Još lovim zrak

Ulomak iz romana “Rujan”

 

»Fak, stvarno izgledaš dobro!«

»Čini ti se?«

»Da, da, odlično si dotjerana, lijepo te vidjeti tako okićenu.«

»Nije li pretjerano?«

»Draga, toga je kod tebe u posljednje vrijeme nedostajalo. Kažem, lijepo da te ne vidim opet u trenirci ili u pidžami.«

»Oprosti, imam ja lijepe trenirke! Hoćeš reći da nisu?«

»U svakom slučaju. Pogotovo ona Pumina ili što već, ona s rupama na koljenima, čini mi se naprosto deliš. Najvjerojatnije bi i dobro gorjela.«

»Hvala na razumijevanju. Razgovaraš li tako i s ostalim frustriranim ljudima?«

»Noup, njih moram, nažalost, uglavnom slušati.«

Od kikotanja podrhtavamo, a moje desno stopalo nehotice jače pritisne na gas. Auto poskoči prema zebri kojom prolazi gospođa u godinama i odjednom se ljutito zaustavi.

»Šit, sooorrriii.«

»Sve kul,« odvrati, iako je već sva problijedjela. »Jedan takav mali zajeb mogu ti poslije tolike depre oprostiti.« Otvori toaletnu torbicu i doda: »Ali samo jedan.«

»Beskrajno velikodušna,« smijući se opet krenem, a ona, nakon što je ponestalo straha započinje svoj obred: iz toaletne torbice izvuče ogledalce i pincetu te u odrazu dobro ogleda svoju bradu – više puta mi je znala reći kako je svjetlo u automobilima, kao i garderobama, najprimjerenije za traženje suvišnih dlaka.

»I – vidiš li danas išta?« pitam.

»Ma znaš, još ništa, dobro mi ide,« prođe prstima još jednom po koži na licu i podigne ogledalce kako bi lakše pregledala obrve. »Krasno, hej,« usklikne, »uopće nisam jeti.«

»A ja sigurno jesam, ne znam kad sam posljednji put počupala dlake« nadureno izbacim usne.

Naginje se prema meni. Iako joj ne vidim lice, znam kako se srdačno mršti. Provjerava moje obraze, dlačice oko mojih ušiju i mojih usta, korijen i vršak mog nosa, latila se te zadaće kao da sam je pozvala na popunjavanje zagonetnog poreznog obrasca.

»To je barem osam, ako ne i devet mjeseci rasta, rekla bih,« zaključi i odmakne se.

»Znači,« kažem dok se uključujem u promet na zaobilaznici, »otkad smo prekinuli.« Nasmiješim se. Kiselo, pazim da ne bi zaboljelo.

»Da, da, tako je,« vrati pribor u torbicu, »sori, nisam te htjela –«

»Kul je,« usredotočim se na cestu, »u svakom slučaju, imam ti nekoliko stvari za reći. No, dvije, tri, kako se uzme.«

»Izvoli.«

»Sjećaš li se priče o susjedima odozgo, onih sa šestog kata?«

»Ikea?«

»Da. Eto, bejba s djetetom, mislim da su mu sada četiri godine, otišla je, mislim, odselila se, srela sam je u srijedu, upravo je pakirala stvari u auto, i to panično, s kapuljačom na glavi, za volanom je sjedila neka žena, po svemu sudeći, frendica. Kad me ugledala, navukla je kapuljaču još dublje na lice –«

»Šit, znači da ju je tip stvarno –«

»To doista ne znam, poslije one epizode nisam ništa više čula, a istina je također da poslije toga nisam više često radila od kuće. Možeš misliti, zašto.«

»Kopčam. Ma, prema mojim iskustvima ti brzi odlasci nisu znak nečeg dobrog. Nadam se da se neće vratiti –«

»Ja o brzim odlascima ne znam baš pun, a o vraćanju gotovo sve,« nacerim se.

Una me ljevicom pomiluje po obrazu.

»Ma, nisam te htjela odmah zamarati,« kažem.

»Ne zamaraš me, ne brini –«

»Imam i neopozivo dobru vijest – Boris i ja pronašli smo kupca za flet.«

»Ma, bogovski,« zamahne Una desnicom, u kojoj i dalje drži neseser, po zraku, »uspjelo vam je! Konačno!«

»Da,« nasmiješim se, »flet moramo do sredine listopada posve isprazniti, tada će se useliti taj Videnšek, odvjetnik od keša, izgleda mi totalno shark. Boris je već većinu stvari iznio, a mene čeka – fak, bolje ne razmišljati o tome.«

»Sutra ćeš razmišljati,« zamahne Una rukama još jedanput.

