Trećega lipnja 1941. je utorak. Krleži dolazi kurir, mlad čovjek, plavokos, kratko podšišan, “dojeban kao po kipu onoga Hitlerovog dunstera Arna Brekera”, kaže da ga šalju prijatelji, “ali neće reći koji, i da prije večeri moramo bježati, Bela i ja, jer nam noćas iz Beograda stiže Mustafa Golubić, s glasovirskom žicom. Zbog čega, molim vas, s glasovirskom žicom? Zato da nas njome zadavi.” Tako mladić reče, i nestade. “Vjerojatno laže, jer otkud Mujica u Beogradu? A ako i jest u Beogradu, zar je svima, kao miss Simpson, obznanio svoj dolazak, tako da se i do Mirijeva čuje. Ona na kojoj će se plaži gola kupati, na kojem će štaglju daviti Krležu! Ali koliko god to bila laž, iza te je laži istina koja možda nije ništa prijatnija. I nije nam više noćiti tu gdje jesmo.”
Krleža je upitao seljaka ima li kompas. Seljak naravno nije imao kompas. Da ga je imao, krenuli bi iz istih stopa prema sjeveru, i to bi zacijelo promijenilo njihovu sudbinu. Ovako su ostali još sljedećih pola sata, da očajavaju. I u to se pojavio drugi kurir: seljačkog izgleda, s romanijskom šubarom u po ljeta, i s buđonijevskim brcima. “Vaš prijatelj, gospodin advokat Vasić me šalje!”, rekao je neobično mirnim glasom, “kao kazališni garderobijer, kad pruža značkicu za položen kaput, i izgovara njezin broj. Još je rekao da je tu s automobilom i da bi što prije trebali krenuti”.
“Ja i danas vjerujem da je Dragiša Vasić tog dana spasio Belin i moj život”, govorio je Krleža kratko pred smrt svome Eckermannu, dopisniku sarajevskog Oslobođenja u Beogradu Enesu Čengiću. “A to što su se nakon toga naši putevi sasvim razišli i što je on zastranio do krajnje mjere do koje je mudar, osjećajan i obrazovan čovjek u našemu drugoratnom klanju mogao zastraniti, to s mojom stvari nema osobite veze. Dragiša je bio moj prijatelj, jedan od malobrojnih u životu a da se pokazao odanim tom prijateljstvu. Pa onda laka i žalosna srca, ali bez imalo grižnje savjesti, prihvaćam da je u moju sudbinu, točnije da je u moje preživljavanje, upisan element Vasićeva zastranjenja. Prihvaćam, i to sam prihvaćanje pošteno odrobijao, da je u moj maleni golubiji život upisan svaki mogući zločin i grijeh moga mrtvog prijatelja. Uključujući, da se i to razumijemo, i samu prijetnju nestankom i protjerivanjem mom hrvatskom narodu. Za Dragišu, u njegovom konačnom tragičnom samoostvarenju, Hrvati su imali nestati. A za mene je, istodobno, bio spreman postradati. Prijateljstvo je u svome krajnjem metafizičkom i duhovnom smislu vazda pakt anđela s đavolima. Mučno je o tome misliti, ali je potrebno.”, govorio je Krleža Čengiću u posljednjoj, naknadno objavljenoj knjizi ispovijesti “S Krležom iz dana u dan”.
Četiri mjeseca kasnije, u selu Brajići, podno Ravne Gore, u seoskoj krčmi susreli su se četnički vođa Draža Mihailović i vođa jugoslavenskih partizana Tito. U Dražinoj delegaciji su potpukovnik Dragoslav Pavlović i kapetan Milorad Mitić, te Dražin politički savjetnik i ideolog, prijeratni odvjetnik, koji je pristajao braniti i komunističke atentatore i teroriste, talentirani književnik Dragiša Vasić. U Titovoj delegaciji su Mitar Bakić i Sreten Žujović. Osnovu za pregovore čini dvanaest tačaka o suradnji, što ih je partizanski vođa prethodno uputio četničkom suparniku. Pregovori su u znatno mjeri iznuđeni, jer na njima insistiraju britanski saveznici. Ni jedna ni druga strana u njih ne vjeruje, ali se čini da je Tito mnogo vještiji u pregovaranju. Recimo, on je predložio da pregovorima nazoči, te na neki način u njima i sudjeluje Bill Hudson, zvani Marko, šef savezničke vojne misije, koji se prije dva dana, tačnije 25. listopada, pojavio u Dražinom štabu, nakon što je kod Petrovca, na crnogorskim obalama, izronio s britanskom podmornicom, odakle su dopješačili sve do Ravne gore. Naravno da je računao na to da će pukovnik Mihailović ovo odbiti, i da će iz tog odbijanja i Hudson, kao ozbiljan obavještajni oficir, donositi svoje zaključke, jer zamislite, Tito, sovjetski čovjek, fanatički komunist, vjeruje britanskim saveznicima pa će ih rado prihvatiti za supregovarače, a Draža, profesionalni oficir, na glasu kao antikomunist i pobornik svih vrijednosti zapadnoga svijeta, naročito onih koje su oličene u britanskoj kruni, ne dopušta da šef prve savezničke misije pri pokretu otpora u Jugoslaviji prisustvuje pregovorima.
Razgovori u Brajićima završili su propašću i šumadijskim čajem. Od dvanaest, precizno sročenih Titovih teza, drugoj su strani neprihvaljivi bili zajednička oružana borba protiv neprijatelja, formiranje narodnih vlasti na oslobođenim teritorijima, modeli vojačenja novih boraca, te zajednička opskrba vojnim materijalom, hranom i opremom. Osnovno je, ustvari, bilo to što je partizanska strana bila za borbu do oslobođenja zemlje, po svaku cijenu i odmah, a pukovnik Mihailović je bio za taktiziranje, jer se plašio njemačke odmazde. Dragiša Vasić je uglavnom promatrao Tita, nastojao je dokučiti tko je taj čovjek i što je zapravo njegov cilj. Nije znao njegovo ime i prezime, niti njegovo podrijetlo. On nije mislio da je Tito Rus, kao što je sumnjala većina ljudi u štabu, ali je po njegovu naglasku i načinu govora zaključivao da je to čovjek koji je dugo živio u Rusiji. Jedna stvar mu, međutim, nikako nije bila jasna: kao netko tko ima, da tako kažemo, dobre veze u Moskvi, tko je sa Sovjetima na vezi, pa je, recimo, unaprijed znao sve o dolasku Mustafe Golubića u zemlju – istina, sumnjao je, čini se posve krivo, da Staljin šalje Golubića da on povede gerilski rat u Jugoslaviji – a da o Titu ne zna ništa. Ili skoro ništa. Osim što zna, čuje, vidi, da se radi o opasnom i krajnje hladnokrvnom fanatiku, koji je spreman da žrtvuje narod za pobjedu.
