U Beograd putuje gotovo samo inkognito, skrivajući se od poznatih, a naročito od onih koji bi ga nešto mogli upitati. Nakon što posljednjeg dana veljače 1957. u Ženevi umire Nenad Jovanović, njegov prijatelj, ataše za štampu u Berlinu iz vremena kada je Andrić bio poslanik, ali kojeg su umjesto na slobodu Nijemci poslali u logor, Andrić već u svibnju kuca na vrata Nanda Roje, glazbenika i opernog redatelja, rođenjem Splićanina, intendanta Hrvatskog narodnog kazališta, s vrlo neobičnom molbom. Drugarica Milica Babić, čuvena naša kostimografkinja, kaže Andrić, izrazila je želju da se preseli u Zagreb, pa njega zanima postoji li mogućnost da uđe u službu i u angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu. Indentant Roje je, naravno, iznenađen time što drug Andrić nastupa u ime drugarice Babić. Ustvari svi su iznenađeni, jer to ne može biti informacija koja bi ostala između četiri zida. Ali Zagreb je, ipak, Andrić to svaki put iznova primjećuje, mnogo diskretnija sredina od Beograda, pa čak ni Splićanin u Zagrebu neće pokazati iznenađenje u ovakvoj, zacijelo indiskretnoj stvari. A to je onda dovoljno i da se razgovor nastavi, pa od tog razgovora na kraju nešto i bude.
Nakon što je stvar s Rojom sređena, tojest nakon što ju je on sredio tamo gdje treba, ravnatelj Drame Mirko Perković upita Andrića bi li “Prokletu avliju” ustupio na dramatizaciju. Njemu je na to pao mrak na oči, ali izvući se ne može. Ustupa prava za “Prokletu avliju”, ali otklanja bilo kakvu mogućnost da se sam pozabavi dramatizaciju – “Ja vam, znate, nisam kazališni čovjek. Ideja da će moje riječi biti na pozornici izgovorene u meni stvara neki neprijatan osjećaj, s kojim se ne umijem boriti!”
Početkom jeseni iste 1957. godine konstimografkinja Milica Babić prelazi u Zagreb. Useljava se u mali jednosobni stan u Beogradskoj, koja je baš u danima njezina useljenja mijenja ime u Proleterskih brigada, i to slučajem u zgradu koju je projektirao Andrićev dobar poznanik Drago Galić, koji mu u poslijeratna doba biva skoro onako blizak kao Horvat u ratu. (“Nas dvojica”, Andrić o Horvatu govori Ljubi Jandriću, “nismo se nikad razišli, niti smo se ikad sporječkali. Ali znate kako vam je to: čovjek vam je poput onih potočnih riba, čija tijela i peraje jače su od potočnog toka, ali one ipak u tom toku žive, njime nošene i vođene u skladu sa svojim ribljim sudbinama. Tako je bilo i s nama dvojicom. Mene je potok života odnio na jednu, a njega na drugu stranu. Poslije je Horvat znao biti i pomalo gorak naspram mene. Ja nisam bio gorak prema njemu. Bio mi je prijatelj, i ja ga se takvog i sjećam.”)
Koji mjesec po useljenju, Milica je pri prvom poslu, a to je, gle čuda, “Prokleta avlija” Ive Andrića, u režiji Bojana Stupice, koji se o tom poslu nakratko vraća u HNK, odakle je na proljeće otišao nakon dvije i pol neobično plodne i bogate godine. Sa sobom Stupica dovodi mladog, dvadesetsedmogodišnjeg dramaturga iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta Jovana Ćirilova, koji je Andrićev roman, kako to Andrić kaže, “preobratio” u dramu. On nije htio čitati što je Ćirilovljev tekst – “To je vaše!”, kratko mu je poručivao – ali nije mu bilo nimalo mrsko što su za Milicom iz Beograda stigli Stupica i taj neobični živahni mladić. Na neki način time se prikriva stvarni razlog njezina doseljenja. A i njega samog se pomalo izvlači iz neke neobične čamotinje u koju je u posljednje vrijeme zapao. Sad mu se, naime, čini da je Zagreb mnogo manji grad nego što je bio ne samo 1912. ili 1920, kada je iz Zagreba i odlazio jer mu je tijesno bilo, nego je manji nego 1941. Use se uvukao i sa svake strane Zagreb je Andriću okraćao. Ili je to samo čovjekova potreba da se nešto promijeni. A kod nas vjerojatno ništa teže nikad bilo nije nego Zagreb mijenjati Beogradom, ili Beograd mijenjati Zagrebom. Ne, ne pada njemu te 1957. godine ni na kraj pameti da bi se vraćao u Beograd, ali ga svejedno plaši nemogućnost da se takvo što ikad dogodi. I onda mu je drago kad otamo stignu i malo ga opet učine svojim.
Premijera “Proklete avlije” Ive Andrića, u režiji Bojana Stupice, zakazana je za petak 27. prosinca 1957. Novi intendat Duško Roksandić, koji je od Roje naslijedio ovaj politički krajnje osjetljiv projekt, premijeru za kraj decembra oglasio je već u septembru. Nikad još neka predstava u Zagrebu nije ranije najavljena! I bez prestanka su sa svih strana ponavljali rečeni datum, što je zatim novinara zagrebačkog Narodnog lista navelo da se javno zapita: “Pretvara li se to Hrvatsko narodno kazališta u Broadway? Hoćemo li uskoro gledati plakate glumaca i glumica u natprirodnoj veličini?” Ali Roksandić se samo, na pametan i vrlo efikasan način štitio od moguće zabrane ili, što bi još gore bilo, da mu predstavu unaprijed ne skinu s repertoara.