»To su zapravo slatke brige. Bili smo već pomalo očajni, znaš. Pogotovo Boris, on je imao najviše troškova. Znaš, stanarina za garsonijeru, još uvijek kredit …« Ugledam znak za izlaz u Podutik, automatski smanjujem brzinu, a iza nas se odjednom začuje odvratan hup-hup-huuup. Una se munjevito okrene i vozaču? vozačici? pokaže srednji prst.

»Fak, njegov problem, kad se nabija u guzicu,« nasloni se opet na svom mjestu i neseser gura u torbicu. »Međutim! Htjela sam ti zapravo reći da mi se čini ful lijepo to što ti je Boris ustupio flet za to vrijeme.«

Iza očiju me pecka. Golica. Progutam slinu, stisnem volan. »Činim li ti se ja guzicom?« pitam.

»Evelin, kakve to ima veze?«

»Ah, ja sam ga ostavila, a on je onaj koji je pošao živjeti negdje drugdje.«

»Hm,« čujem kako je izdahnula.

»Reci mi, sve ću podnijeti,« promrmljam i skrenem na izlazu. Popnemo se na prazno raskrižje, gdje se šuljaju prijepodnevne magle. Prizor je pomalo stravičan, pomalo  letargičan – čini mi se nevjerojatno govorljivim. Odgovara mi umjesto Une koja pored mene šuti –

– sve do putokaza za Šentvid. U tom trenutku odlučno se pomakne na svom sjedalu i: »Znaš, nije samo jedan napušten, oboje smo u ovom slučaju napušteni. To je prva stvar. A što se guzice tiče, možda mu možeš biti jedino zahvalna što ti je sve skupa olakšao, što se u biti sam odlučio na to, te ostaviš to pitanje za jedan drugi dan, kad ćemo biti pametnije. Ja ionako možda stagniram, od pacijenta do pacijenta sve mi je manje jasno što bi trebalo biti pravedno. Sori, što ti ne mogu biti od veće pomoći.«

S pogledom prikovanim za zavoj koji mi valja svladati pružim ruku prema njoj. Želim stisnuti njen dlan, ispreplesti se s njom, hvala ti, moja mudrice Uno, ali samo je udarim u prsa. Najprije joj pobjegnu ukočeni »vaffanculo« i »av«, a odmah zatim već se obje kikoćemo. Bože moj, –ukočeni

– »Kako sam to,« kažem, »mislim … kako mi je naša blizina nedostajala.«

Lice prisloni na moje rame. Do mamine kuće nisam uopće trebala voziti. Ta, nas dvije naprosto jedrimo.

 

U DESET SATI PREĐEMO REKO PRAGA

te iza vrata odložimo vrećice sa sastojcima za tortu i priborom za pečenje ispod peke. Skinemo jakne i obuću; budući da želim Uni ponuditi papuče – papuče, voli biti pompozna, su branik zdravlja –, saginjem se prema donjoj ladici, u kojoj smo ih uvijek držali, pa čak i one bez para. Donju ladicu pokušavam otvoriti, ali se drvo, staro, vjerojatno trulo, tome opire. Moje pokušaje prati prodorno škripanje, dosadno hrskanje, Unino kreveljenje. Naposljetku mi dovikne da prestanem s izvlačenjem. »Ma, možda nekako preživim.«

»Evo, imam ja papuče za vas, bez brige, posve nove,« pozdravi nas na kraju hodnika mama. »Ta je ladica već neko vrijem kaput, u njoj je vjerojatno već sve zahvatila plijesan.«

»No, onda ćemo je,« kaže Una, »ja i Evelin još danas iznijeti na dvorište ili je odvesti. Guglat ćemo, kada i gdje će se najprije odvoziti krupni otpad.«

