Njih dvoje su, majka i sin, živjeli u Ulici Miladina Radojevića, broj 23, koja se do početka sedamdesetih nazivala Sepetarevac, pa će se tako opet zvati nakon što završi rat. Ona je radila kao šefica računovodstva u Akademiji scenskih umjetnosti, na Obali vojvode Stepe, a on je bio dopisnik splitskih tjednih novina, usput je radio i u jednom sarajevskom njuz magazinu, ali je od svega, ipak, bilo važnije što je bio mladi, vrlo talentirani i perspektivni pjesnik. Samo zato njegov slučaj neće biti zaboravljen ni skoro trideset i pet godina kasnije. Književnost nije među narodom popularna, naročito poezija, od književnosti nikad se u našim krajevima nije moglo živjeti, za razliku od novinarstva, koje čak i u ova nesigurna vremena pametnim i dovoljno opreznim ljudima pruža mogućnosti za pristojan i uredan život, ali sudbine pjesnika se pamte, a novinari bivaju brzo zaboravljeni.
Mati bila je neobična, nesretna žena. Udavala se dvaput, dvaput život promašila, ali se drugi put, nakon što se već bila razišla sa čovjekom, u njoj zametnuo plod. Sina je rodila, uvijek tvrdeći da je željeno dijete, ali joj je bio vazda na smetnji, i podsjetnik na onoga kojeg nije voljela. Dvije godine po dječakovom rođenju, išla je na abortus. Plod se opet zametnuo, odnekud s istim onim čovjekom, ocem njezina djeteta, s kojim se već bila razišla. Pod aborthane u Skerlićevoj bio je prekriven zelenim linoleumom. Kako bi žene spuštenih pogleda izvana ulazile, tako bi se po linoleumu iscrtavali mokri i ružni, tragovi blata i snijega. Uza zid su, sa sve četiri strane čekaonice, bile poredane stolice, na koje bi posjedale, očiju uz linoleum, tako da jedna drugoj ne upamte lica, te žene s neželjenim plodom, i gledale su u slike od blata i snijega, koje su im se prikazivale na linoleumu, i mijenjale se ako bi koja preko njih prošla na svom putu. Svaka bi žena vidjela drugu sliku, jer su se prizori mijenjali ovisno o položaju stolice na kojoj sjedi, a onda i o mašti i o prethodno proživljenim iskustvima. Slike bile su tmurne, onako kako je tmuran svaki život, kad ga se gleda tako, naslikanog. Čekalo se tu dugo, satima, sve dok ti rugobasta medicinska sestra, čuvena Jovanka, ne promoli glavu i ne prozove ime. A svakih je sat, u minut tačno, nailazila čistačica, sitna, vrlo stara ženica, imenom Ragiba, s kantom i zogerom, da obriše pod, koji će tih nekoliko trenutaka prije nego što neka nova naiđe, biti savršeno čist.
Tu je dječakova mati, zagledana u slike na linoleumu, pomislila da ovoga sad ne bi bilo, niti bi ona sad bila tu, da je na vrijeme, prije dvije godine, učinila ono što čini sad. Zatim je obavljeno čišćenje. Najprije je triput očišćen linoleum, sa slikama iz nedoživljenih života, a onda je, konačno očišćena i ona. Poslije je, možda već iste ili neke od sljedećih noći, svijesti umrtvljene pretjeranom dozom sedativa, što ih joj je prepisao otac njezina djeteta, sanjala scenu iz čekaonice ispred aborthane u Skerlićevoj. Sve se događalo isto kao u zbilji, ako i san već nije bio zbilja, samo što medicinska sestra Jovanka nije izgovorila njezino ime, nego ime one koja je sastrugana sa tog zida plača – Tijana. Tako se zvala dječakova nerođena sestra, koju bi, činilo joj se kasnije, bilo lakše voljeti nego njega. Ženske sudbine su, mislila je, međusobno samorazumljive. Svaka će se, na kraju svih krajeva, naći u tom redu stolica, poredanih uz sva četiri zida, očiju popadalih po zelenom linoleumu.