Ova jesen bila je topla i kužna, s puno vlage i magle koja se širila od Save pa se uspinjala prema obroncima Medvednice, kao da sobom nešto ružno skriva. Zatim je kraj studenog bio pun snježne bljuzgavice, da bi 1. prosinca na grad preko noći palo metar snijega. Tog dana nije se mogao probiti ni vlak iz Ljubljane, pa ne stiže ni redatelj na probu “Proklete avlije”. Ali već sutradan spustila se neka teška omara i sav napadali snijeg se otopio. Neki je vrag u svemu ovom, mislio je u sebi Andrić, pa je to nekom valjda i rekao. Potajice se s Milicom obilazio – uglavnom tako što je on išao njoj – ašikovali su kao dvoje mladih u kasabi, koje dijele vjera i opća sablazan. A nešto takvo su, ruku na srce, i bili. Ali njihov slučaj Zagrepčanine nije zanimao. Barem u to vrijeme dok se iščekivao izlazak jedne predstave iz mraka koji je za jedne doista bio mračan, a drugima se tek pričinjao. Andrić bi možda bio opušteniji da je znao da tih dana nikome ni on, ni Milica nisu važni.
Kako je uopće bilo moguće da se takva jedna predstava pred novu 1958. sprema u Zagrebu? Knjiga skoro da je bila i zabranjena. Nikad je nije bilo u knjižarskim izlozima. Nije je bilo ni u narodnim knjižnicama po jugoslavenskoj provinciji, naročito po Bosni i Hrvatskoj. Možda ju je od zabrane doista spasilo samo to što je njezin autor prebrzo postao poznat i slavljen na Zapadu, a zatim i na Istoku, gdje je Hruščovljeva politika zatopljenja “Prokletoj avliji” donijela prijevode i popularnost u Rusiji i Poljskoj? Tamo niti su iščitavali antikomunističke i protujugoslavenske slojeve Andrićeve mračne alegorije, niti je koga za to bilo briga. A pomalo su, vjerojatno, Sovjeti i uživali u barem kratkotrajnoj izmjeni uloga, u kojoj su sad oni nastupali kao pobornici umjetničke autonomije naspram političkih diktata.
Sve je to u Hrvatskoj, a pogotovu u Zagrebu bivalo još mnogo zamršenije nego u ostatku zemlje. Sama mogućnost da se na sceni HNK pojavi nešto ovako subverzivno, u režiji nekoga tko je po umirovljenju i pasivizaciji doktora Gavelle prvi jugoslavenski kazališni autoritet, pritom je Slovenac i nitko mu ne može pripisati bilo kakva hrvatska skretanja, djelovala je snažno na ljude. “Prokleta avlija” bila je prvi nedvosmislen dašak slobode nakon rata. U Beogradu se, kao prvom istočnoeuropskom i komunističkom gradu, igrao Samuel Beckett, Krleža je pisao i objavljivao što god je htio, izazivajući pritom opću sablazan i prijetnje zabranom i uhićenjem, ali ništa se od toga nije događalo, jer je bio pod izravnom Titovom zaštitom. Slobodno se govorilo o već skoro svemu, ali taj govor bi zastajao negdje kod Iloka, zaustavljao se na rijeci Drini, i na drugu stranu nije prelazio. Sa svojim četničkim kompleksom iz Drugoga svjetskog rata, zahvaljujući pomalo Krleži i njegovom slučaju, Srbi su lako riješili stvar. Skoro da je već zaboravljena i kolaboracija s njemačkim okupatorom i potpisivanje onog sramotnog antikomunističkog Apela srpskom narodu, u kojemu su sudjelovali i mnogi danas važni i ugledni ljudi, pa čak i poneki član SKJ.
A Zagreb je svo to vrijeme bio pod sumnjom i prismotrom. Više se šutjelo nego govorilo. Tajilo se i ono što se posvuda već smjelo reći. Svoju krivnju za ustaška zlodjela nedužno je građanstvo ispaštalo potonućem u sivilo. Intelektualci, pak, imali su izbor da uđu u Partiju i na taj način se iz progonjenih pretvore u progonitelje. Neki su tako i postupili, ali su se ubrzo pokajali. To što prihvatiš sudjelovanje u progonu drugih ne znači da sam prestaješ biti progonjen. O svemu tome je, na neki svoj neobičan način, pisao Ivo Andrić.
I još je nešto ushićivalo ljude: on je Bosanac, on našu priču pripovijeda iz bosanske perspektive, što je ranije bilo normalno i obično, ali je od vremena Nezavisne Države Hrvatske krajnje zazorno. Ni po muke da je Bojan Stupica nakanio “Prokletu avliju” postavljati u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu. Koliko god Andrić tamo bio sumnjiv kao izdajnik srpske stvari, koji se barem dvaput sastajao s Pavelićem i mirno je u ustaškom zatvoru pisao svoje romane, rado bi oni vidjeli komad po njegovom romanu i nitko, ali stvarno nitko, ne bi imao problem s njegovom političkom pozadinom, niti s alegorijskim slojevima u tekstu. A to što je Andrić Bosanac, što pripovijeda iz bosanske perspektive i što bosansku priču donosi preko srpske pozornice, upravo kao da je Bosna u Srbiji, to bi za cijelu stvar bilo prednost, nikako mana. Prikazivati Bosnu u Zagrebu je, međutim, vrlo, vrlo sumnjivo.