»Da, evo, hoćemo,« dodam i zahvalno pogledam Unu. Preduhitrila je moje uobičajene – kćerinske – prijekore: da bi se mama trebala više brinuti o kući, da bi je trebala češće čistiti, više puta zračiti, pobrinuti se za popucalu žbuku koja otpada sa zida u dnevnoj i spavaćoj sobi. Prijekore koje ne valja, često se malo prekasno toga sjetim, upućivati ženi u sedamdeset i petoj godini, koja živi sama. Možda se, pomislim, svaki put iznova zavodim njenom novom razboritošću, koja je ponikla nakon očeva odlaska u dom: hrpama ispunjenih križaljki, hrpama pročitanih knjiga, posuđenih u knjižnici, njenoj, kako mi je javljala, jutarnjoj tjelovježbi s Rebekom na RTV1 Za seniore, dakako. Zahvaljujući maminom novom elanu nisam možda ni primijetila koliko se tjelesno smanjila, istančana koža čini se prevelikom, na njenom licu jedino još krupne oči – koliko sama je zapravo prerasla, a da se sama nisam promijenila. Miopija me muči, ustanovim, malo zatim, kad mi se mama obuvena u pahuljaste, naizgled dječje čarape, približi raširenih ruku, zagrli me, zarine svoj nos u moj vrat, te mi prostruji glavom: prema mami sam uvijek bila najstroža, od nje sam uvijek očekivala najviše. Najviše. Da će ovo, da će ono, da će se u visokoj starosti penjati po ljestvama, održavati gredice na vrtu, održavati dvorište. Međutim – zašto baš od nje, a daleko manje od oca?

Ne znam. Poljubim joj kosu.

»Dobrodošli na proslavu«, mama me lagano odgurne od sebe, »bit će to zabava godine!«

»Znači da već dugo nisi bila na zabavi,« nasmiješim se.

»Baš zato! Dođite, dođite!«

Zakoračimo prema kuhinji, gdje mama prstom ukazuje na dva para papuča ispod pulta; i dok Una gotovo uskače u svoj par papuča, mene ometa oštar, sladak miris češnjaka i nečega što ne umijem definirati.

»Mama, što to miriše?«

»Tršćanski umak,« odvrati. Pretura po kredencu, tražeći čaše, i odjednom se  panično okrene prema nama. »Ajoj, Uno,« dodaje nam izgrebene čaše, »nisam pitala Evelin jedeš li još uvijek sve, mislim, jedeš li još uvijek ribe … Kupila sam tri brancina. Nisu još pečeni, prerano je, tako da još mogu promijeniti plan.«

»U svakom slučaju, Dašo, nisam se pokvarila, ribe obožavam!« nazdravi Una s još uvijek praznom vinskom čašom i žuri objašnjavati kako – s kukuruznim brašnom, na maslacu od začinskog bilja – i koje – girice, morski list – sama najradije priprema. »Ali moram priznati da za me nema ništa bolje od hobotnice.«

»Znadeš li,« osmjehne joj se mama, »da je Evelin, bilo joj je, čini mi se, šest godina, girice bacila u vece i povukla vodu? Srećom da se školjka nije začepila.«

»Evi! Kakva pokora!« usklikne Una.

Između njih, točno na sredini, stojim nekoliko trenutaka kao drvena boginja. Epizodu nastojim dozvati u sjećanje, ali ne uspijevam, bez obzira koliko intenzivno preturam po režnjevima prošlosti. »Mama, to se ipak nije dogodilo,« zaključim naposljetku.

»O da, dogodilo se. Objašnjavala si kako si ih bacila u vodu, ne bi li ih oslobodila, pomogla im da pobjegnu.«

»Ako su bile mrtve,« buljim u mamu, »nisam bila osobito pametna.«

»Osobito?«

»Očito,« uskoči Una.

»Aha,« zakorači mama do hladnjaka, »no, ne znam, koliku je ulogu u svemu tome imala tvoja pamet. Možda si –«

– bila samo briljantna, najvjerojatnije će odlučiti? –

– »samo mislila da će ribice, ako budu u vodi, u svom elementu, te ne budu više ugrožene, moći opet oživjeti. To je bilo tvoje opravdanje.« Uzima chardonnay s gornje police. U njenom hladnjaku, primijetim, nema puno živežnih namirnica i pića, ali paketići, kutijice, staklenke i lončići izgledaju baš kao i vino: odabrani.

»Vjerojatno mi nećete zamjeriti, što vas nudim pićem već prije jedanaest sati?« pita.

Una i ja klimnemo glavama.

»Ali jedna od vas morat će bocu otvoriti,« doda, »ja nisam dovoljno snažna.«

»Nema problema, ja ću,« ponudi se Una.