Šta Tito vidi u onima koji su s druge strane stola? Kolebljivce, kalkulante i Velikosrbe. Buržoaske elemente, klasne neprijatelje, sitne duše proistekle iz duha neprincipjelne i nacional-šovinizmom duboko prožete svađe i prepirke u beogradskom parlamentu, koju je mogao prekinuti samo kralj, svojom diktaturom. Vidio je one koji će se uspješno boriti protiv vlastitoga naroda, po šumadijskim i bosanskim selima, ali za borbu s neprijateljem potpuno su nespremni, jer ga ni ne doživljavaju kao neprijatelja. Vidio je one koje će, bude li to potrebno, lako nadmudriti, ali tragovi će im biti krvavi. I dugo će, dugo potrajati dok saveznici se shvate s kime imaju posla. Bio je zabrinut, ali nije bio iznenađen.
Ali onda je, na kraju sastanka, možda i da razgali sumorne duhove i popravi atmosferu, Dragiša Vasić ponudio Titu da na čas pređe u susjednu prostoriju – tamo gdje se u krčmi karta i kocka – i upozna šefa savezničke vojne misije Bila Hudsona. Tu je Tita zateklo jedno od većih iznenađenja u životu. Hudson nije bio sam.
“Fric, što ti tu radiš?”, podviknuo je.
“Ništa, Joža, spašavam glavu pred beogradskom policijom i onim hercegovačkim killerom kojeg ste mi vi poslali da me davi glasovirskom žicom.”
“Nikoga mi tebi nismo poslali.”, odgovorio je tiho i okrenuo se Hudsonu.
Za Krležu kao da je izgubio svaki interes. Neko vrijeme je s nogu, formalno razgovarao s Englezom, koji je dobro govorio naš jezik, Tito s ruskim naglaskom i intonacijama, a on s naglascima glumaca u beogradskim bulevarskim komedijama kad glume ujaka iz Londona. Potom se još jednom s njim rukovao, osvrnuo se, da vidi gdje su njegovi iz delegacije. Pozdravio se s Dragišom Vasićem, i s njime se rukovao, ali Miroslava Krležu nije ni pogledao. Njega je, pak, Krležu tad podišla samoća kakvu nikad prije u životu nije osjetio.
Ivo Andrić 1941. u Zagrebu provodi mirno. Živi u Dugoj ulici, na broju 18, u onoj neobičnoj neorenesanskoj zgradi na uglu s Krvavim mostom, na prvome katu, u stanu koji je za njega svakako prevelik, ali tu su ga smjestili prijatelji, pa tu neka i bude. Budak je bio voljan da mu on riješi “stambeno pitanje”, ali je Andrić takve ponude uspješno izvrdao te dovoljno odlučno odbio. Grozio se useljenja u napuštene židovske ili srpske stanove, općenito u stanove u kojima je netko već stanovao, budući da je malo vjerojatno da je taj otišao svojom voljom. Držao se toga da prema Budaku ne smije iskazivati neraspoloženje, ali da istodobno prema njemu ne smije imati nikakvih dugova. “Nisam želio da me ustaše udome.”, jednom je kratko, za boravka u Počitelju, kazao Ljubi Jandriću, i to je općenito sve što će na ovu temu poslije rata reći.
Zagreb je poznavao iz nekih ranijih vremena. Mnogo toga se promijenilo otkada njega nije bilo tu. Ljudi pred kojima je 1921. umakao u Beograd više nisu živi, ili nisu važni, ili se sakrili pred zlom koje je nastupilo, jer mu, za razliku od njega, nemaju što pokazati da bi mu makar toliko umilili da im poštedi život. Kao što je Poglavnik njemu poštedio život i počastio ga položajem osobne svoje Šeherezade. Doista, što je Ivo Andrić u Zagrebu 1941, do li Šeherezada krvavome Šahrijaru? Presahne li mu jednom priča, ili postane li njegova priča Anti Paveliću dosadna, iščezne li iz nje one Bosne i onih mračnih bosanskih junaka i razbojnika, poput Đerzeleza i Mustafe Madžara, on će ga skratiti za glavu. Smaknut će ga onako kako se smaknuo nesretnog i naivnog Augusta Cesarca, trajno uplakanog nad sudbinom svjetskoga radništva, ali i nad sudbinom hrvatskoga narodnog plemena. Jednostavno govoreći, on je glavom platio Pavelićev književni ukus, premda Josip Horvat, stari anglofil i čudak, ali briljantan novinar, takav kakvih po Beogradu nije sretao, govori da Cesarec jednostavno nije imao sreće i da bi bio živ i danas, samo da je preživio prva tri tjedna ustaškog terora. “Ali zar se to za svakoga smaknutog ne bi moglo reći?”, čudi se Andrić Horvatu, s kojim se barem jednom tjedno nalazi u šetnji po opustjelom Rokovom perivoju. “Čim krvnik žrtvu u oči pogleda, ili žrva uz njega neko vrijeme živi životom koji krvnika podsjeti na njegov život i na živote njegovih bližnjih, on ga više ne može pogubiti. U tome je ponekad najveće lukavstvo preživljavanja.” Tako je govorio Horvatu, ali čim bi se malo osamio, već bi drukčije mislio. Recimo, mislio je kako će ga pogubiti kao što su pogubili Cesarca, i da je ovo dovlačenje njegovo u Hrvatsku samo igra. Kao kad mačka na prevaru ščepa miša, ne ubije ga odmah, nego se neko vrijeme sa njim igra.