Dječak je, u vrijeme tog zimskog abortusa, bio s njezinim roditeljima, u malom ribarskom mjestu na Makarskoj rivijeri, gdje je njezin brat, zaposlen u Rusiji, kupio staru dalmatinsku kuću, pa je pretvorio u vikendicu. Tu su, djed i baka, provodili jeseni, zime i proljeća, vrijeme teških sarajevskih magli i smoga, koji bi za djeda, umirovljenog željezničkog činovnika, već bili smrtonosni, jer je bolovao od srčane astme, ustvari od kronične slabosti srčanog mišića oštećenog španjolskom gripom, što ju je prebolovao 1918, u ratnom zarobljeništvu. Ona im je na brigu predala dječaka, koji za prve svoje dalmatinske zime nije imao ni osam mjeseci, uz objašnjenje da se mora zaposliti, mora nešto raditi da bi preživjela. Starci su dječaka prihvatili, jer nisu ni imali drugog izbora nego da ga prihvate. Zavoljeli su ga, premda im je došao kao nepredviđen emocionalni i fizički teret. Dječak je bio zatvoren u se i vrlo tih, osim navečer kada bi trebalo ići na spavanje. Tada bi očajan plakao, govoreći neću šlafen!, što je njima dvoma bilo smiješno. Nisu mogli znati ono što nikad, do samog kraja svijeta, neće saznati ni itko drugi, da dječak zaspavši ne tone u san i u ništa, nego on baš svake noći i uvijek, svakoga sebe nesvjesnog trenutka, tone u noćnu moru i košmar. I drugog sna i spavanja mimo more i košmara za njega ne postoji. Pritom, u tim strašnim dječakovim noćnim zbiljama, koje su stvarnije od svake dnevne zbilje, on ne samo da ponovo doživljava, dekonstruiran i raspadnut, svaki užas koji je u budnom stanju već doživio, nego s unutarnje strane njegova uma teku nepojamne nesreće i nevolje iz nečijih prethodnih života, te s njima, u nekom neobjašnjivo uvezanom, zamršenom, u nerazdrješivi čvor upetljanom obliku i sve ono što će se tek događati u njegovom životu. Većinu toga dječak ne razumije, jer u snu to vidi prvi put, od zajapurenog dahtanja sebe odraslog nabijenog u neku ženu, u njezinu vulvu, pa odmah zatim u stražnjicu i u usta, do raskomadanih dijelova ljudskog tijela i krvi na jednoj sarajevskoj ulici, ali sve što vidi tako je neshvatljivo strašno da dječak u svom snu, svake Božje noći, već s dvije-tri godine shvaća da postoje samo dva načina, dvije mogućnosti da se od ovoga spasi, jedan je da više nikad ne zaspi, i doista svakoga jutra on čvrsto odluči da sljedeće večeri neće zaspati, a drugi, njemu se čini još lakši i jednostavniji, jest da se sljedećeg dana, kad s dvoje staraca krene u šetnju do susjednog mjesta, skoči u profundu pokraj magistrale, ili da se otrgne od ruke koja ga drži i baci se pod kamion. Rano je shvatio, slušajući starije na žalosti kod matere kojoj se ubio sin jedinac, pitomac na vojnoj akademiji koji se ustrijelio pištoljem dežurnog oficira, da je smrt kad postaneš ništa, i svidjelo mu se da bude ništa, pa da sa strane gleda sebe kao ništa, ali je netko odmah zatim netko rekao da je smrt san, što ga je uplašilo, jer što ako je smrt stvarno san a ne ništa, san iz kojeg se nikad više neće probuditi? Tako je se u dječaku probudio strah od smrti.
Majku je viđao jednom mjesečno. Ona bi, kad bi je savjest ugrizla, spakirala putnu torbu, sjela na autobus, i putovala sinu u posjetu. Autobus bi noću stizao do malog mjesta na Makarskom primorju. Majka je dolazila kada je dječak već spavao. Njezin miris i zagrljaj, dodir njezine plave kose, nekako ljepljive i plastične od laka za kosu, izvodio bi ga iz strašnog sna u stvarnost. Jedino tada je, kasno noću, smio ostati budan, pa onda ići na spavanje kad i svi drugi. Samo tada bi izostali košmari. Jer u tom snu on više nije bio on, niti je to bio njegov život.