»Otvarač ćeš naći u prvom pretincu,« namigne mama glavom nadesno, »onamo, na rubu.«

Nezaposlena, kakva jesam, naslonim se na pult, kamo odložim i čašu. Zapravo – zapravo me još uvijek muči to što se ne mogu vidjeti. Recimo: majušna, ali dobro koordinirana pokupim s daske girice, spremim ih u vrećicu, pohitam u kupaonicu, bacim ih u školjku, povučem vodu te potom, kad se mama vrati u kuhinju, proglašavam … čudo? Magiju? Neočekivan posjet susjedova psa ili mačka? Optužim oca?

»Mami,« iskašljem se iznenađena sama sobom, »jesi li tada bila ljuta? Glede onih girica?«

»Ne baš ozbiljno.« Mama zgrabi moju čašu i gurne je prema Uni, kojoj je danas pošlo za rukom, bez stronzo ili porca puttana, odčepiti chardonnay. »Na svoj način bila sam upravo dirnuta, jer si imala toliko vjere.«

Vjere?

Vjera?

Pa naravno, prostruji mi glavom, od mame sam mnogo očekivala, jer sam vjerovala u nju. A kako i ne bih, kad je sa mnom podijelila svoje opterećujuće žlijezde, bubrege, jetra, pluća, srce? Kako i ne bih, kad smo bile jedno – da nisam vjerovala u nju, ne bih se pouzdala ni u sebe. Između nas, mislim, ponovno uzimam čašu i puštam da se natoči, između nas ne postoji samo obilje prošlosti, već od nekad i obilje budućnosti. Prošla i buduća bliskost. Borimo se za nju. Borimo se s njima.

No, srknem gutljaj vina, jer ne mogu znati je li isto s mamom. Morala bih je pitati. Mogla bih je, srknem još jednom, međutim –

– »Hej, da napravimo jedan selfi,« radije predložim .

Una je sretna, kao da je proglasila dobitak na lutriji, »Evi se vratila«, te me smjesta zagrli. Mama pomalo zbunjena pita: »Je li to taj selfi ili nešto drugo?«

„Da, mami,« smiješim se, »to je vjerojatno tvoj prvi?«

»Ljubice,« namršti se, posluživši se na brzinu čašom i pićem, »nemoj misliti da mi to nismo radili – jesmo, i to s pravim foto-aparatima.«

»Hoće li to sada biti,« privinem je k sebi i lijevom je rukom zagrlim oko leđa, »generacijska moralka? Plis, mami, ne.«

»Ne poštuješ starije od sebe,« uspravi se mama na prste i poljubi me u obraz.

»Prestanite, molim vas, ja se ne mogu tako dugo smijati, pogodit će me kap,« reče Una.

»Evo,« pritisnem joj poljubac u obraz, budući da smo napokon u lancu, »da ti bude lakše čekati.« Ajfon, koji mi na vrpci visi oko vrata, uzimam u ruku i potražim aplikaciju camera, otvaram je, podešavam osvjetljenje, izabirem portretiranje, Uni i mami naredim »say cheese« – u tom trenutku osjetim njihove sitne, tašte pokrete, nadimanje prsa, istezanje vrata, naginjanje glave, širenje očiju, skupljanje usnica. Kad se smire, pritisnem.

»Još jednu.« Una.

»Još jednu.« Mama.

»Daj barem još pet.« Una.

»Sada je dosta.« Ja.

»Pokaži.« Mama.

»Okej, evo,« pokazujem im prvu i prstom klizim do posljednje.

»Na četvrtoj smo sve tri lijepe,« ustanovi Una, »druge možeš izbrisati, a ovu možda … da još malo obradiš?«

Mama se slaže, a ja se zagledam u ekran. Ne, odlučim, ništa neću sanirati, želim da ostane točno onako kako jest: Unini i moji prvi vidljivi nabori, mamine staračke pjege i tanki brkovi. Unine bademaste oči koje osmijeh sužava u lisičje, mamini kupljeni zubi koje ponosno pokazuje. Njena niska punđa, spletena iz napola sive, napola crvene kose, Unina crna bluza, bijela koža, taj gotski kontrast. Moji crveni obrazi, ali ipak blijeda usta s ostacima herpesa na njima, kovrčave i duge i crno crne obrve.