Privukla ga je kuća u kojoj se nastanio. Izgledala je kao palača u Firenci, samo mnogo manja, sagrađena daleko od Firence, za nekoga tko će u njoj stanovati kao u vlastitoj uspomeni. Sagrađena je za strašna vremena, kada će uspomene biti dragocjene. Da odagna crne misli ili iz znatiželje, Andrić se počeo baviti kućom u kojoj živi. Prvo što saznaje jest da ju je sebi i svojima gradio Vilim Schwartz, madžarski Židov, rodom iz Nagykanizse, koju mi zovemo Velika Kanjiža, a Schwartzovi su je na svome njemačkom jeziku nazivali Großkirchen. Među poduzetnijim je zagrebačkim trgovcima i industrijalcima u vrijeme kada se oko srednjevijekovnim utvrda razvija moderni grad. Privlači ga sve što je drukčije i novo, što će promijeniti i preobraziti nam mali panonski svijet i učiniti nas drukčijim ljudima. Tako u podgradačkoj vlazi, na unutarnjim obodima maglenog Zagreba gradi firentinsku palaču. I tako za svoj račun, “o svom trošku i za svoju dušu”, kako kaže Andrić, stvara prvu telefonsku mrežu u Zagrebu. Naravno da je morao za to dobiti koncesiju iz Beča, ali mu to ne predstavlja problem. Ne samo da nije bilo drugih zainteresiranih, nego jedva da se našlo onih koji bi otprve razumjeli što to brzoglas treba biti i kakva je njegova praktična svrha. “Vilim Schwarz bio je veoma strpljiv čovjek”, piše Ivo Andrić, “i mogao je svakome tko bi se zainteresirao ili tko bi na glas u njegovom prisustvu posumnjao u smisao telefona satima pripovijedati kako će izgledati svijet premrežen telefonskim žicama i što će to značiti za posao kojim se on bavi, a Schwarz je po svome osnovnom zanimanju bio liferant i špediter, kada jednoga ne tako dalekoga dana ljudi budu mogli razgovarati s jednoga na drugi kraj svijeta, pa da se iz Pariza čuju sve do Zagreba i sve do New Yorka, pa nakraj nama poznatog svijeta. Ljudski glas će, govorio im je u najmanjem djeliću vremena prelaziti najviše planine na zemlji, prelazit će mora i oceane. Nisu mu vjerovali, a nisu pravo ni znali kakve bi koristi moglo biti od tog eglena na daljinu. Osim te što će ružne vijesti, koje su ranije putovale i po mjesec dana, pristizati tako brzo da se nećemo na njih stići naviknuti. I ljudi će redom biti nesretniji nego što su bili prije brzoglasa.”
Schwarzovu je kuću projektirao Kuno Waidmann, Nijemac, koji se najprije doselio u Austriju, u Klagenfurt, pa u Zagreb, gdje ga je poslalo da u Stenjevcu gradi zagrebačku duševnu bolnicu. Projektirao je lijepu, modernu građevinu, pravi dvorac u dalekom zapadnom predgrađu, pritom neobično velik, kao da tu valja naseliti poremećene i lude iz mnogo većeg grada nego što je Zagreb i iz veće zemlje nego što je Hrvatska. Imao je trideset i dvije godine kada je došao, a ostat će tu sljedećih trideset, kada se povlači u Graz. Hrvatski jezik nikada nije naučio, premda je imao mnoštvo učenika – gotovo svi istaknutiji zagrebački arhitekti pred Veliki rat bili su Waidmannovi učenici – ali to Andriću govori dvije stvari. Njemački jezik u Zagrebu je, čak mnogo izrazitije nego u Sarajevu, bio jezik tehničke inteligencije, inženjera, liječnika i gradske gospode, a grad je širok i razliven, nije planinama ograđen i zatvoren u jedno, kao Sarajevo, niti je stiješnjen oko ušća dviju naših najvećih rijeka, kao Beograd, nego on svojim prostranošću i razlivenošću na tom mjestu nagovještava neki mnogo veći grad, koji je, možda, čini se tako promatraču, postojao na ovome mjestu, da bi nekim čudom preko noći iščezao, i tu je onda nastao Zagreb. U takvome gradu jedan Nijemac morao bi izaći iz vlastitog ceha i svakodnevice, pa da nauči jezik. Njemački je u Zagrebu prije Velikog rata, kada je Andrić živio tu, a onda i poslije, kada je iz Zagreba bježao, bio glavni jezik i običnim zidarima, a kamo li neće graditeljima i neimarima, ili, kako se to danas kaže, arhitektima.
Neko ga je vrijeme, još uvijek do kraja nesnađenog, u zimu 1941. i do ljeta 1942, obuzimala tema Kune Waidmanna, izgradnje stenjevačke ludnice, i Zagreba od godine 1877, kada Waidmann dolazi u grad, do 1898, kada ga car Franjo Josip pri posjetu Zagrebu imenuje za svoga građevinskog savjetnika. Ali od svega ostala je samo onaj neobični i nedovršeni prozni komad, naslova “Selidba”, objavljen nakon njegove smrti, u izdanju Andrićeve zaklade, u kojem opisuje kolonu pješaka i zaprežnih kola, koja prolazi niz Ilicu. To se duševni bolesnici sele u svoju novu zgradu. Oni promatraju svoj grad, koji im kao na filmu promiče pred i većina ga njih nikada više neće vidjeti, ali i grad promatra njih. Normalni su hipnotizirano zagledani u lude. Vire iza zavjesa, skrivečki ih gledaju iz mračnih haustora, iz dubine iličkih dvorišta i kroz izloge svojih dućana, a ako slučajno budu primijećeni, onda im dobacuju, rugaju se, govore neke riječi kojim će se odalečiti od tog mimohoda ludih, uplašeni zapravo da bi ih mogao povući za sobom.
Ali ta ideja o stenjevačkom romanu Andrićevom trajala je kratko, te se zauvijek ugasila. Njome je pisac varakao sebe, sakrivao se iza priče, bježao u nju od strašne zbilje koja ga je okruživala, od Židova koje su odvodili i javno, pred očima ljudi, mrcvarili, od noćnih racija, od vijesti o strašnim pokoljima Srba na Baniji, od prvih utišanih izvještaja o Jasenovcu. Horvat mu je, uvijek dobro obavješten, pun užasa o svemu govorio. “Vi, Ivane, ne znate kamo ste dospjeli”, tim je riječima potvrđivao svaku svoju priču, dok se Andrić u svojoj nemoći samo kamenio. I tako je, umjesto da piše roman o stenjevačkoj ludnici i Kuni Waidmannu, jedan za drugim do kraja rata napisao tri svoja bosanska romana: “Travničku kroniku”, “Na Drini ćupriju” i “Gospodičnu Rajku”, koja se, istina je, zbiva u Zagrebu, ali i to je priča sasvim bosanska.