Iznad njegove postelje, u nekadašnjoj ribarskoj kućici, u tom malom mjestu na Makarskom primorju, visila je, lijepo uokvirena, mala reprodukcija Vermeerove “Djevojke s bisernom naušnicom”. Prije nego što je progovorio, dječak bi, iz bakina naručja, pred spavanje pokazivao prstom prema sličici: “Mama, mama…” Djevojka s bisernom naušnicom bila je njegova mama. Nitko nije primjećivao tu sličnost, ali njemu je to bila ona, isto lice, pogled, ista plavo-zlatna boja njezine marame. Kasnije bi, kao već odrastao čovjek, zastajao pred Vermeerovom slikom, reproduciranom u bezbroj različitih oblika i veličina, i svaki bi put, sada već i s izvjesnim čuđenjem, gledao svoju majku, onakvu kakva je bila tad. Tu sličicu, malog formata, kakav je visio i na zidu iznad njegove glave, Johannes Vermeer van Delft, ili Jan Vermeer, ili Johannes van der Meer, naslikao je 301 godinu prije dječakova rođenja. Ako bismo povjerovali u znakove, i to bi bio nekakav znak, neka šifra koju bi nabrzinu trebalo dešifrirati.
U školu je, u Donjoj vali, krenuo godinu prije vremena. Tek je navršio šest kada su ga baka i djed vodili u Gradac na testiranje. Tamo su ga ispitivali o tome koja je olovka duža, koja je kraća. A zatim i o porodičnim odnosima. Kako mu se zove mama, kako mu se zove tata, što su mu mamini, a što tatini roditelji, što mu je mamin brat, a što bi mu bio tatin brat, kada bi tata imao braće? I tako su, malo pomalo, išli prema sve zamršenijim obiteljskim relacijama i njihovu nazivlju, u čudu kako dječak zna sve odgovore. Na osnovu toga su, možda, i precijenili dječakovu emocionalnu zrelost i inteligenciju. Ne shvaćajući, vjerojatno, da su slučajno pogodili njegovu opsesivnu temu. Davno se već sve to događalo, početkom sedamdesetih, kada su ljudi slabije poznavali jedni druge i kada se o djeci još ništa nije znalo. O njima se zna tek kada odrastu, ali tad biva kasno jer ih tad više nema.
Malo prije nego što će dječak krenuti u školu, u Sarajevu započinje djedovo umiranje. Baka tad odlazi u Sarajevo, da bude uz svog čovjeka u tom posljednjem od svih poslova, a dječaka iz Dubrovnika dolazi čuvati bakina sestra. Imena Karla, s nadimcima Lola i Lukre, mnogo je pušila i bila je uvjerena da je dječak predebeo, pa da mora manje jesti. To vrijeme djedova umiranja, koje je potrajalo oko mjesec dana, on pamti kao doba gladi. Onda se iz Sarajeva, sva u crnini, vratila baka. I mama je došla s njom, isto u crnini. Dvije žene, mlađa i starija, u crnim suknjama od teškog socijalističkog štofa, u crnim svilenkastim bluzama, džemperima na kopčanje i teškim crnim kaputima, mlađa u tanjim, starija u debljim crnim najlonskim čarapama, sivih, umornih lica, dvije žene s kovčezima u rukama, koje za razliku od njih nisu crni, jedan je crveni, a drugi smeđi, jer kovčezi ne haju za žalost, idu uz more, obalom koja šumi borovima i riče valovima na teškoj i kišonosnoj listopadskoj borovini, a dječaku koji ide prema njima tako crnima najvažnijim biva to da ne kažu ništa o onom što se dogodilo, da se majka ne rasplače dok mu prilazi, i da nitko nikad, sve do kraja svijeta, ne spomene djedovu smrt, jer ako je ne spominju, ako o tome ne govore, ako djeda glasno ne žale, ako ga ne oplakuju, onda će biti kao da nije ni umro, ako se o smrti ne govori, onda smrti nema, tako je tada mislio, i tako će zauvijek misliti. Teta Lola, koju zovu i Lukre, ali joj u dokumentima piše Karla, puši dok njih dvoje tako koračaju prema dvjema ženama u crnini, jednom sa crnim, drugoj sa smeđim kovčegom, a jugo joj vlaži cigaretu, koja je već skoro mokra kada je ona gasi, gazeći po njoj po asfaltiranom putu uz more. Sutradan bila je nedjelja, dan kada se ne ide u školu, a njih su troje, mama, baka i dječak, tetku pratili do magistrale, gdje se zaustavljao autobus za Dubrovnik. Čim je autobus s tetkom zamakao za prvi rt, dječak je rekao da je gladan. To je bila laž, samo je strahovao da ne započnu razgovori o smrti. Smrt je za dječaka bila sram.