Zaista, pomislim, osvrnuvši se na njih dvije – odmaknule su se do stola za jelo, za kojim se urotnički hihoću – neka ostane onako kako jest. Borba za prošlost, za budućnost, svakako, ali kad ću pokušati osvojiti nešto od sadašnjosti? Kad, ako ne sad? To je prava prilika, sve istovremeno trune i cvate –

– »Ti, a da se latimo ribe i torte?« pita Una, pri čemu naglašava zadnju riječ.

»Jop,« odvratim, »plis, i sama sam već ogladnjela.«

»U materinu« vrisne mama, »napokon priznaješ!«

 

TRI, MOŽDA ČETIRI SATA KASNIJE, NE ZNAM,

prilazi mi Una i obilno prekriva komad torte kremom. Maše tubom prema mami, ali mama je ispruženom rukom zaustavi: »Ne, kolesterol, znaš. Ovaj komadić bit će sasvim dovoljan.«

»Ti?« začudi se Una. »Koja si tako vitka.«

»Ah, kolesterol dolazi i od stresa, valjda. Bilo ga je puno u mom životu,« slegne mama ramenima i stavlja žličicu u umak.

»Razumijem,« Una sjedne i počinje jesti svoj komad.

Nekoliko trenutaka vidimo samo čokoladnu tortu i marmeladu od marelica i čokoladnu glazuru, nekoliko trenutak smo naprosto divno pohlepne. Tu i tamo se pogledamo i smješkamo. Ako bismo trebale obojati sreću, pomislim, ona ne bi imala pastelne nijanse, bila bi tamno smeđa, skoro crna.

»Ajme,« oblizne se Una, »a što je s kavom?«

»Valjda će i kava« lupim se po čelu – dlanom u kojem držim žličicu, tako da s čelika istresem sve mrvice. »Posve sam zaboravila na kavu. Mama, ti još uvijek ne piješ kavu? Imaš li je ili nemaš?«

»Joj, nemam,« odgovori mama punim ustima, »zaboravila sam ti reći da je kupiš.« Pogledom prođe kuhinjom, kao da bi htjela dočarati sve što meni i Uni nedostaje, te doda: »Ali imam čak nekoliko čajeva – menta, matičnjak, kadulja, samo što taj sada nije primjeren, zatim cijelu hrpu zelenih –«

– »Uh,« užasne se Una, »zeleni čaj je najveće sranje, odvratna, odvrat-na stvar. Uostalom, čaj neće riješiti taj down što ga osjećam poslije vina, traži se kava.«

Una unasta . Sjetim se kako su nas ona i Boris jednom posjetili, pozvali smo ih na ručak, ona se po dolasku bacila na kauč i na njemu – s izuzetkom objedovanja za stolom – ostala sve do četiri sata poslije podne. Kad sam je u šali pozvala da nam pomogne kod pranja suđa, odvrati mi da je ona ovdje gošća. Una unasta, zaista, tvrdoglava, razmažena, ljupka.

»Trgovina je blizu,« odgurne mama od sebe prazan tanjur, »Evelin, hoćeš li skoknuti?«

»Na svoj rođendan moram raditi?« pravim se uzrujanom, ali mama i Una shvaćaju me ozbiljno; mama već tumači kako ću ja, mlada, biti mnogo brža, a Una, jasno, izražava spremnost

da –

– »Pogledajte me, drage moje, samo se šalim, skoknut ću. I to smjesta – da ne bude nikakvih komplikacija.« Ustanem od stola, brzo pospremim tanjure i opraštam se: »Dakle, moje dame, nastojte što bolje uživati.«

Žurim u hodnik, gdje odmah počinjem pretraživati ladice. Nužno mi je potrebna žlica; stopala bez poteškoća izlaze iz kožnih gležnjača, ali nikako da uđu. Put do ljepote je krvav, vjeruje Una i možda je u pravu: žlicu još uvijek ne vidim, premda sam već sve pretražila.

Ali, sjetim se, nisam baš sve. Prilazim staklenoj pregradi na kraju hodnika – staklo je još uvijek zdrobljeno, procvalo u žilice – ispred koje stoji nizak ormarić. Kad ga otvorim, iz njega padne na pod pet, šest, tko zna koliko cipela. Najprije potiho izgovorim ah, pizdo jedna, u ovoj kući uvijek vlada nered i zbrka, nakon čega primijetim: sve su to muške cipele. Sve ove cipele na podu – ali i one koje su ostale u ormariću – očeve su. Čučnem između njih i slažem ih u red. Dobar ukus ima, pomislim, ispravim se – imao je. Niti jedne od tih cipela nisu bile jeftine, čak su i smeđe natikače s ortopedskim stopalom kožne, i premda su sve malo izlizane, jasno je da se brinuo o njima.