Taj iznenadni stvaralački uragan, zbog kojeg su ga mnogi poslije proglašavali bešćutnim i bezosjećajnim, jer je, kako se govorilo, u maničnom zanosu pisao dok se oko njega rušio sav poznati svijet, zbivali su se nepojmljivi zločini, a u najgore zločince pretvarali su se oni koji su izvirali iz Crkve u kojoj je on kršten i iz plemena iz kojega je on potekao, mada ga se tokom dugih dvadeset međuratnih godina svjesno odricao u korist onoga zajedničkog i obuhvatnijeg jugoslavenskog troplemenog roda i naroda. S nekim sveprožimajućim užasom, Andrić je, tumarajući tim prevelikim stanom, nastalim iz imaginacije projektanta one veličanstvene zagrebačke ludnice, shvatio da su ga upravo Poglavnik i njegove ustaše vratile hrvatstvu i katolištvu, preko tog neotklonivog i doživotnog osjećaja krivnje za grijeh i zločin počinjen u hrvatsko ime. Strašno je Pavelićevo lukavstvo, vratio ga je Hrvatskoj i Svetoj Rimskoj Katoličkoj Crkvi, pa ga poslao ravno u pakao. Najprije živog, a poslije – ako postoji drugog pakla do ovog na zemlji i u srcu čovjekovu – i mrtvog. Gore mu nije mogao učiniti ni da ga je one noći, u Zemunu kod Krklecovim, na pravdi Boga zaklao kao žrtvenog ovna. Mislio je to, i onda nije mogao zaspati, a kada bi zaspao budili bi ga vlastiti urlici. Nije se sjećao onoga što je sanjao, osim da je u snu vidio užas. “Strašno!”, govorio je tumarajući sobama u kojima nije smio paliti svjetla, “kako je to strašno!”.
Pisao je, jedan za drugim, tri svoja romana: najprije “Travničku kroniku”, pa “Na Drini ćupriju”, i na kraju “Gospodičnu Rajku”, upravo onako kako je u onoj priči japanski slikar pred pogubljenje poželio papir, pero i tintu, pa si je naslikao potok i šumu, i uz potok puteljak kojim je zatim pobjegao iz ćelije na smrt osuđenoga. Tako je u Zagrebu sam i ostrvljen, na živinu sveden, viđajući se, uglavnom, samo s Horvatom, koji mu je pripovijedao sve ono što je morao znati, a što nije bilo u novinama ni na radiju, Andrić ispisivao puteljak kojim će bježati. Pa je ispisao najvažnije stranice suvremene hrvatske književnosti, proklete već i time što su te stranice ustvari bosanske, a “Bosna je hrvatska zemlja taman onoliko koliko i nije”.
“Pomislite li na onog mučenika Krležu?”, upita ga jednog od tih dana u ljeto 1943. Josip Horvat.
“Ne prođe ni dana da ga se ne sjetim”, odgovori Andrić kao da ga takvo pitanje nimalo nije iznenadilo, “i svaki put se osjetim kao uljez u njegovom svijetu. Ovo je, znate, po mom najdubljem unutarnjem saznanju Krležin grad. I ne samo to: ovo što se oko nas zbiva, a što ja, ako mi dopustite i to pretjerivanje, doživljavam kao pakao, Krležin je pakao. Ne samo stoga što bi ga on mogao opisati, nego i zato što ga je on, a ne ja, mogao doživjeti. Vi me, dragi Horvat, jedini nećete krivo razumjeti dok to govorim, ali svi ti krilnici i logornici, bojnici i pukovnici u odorama boje saharskog pijeska, na čelu s Poglavnikom, bića su iz Krležine mašte. Tako ja to doživljavam. Pa iako se nikada nismo previše voljeli, a bolje rečeno: on zbog nečega nije volio mene, valjda zato što nisam bio lenjinist i od nekih sam vremena zavolio kućni red, Krleža mi u Zagrebu nedostaje. Premda bi ga, vjerojatno, pogubili po kratkom postupku ako ga prethodno glave ne bi došli njegovi lenjinisti, sve je ovo ovdje njegovo, a ne moje ili – ako smijem reći – vaše. Hodam tako po onim mojim sobama, gledam na Krvavi most, gledam tko će naići, što će se događati, i razgovaram s Krležom. A zna li se gdje je on sad? Zna li se je li živ?”
“Pouzdano se ne ništa ne zna, a priča se svašta, uglavnom bajke, nisu to ni tračevi nego bajke”, govorio je Horvat, “primjerice, neki naši su ga, kao, vidjeli, ni manje ni više, nego u štabu Jugoslovenske vojske u otadžbini, zamislite šta ljudima na um pada, Krleža s rojalistima! Vi znate da sam ja s njime oduvijek u jako lošim odnosima. Ili, opet, kao i u vašem slučaju, u još mnogo gorim je odnosima on sa mnom. Ponajprije, nikad nisam bio adorant njegova teatarskog buntovništva. Da bi u svojim komadima kritici podvrgnuo izopačeno građanstvo, Krleža je najprije izmislio građansku klasu u našim zemljama. Ta vam je izmišljotima kao H. G. Wells, čista fantastika! I svašta je on poslije govorio, pa i pisao o meni, gotovo da bi se moglo reći da je radio na mojoj likvidaciji. Naravno, ne fizičkoj, nego onoj drugoj, koja nije tako krvava, ali jednako je definitivna. Ali unatoč tomu, reći ću vam da imam instinktivnu potrebu da ga branim od svih koji ga danas preda mnom spominju. A vi možete pretpostaviti tko su ljudi s kojima ja mogu imati kontakta: uglavnom dojučerašnji ljevičari, a danas prikriveni liberali, često i nekadašnji Krležini intimusi. Ne zna se, dakle, što je s njime. Pričalo se da je stradao u bombardiranju 6. travnja 1941, pa da ga je beogradska policija predala Gestapou, pa da ga je ista ta beogradska policija u Zemunu predala ustašama, nakon čega je skončao u Jasenovcu, da li od kame ili od malja, tu se interpreti ne slažu. Ali ja mislim da ništa od toga nije istina. Mogu samo reći da nekako osjećam da je živ, i sretan ću biti ako je tako.”