I to da je sumnjivo vidimo na dan premijere, kada se oko kazališta i po ključnim tačkama u gradu počinju vrzmati agenti u civilu. Više ih je nego ikad ranije i ne trude se pretjerano da ostanu neuočljivi. Ustvari, uopće se ne trude. Nikoga oni ne uhode i ne provjeravaju, njihov cilj nije da sačuvaju red i mir, niti da pred nevidljivom pogibelji spašavaju vladajući poredak. Oni bi da zastraše ljude koji su pošli u kazalište. Dobro poznaju Zagrepčane, Hrvate općenito, pa računaju na to da će barem pola kazališta ostati prazno ako njihovo prisustvo bude dovoljno vidljivo. Ljudi se ovdje čuvaju belaja i ne vjeruju u to da će im biti lakše, ili da će biti svi skupa, ako se zateknu u mnoštvu. Jedni se sjećaju takvog mnoštva u Jasenovcu. Drugi ga se sjećaju s Jelačić placa u travnju 1941. Treći na Kozari. Četvrti na onome koruškom polju, na kojemu se, u Austriji okupila preostala hrvatska vojska, a s njom i narod. I sjećaju se dobro, ti koji se sjećaju, koliko je na tom polju u Austriji, to hrvatsko mnoštvo bili beznačajno. I sjećaju se kako se to mnoštvo lako i brzo svelo na pojedince i njihove sudbine.
Sve to su sigurno znali agenti u civilu, koji su u petak 27. prosinca 1957. šestarili po trgu oko Hrvatskoga narodnog kazališta, i pogledima već ispranim od gledanja pretraživali lica ljudi koji su prilazili glavnome, sjevernom ulazu u teatar. Obukli su ono najbolje što im je od prije rata zaostalo po ormarima, zagrebačke gospođe i gospoda godinama su se za svoje građanske mondure otimali s moljcima, tom najbrojnijom i najbešćutnijom vojskom komunizma, pronalazeći negdje naftalin i kamfor, donoseći lavandu s juga, te se moleći protiv moljaca dragome Bogu i Kraljici Hrvata. Za njima je nailazio mlađi svijet, studenti i studentese, Andrićeva ludo junačna publika, Slamnig, Šoljan i Gotovac, Zlatko Tomičić, a za njim i neki sumnjivi tipovi, koji toliko podsjećaju na ustaše da ne mogu biti ništa drugo nego karijerni udbaši. Potom nailaze djevojke u parovima, izgledom mlade skojevke u plisiranim suknjama, ali kad ih u oči pogledaš vidiš u njima jedan drukčiji žar. Onda dolaze, vazda malo prekasno, Bosanci. Oni se kreću u grupama. Žene su ostavili kod kuće: ako se muževi ne vrate da one sređuju njihove poslove po Zagrebu, a onda da se s djecom vraćaju nazad u Bosnu. Među Bosancima je i takvih na kojima se vidi da su redovnici ili svećenici u civilu. Njihova lica su nešto bljeđa, odjeća im je trošnija, samo su im cipele nove…
Andrić nailazi u pet do sedam, kad su skoro svi već ušli. Pokušava ući u posljednji čas, tako da ni sa kime ne mora razgovarati. Ali tu se prevario: predstava će kasniti punih petnaest minuta. Kazalište je prepuno. Onima koji znaju čini se tako nikad nije bilo. Premda je broj ulaznica precizno određen prema broju mjesta, ima ih koji sjede po podu i na sa strane prinesenim stolicama.
A onda se konačno zastor rastvori i započinje skoro četverosatna “Prokleta avlija” Bojana Stupice. Stanka je nakon dva i pol sata. Nitko ne odlazi, nikome nije previše ono što gleda. Ljudi šute, međusobno ne komentiraju. Bijedi pod ovim svjetlom. Blijedi od zida pred kojim svi na kraju krajeva stoje. Pisac za vrijeme pauze ostaje sam u loži sjedjeti. Štošta mu se vrti po glavi. Čini mu se, prvi put u životu, da je ono što vidi bolje i snažnije od onog što je napisao. To ga uznemirava. Najednom nije više u stanju misliti o tome što će se dogoditi nakon što izađe iz kazališta. Ili što će se događati sutra ujutro. Nešto ga guši. U loži nema zraka. Ustao bi i pošao do zahoda, ali mu pred oči izbijaju neke sive mrlje, koje se kreću vidnim poljem, sporo kao ribe u akvariju. Ako ustane, mogao bi se srušiti u nesvijest. U trenutku Ivo Andrić gorko zažali što je pristao na dramatizaciju “Proklete avlije”. Milica je dolje, u parteru ili u foajeu. Barem da su se prestali skrivati od svijeta, onda bi mu sad pomogla da ode i umije se…
Stupičina “Prokleta avlija”, u dramatizaciji Jovana Ćirilova i s mladim Jovanom Ličinom, te Matom Grkovićem, Gavellinim studentom Božidarom Bobanom, i doajenom Titom Strozzijem, kojeg su jedva uspjeli nagovoriti da još jednom zaigra, upamćena je kao jedan ključnih, ne samo kulturnih događaja u hrvatskoj povijesti iz vremena Jugoslavije, ali i kao jedna od boljih predstava svoje epohe. Igrala je, kako piše u almanasima, dvadesetsedam puta. S repertoara je skinuta nakon što je Strozzi rekao da više ne može. Stupica je razmišljao o tome da Strozzija zamijeni drugim glumcem, ali je od toga odustao.
Premda je predstava djelovala opasnije nego roman i skinut je veo s alegorije, pa je svima koji su “Prokletu avliju” vidjeli bilo je jasno o čemu i o kome ona govori, nije se dogodilo ništa. Nisu se čuli glasovi čuvara revolucije i ideoloških žrecova. Novinske kritike bile su vrlo pozitivne, kako u zagrebačkim, tako i u beogradskim novinama, a postradao je samo redatelj. Ali ne zato što mu predstava nije bila dobra, nego zato što je nije napravo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u kojem je od proljeća 1957. radio, i iz kojeg će nakon sukoba s neutaživim taštinama već sljedeće sezone otići u Atelje 202. Sve se tako sretno završilo, estetski argumenti nadjačali su idejnu strogost i partijsku logiku, književnost je opet bila književnost, a kazalište je moglo biti samo kazalište, čime je samo po tko zna koji put potvrđeno da se ideološke hajke i čistke ne mogu unaprijed naslutiti, pa je tako nepredvidljiv i njihov izostanak. Tada je, i nikad više, Ivo Andrić imao ulogu hrvatske i jugoslavenske kazališne zvijezde. Našao se u Krležinoj koži, i nije mu se svidjelo.
