Lucija ima oba oka i kosu, za razliku od Anabele, koja nema jednog oka i kojoj je kosa ošišana kao da je iz sirotišta došla, kaže majka. Anabela je došla iz Caritasa.
Lucijino lice je pošarano. Nije ga dijete pošaralo. Jedino joj je noge pogrizla. Noge od tanke plastike lakše je gristi nego noge od tvrde plastike kakve ima Anabela. Ona spava stisnuta uz rešetke kinderbeta. Luciji dijete grize prst po prst, dok joj na stopalima ne nikne rupa.
Luciju joj je poklonio otac kad je došao s bojišta. Majka je fotografirala susret fotoaparatom koji je donio: lutka, otac u uniformi. Dijete skreće pogled, želi pobjeći iz očeva stiska. Nije ga vidjela godinama. Otac nalikuje na đeda. Mrk je. Lutki je netko i prije djeteta nagrizao i prste na rukama.
Lucija je cijela plastična. Ima dugu plavu kosu. Majka kaže da se kosa lutkama radi od konjske grive. Dijete pita lutku kakva je bila djevojčica koja se s njom igrala. Pita je poznaje li konja koji joj je posudio kosu. Zamišlja da pričaju preko Lucije. Otac je rekao majci da je uzeo lutku kad su prolazili kroz napušteno selo. Kuće su bile prazne, na šporetima nezavršena jela, na otvorenim prozorima zavjese razmaknute. Uzeo je za majku bluzu, džezvu za kavu, i fotoaparat kojim je majka uslikala povratak.
Dijete šiša lutku. Škarama uhvati što može. Potegne grubo. Samo sam te malo počupala, što cviliš. Majka dijete također šiša nakratko. Poslije, kad malo poraste, na tutu.
Onda skida lutku do gola. Uzme olovku, našiljenu nožem, pa je zabode u oko. Otkine joj nogu. Gurne prst unutra. Praznina. Zamišlja kako je i ona šuplja iznutra. Viče u lutku. Glas odzvanja unutar plastičnog tijela. Ne budi goropadna. Ništa ti neću. Samo se igramo.
Baba joj je ispričala da su svetoj Luciji izvadili oči pa ih stavili na pladanj.
Igramo se svete Lucije, kaže dijete kad lutki iskopa jedno pa drugo oko.
Lutka
Lucija ima oba oka i kosu, za razliku od Anabele, koja nema jednog oka i kojoj je kosa ošišana kao da je iz sirotišta došla, kaže majka. Anabela je došla iz Caritasa.
Lucijino lice je pošarano. Nije ga dijete pošaralo. Jedino joj je noge pogrizla. Noge od tanke plastike lakše je gristi nego noge od tvrde plastike kakve ima Anabela. Ona spava stisnuta uz rešetke kinderbeta. Luciji dijete grize prst po prst, dok joj na stopalima ne nikne rupa.
Luciju joj je poklonio otac kad je došao s bojišta. Majka je fotografirala susret fotoaparatom koji je donio: lutka, otac u uniformi. Dijete skreće pogled, želi pobjeći iz očeva stiska. Nije ga vidjela godinama. Otac nalikuje na đeda. Mrk je. Lutki je netko i prije djeteta nagrizao i prste na rukama.
Lucija je cijela plastična. Ima dugu plavu kosu. Majka kaže da se kosa lutkama radi od konjske grive. Dijete pita lutku kakva je bila djevojčica koja se s njom igrala. Pita je poznaje li konja koji joj je posudio kosu. Zamišlja da pričaju preko Lucije. Otac je rekao majci da je uzeo lutku kad su prolazili kroz napušteno selo. Kuće su bile prazne, na šporetima nezavršena jela, na otvorenim prozorima zavjese razmaknute. Uzeo je za majku bluzu, džezvu za kavu, i fotoaparat kojim je majka uslikala povratak.
Dijete šiša lutku. Škarama uhvati što može. Potegne grubo. Samo sam te malo počupala, što cviliš. Majka dijete također šiša nakratko. Poslije, kad malo poraste, na tutu.
Onda skida lutku do gola. Uzme olovku, našiljenu nožem, pa je zabode u oko. Otkine joj nogu. Gurne prst unutra. Praznina. Zamišlja kako je i ona šuplja iznutra. Viče u lutku. Glas odzvanja unutar plastičnog tijela. Ne budi goropadna. Ništa ti neću. Samo se igramo.
Baba joj je ispričala da su svetoj Luciji izvadili oči pa ih stavili na pladanj.
Igramo se svete Lucije, kaže dijete kad lutki iskopa jedno pa drugo oko.