Andrić ga je samo pogledao, nekim za njega neobičnim pogledom, punim žalosti, kao da će u sljedećem trenutku zaplakati. Uzdahnuo je i s rukama na leđima, u sivom jesenjem ogrtaču i sa šeširom, nastavio koračati Rokovim perivojem. Horvat je, danas iz nekog razloga gologlav, u sivom odijelu od nekoga vrlo običnog štofa i s crvenom leptir mašnom, vazda išao pola koraka ispred njega. Ali Andrić kao da je sad požurio. Usporit će tek nakon što primijeti da im se odozgo približavaju trojica oružnika u svečanim odorama, i gotovo se zakloniti iza druga. Kao da ti ljudi govore nekim čudnim stranim jezikom, pa se on ne umije s njima sporazumijevati. Ali je trojka mirno prošla, a njemu se učinilo da se onaj krajnji lijevi, od njih najudaljeniji, čak i ljubazno nasmiješio. Kao i obično šetnja se završavala ispred Rokove crkvice, skladne građevine iz sedamnaestog stoljeća, na čijem je pročelju sunčani sat.
Dvojica, treći dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
Trećega lipnja 1941. je utorak. Krleži dolazi kurir, mlad čovjek, plavokos, kratko podšišan, “dojeban kao po kipu onoga Hitlerovog dunstera Arna Brekera”, kaže da ga šalju prijatelji, “ali neće reći koji, i da prije večeri moramo bježati, Bela i ja, jer nam noćas iz Beograda stiže Mustafa Golubić, s glasovirskom žicom. Zbog čega, molim vas, s glasovirskom žicom? Zato da nas njome zadavi.” Tako mladić reče, i nestade. “Vjerojatno laže, jer otkud Mujica u Beogradu? A ako i jest u Beogradu, zar je svima, kao miss Simpson, obznanio svoj dolazak, tako da se i do Mirijeva čuje. Ona na kojoj će se plaži gola kupati, na kojem će štaglju daviti Krležu! Ali koliko god to bila laž, iza te je laži istina koja možda nije ništa prijatnija. I nije nam više noćiti tu gdje jesmo.”
Krleža je upitao seljaka ima li kompas. Seljak naravno nije imao kompas. Da ga je imao, krenuli bi iz istih stopa prema sjeveru, i to bi zacijelo promijenilo njihovu sudbinu. Ovako su ostali još sljedećih pola sata, da očajavaju. I u to se pojavio drugi kurir: seljačkog izgleda, s romanijskom šubarom u po ljeta, i s buđonijevskim brcima. “Vaš prijatelj, gospodin advokat Vasić me šalje!”, rekao je neobično mirnim glasom, “kao kazališni garderobijer, kad pruža značkicu za položen kaput, i izgovara njezin broj. Još je rekao da je tu s automobilom i da bi što prije trebali krenuti”.
“Ja i danas vjerujem da je Dragiša Vasić tog dana spasio Belin i moj život”, govorio je Krleža kratko pred smrt svome Eckermannu, dopisniku sarajevskog Oslobođenja u Beogradu Enesu Čengiću. “A to što su se nakon toga naši putevi sasvim razišli i što je on zastranio do krajnje mjere do koje je mudar, osjećajan i obrazovan čovjek u našemu drugoratnom klanju mogao zastraniti, to s mojom stvari nema osobite veze. Dragiša je bio moj prijatelj, jedan od malobrojnih u životu a da se pokazao odanim tom prijateljstvu. Pa onda laka i žalosna srca, ali bez imalo grižnje savjesti, prihvaćam da je u moju sudbinu, točnije da je u moje preživljavanje, upisan element Vasićeva zastranjenja. Prihvaćam, i to sam prihvaćanje pošteno odrobijao, da je u moj maleni golubiji život upisan svaki mogući zločin i grijeh moga mrtvog prijatelja. Uključujući, da se i to razumijemo, i samu prijetnju nestankom i protjerivanjem mom hrvatskom narodu. Za Dragišu, u njegovom konačnom tragičnom samoostvarenju, Hrvati su imali nestati. A za mene je, istodobno, bio spreman postradati. Prijateljstvo je u svome krajnjem metafizičkom i duhovnom smislu vazda pakt anđela s đavolima. Mučno je o tome misliti, ali je potrebno.”, govorio je Krleža Čengiću u posljednjoj, naknadno objavljenoj knjizi ispovijesti “S Krležom iz dana u dan”.
Četiri mjeseca kasnije, u selu Brajići, podno Ravne Gore, u seoskoj krčmi susreli su se četnički vođa Draža Mihailović i vođa jugoslavenskih partizana Tito. U Dražinoj delegaciji su potpukovnik Dragoslav Pavlović i kapetan Milorad Mitić, te Dražin politički savjetnik i ideolog, prijeratni odvjetnik, koji je pristajao braniti i komunističke atentatore i teroriste, talentirani književnik Dragiša Vasić. U Titovoj delegaciji su Mitar Bakić i Sreten Žujović. Osnovu za pregovore čini dvanaest tačaka o suradnji, što ih je partizanski vođa prethodno uputio četničkom suparniku. Pregovori su u znatno mjeri iznuđeni, jer na njima insistiraju britanski saveznici. Ni jedna ni druga strana u njih ne vjeruje, ali se čini da je Tito mnogo vještiji u pregovaranju. Recimo, on je predložio da pregovorima nazoči, te na neki način u njima i sudjeluje Bill Hudson, zvani Marko, šef savezničke vojne misije, koji se prije dva dana, tačnije 25. listopada, pojavio u Dražinom štabu, nakon što je kod Petrovca, na crnogorskim obalama, izronio s britanskom podmornicom, odakle su dopješačili sve do Ravne gore. Naravno da je računao na to da će pukovnik Mihailović ovo odbiti, i da će iz tog odbijanja i Hudson, kao ozbiljan obavještajni oficir, donositi svoje zaključke, jer zamislite, Tito, sovjetski čovjek, fanatički komunist, vjeruje britanskim saveznicima pa će ih rado prihvatiti za supregovarače, a Draža, profesionalni oficir, na glasu kao antikomunist i pobornik svih vrijednosti zapadnoga svijeta, naročito onih koje su oličene u britanskoj kruni, ne dopušta da šef prve savezničke misije pri pokretu otpora u Jugoslaviji prisustvuje pregovorima.