Nekoliko mjeseci kasnije Ivo Andrić i Milica Babić vjenčavaju se prema takozvanom građanskom obredu, u Općini Gornji grad. U stan na uglu Duge ulice i Krvavog mosta uselila se i Miličina mati, koju on zove baka. Mladoženji je šezdeset i šest, mladoj četrdeset i devet. Netko ga, da li u šali ili zaozbiljno, pita hoće li se i u crkvi vjenčati. I u čijoj crkvi, njegovoj ili njezinoj? Takva pitanja njemu su posobno neugodna, jer u njima prepoznaje onu istu uskogrudost kakvu iz Bosne oduvijek zna. Najprije je mislio da u Beogradu toga nema, pa se razočarao. Onda je mislio da toga nema u Zagrebu, a sad se i tu razočarao. Razlika je samo u načinima na koji se ista osobina, svojstvena svakom od naših svjetova, na različitim mjestima pokazuje. U Bosni, tim agresivnije što je u ljudima više srama. U Beogradu, s lakoćom i srdačnošću, tako da čovjek sa strane krivo pomisli da je riječ o šali, o nečemu što je suprotno svakoj uskogrudosti. A u Zagrebu, ista se osobina iskazuje kroz krajnju ljubaznost, ili kao upit koji upitanom ostavlja slobodu na ama baš svaki odgovor. Sva tri svijeta kroz koja je Andrić prošao jednako su, u svojoj uskogrudosti, spremna da opravdaju zlo koje će oni ili netko njihov učiniti drugome. I svaki od njih za vlastitu uskogrudost pronalaze onu formu koja će lakomislenog ili sasvim površnog čovjeka, ili stranca- putopisca, navesti da u toj njihovoj uskogrudosti vide nešto fatalno suprotno. Recimo, velikodušnost, gostoljubivost, spremnost da se razumije onaj drugi, kakvih nigdje nema. I to je razlog, razmišlja Andrić, što svaki naš narod i u ratu, i u miru, ima svoje zagovornike među strancima. One koji su jednom-dvaput posjetili naše krajeve, ili se negdje u tuđini upoznali s našim ljudima, i onda onima koje su prve sreli, ili s kojima su najprisnije drugovali, pružaju svu svoju vjeru i ufanje. Svaki put iskoriste to najgori među našim ljudima: šovinisti, izdajnici iz rata, neprijatelji Jugoslavije, krijumčari skrivenih narodnih osjećanja, koji te dobroćudne i površne, ali u biti širokogrude strance uspijevaju koristiti za svoje interese. To je naročito izraženo kod naših zajednica rasijanih širom Europe i Svijeta, koje su nakon rata zlim sjemenom poniknule, kada su, bježeći pred odgovornošću za počinjene zločine, iz zemlje stigli svi ti pomagači okupatora i bojovnici iz različitih vojnih formacija, koji su okrvavili ruke i onda su tim krvavim rukama krenuli da izdaleka razgrađuju Jugoslaviju. Iza njih bi često stao, u njihove bi dobre namjere i ispravnost povjerovao, mnogi dobronamjeran, pametan i požrtvovan, a često i vrlo utjecajan stranac, čiji su civilizacijski, općeljudski, pa i politički nazori inače posve suprotni od njihovih. O kakvi su samo krasni ljudi, govorio je Andrić, srcem, mudrošću svojom i djelom znali po Njemačkoj, Austriji, Americi i Argentini podržati najgore ustaške nikogoviće! Ništa o njima nisu znali, ali su lako povjerovali u njihovu otvorenost i širokogrudost. Još više ih je, i još boljih, u svojim zajednicama istaknutijih, nastavljao je, sa suprotne strane podržavali četničke, rojalističke, nedićevske elemente, jer su oni bili još šarmantiji, neposredniji, srdačniji i vedriji. I onda su oni koji tako podržavaju Hrvata u Srbima vidjeli najgori ljudski otpad i vječne zavojevače i zatiratelje svega hrvatskog. Kao što su oni što podržavaju Srbe u Hrvatima vidjeli samo najkrvoločnije i najodanije Hitlerove saveznike iz Drugoga svjetskog rata. Dok bi razgovarali o Srbima i Hrvatima, ti obrazovani i kultivirani ljudi su se, zastupajući stajališta onih u koje su se slijepo zaljubili, pretvarali u zvjeri. Ali čim bi se razgovor poveo o nečemu drugom, ili čim bi se našli daleko od Srba i Hrvata, jedni bi drugima ponovi bili prijatelji. I nikad im nije na um palo da su pali kao žrtve naših zavičajnih karaktera i mentaliteta. Naše narode, govorio je Andrić, različitim ne čine njihove kulturne razlike, različiti jezici, nacionalni epovi, različiti državotvorci i književnici, oni se ne razlikuju u Goetheu i Byronu, nego se razlikuju u karakteru i u mentalitetu, koji onda zadaju formu njihove uskogrudosti i nepodnošljivoga duhovnog i emocionalnog tvrdičluka.
Tako je govorio Ivo Andrić, pomalo već i ohrabren uspjehom Stupičine predstave, a možda i time što prvi put u životu nije bio sam.