Jedva je čekao da vikend prođe i da se mama vrati kući u Sarajevo, da njih dvoje, baka i on ostanu sami, jer to će biti trenutak, znao je, jer ih je sve dobro poznavao, poznavao ih je onako kako odrastao čovjek nikad nikog ne može poznavati, to će biti trenutak kada će sve opet postati normalno i obično, i neće se govoriti o smrti. A njih dvije su, dok je mama bila tu, samo o smrti govorile. Kakvo je jutros vrijeme, započela bi mama, je li ovo jugovina upitala bi, a baka bi rekla da to nije jugo, da je upravo sinoć okrenulo na buru, i da će bura donijeti kišu, pa treba pripaziti, na radiju treba poslušati hoće li u Bosni kiša okrenuti na snijeg, iako ne bi trebalo jer tek je sredina oktobra, premda na Ivan Sedlu upravo tako zna biti da već u oktobru zapada prvi veliki snijeg i da onda zastane željeznica, a da cestu zakrče kamioni bez zimskih guma i lanaca, zato treba slušati vremensku prognozu, baka je govorila, obavezno treba slušati vremensku prognozu, jer ako tako bude, ako kiša u Bosni okrene na snijeg, kako će se i čime ona vraćati u Sarajevu?, na što je mama vrtila glavom, govoreći ha jadna ti sam ja, ha u ponedjeljak moram biti u Sarajevu, smrtni list moram izvaditi, još to nismo napravile, na što bi baka izgovorila rečenicu, dvije, pa tri na njemačkom, tako da ih dječak ne može prisluškivati, ali on se tad nije pobunio, kao što se inače bunio kad njih dvije progovore na njemačkom, i sjećao se dobro toga kako se lani jednoga jutra, zorom ranom reklo bi se, pobunio kada su djed i baka progovorili na njemačkom, a što je djed rekao je li ti ne razumiješ?, pa je odjednom nastavio govoriti jezikom koji ni baka nije razumjela i koji se stoga dječaku činio još nerazumljivijim od njemačkog, djed je krenuo nešto govoriti na madžarskom, kao da govori samo sebi, kao da govori Bogu u kojeg nitko više nije vjerovao, ili kao da govori svojoj budućoj smrti, pa su se onda njih dvoje smijali, a dječak ih je zbunjeno gledao, ali sad ne, nije se dječak bunio, one su osjetile da se on ne buni, bilo im je čudno, željele su da on nešto kaže, makar i da zaplače, željele su da opet sve bude normalno, ali nije više moglo biti normalno, nikad više neće biti normalno, jer nakon smrti ništa ne može biti normalno, nakon smrti samo se o smrti razgovara, zato se dječak ni ne buni, ne buni se zato što se plaši smrti, ustvari plaši se da ga ne posrami govor o smrti koji bi on razumio. Njemački jezik je smrti. I dobro je dok god je tako.
A onda su mamu konačno vodili na magistralu, da čeka autobus za Ploče. A u Pločama će na popodnevni ubrzani, za Sarajevo. Popodnevni ubrzani zvao se voz. Ili, kako se u školi kaže: vlak. I onda su njih dvoje, baka i dječak, ostali sami, jedno s drugim. Baku kao da je prošla volja da odgaja dječaka, ili da ga, kako je mislila, priprema za život, nego mu je ugađala, kuhala mu samo ono što voli, a dječak malo toga je volio jesti, puštala ga na navečer pretražuje daleke postaje i glasove na zelenom radio-aparatu, da tako putuje svijetom i napokon živi po nekoj svojoj maloj volji. Nije joj više smetalo što bi se iz zvučnika čulo uglavnom krčanje, daleki brbor i mrmor elektromagnetskih valova, nošenih olujama i vjetrovima. Najednom joj, nakon što su tako ostali sami, nije smetalo ništa od onog što dječak radi. Umro je čovjek s kojim je provela tačno pedeset godina, i sad je sama u svom životu, mirna, ali i uplašena, kao netko tko je obavio sve svoje poslove i sad sam stoji pred svojom smrću. Ustvari, između nje i smrti bio je samo dječak, kojeg su u naletu optimizma i od duga vremena ona i pokojnik upisali u Donjoj vali u školu, i zato sad ona treba ostati s njim, u toj kući uz more, sve do kraja školske godine.