Razgovori u Brajićima završili su propašću i šumadijskim čajem. Od dvanaest, precizno sročenih Titovih teza, drugoj su strani neprihvaljivi bili zajednička oružana borba protiv neprijatelja, formiranje narodnih vlasti na oslobođenim teritorijima, modeli vojačenja novih boraca, te zajednička opskrba vojnim materijalom, hranom i opremom. Osnovno je, ustvari, bilo to što je partizanska strana bila za borbu do oslobođenja zemlje, po svaku cijenu i odmah, a pukovnik Mihailović je bio za taktiziranje, jer se plašio njemačke odmazde. Dragiša Vasić je uglavnom promatrao Tita, nastojao je dokučiti tko je taj čovjek i što je zapravo njegov cilj. Nije znao njegovo ime i prezime, niti njegovo podrijetlo. On nije mislio da je Tito Rus, kao što je sumnjala većina ljudi u štabu, ali je po njegovu naglasku i načinu govora zaključivao da je to čovjek koji je dugo živio u Rusiji. Jedna stvar mu, međutim, nikako nije bila jasna: kao netko tko ima, da tako kažemo, dobre veze u Moskvi, tko je sa Sovjetima na vezi, pa je, recimo, unaprijed znao sve o dolasku Mustafe Golubića u zemlju – istina, sumnjao je, čini se posve krivo, da Staljin šalje Golubića da on povede gerilski rat u Jugoslaviji – a da o Titu ne zna ništa. Ili skoro ništa. Osim što zna, čuje, vidi, da se radi o opasnom i krajnje hladnokrvnom fanatiku, koji je spreman da žrtvuje narod za pobjedu.
Šta Tito vidi u onima koji su s druge strane stola? Kolebljivce, kalkulante i Velikosrbe. Buržoaske elemente, klasne neprijatelje, sitne duše proistekle iz duha neprincipjelne i nacional-šovinizmom duboko prožete svađe i prepirke u beogradskom parlamentu, koju je mogao prekinuti samo kralj, svojom diktaturom. Vidio je one koji će se uspješno boriti protiv vlastitoga naroda, po šumadijskim i bosanskim selima, ali za borbu s neprijateljem potpuno su nespremni, jer ga ni ne doživljavaju kao neprijatelja. Vidio je one koje će, bude li to potrebno, lako nadmudriti, ali tragovi će im biti krvavi. I dugo će, dugo potrajati dok saveznici se shvate s kime imaju posla. Bio je zabrinut, ali nije bio iznenađen.
Ali onda je, na kraju sastanka, možda i da razgali sumorne duhove i popravi atmosferu, Dragiša Vasić ponudio Titu da na čas pređe u susjednu prostoriju – tamo gdje se u krčmi karta i kocka – i upozna šefa savezničke vojne misije Bila Hudsona. Tu je Tita zateklo jedno od većih iznenađenja u životu. Hudson nije bio sam.
“Fric, što ti tu radiš?”, podviknuo je.
“Ništa, Joža, spašavam glavu pred beogradskom policijom i onim hercegovačkim killerom kojeg ste mi vi poslali da me davi glasovirskom žicom.”
“Nikoga mi tebi nismo poslali.”, odgovorio je tiho i okrenuo se Hudsonu.
Za Krležu kao da je izgubio svaki interes. Neko vrijeme je s nogu, formalno razgovarao s Englezom, koji je dobro govorio naš jezik, Tito s ruskim naglaskom i intonacijama, a on s naglascima glumaca u beogradskim bulevarskim komedijama kad glume ujaka iz Londona. Potom se još jednom s njim rukovao, osvrnuo se, da vidi gdje su njegovi iz delegacije. Pozdravio se s Dragišom Vasićem, i s njime se rukovao, ali Miroslava Krležu nije ni pogledao. Njega je, pak, Krležu tad podišla samoća kakvu nikad prije u životu nije osjetio.
Ivo Andrić 1941. u Zagrebu provodi mirno. Živi u Dugoj ulici, na broju 18, u onoj neobičnoj neorenesanskoj zgradi na uglu s Krvavim mostom, na prvome katu, u stanu koji je za njega svakako prevelik, ali tu su ga smjestili prijatelji, pa tu neka i bude. Budak je bio voljan da mu on riješi “stambeno pitanje”, ali je Andrić takve ponude uspješno izvrdao te dovoljno odlučno odbio. Grozio se useljenja u napuštene židovske ili srpske stanove, općenito u stanove u kojima je netko već stanovao, budući da je malo vjerojatno da je taj otišao svojom voljom. Držao se toga da prema Budaku ne smije iskazivati neraspoloženje, ali da istodobno prema njemu ne smije imati nikakvih dugova. “Nisam želio da me ustaše udome.”, jednom je kratko, za boravka u Počitelju, kazao Ljubi Jandriću, i to je općenito sve što će na ovu temu poslije rata reći.
Zagreb je poznavao iz nekih ranijih vremena. Mnogo toga se promijenilo otkada njega nije bilo tu. Ljudi pred kojima je 1921. umakao u Beograd više nisu živi, ili nisu važni, ili se sakrili pred zlom koje je nastupilo, jer mu, za razliku od njega, nemaju što pokazati da bi mu makar toliko umilili da im poštedi život. Kao što je Poglavnik njemu poštedio život i počastio ga položajem osobne svoje Šeherezade. Doista, što je Ivo Andrić u Zagrebu 1941, do li Šeherezada krvavome Šahrijaru? Presahne li mu jednom priča, ili postane li njegova priča Anti Paveliću dosadna, iščezne li iz nje one Bosne i onih mračnih bosanskih junaka i razbojnika, poput Đerzeleza i Mustafe Madžara, on će ga skratiti za glavu. Smaknut će ga onako kako se smaknuo nesretnog i naivnog Augusta Cesarca, trajno uplakanog nad sudbinom svjetskoga radništva, ali i nad sudbinom hrvatskoga narodnog plemena. Jednostavno govoreći, on je glavom platio Pavelićev književni ukus, premda Josip Horvat, stari anglofil i čudak, ali briljantan novinar, takav kakvih po Beogradu nije sretao, govori da Cesarec jednostavno nije imao sreće i da bi bio živ i danas, samo da je preživio prva tri tjedna ustaškog terora. “Ali zar se to za svakoga smaknutog ne bi moglo reći?”, čudi se Andrić Horvatu, s kojim se barem jednom tjedno nalazi u šetnji po opustjelom Rokovom perivoju. “Čim krvnik žrtvu u oči pogleda, ili žrva uz njega neko vrijeme živi životom koji krvnika podsjeti na njegov život i na živote njegovih bližnjih, on ga više ne može pogubiti. U tome je ponekad najveće lukavstvo preživljavanja.” Tako je govorio Horvatu, ali čim bi se malo osamio, već bi drukčije mislio. Recimo, mislio je kako će ga pogubiti kao što su pogubili Cesarca, i da je ovo dovlačenje njegovo u Hrvatsku samo igra. Kao kad mačka na prevaru ščepa miša, ne ubije ga odmah, nego se neko vrijeme sa njim igra.