Dvojica, deveti dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
U Beograd putuje gotovo samo inkognito, skrivajući se od poznatih, a naročito od onih koji bi ga nešto mogli upitati. Nakon što posljednjeg dana veljače 1957. u Ženevi umire Nenad Jovanović, njegov prijatelj, ataše za štampu u Berlinu iz vremena kada je Andrić bio poslanik, ali kojeg su umjesto na slobodu Nijemci poslali u logor, Andrić već u svibnju kuca na vrata Nanda Roje, glazbenika i opernog redatelja, rođenjem Splićanina, intendanta Hrvatskog narodnog kazališta, s vrlo neobičnom molbom. Drugarica Milica Babić, čuvena naša kostimografkinja, kaže Andrić, izrazila je želju da se preseli u Zagreb, pa njega zanima postoji li mogućnost da uđe u službu i u angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu. Indentant Roje je, naravno, iznenađen time što drug Andrić nastupa u ime drugarice Babić. Ustvari svi su iznenađeni, jer to ne može biti informacija koja bi ostala između četiri zida. Ali Zagreb je, ipak, Andrić to svaki put iznova primjećuje, mnogo diskretnija sredina od Beograda, pa čak ni Splićanin u Zagrebu neće pokazati iznenađenje u ovakvoj, zacijelo indiskretnoj stvari. A to je onda dovoljno i da se razgovor nastavi, pa od tog razgovora na kraju nešto i bude.
Nakon što je stvar s Rojom sređena, tojest nakon što ju je on sredio tamo gdje treba, ravnatelj Drame Mirko Perković upita Andrića bi li “Prokletu avliju” ustupio na dramatizaciju. Njemu je na to pao mrak na oči, ali izvući se ne može. Ustupa prava za “Prokletu avliju”, ali otklanja bilo kakvu mogućnost da se sam pozabavi dramatizaciju – “Ja vam, znate, nisam kazališni čovjek. Ideja da će moje riječi biti na pozornici izgovorene u meni stvara neki neprijatan osjećaj, s kojim se ne umijem boriti!”
Početkom jeseni iste 1957. godine konstimografkinja Milica Babić prelazi u Zagreb. Useljava se u mali jednosobni stan u Beogradskoj, koja je baš u danima njezina useljenja mijenja ime u Proleterskih brigada, i to slučajem u zgradu koju je projektirao Andrićev dobar poznanik Drago Galić, koji mu u poslijeratna doba biva skoro onako blizak kao Horvat u ratu. (“Nas dvojica”, Andrić o Horvatu govori Ljubi Jandriću, “nismo se nikad razišli, niti smo se ikad sporječkali. Ali znate kako vam je to: čovjek vam je poput onih potočnih riba, čija tijela i peraje jače su od potočnog toka, ali one ipak u tom toku žive, njime nošene i vođene u skladu sa svojim ribljim sudbinama. Tako je bilo i s nama dvojicom. Mene je potok života odnio na jednu, a njega na drugu stranu. Poslije je Horvat znao biti i pomalo gorak naspram mene. Ja nisam bio gorak prema njemu. Bio mi je prijatelj, i ja ga se takvog i sjećam.”)
Koji mjesec po useljenju, Milica je pri prvom poslu, a to je, gle čuda, “Prokleta avlija” Ive Andrića, u režiji Bojana Stupice, koji se o tom poslu nakratko vraća u HNK, odakle je na proljeće otišao nakon dvije i pol neobično plodne i bogate godine. Sa sobom Stupica dovodi mladog, dvadesetsedmogodišnjeg dramaturga iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta Jovana Ćirilova, koji je Andrićev roman, kako to Andrić kaže, “preobratio” u dramu. On nije htio čitati što je Ćirilovljev tekst – “To je vaše!”, kratko mu je poručivao – ali nije mu bilo nimalo mrsko što su za Milicom iz Beograda stigli Stupica i taj neobični živahni mladić. Na neki način time se prikriva stvarni razlog njezina doseljenja. A i njega samog se pomalo izvlači iz neke neobične čamotinje u koju je u posljednje vrijeme zapao. Sad mu se, naime, čini da je Zagreb mnogo manji grad nego što je bio ne samo 1912. ili 1920, kada je iz Zagreba i odlazio jer mu je tijesno bilo, nego je manji nego 1941. Use se uvukao i sa svake strane Zagreb je Andriću okraćao. Ili je to samo čovjekova potreba da se nešto promijeni. A kod nas vjerojatno ništa teže nikad bilo nije nego Zagreb mijenjati Beogradom, ili Beograd mijenjati Zagrebom. Ne, ne pada njemu te 1957. godine ni na kraj pameti da bi se vraćao u Beograd, ali ga svejedno plaši nemogućnost da se takvo što ikad dogodi. I onda mu je drago kad otamo stignu i malo ga opet učine svojim.
Premijera “Proklete avlije” Ive Andrića, u režiji Bojana Stupice, zakazana je za petak 27. prosinca 1957. Novi intendat Duško Roksandić, koji je od Roje naslijedio ovaj politički krajnje osjetljiv projekt, premijeru za kraj decembra oglasio je već u septembru. Nikad još neka predstava u Zagrebu nije ranije najavljena! I bez prestanka su sa svih strana ponavljali rečeni datum, što je zatim novinara zagrebačkog Narodnog lista navelo da se javno zapita: “Pretvara li se to Hrvatsko narodno kazališta u Broadway? Hoćemo li uskoro gledati plakate glumaca i glumica u natprirodnoj veličini?” Ali Roksandić se samo, na pametan i vrlo efikasan način štitio od moguće zabrane ili, što bi još gore bilo, da mu predstavu unaprijed ne skinu s repertoara.