Život mladog pjesnika, prvi dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
Njih dvoje su, majka i sin, živjeli u Ulici Miladina Radojevića, broj 23, koja se do početka sedamdesetih nazivala Sepetarevac, pa će se tako opet zvati nakon što završi rat. Ona je radila kao šefica računovodstva u Akademiji scenskih umjetnosti, na Obali vojvode Stepe, a on je bio dopisnik splitskih tjednih novina, usput je radio i u jednom sarajevskom njuz magazinu, ali je od svega, ipak, bilo važnije što je bio mladi, vrlo talentirani i perspektivni pjesnik. Samo zato njegov slučaj neće biti zaboravljen ni skoro trideset i pet godina kasnije. Književnost nije među narodom popularna, naročito poezija, od književnosti nikad se u našim krajevima nije moglo živjeti, za razliku od novinarstva, koje čak i u ova nesigurna vremena pametnim i dovoljno opreznim ljudima pruža mogućnosti za pristojan i uredan život, ali sudbine pjesnika se pamte, a novinari bivaju brzo zaboravljeni.
Mati bila je neobična, nesretna žena. Udavala se dvaput, dvaput život promašila, ali se drugi put, nakon što se već bila razišla sa čovjekom, u njoj zametnuo plod. Sina je rodila, uvijek tvrdeći da je željeno dijete, ali joj je bio vazda na smetnji, i podsjetnik na onoga kojeg nije voljela. Dvije godine po dječakovom rođenju, išla je na abortus. Plod se opet zametnuo, odnekud s istim onim čovjekom, ocem njezina djeteta, s kojim se već bila razišla. Pod aborthane u Skerlićevoj bio je prekriven zelenim linoleumom. Kako bi žene spuštenih pogleda izvana ulazile, tako bi se po linoleumu iscrtavali mokri i ružni, tragovi blata i snijega. Uza zid su, sa sve četiri strane čekaonice, bile poredane stolice, na koje bi posjedale, očiju uz linoleum, tako da jedna drugoj ne upamte lica, te žene s neželjenim plodom, i gledale su u slike od blata i snijega, koje su im se prikazivale na linoleumu, i mijenjale se ako bi koja preko njih prošla na svom putu. Svaka bi žena vidjela drugu sliku, jer su se prizori mijenjali ovisno o položaju stolice na kojoj sjedi, a onda i o mašti i o prethodno proživljenim iskustvima. Slike bile su tmurne, onako kako je tmuran svaki život, kad ga se gleda tako, naslikanog. Čekalo se tu dugo, satima, sve dok ti rugobasta medicinska sestra, čuvena Jovanka, ne promoli glavu i ne prozove ime. A svakih je sat, u minut tačno, nailazila čistačica, sitna, vrlo stara ženica, imenom Ragiba, s kantom i zogerom, da obriše pod, koji će tih nekoliko trenutaka prije nego što neka nova naiđe, biti savršeno čist.
Tu je dječakova mati, zagledana u slike na linoleumu, pomislila da ovoga sad ne bi bilo, niti bi ona sad bila tu, da je na vrijeme, prije dvije godine, učinila ono što čini sad. Zatim je obavljeno čišćenje. Najprije je triput očišćen linoleum, sa slikama iz nedoživljenih života, a onda je, konačno očišćena i ona. Poslije je, možda već iste ili neke od sljedećih noći, svijesti umrtvljene pretjeranom dozom sedativa, što ih joj je prepisao otac njezina djeteta, sanjala scenu iz čekaonice ispred aborthane u Skerlićevoj. Sve se događalo isto kao u zbilji, ako i san već nije bio zbilja, samo što medicinska sestra Jovanka nije izgovorila njezino ime, nego ime one koja je sastrugana sa tog zida plača – Tijana. Tako se zvala dječakova nerođena sestra, koju bi, činilo joj se kasnije, bilo lakše voljeti nego njega. Ženske sudbine su, mislila je, međusobno samorazumljive. Svaka će se, na kraju svih krajeva, naći u tom redu stolica, poredanih uz sva četiri zida, očiju popadalih po zelenom linoleumu.