Privukla ga je kuća u kojoj se nastanio. Izgledala je kao palača u Firenci, samo mnogo manja, sagrađena daleko od Firence, za nekoga tko će u njoj stanovati kao u vlastitoj uspomeni. Sagrađena je za strašna vremena, kada će uspomene biti dragocjene. Da odagna crne misli ili iz znatiželje, Andrić se počeo baviti kućom u kojoj živi. Prvo što saznaje jest da ju je sebi i svojima gradio Vilim Schwartz, madžarski Židov, rodom iz Nagykanizse, koju mi zovemo Velika Kanjiža, a Schwartzovi su je na svome njemačkom jeziku nazivali Großkirchen. Među poduzetnijim je zagrebačkim trgovcima i industrijalcima u vrijeme kada se oko srednjevijekovnim utvrda razvija moderni grad. Privlači ga sve što je drukčije i novo, što će promijeniti i preobraziti nam mali panonski svijet i učiniti nas drukčijim ljudima. Tako u podgradačkoj vlazi, na unutarnjim obodima maglenog Zagreba gradi firentinsku palaču. I tako za svoj račun, “o svom trošku i za svoju dušu”, kako kaže Andrić, stvara prvu telefonsku mrežu u Zagrebu. Naravno da je morao za to dobiti koncesiju iz Beča, ali mu to ne predstavlja problem. Ne samo da nije bilo drugih zainteresiranih, nego jedva da se našlo onih koji bi otprve razumjeli što to brzoglas treba biti i kakva je njegova praktična svrha. “Vilim Schwarz bio je veoma strpljiv čovjek”, piše Ivo Andrić, “i mogao je svakome tko bi se zainteresirao ili tko bi na glas u njegovom prisustvu posumnjao u smisao telefona satima pripovijedati kako će izgledati svijet premrežen telefonskim žicama i što će to značiti za posao kojim se on bavi, a Schwarz je po svome osnovnom zanimanju bio liferant i špediter, kada jednoga ne tako dalekoga dana ljudi budu mogli razgovarati s jednoga na drugi kraj svijeta, pa da se iz Pariza čuju sve do Zagreba i sve do New Yorka, pa nakraj nama poznatog svijeta. Ljudski glas će, govorio im je u najmanjem djeliću vremena prelaziti najviše planine na zemlji, prelazit će mora i oceane. Nisu mu vjerovali, a nisu pravo ni znali kakve bi koristi moglo biti od tog eglena na daljinu. Osim te što će ružne vijesti, koje su ranije putovale i po mjesec dana, pristizati tako brzo da se nećemo na njih stići naviknuti. I ljudi će redom biti nesretniji nego što su bili prije brzoglasa.”
Schwarzovu je kuću projektirao Kuno Waidmann, Nijemac, koji se najprije doselio u Austriju, u Klagenfurt, pa u Zagreb, gdje ga je poslalo da u Stenjevcu gradi zagrebačku duševnu bolnicu. Projektirao je lijepu, modernu građevinu, pravi dvorac u dalekom zapadnom predgrađu, pritom neobično velik, kao da tu valja naseliti poremećene i lude iz mnogo većeg grada nego što je Zagreb i iz veće zemlje nego što je Hrvatska. Imao je trideset i dvije godine kada je došao, a ostat će tu sljedećih trideset, kada se povlači u Graz. Hrvatski jezik nikada nije naučio, premda je imao mnoštvo učenika – gotovo svi istaknutiji zagrebački arhitekti pred Veliki rat bili su Waidmannovi učenici – ali to Andriću govori dvije stvari. Njemački jezik u Zagrebu je, čak mnogo izrazitije nego u Sarajevu, bio jezik tehničke inteligencije, inženjera, liječnika i gradske gospode, a grad je širok i razliven, nije planinama ograđen i zatvoren u jedno, kao Sarajevo, niti je stiješnjen oko ušća dviju naših najvećih rijeka, kao Beograd, nego on svojim prostranošću i razlivenošću na tom mjestu nagovještava neki mnogo veći grad, koji je, možda, čini se tako promatraču, postojao na ovome mjestu, da bi nekim čudom preko noći iščezao, i tu je onda nastao Zagreb. U takvome gradu jedan Nijemac morao bi izaći iz vlastitog ceha i svakodnevice, pa da nauči jezik. Njemački je u Zagrebu prije Velikog rata, kada je Andrić živio tu, a onda i poslije, kada je iz Zagreba bježao, bio glavni jezik i običnim zidarima, a kamo li neće graditeljima i neimarima, ili, kako se to danas kaže, arhitektima.
Neko ga je vrijeme, još uvijek do kraja nesnađenog, u zimu 1941. i do ljeta 1942, obuzimala tema Kune Waidmanna, izgradnje stenjevačke ludnice, i Zagreba od godine 1877, kada Waidmann dolazi u grad, do 1898, kada ga car Franjo Josip pri posjetu Zagrebu imenuje za svoga građevinskog savjetnika. Ali od svega ostala je samo onaj neobični i nedovršeni prozni komad, naslova “Selidba”, objavljen nakon njegove smrti, u izdanju Andrićeve zaklade, u kojem opisuje kolonu pješaka i zaprežnih kola, koja prolazi niz Ilicu. To se duševni bolesnici sele u svoju novu zgradu. Oni promatraju svoj grad, koji im kao na filmu promiče pred i većina ga njih nikada više neće vidjeti, ali i grad promatra njih. Normalni su hipnotizirano zagledani u lude. Vire iza zavjesa, skrivečki ih gledaju iz mračnih haustora, iz dubine iličkih dvorišta i kroz izloge svojih dućana, a ako slučajno budu primijećeni, onda im dobacuju, rugaju se, govore neke riječi kojim će se odalečiti od tog mimohoda ludih, uplašeni zapravo da bi ih mogao povući za sobom.