Cipele spremim opet u ormarić, ustanem. Obavit ću obuvanje bez alata, zaključim. Krvav put do ljepote možda me pripremi za strm uspon do – njega.

DOK PARKIRAM ISPRED KUĆE,

provjeravam sat. Četiri. Idealno, vrijeme za posjete. Ugasim zvuk na mobitelu u kojem se svojim Ojla, jesi li se izgubila? već javila Una. Ustajem sa sjedala kako bih slijedila ženu koja je parkirala auto pored mojeg i koja će me, sigurna sam, voditi do ulaza. Ova zgrada s labirintima … ne snalazim se, izgrađena je vrlo lukavo, tako da ne otežava čovjeku samo izlazak, već mu otežava i sam ulazak. Žena s rijetkom kosom, lagano svezanom u rep, ta je žena, dakle, nasmiješim se, moja žlica. Učinkovita, brza, jedan, dva, tri i već smo na recepciji.

»Dobar dan, došla sam vidjeti gospodina Oderlapa,« naslonim se na pult. »Možete li me uputiti prema njegovoj sobi? Mislim da je na prvom katu …«

Recepcionarka klimne glavom u znak pozdrava i rukom dohvati računalnog miša. Nekoliko puta ponovi prezime, zaključujem da se probija kroz Excel, i: »Aha, Bruno. Gospodin Bruno bi trebao sada biti u zajedničkoj prostoriji. Znate,« pojašnjava mi, »takvi naši štićenici ne vole biti sami, nije to za njih najbolje.«

»Da, naravno da nije,« skupim dlanove. »Možete li mi još reći gdje je ta zajednička prostorija?«

»Na prvom katu, liftom gore i triput lijevo. No, najbolje da pratite natpise na pločama – soba 1A.«

»Hvala vam što ste tako ljubazni,« nasmiješim se, ali me istovremeno obuzme cinizam  ipak se za sve te bajne eure nešto dobiva. Ljubazno osoblje, odnosno, barem jedna ljubazna zaposlenica, i druženje s istomišljenicima. Jednako zabludjelim osobama. Jednako odsutnim. Jednako razigranim, ljutim, razdražljivim. Jednako djetinjastim, raspjevanim, brbljavim. Jednako blagim, rastopljenim, jecajućim. Jednako –

– Bluzim, pričam gluposti. Nervozna sam. Itekako. Oznojeni dlanovi, ubrzan puls, meka koljena, čitav niz tegoba. Pred vratima u 1A stojim kao zaleđena: što zapravo radim ovdje? Koliko sam samo emotivna morala biti u onom prokletom hodniku da umislim sebi kako će taj susret biti ugodno … ne, veličanstveno iskustvo? Da ću upravo na svoj četrdeseti rođendan ojačati našu … našu … smijem li je uopće nazvati vezom, budući da veza pretpostavlja u najmanju ruku uže, nešto što se sastoji iz više čvrsto isprepletenih niti, a ne samo jedne – ja naprosto njegova kći, on naprosto moj otac?

Međutim, dlanove gurnem u džepove i obrišem ih o tkaninu, jer ovo – nit između nas dvoje, netom usrana nit – uopće ne postoji, o tome samo fantaziram. Tom fantazijom pomažem sebi, pomoću nje sve mi je mnogo lakše; kad mi je niti dosta, mogu je pregristi i otac poput balona odleti u pahuljaste oblake, a odanle u svemir, daleko od mene, i razdaljina između nas  ne može me osakatiti – samo me zamrzne, poput skoka u ledenu vodu – auva auva ooooh – ali iz vode se uvijek uz vrisak domognem kopna, zaogrnem se ručnikom i opet mi je toplo.

U ovoj svojoj fantaziji, dok polažem desnicu na kvaku širokih vrata, skupila sam sve laži, a najveća među njima nesumnjivo je ta da bi otac, ukoliko bih vezu među nema pregrizla, prekinula, presjekla, prerezala – da bi otac u tom trenutku otpao. Ne, domognem se spoznaje, kad uđem u zajedničku prostoriju, otac bi otpao samo još dublje u mene – otpala bi isključivo polovica koja boli. Ovdje sam zato, danas to konačno znadem, zato što hoću rehabilitirati i onu drugu – što je od nje ostalo – onu drugu koja me … što?