Ova jesen bila je topla i kužna, s puno vlage i magle koja se širila od Save pa se uspinjala prema obroncima Medvednice, kao da sobom nešto ružno skriva. Zatim je kraj studenog bio pun snježne bljuzgavice, da bi 1. prosinca na grad preko noći palo metar snijega. Tog dana nije se mogao probiti ni vlak iz Ljubljane, pa ne stiže ni redatelj na probu “Proklete avlije”. Ali već sutradan spustila se neka teška omara i sav napadali snijeg se otopio. Neki je vrag u svemu ovom, mislio je u sebi Andrić, pa je to nekom valjda i rekao. Potajice se s Milicom obilazio – uglavnom tako što je on išao njoj – ašikovali su kao dvoje mladih u kasabi, koje dijele vjera i opća sablazan. A nešto takvo su, ruku na srce, i bili. Ali njihov slučaj Zagrepčanine nije zanimao. Barem u to vrijeme dok se iščekivao izlazak jedne predstave iz mraka koji je za jedne doista bio mračan, a drugima se tek pričinjao. Andrić bi možda bio opušteniji da je znao da tih dana nikome ni on, ni Milica nisu važni.
Kako je uopće bilo moguće da se takva jedna predstava pred novu 1958. sprema u Zagrebu? Knjiga skoro da je bila i zabranjena. Nikad je nije bilo u knjižarskim izlozima. Nije je bilo ni u narodnim knjižnicama po jugoslavenskoj provinciji, naročito po Bosni i Hrvatskoj. Možda ju je od zabrane doista spasilo samo to što je njezin autor prebrzo postao poznat i slavljen na Zapadu, a zatim i na Istoku, gdje je Hruščovljeva politika zatopljenja “Prokletoj avliji” donijela prijevode i popularnost u Rusiji i Poljskoj? Tamo niti su iščitavali antikomunističke i protujugoslavenske slojeve Andrićeve mračne alegorije, niti je koga za to bilo briga. A pomalo su, vjerojatno, Sovjeti i uživali u barem kratkotrajnoj izmjeni uloga, u kojoj su sad oni nastupali kao pobornici umjetničke autonomije naspram političkih diktata.
Sve je to u Hrvatskoj, a pogotovu u Zagrebu bivalo još mnogo zamršenije nego u ostatku zemlje. Sama mogućnost da se na sceni HNK pojavi nešto ovako subverzivno, u režiji nekoga tko je po umirovljenju i pasivizaciji doktora Gavelle prvi jugoslavenski kazališni autoritet, pritom je Slovenac i nitko mu ne može pripisati bilo kakva hrvatska skretanja, djelovala je snažno na ljude. “Prokleta avlija” bila je prvi nedvosmislen dašak slobode nakon rata. U Beogradu se, kao prvom istočnoeuropskom i komunističkom gradu, igrao Samuel Beckett, Krleža je pisao i objavljivao što god je htio, izazivajući pritom opću sablazan i prijetnje zabranom i uhićenjem, ali ništa se od toga nije događalo, jer je bio pod izravnom Titovom zaštitom. Slobodno se govorilo o već skoro svemu, ali taj govor bi zastajao negdje kod Iloka, zaustavljao se na rijeci Drini, i na drugu stranu nije prelazio. Sa svojim četničkim kompleksom iz Drugoga svjetskog rata, zahvaljujući pomalo Krleži i njegovom slučaju, Srbi su lako riješili stvar. Skoro da je već zaboravljena i kolaboracija s njemačkim okupatorom i potpisivanje onog sramotnog antikomunističkog Apela srpskom narodu, u kojemu su sudjelovali i mnogi danas važni i ugledni ljudi, pa čak i poneki član SKJ.
A Zagreb je svo to vrijeme bio pod sumnjom i prismotrom. Više se šutjelo nego govorilo. Tajilo se i ono što se posvuda već smjelo reći. Svoju krivnju za ustaška zlodjela nedužno je građanstvo ispaštalo potonućem u sivilo. Intelektualci, pak, imali su izbor da uđu u Partiju i na taj način se iz progonjenih pretvore u progonitelje. Neki su tako i postupili, ali su se ubrzo pokajali. To što prihvatiš sudjelovanje u progonu drugih ne znači da sam prestaješ biti progonjen. O svemu tome je, na neki svoj neobičan način, pisao Ivo Andrić.
I još je nešto ushićivalo ljude: on je Bosanac, on našu priču pripovijeda iz bosanske perspektive, što je ranije bilo normalno i obično, ali je od vremena Nezavisne Države Hrvatske krajnje zazorno. Ni po muke da je Bojan Stupica nakanio “Prokletu avliju” postavljati u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu. Koliko god Andrić tamo bio sumnjiv kao izdajnik srpske stvari, koji se barem dvaput sastajao s Pavelićem i mirno je u ustaškom zatvoru pisao svoje romane, rado bi oni vidjeli komad po njegovom romanu i nitko, ali stvarno nitko, ne bi imao problem s njegovom političkom pozadinom, niti s alegorijskim slojevima u tekstu. A to što je Andrić Bosanac, što pripovijeda iz bosanske perspektive i što bosansku priču donosi preko srpske pozornice, upravo kao da je Bosna u Srbiji, to bi za cijelu stvar bilo prednost, nikako mana. Prikazivati Bosnu u Zagrebu je, međutim, vrlo, vrlo sumnjivo.
