest. Hrvatska, jedna od zemalja nastalih s raspadom Jugoslavije, postizala je velike uspjehe na Svjetskim prvenstvima u nogometu. Nakon što je u Francuskoj 1998. bila treća, dvadeset godina kasnije je, na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, završila kao druga.
Od svih nestalih zemalja koje su nekad nastupale na svjetskim prvenstvima najzanimljiviji je, međutim, slučaj DDR-a. Istočna Njemačka, koju povijest pamti po najrazgranatijoj tajnoj službi, strašnom Stasiju, nije bila nogometna velesila, i samo se jednom, godine 1974, plasirala na svjetsko prvenstvo, i to na čuveni Fußball-Weltmeisterschaft, koji se igrao u susjednoj, suparničkoj, kapitalističkoj i službeno neprijateljskoj Zapadnoj Njemačkoj, koja je 1954, nakon “čuda u Bernu”, postala, i trajno ostala, najveća europska nogometna sila. A ta zapadnonjemačka reprezentacija iz 1974, predvođena nekim od najživopisnijih besmrtnika nogometne igre, golmanom Seppom Maierom, ubojitim centarforom Gerdom Müllerom, čudesnim veznim igračem Paulom Breitnerom, te vjerojatno i najkarizmatičnijim europskim nogometašem u povijesti kaiserom Franzom Beckenbauerom, djelovala je najmoćnije od svih njemačkih reprezentacija u povijesti.
Politički i kulturološki vrlo je nesretan žrijeb odredio da se u skupini A, na tom svjetskom prvenstvu nađu obje njemačke reprezentacije, te Čile i Australija. Vrijeme je to vrhunaca hladnog rata, kada Sovjeti financiraju marksistički inspirirane antikolonijalne pokrete širom Trećega svijeta, i na vlast dovode pobornike svjetske revolucije, a Henry Kissinger i CIA odgovaraju suorganizacijom državnih udara, u kojima vlast preuzimaju tipovi uglavnom konzervativni desničari, među kojima ima i nacifašista, kakav je, primjerice, bio čileanski diktator Augusto Pinochet. U isto to vrijeme, Europa je poprište onoga lakšeg i finijeg, marketinški atraktivnijeg dijela hladnoga rata. Tu se, naime, ratuje građanskim slobodama, luksuznom robom široke potrošnje i rock’n’rollom, koje nudi kapitalistički Zapad, i socijalnom jednakošću, društvom istih mogućnosti za sve, te radničkom i općenarodnom solidarnošću, što ih nudi komunistički Istok. U Njemačkoj, pak, naročito onoj zapadnoj, živa su, još uvijek, sjećanja na zločine Hitlerovog doba, svako malo otkriva se, na visokom državnom položaju, još poneki esesovac i čuvar koncentracijskog logora, a stvar biva još osjetljivijom nakon onoga strašnog pokolja izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama, koje su održane dvije godine ranije. Ako nešto Zapadnim Nijemcima tada nije trebalo, onda je to bila ta užasno osjetljiva, politički opasna utakmica s Istočnim Nijemcima. A možda i griješimo, možda su je baš prizivali, jer je to bila prilika da se u jednoj nogometnoj utakmici, kroz najupečatljivije ostvarenje nogometa kao metafore života, pokaže svijetu, a naročito komunističkim neprijateljima s druge strane željezne zavjese, tko je jači, bolji, uspješniji, oni sa Zapada ili oni s Istoka. Malo kad je, naime, odgovor na ovako postavljeno pitanje bio lakši i predvidljiviji, nego pred utakmicu koju će 22. lipnja 1974. u Hamburgu Beckenbauer i drugovi odigrati protiv poluanonimnih istočnonjemačkih nogometnih amatera.
Zapadna Njemačka igrala je u svojim tradicionalnim bijelo-crnim dresovima, u kakvima Nijemci igraju sve do današnjih doba. Istočni Nijemci igrali su u plavo-bijelim dresovima, s dizajnerski nezgrapnim, malo prevelikim grbom i natpisom DDR, na lijevoj strani grudi. I sve je, na tom početku, izgledalo onako kako se unaprijed zamišljalo da će biti. Ali kako se nogomet od svih drugih igara razlikuje upravo po tome što i najslabašniji i najkržljaviji David ima priliku da nadjača Golijata, i nema, niti je ikad u povijesti nogometa bilo tako jake reprezentacije koju neki autsajder ne bi pobijedio, otpočetka sve je u toj povijesnoj utakmici neobično krenulo. Velika Njemačka više je napadala, dok se mala Njemačka uglavnom branila. Ali kao da se u tim napadima osjećalo da Beckenbauer i ekipa podrazumijevaju da im pripada pobjeda, a da je upravo to razlog što odjednom više ne znaju kako da do nje dođu. Istočni Nijemci, pak, nisu podrazumijevali ništa. Oni su nastupili kao predodređeni gubitnici, kojima se ništa gore od toga ionako ne može dogoditi. Gol istočnonjemačke reprezentacije branio je Jürgen Croy, i tog će dana odigrati utakmicu života. Branio je poput čudotvorca, koji hipnotizira protivničke napadače, a među njima i najvećega od najvećih, Gerda Müllera. Pritom, Croy je za sve njih bio savršeno anoniman igrač. Rodom iz Zwickaua, igrao je za mali klub, koji se u to vrijeme zvao BSG Sachsenring Zwickau, a danas se zove FSV Zwickau, i koji, za razliku od nekolicine velikih istočnonjemačkih klubova, onih koji su bili pod sponzorstvom vojske, policije ili tajne službe, nikada nije igrao u europskim klupskim natjecanjima. Danas Croyov FSV Zwickau igra u regionalnoj ligi, u četvrtom rangu njemačkog klupskog natjecanja. On je, taj istočnonjemački golman, bio tog dana veći od reprezentacije Zapadne Njemačke.
Jürgen Croy narušio je unutarnju ravnotežu i samopouzdanje protivnika, koji je ionako bio psihološki nespreman da riješi utakmicu za koju je unaprijed bio siguran da će je dobiti. A ostatak istočnonjemačke ekipe igrao je slobodno od svih strahova, slobodno od poraza, imali su nekoliko ozbiljnih šansi za gol, a onda je u 77. minuti Jürgen Sparwasser zabio gol, kojim je Istočna Njemačka pobijedila Zapadnu Njemačku. Bilo je u povijesti svjetskih prvenstava i većih iznenađenja (Najveće je, možda, ono iz 1950, kada su Sjedinjene Američke Države u Belo Horizonteu, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, pobijedile Englesku.), ali ova će utakmica ući u političku i kulturnu povijest Europe, i bit će jedna od čudnijih referenci iz povijesti hladnoga rata. U političkom i povijesnom smislu neće ništa značiti: DDR će nestati jednako kao što su nestali SSSR, Čehoslovačka i Jugoslavija, ali će ta utakmica kao malo koja druga pokazati zašto mi zapravo volimo nogomet i zašto se ta igra, kao nijedna druga, toliko tiče naših života da smo katkad skloni povjerovati da i Bog sudjeluje u toj igri, i da bi nogomet mogao nešto popraviti u našim malim životima. Ali ima u svemu tome još nešto, tako veličanstveno nogometno: svjetski prvak 1974. postala je Zapadna Njemačka. S pobjedama u svim odigranim utakmicama, osim u onoj jednoj, koju su izgubili od DDR-a. U nogometu, kao i u životu, postoje heroji i antiheroji, pobjednici i gubitnici. Da nema ovih drugih, život ne bi vrijedio ništa.