Koja me me …?

Ah.

Me –

– »Joj, oprostite,« udari u mene mlada njegovateljica, prekrivajući usta dlanom, »nisam vas očekivala.«

»Ništa strašno,« kažem, »ta ja sam vam stvarno zasmetala.«

Odmaknem se od vrata i stanem – sada nasred velike prostorije: zidovi obojani napola bijelo, napola žuto, kroz visoke prozore pljusak mutne svjetlosti koja zamagljuje slike na tri televizora, obješena blizu stropa, a na podu čitav niz stolova oko kojih, pretežno u kolicima, tek nekolicina u foteljama, starci, starke, a na nekim stolovima, da ne povjeruješ, šah i karte i društvene igre, tranzistori i tableti, većinom od staraca, starica, među kojima jurcaju ljudi u bijelom koji ih nimalo ne zanimaju, jer ih zapravo ništa ne zanima ili ih zanimaju ljudi, jedan po jedan, na tri sekunde, pola minute, pet minuta . Od buke – tračanja, brbljanja, škripanja, odzvanjanja, pucketanja, vike i urlika – postajem, odviknuta od svijeta, posve –

»Zbunjena?«

»Ja? Ha?«

»Malo ste zbunjeni?« zanima mladu njegovateljicu, ljupko nasmijanu. »Niste prva, ovi ovdje su pravi zalogaj.«

»Uh, da,« uzvraćam joj osmijeh, »osjećam se kao da sam došla u noćni klub. Samo što ne špijuniram poradi djeteta, već poradi fatera.«

»Vaš fater je Bruno, zar ne?«

»Dobro ste zapamtili,« dometnem.

»Netko ovdje mora i pamtiti.«

Ako me je zapamtila, pomislim crveneći se, onda itekako dobro zna da sam bila ovdje samo jednom i pol; moj zadnji posjet započeo je očevim vikanjem da Scheissudbašica jetzt gleich odjebem. Što sam dann gleich i učinila.

»Jučer je imao dosta dobar dan, bio je dobre volje, pričao je viceve o haračlijama.«

»Jap, trejdmark,« kreveljim se.

»Uopće nisam znala što haračlija znači. Morala sam guglati.«

Uz njega će naučiti mnoge arhaične slovenske riječi, mogla sam joj nagovijestiti, ali ona me već pozvala malo dalje, u kut na kraju prostorije: samo jedan prozor, u usporedbi s drugima malen, fikus, dvosjed i na dvosjedu otac. Zagledan u svoje dlanove, noge ispružene i prekrižene, izgleda kao da se izgubio u dubini neke doline. Kao da očajava nad činjenicom hoće li ikad pronaći izlaz.

»Ali danas ne izgleda previše vedar,« izustim.

»Malo prije, možda sat vremena ranije još je bio, a sada se, ne znam, nekako ugasio. Kad se ugasi, obično želi na ovaj kauč.« Potapša me po ramenu, doda. »No, idem ja, ostavljam vas same.«

Čim ponikne u središte zbivanja, počinjem se oslanjati čas na jednu čas na drugu nogu. Ne. Počinjem se ljuljati poput lađe. Nemam pojma kako pristupiti. Živjo, oče. Hojla, faterčić. Kako dakle, stari. Hej, oče, Evelin ovdje, tvoja kći. Otac, kćer – kao da je debil. A možda i jest. Možda samo hojla, kako si. Ili pak a što ti ovdje tako sam. Jao, kao da ga osvajam. Ili hej, dugo te već nisam vidjela, je li ti lijepo ovdje. Ili jednostavno – pizdo!, prođem rukom kroz kosu, nemam pravog pozdrava za njega. S ocem nisam nikad ništa stvarno započinjala, stalno sam ga u svojoj maštovitosti  gurala u prošlost. Njime neprestano zaključivala. Završavala. Rezala ga, kidala, šišala i grizla i –

– što bi s njegovim fantazijama?

Željama?

Ništa ne znam o njima, međutim, mogla bih se osloniti na njih?

Ne.

Moram se, prisegnem samoj sebi i približim se kauču, moram se pouzdati u njih. Moram, kad već sanjam o uzdizanju one druge polovice, koja –

»Još ne znam pravo,« otac podiže pogled dok mu se približavam. Začuđeno mu se nasmiješim i sjednem pored njega. Zagledam se u njegove mršave noge, primijetim da razgibava spuštena stopala.