Dječak je, u vrijeme tog zimskog abortusa, bio s njezinim roditeljima, u malom ribarskom mjestu na Makarskoj rivijeri, gdje je njezin brat, zaposlen u Rusiji, kupio staru dalmatinsku kuću, pa je pretvorio u vikendicu. Tu su, djed i baka, provodili jeseni, zime i proljeća, vrijeme teških sarajevskih magli i smoga, koji bi za djeda, umirovljenog željezničkog činovnika, već bili smrtonosni, jer je bolovao od srčane astme, ustvari od kronične slabosti srčanog mišića oštećenog španjolskom gripom, što ju je prebolovao 1918, u ratnom zarobljeništvu. Ona im je na brigu predala dječaka, koji za prve svoje dalmatinske zime nije imao ni osam mjeseci, uz objašnjenje da se mora zaposliti, mora nešto raditi da bi preživjela. Starci su dječaka prihvatili, jer nisu ni imali drugog izbora nego da ga prihvate. Zavoljeli su ga, premda im je došao kao nepredviđen emocionalni i fizički teret. Dječak je bio zatvoren u se i vrlo tih, osim navečer kada bi trebalo ići na spavanje. Tada bi očajan plakao, govoreći neću šlafen!, što je njima dvoma bilo smiješno. Nisu mogli znati ono što nikad, do samog kraja svijeta, neće saznati ni itko drugi, da dječak zaspavši ne tone u san i u ništa, nego on baš svake noći i uvijek, svakoga sebe nesvjesnog trenutka, tone u noćnu moru i košmar. I drugog sna i spavanja mimo more i košmara za njega ne postoji. Pritom, u tim strašnim dječakovim noćnim zbiljama, koje su stvarnije od svake dnevne zbilje, on ne samo da ponovo doživljava, dekonstruiran i raspadnut, svaki užas koji je u budnom stanju već doživio, nego s unutarnje strane njegova uma teku nepojamne nesreće i nevolje iz nečijih prethodnih života, te s njima, u nekom neobjašnjivo uvezanom, zamršenom, u nerazdrješivi čvor upetljanom obliku i sve ono što će se tek događati u njegovom životu. Većinu toga dječak ne razumije, jer u snu to vidi prvi put, od zajapurenog dahtanja sebe odraslog nabijenog u neku ženu, u njezinu vulvu, pa odmah zatim u stražnjicu i u usta, do raskomadanih dijelova ljudskog tijela i krvi na jednoj sarajevskoj ulici, ali sve što vidi tako je neshvatljivo strašno da dječak u svom snu, svake Božje noći, već s dvije-tri godine shvaća da postoje samo dva načina, dvije mogućnosti da se od ovoga spasi, jedan je da više nikad ne zaspi, i doista svakoga jutra on čvrsto odluči da sljedeće večeri neće zaspati, a drugi, njemu se čini još lakši i jednostavniji, jest da se sljedećeg dana, kad s dvoje staraca krene u šetnju do susjednog mjesta, skoči u profundu pokraj magistrale, ili da se otrgne od ruke koja ga drži i baci se pod kamion. Rano je shvatio, slušajući starije na žalosti kod matere kojoj se ubio sin jedinac, pitomac na vojnoj akademiji koji se ustrijelio pištoljem dežurnog oficira, da je smrt kad postaneš ništa, i svidjelo mu se da bude ništa, pa da sa strane gleda sebe kao ništa, ali je netko odmah zatim netko rekao da je smrt san, što ga je uplašilo, jer što ako je smrt stvarno san a ne ništa, san iz kojeg se nikad više neće probuditi? Tako je se u dječaku probudio strah od smrti.
Majku je viđao jednom mjesečno. Ona bi, kad bi je savjest ugrizla, spakirala putnu torbu, sjela na autobus, i putovala sinu u posjetu. Autobus bi noću stizao do malog mjesta na Makarskom primorju. Majka je dolazila kada je dječak već spavao. Njezin miris i zagrljaj, dodir njezine plave kose, nekako ljepljive i plastične od laka za kosu, izvodio bi ga iz strašnog sna u stvarnost. Jedino tada je, kasno noću, smio ostati budan, pa onda ići na spavanje kad i svi drugi. Samo tada bi izostali košmari. Jer u tom snu on više nije bio on, niti je to bio njegov život.