I to da je sumnjivo vidimo na dan premijere, kada se oko kazališta i po ključnim tačkama u gradu počinju vrzmati agenti u civilu. Više ih je nego ikad ranije i ne trude se pretjerano da ostanu neuočljivi. Ustvari, uopće se ne trude. Nikoga oni ne uhode i ne provjeravaju, njihov cilj nije da sačuvaju red i mir, niti da pred nevidljivom pogibelji spašavaju vladajući poredak. Oni bi da zastraše ljude koji su pošli u kazalište. Dobro poznaju Zagrepčane, Hrvate općenito, pa računaju na to da će barem pola kazališta ostati prazno ako njihovo prisustvo bude dovoljno vidljivo. Ljudi se ovdje čuvaju belaja i ne vjeruju u to da će im biti lakše, ili da će biti svi skupa, ako se zateknu u mnoštvu. Jedni se sjećaju takvog mnoštva u Jasenovcu. Drugi ga se sjećaju s Jelačić placa u travnju 1941. Treći na Kozari. Četvrti na onome koruškom polju, na kojemu se, u Austriji okupila preostala hrvatska vojska, a s njom i narod. I sjećaju se dobro, ti koji se sjećaju, koliko je na tom polju u Austriji, to hrvatsko mnoštvo bili beznačajno. I sjećaju se kako se to mnoštvo lako i brzo svelo na pojedince i njihove sudbine.
Sve to su sigurno znali agenti u civilu, koji su u petak 27. prosinca 1957. šestarili po trgu oko Hrvatskoga narodnog kazališta, i pogledima već ispranim od gledanja pretraživali lica ljudi koji su prilazili glavnome, sjevernom ulazu u teatar. Obukli su ono najbolje što im je od prije rata zaostalo po ormarima, zagrebačke gospođe i gospoda godinama su se za svoje građanske mondure otimali s moljcima, tom najbrojnijom i najbešćutnijom vojskom komunizma, pronalazeći negdje naftalin i kamfor, donoseći lavandu s juga, te se moleći protiv moljaca dragome Bogu i Kraljici Hrvata. Za njima je nailazio mlađi svijet, studenti i studentese, Andrićeva ludo junačna publika, Slamnig, Šoljan i Gotovac, Zlatko Tomičić, a za njim i neki sumnjivi tipovi, koji toliko podsjećaju na ustaše da ne mogu biti ništa drugo nego karijerni udbaši. Potom nailaze djevojke u parovima, izgledom mlade skojevke u plisiranim suknjama, ali kad ih u oči pogledaš vidiš u njima jedan drukčiji žar. Onda dolaze, vazda malo prekasno, Bosanci. Oni se kreću u grupama. Žene su ostavili kod kuće: ako se muževi ne vrate da one sređuju njihove poslove po Zagrebu, a onda da se s djecom vraćaju nazad u Bosnu. Među Bosancima je i takvih na kojima se vidi da su redovnici ili svećenici u civilu. Njihova lica su nešto bljeđa, odjeća im je trošnija, samo su im cipele nove…
Andrić nailazi u pet do sedam, kad su skoro svi već ušli. Pokušava ući u posljednji čas, tako da ni sa kime ne mora razgovarati. Ali tu se prevario: predstava će kasniti punih petnaest minuta. Kazalište je prepuno. Onima koji znaju čini se tako nikad nije bilo. Premda je broj ulaznica precizno određen prema broju mjesta, ima ih koji sjede po podu i na sa strane prinesenim stolicama.
A onda se konačno zastor rastvori i započinje skoro četverosatna “Prokleta avlija” Bojana Stupice. Stanka je nakon dva i pol sata. Nitko ne odlazi, nikome nije previše ono što gleda. Ljudi šute, međusobno ne komentiraju. Bijedi pod ovim svjetlom. Blijedi od zida pred kojim svi na kraju krajeva stoje. Pisac za vrijeme pauze ostaje sam u loži sjedjeti. Štošta mu se vrti po glavi. Čini mu se, prvi put u životu, da je ono što vidi bolje i snažnije od onog što je napisao. To ga uznemirava. Najednom nije više u stanju misliti o tome što će se dogoditi nakon što izađe iz kazališta. Ili što će se događati sutra ujutro. Nešto ga guši. U loži nema zraka. Ustao bi i pošao do zahoda, ali mu pred oči izbijaju neke sive mrlje, koje se kreću vidnim poljem, sporo kao ribe u akvariju. Ako ustane, mogao bi se srušiti u nesvijest. U trenutku Ivo Andrić gorko zažali što je pristao na dramatizaciju “Proklete avlije”. Milica je dolje, u parteru ili u foajeu. Barem da su se prestali skrivati od svijeta, onda bi mu sad pomogla da ode i umije se…
Stupičina “Prokleta avlija”, u dramatizaciji Jovana Ćirilova i s mladim Jovanom Ličinom, te Matom Grkovićem, Gavellinim studentom Božidarom Bobanom, i doajenom Titom Strozzijem, kojeg su jedva uspjeli nagovoriti da još jednom zaigra, upamćena je kao jedan ključnih, ne samo kulturnih događaja u hrvatskoj povijesti iz vremena Jugoslavije, ali i kao jedna od boljih predstava svoje epohe. Igrala je, kako piše u almanasima, dvadesetsedam puta. S repertoara je skinuta nakon što je Strozzi rekao da više ne može. Stupica je razmišljao o tome da Strozzija zamijeni drugim glumcem, ali je od toga odustao.
Premda je predstava djelovala opasnije nego roman i skinut je veo s alegorije, pa je svima koji su “Prokletu avliju” vidjeli bilo je jasno o čemu i o kome ona govori, nije se dogodilo ništa. Nisu se čuli glasovi čuvara revolucije i ideoloških žrecova. Novinske kritike bile su vrlo pozitivne, kako u zagrebačkim, tako i u beogradskim novinama, a postradao je samo redatelj. Ali ne zato što mu predstava nije bila dobra, nego zato što je nije napravo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u kojem je od proljeća 1957. radio, i iz kojeg će nakon sukoba s neutaživim taštinama već sljedeće sezone otići u Atelje 202. Sve se tako sretno završilo, estetski argumenti nadjačali su idejnu strogost i partijsku logiku, književnost je opet bila književnost, a kazalište je moglo biti samo kazalište, čime je samo po tko zna koji put potvrđeno da se ideološke hajke i čistke ne mogu unaprijed naslutiti, pa je tako nepredvidljiv i njihov izostanak. Tada je, i nikad više, Ivo Andrić imao ulogu hrvatske i jugoslavenske kazališne zvijezde. Našao se u Krležinoj koži, i nije mu se svidjelo.