»Ne znaš?«

»Mislim,« očeva se koljena skvrče, »znao sam, ali više se ne sjećam.«

»Čega se ne sjećaš?« Dlanove gurnem među bedra. I sama pomičem prste u cipelama.

»Ah, onog o čemu smo razgovarali.« Osjetim da me sada gleda.

»Teško nam se piše,« lanem i dodam, »oče.«

»Znači da nisi pogledala one kakosevećzovu? One vaše stranice? Ništa nisi saznala?« Tkanina njegove košulje šušti. Vjerojatno gladi strnište na bradi. »Sada,« ponovno šapne, »bismo možda mogli logički razmišljati.«

»Dajmo?« promrmljam. Pogled mi luta između masne mrlje na linoleumu i kapljice umaka od rajčice na očevim hlačama.

»Karlo je bio, ziher znam.«

»Karlo?« ošinem ga. Kamo je, dovraga, zabludio? U njegovom životu nije bilo nijednog Karla. Osim, ako mi je kojeg zatajio.

»Nije bio Austrijanac, mislim, nije vladao Austrijom.«

»Oče,«  u grlu me nešto jezovito steže, »pomozi mi barem malo, o čemu pričaš?«

»O onome što si me pitala! Zar si već posve bolesna? Upravo je tebe zanimalo tko je ta grdosija na slici.«

Zagledam se u njega i ruke i noge mi … odrvenile? Osjetim vrućinu u tkivu, koja se trenutak kasnije premjesti iza čela. O čemu on to govori? O onoj fotografiji? Koju sam – Kada? U petnaestoj? Šesnaestoj godini? – našla zataknutu među stranicama crvenog albuma, našeg Rujna, na kojoj je raskošno platno sa zlatnim okvirom – fotografija portreta najružnijeg muškarca kojeg sam ikad vidjela, sa šiljastom, naprijed izbačenom čeljusti, mesnatim usnama, širokim nosom i izbuljenim očima, portret nekog aristokrata, nesumnjivo bolesnog, možda boluje od hemofilije, zaključivali su roditelji,ili od još nečeg goreg – fotografija portreta koju nije snimio otac, ako nisi bio ti taj, onda je bila mama? Ne, ja zasigurno ne. Joj, ustrajavala sam, a tko onda? Fotka nije mogla samo tako uletjeti! Ah, smirivao me otac, čini se da uopće nije važno odakle je uletjela, već je važno to da ti ne znam reći o kome se radi, iako mi je jako jako jako poznat –

»Ziher, mora da je Habsburgovac!« lupi se otac po glavi, vrati me iz sjećanja opet na dvosjed. »Habsburgovci nisu navodno bili baš sretni,« smije se s punom protezom – širokom i pobjedonosnim – dok ja,

duboko ganuta

ganuta

ganuta,

još lovim ravnotežu. Još lovim zrak.

»A mogla bi i ti malo razmisliti,« iznenada mi se obrati.

»Ta mislim da znam,« skupim osmijeh, »ta grdosija bio je Karlo II. Španjolski.«

»Da, bravo, bravo,« skoči otac na noge, opet mlad, opet snažan, ozarena lica, blistavih očiju, te puku kojeg ne vidim obznani, »što sve moja djevojka zna!«, nakon čega stane prada me i reče mi, »htio sam da me preduhitriš i, evo, preduhitrila si me! Karlo II. Španjolski, matere mi, toga se nikako ne bih sjetio!«

»I ti mi jednostavno vjeruješ,« nasmiješim se.

Otac me ozbiljno odmjeri i sjedne. U kukovima mu, čujem, nešto zaškripi. »A zašto da ti ne vjerujem?«

»Hej …« teško gutam zato jer sam tvoja kći, »zaboravi.« Spuštam ruku na njegovu, položenu na kršno bedro, nježno ju prekrijem. Opusti se na kauču i uzdahne. Pod svojim prstima osjetim kako njegovi tonu u tkaninu. Osjetim, bum bum bum bum muk bum bum muk, usporavanje njegove krvi. Osjetim hlađenje njegove kože. Svakog časa ponovno će nestati u svojim krajolicima.

Ali ne želim ga slijediti, ne želim u njegovu tamu. Otići ću samo u onu polovicu koja me nadahnjuje.