Iznad njegove postelje, u nekadašnjoj ribarskoj kućici, u tom malom mjestu na Makarskom primorju, visila je, lijepo uokvirena, mala reprodukcija Vermeerove “Djevojke s bisernom naušnicom”. Prije nego što je progovorio, dječak bi, iz bakina naručja, pred spavanje pokazivao prstom prema sličici: “Mama, mama…” Djevojka s bisernom naušnicom bila je njegova mama. Nitko nije primjećivao tu sličnost, ali njemu je to bila ona, isto lice, pogled, ista plavo-zlatna boja njezine marame. Kasnije bi, kao već odrastao čovjek, zastajao pred Vermeerovom slikom, reproduciranom u bezbroj različitih oblika i veličina, i svaki bi put, sada već i s izvjesnim čuđenjem, gledao svoju majku, onakvu kakva je bila tad. Tu sličicu, malog formata, kakav je visio i na zidu iznad njegove glave, Johannes Vermeer van Delft, ili Jan Vermeer, ili Johannes van der Meer, naslikao je 301 godinu prije dječakova rođenja. Ako bismo povjerovali u znakove, i to bi bio nekakav znak, neka šifra koju bi nabrzinu trebalo dešifrirati.
U školu je, u Donjoj vali, krenuo godinu prije vremena. Tek je navršio šest kada su ga baka i djed vodili u Gradac na testiranje. Tamo su ga ispitivali o tome koja je olovka duža, koja je kraća. A zatim i o porodičnim odnosima. Kako mu se zove mama, kako mu se zove tata, što su mu mamini, a što tatini roditelji, što mu je mamin brat, a što bi mu bio tatin brat, kada bi tata imao braće? I tako su, malo pomalo, išli prema sve zamršenijim obiteljskim relacijama i njihovu nazivlju, u čudu kako dječak zna sve odgovore. Na osnovu toga su, možda, i precijenili dječakovu emocionalnu zrelost i inteligenciju. Ne shvaćajući, vjerojatno, da su slučajno pogodili njegovu opsesivnu temu. Davno se već sve to događalo, početkom sedamdesetih, kada su ljudi slabije poznavali jedni druge i kada se o djeci još ništa nije znalo. O njima se zna tek kada odrastu, ali tad biva kasno jer ih tad više nema.
Malo prije nego što će dječak krenuti u školu, u Sarajevu započinje djedovo umiranje. Baka tad odlazi u Sarajevo, da bude uz svog čovjeka u tom posljednjem od svih poslova, a dječaka iz Dubrovnika dolazi čuvati bakina sestra. Imena Karla, s nadimcima Lola i Lukre, mnogo je pušila i bila je uvjerena da je dječak predebeo, pa da mora manje jesti. To vrijeme djedova umiranja, koje je potrajalo oko mjesec dana, on pamti kao doba gladi. Onda se iz Sarajeva, sva u crnini, vratila baka. I mama je došla s njom, isto u crnini. Dvije žene, mlađa i starija, u crnim suknjama od teškog socijalističkog štofa, u crnim svilenkastim bluzama, džemperima na kopčanje i teškim crnim kaputima, mlađa u tanjim, starija u debljim crnim najlonskim čarapama, sivih, umornih lica, dvije žene s kovčezima u rukama, koje za razliku od njih nisu crni, jedan je crveni, a drugi smeđi, jer kovčezi ne haju za žalost, idu uz more, obalom koja šumi borovima i riče valovima na teškoj i kišonosnoj listopadskoj borovini, a dječaku koji ide prema njima tako crnima najvažnijim biva to da ne kažu ništa o onom što se dogodilo, da se majka ne rasplače dok mu prilazi, i da nitko nikad, sve do kraja svijeta, ne spomene djedovu smrt, jer ako je ne spominju, ako o tome ne govore, ako djeda glasno ne žale, ako ga ne oplakuju, onda će biti kao da nije ni umro, ako se o smrti ne govori, onda smrti nema, tako je tada mislio, i tako će zauvijek misliti. Teta Lola, koju zovu i Lukre, ali joj u dokumentima piše Karla, puši dok njih dvoje tako koračaju prema dvjema ženama u crnini, jednom sa crnim, drugoj sa smeđim kovčegom, a jugo joj vlaži cigaretu, koja je već skoro mokra kada je ona gasi, gazeći po njoj po asfaltiranom putu uz more. Sutradan bila je nedjelja, dan kada se ne ide u školu, a njih su troje, mama, baka i dječak, tetku pratili do magistrale, gdje se zaustavljao autobus za Dubrovnik. Čim je autobus s tetkom zamakao za prvi rt, dječak je rekao da je gladan. To je bila laž, samo je strahovao da ne započnu razgovori o smrti. Smrt je za dječaka bila sram.