Nekoliko mjeseci kasnije Ivo Andrić i Milica Babić vjenčavaju se prema takozvanom građanskom obredu, u Općini Gornji grad. U stan na uglu Duge ulice i Krvavog mosta uselila se i Miličina mati, koju on zove baka. Mladoženji je šezdeset i šest, mladoj četrdeset i devet. Netko ga, da li u šali ili zaozbiljno, pita hoće li se i u crkvi vjenčati. I u čijoj crkvi, njegovoj ili njezinoj? Takva pitanja njemu su posobno neugodna, jer u njima prepoznaje onu istu uskogrudost kakvu iz Bosne oduvijek zna. Najprije je mislio da u Beogradu toga nema, pa se razočarao. Onda je mislio da toga nema u Zagrebu, a sad se i tu razočarao. Razlika je samo u načinima na koji se ista osobina, svojstvena svakom od naših svjetova, na različitim mjestima pokazuje. U Bosni, tim agresivnije što je u ljudima više srama. U Beogradu, s lakoćom i srdačnošću, tako da čovjek sa strane krivo pomisli da je riječ o šali, o nečemu što je suprotno svakoj uskogrudosti. A u Zagrebu, ista se osobina iskazuje kroz krajnju ljubaznost, ili kao upit koji upitanom ostavlja slobodu na ama baš svaki odgovor. Sva tri svijeta kroz koja je Andrić prošao jednako su, u svojoj uskogrudosti, spremna da opravdaju zlo koje će oni ili netko njihov učiniti drugome. I svaki od njih za vlastitu uskogrudost pronalaze onu formu koja će lakomislenog ili sasvim površnog čovjeka, ili stranca- putopisca, navesti da u toj njihovoj uskogrudosti vide nešto fatalno suprotno. Recimo, velikodušnost, gostoljubivost, spremnost da se razumije onaj drugi, kakvih nigdje nema. I to je razlog, razmišlja Andrić, što svaki naš narod i u ratu, i u miru, ima svoje zagovornike među strancima. One koji su jednom-dvaput posjetili naše krajeve, ili se negdje u tuđini upoznali s našim ljudima, i onda onima koje su prve sreli, ili s kojima su najprisnije drugovali, pružaju svu svoju vjeru i ufanje. Svaki put iskoriste to najgori među našim ljudima: šovinisti, izdajnici iz rata, neprijatelji Jugoslavije, krijumčari skrivenih narodnih osjećanja, koji te dobroćudne i površne, ali u biti širokogrude strance uspijevaju koristiti za svoje interese. To je naročito izraženo kod naših zajednica rasijanih širom Europe i Svijeta, koje su nakon rata zlim sjemenom poniknule, kada su, bježeći pred odgovornošću za počinjene zločine, iz zemlje stigli svi ti pomagači okupatora i bojovnici iz različitih vojnih formacija, koji su okrvavili ruke i onda su tim krvavim rukama krenuli da izdaleka razgrađuju Jugoslaviju. Iza njih bi često stao, u njihove bi dobre namjere i ispravnost povjerovao, mnogi dobronamjeran, pametan i požrtvovan, a često i vrlo utjecajan stranac, čiji su civilizacijski, općeljudski, pa i politički nazori inače posve suprotni od njihovih. O kakvi su samo krasni ljudi, govorio je Andrić, srcem, mudrošću svojom i djelom znali po Njemačkoj, Austriji, Americi i Argentini podržati najgore ustaške nikogoviće! Ništa o njima nisu znali, ali su lako povjerovali u njihovu otvorenost i širokogrudost. Još više ih je, i još boljih, u svojim zajednicama istaknutijih, nastavljao je, sa suprotne strane podržavali četničke, rojalističke, nedićevske elemente, jer su oni bili još šarmantiji, neposredniji, srdačniji i vedriji. I onda su oni koji tako podržavaju Hrvata u Srbima vidjeli najgori ljudski otpad i vječne zavojevače i zatiratelje svega hrvatskog. Kao što su oni što podržavaju Srbe u Hrvatima vidjeli samo najkrvoločnije i najodanije Hitlerove saveznike iz Drugoga svjetskog rata. Dok bi razgovarali o Srbima i Hrvatima, ti obrazovani i kultivirani ljudi su se, zastupajući stajališta onih u koje su se slijepo zaljubili, pretvarali u zvjeri. Ali čim bi se razgovor poveo o nečemu drugom, ili čim bi se našli daleko od Srba i Hrvata, jedni bi drugima ponovi bili prijatelji. I nikad im nije na um palo da su pali kao žrtve naših zavičajnih karaktera i mentaliteta. Naše narode, govorio je Andrić, različitim ne čine njihove kulturne razlike, različiti jezici, nacionalni epovi, različiti državotvorci i književnici, oni se ne razlikuju u Goetheu i Byronu, nego se razlikuju u karakteru i u mentalitetu, koji onda zadaju formu njihove uskogrudosti i nepodnošljivoga duhovnog i emocionalnog tvrdičluka.
Tako je govorio Ivo Andrić, pomalo već i ohrabren uspjehom Stupičine predstave, a možda i time što prvi put u životu nije bio sam.