Jedva je čekao da vikend prođe i da se mama vrati kući u Sarajevo, da njih dvoje, baka i on ostanu sami, jer to će biti trenutak, znao je, jer ih je sve dobro poznavao, poznavao ih je onako kako odrastao čovjek nikad nikog ne može poznavati, to će biti trenutak kada će sve opet postati normalno i obično, i neće se govoriti o smrti. A njih dvije su, dok je mama bila tu, samo o smrti govorile. Kakvo je jutros vrijeme, započela bi mama, je li ovo jugovina upitala bi, a baka bi rekla da to nije jugo, da je upravo sinoć okrenulo na buru, i da će bura donijeti kišu, pa treba pripaziti, na radiju treba poslušati hoće li u Bosni kiša okrenuti na snijeg, iako ne bi trebalo jer tek je sredina oktobra, premda na Ivan Sedlu upravo tako zna biti da već u oktobru zapada prvi veliki snijeg i da onda zastane željeznica, a da cestu zakrče kamioni bez zimskih guma i lanaca, zato treba slušati vremensku prognozu, baka je govorila, obavezno treba slušati vremensku prognozu, jer ako tako bude, ako kiša u Bosni okrene na snijeg, kako će se i čime ona vraćati u Sarajevu?, na što je mama vrtila glavom, govoreći ha jadna ti sam ja, ha u ponedjeljak moram biti u Sarajevu, smrtni list moram izvaditi, još to nismo napravile, na što bi baka izgovorila rečenicu, dvije, pa tri na njemačkom, tako da ih dječak ne može prisluškivati, ali on se tad nije pobunio, kao što se inače bunio kad njih dvije progovore na njemačkom, i sjećao se dobro toga kako se lani jednoga jutra, zorom ranom reklo bi se, pobunio kada su djed i baka progovorili na njemačkom, a što je djed rekao je li ti ne razumiješ?, pa je odjednom nastavio govoriti jezikom koji ni baka nije razumjela i koji se stoga dječaku činio još nerazumljivijim od njemačkog, djed je krenuo nešto govoriti na madžarskom, kao da govori samo sebi, kao da govori Bogu u kojeg nitko više nije vjerovao, ili kao da govori svojoj budućoj smrti, pa su se onda njih dvoje smijali, a dječak ih je zbunjeno gledao, ali sad ne, nije se dječak bunio, one su osjetile da se on ne buni, bilo im je čudno, željele su da on nešto kaže, makar i da zaplače, željele su da opet sve bude normalno, ali nije više moglo biti normalno, nikad više neće biti normalno, jer nakon smrti ništa ne može biti normalno, nakon smrti samo se o smrti razgovara, zato se dječak ni ne buni, ne buni se zato što se plaši smrti, ustvari plaši se da ga ne posrami govor o smrti koji bi on razumio. Njemački jezik je smrti. I dobro je dok god je tako.
A onda su mamu konačno vodili na magistralu, da čeka autobus za Ploče. A u Pločama će na popodnevni ubrzani, za Sarajevo. Popodnevni ubrzani zvao se voz. Ili, kako se u školi kaže: vlak. I onda su njih dvoje, baka i dječak, ostali sami, jedno s drugim. Baku kao da je prošla volja da odgaja dječaka, ili da ga, kako je mislila, priprema za život, nego mu je ugađala, kuhala mu samo ono što voli, a dječak malo toga je volio jesti, puštala ga na navečer pretražuje daleke postaje i glasove na zelenom radio-aparatu, da tako putuje svijetom i napokon živi po nekoj svojoj maloj volji. Nije joj više smetalo što bi se iz zvučnika čulo uglavnom krčanje, daleki brbor i mrmor elektromagnetskih valova, nošenih olujama i vjetrovima. Najednom joj, nakon što su tako ostali sami, nije smetalo ništa od onog što dječak radi. Umro je čovjek s kojim je provela tačno pedeset godina, i sad je sama u svom životu, mirna, ali i uplašena, kao netko tko je obavio sve svoje poslove i sad sam stoji pred svojom smrću. Ustvari, između nje i smrti bio je samo dječak, kojeg su u naletu optimizma i od duga vremena ona i pokojnik upisali u Donjoj vali u školu, i zato sad ona treba ostati s njim, u toj kući uz more, sve do kraja školske godine.