Ali ta ideja o stenjevačkom romanu Andrićevom trajala je kratko, te se zauvijek ugasila. Njome je pisac varakao sebe, sakrivao se iza priče, bježao u nju od strašne zbilje koja ga je okruživala, od Židova koje su odvodili i javno, pred očima ljudi, mrcvarili, od noćnih racija, od vijesti o strašnim pokoljima Srba na Baniji, od prvih utišanih izvještaja o Jasenovcu. Horvat mu je, uvijek dobro obavješten, pun užasa o svemu govorio. “Vi, Ivane, ne znate kamo ste dospjeli”, tim je riječima potvrđivao svaku svoju priču, dok se Andrić u svojoj nemoći samo kamenio. I tako je, umjesto da piše roman o stenjevačkoj ludnici i Kuni Waidmannu, jedan za drugim do kraja rata napisao tri svoja bosanska romana: “Travničku kroniku”, “Na Drini ćupriju” i “Gospodičnu Rajku”, koja se, istina je, zbiva u Zagrebu, ali i to je priča sasvim bosanska.
Taj iznenadni stvaralački uragan, zbog kojeg su ga mnogi poslije proglašavali bešćutnim i bezosjećajnim, jer je, kako se govorilo, u maničnom zanosu pisao dok se oko njega rušio sav poznati svijet, zbivali su se nepojmljivi zločini, a u najgore zločince pretvarali su se oni koji su izvirali iz Crkve u kojoj je on kršten i iz plemena iz kojega je on potekao, mada ga se tokom dugih dvadeset međuratnih godina svjesno odricao u korist onoga zajedničkog i obuhvatnijeg jugoslavenskog troplemenog roda i naroda. S nekim sveprožimajućim užasom, Andrić je, tumarajući tim prevelikim stanom, nastalim iz imaginacije projektanta one veličanstvene zagrebačke ludnice, shvatio da su ga upravo Poglavnik i njegove ustaše vratile hrvatstvu i katolištvu, preko tog neotklonivog i doživotnog osjećaja krivnje za grijeh i zločin počinjen u hrvatsko ime. Strašno je Pavelićevo lukavstvo, vratio ga je Hrvatskoj i Svetoj Rimskoj Katoličkoj Crkvi, pa ga poslao ravno u pakao. Najprije živog, a poslije – ako postoji drugog pakla do ovog na zemlji i u srcu čovjekovu – i mrtvog. Gore mu nije mogao učiniti ni da ga je one noći, u Zemunu kod Krklecovim, na pravdi Boga zaklao kao žrtvenog ovna. Mislio je to, i onda nije mogao zaspati, a kada bi zaspao budili bi ga vlastiti urlici. Nije se sjećao onoga što je sanjao, osim da je u snu vidio užas. “Strašno!”, govorio je tumarajući sobama u kojima nije smio paliti svjetla, “kako je to strašno!”.
Pisao je, jedan za drugim, tri svoja romana: najprije “Travničku kroniku”, pa “Na Drini ćupriju”, i na kraju “Gospodičnu Rajku”, upravo onako kako je u onoj priči japanski slikar pred pogubljenje poželio papir, pero i tintu, pa si je naslikao potok i šumu, i uz potok puteljak kojim je zatim pobjegao iz ćelije na smrt osuđenoga. Tako je u Zagrebu sam i ostrvljen, na živinu sveden, viđajući se, uglavnom, samo s Horvatom, koji mu je pripovijedao sve ono što je morao znati, a što nije bilo u novinama ni na radiju, Andrić ispisivao puteljak kojim će bježati. Pa je ispisao najvažnije stranice suvremene hrvatske književnosti, proklete već i time što su te stranice ustvari bosanske, a “Bosna je hrvatska zemlja taman onoliko koliko i nije”.
“Pomislite li na onog mučenika Krležu?”, upita ga jednog od tih dana u ljeto 1943. Josip Horvat.
“Ne prođe ni dana da ga se ne sjetim”, odgovori Andrić kao da ga takvo pitanje nimalo nije iznenadilo, “i svaki put se osjetim kao uljez u njegovom svijetu. Ovo je, znate, po mom najdubljem unutarnjem saznanju Krležin grad. I ne samo to: ovo što se oko nas zbiva, a što ja, ako mi dopustite i to pretjerivanje, doživljavam kao pakao, Krležin je pakao. Ne samo stoga što bi ga on mogao opisati, nego i zato što ga je on, a ne ja, mogao doživjeti. Vi me, dragi Horvat, jedini nećete krivo razumjeti dok to govorim, ali svi ti krilnici i logornici, bojnici i pukovnici u odorama boje saharskog pijeska, na čelu s Poglavnikom, bića su iz Krležine mašte. Tako ja to doživljavam. Pa iako se nikada nismo previše voljeli, a bolje rečeno: on zbog nečega nije volio mene, valjda zato što nisam bio lenjinist i od nekih sam vremena zavolio kućni red, Krleža mi u Zagrebu nedostaje. Premda bi ga, vjerojatno, pogubili po kratkom postupku ako ga prethodno glave ne bi došli njegovi lenjinisti, sve je ovo ovdje njegovo, a ne moje ili – ako smijem reći – vaše. Hodam tako po onim mojim sobama, gledam na Krvavi most, gledam tko će naići, što će se događati, i razgovaram s Krležom. A zna li se gdje je on sad? Zna li se je li živ?”
“Pouzdano se ne ništa ne zna, a priča se svašta, uglavnom bajke, nisu to ni tračevi nego bajke”, govorio je Horvat, “primjerice, neki naši su ga, kao, vidjeli, ni manje ni više, nego u štabu Jugoslovenske vojske u otadžbini, zamislite šta ljudima na um pada, Krleža s rojalistima! Vi znate da sam ja s njime oduvijek u jako lošim odnosima. Ili, opet, kao i u vašem slučaju, u još mnogo gorim je odnosima on sa mnom. Ponajprije, nikad nisam bio adorant njegova teatarskog buntovništva. Da bi u svojim komadima kritici podvrgnuo izopačeno građanstvo, Krleža je najprije izmislio građansku klasu u našim zemljama. Ta vam je izmišljotima kao H. G. Wells, čista fantastika! I svašta je on poslije govorio, pa i pisao o meni, gotovo da bi se moglo reći da je radio na mojoj likvidaciji. Naravno, ne fizičkoj, nego onoj drugoj, koja nije tako krvava, ali jednako je definitivna. Ali unatoč tomu, reći ću vam da imam instinktivnu potrebu da ga branim od svih koji ga danas preda mnom spominju. A vi možete pretpostaviti tko su ljudi s kojima ja mogu imati kontakta: uglavnom dojučerašnji ljevičari, a danas prikriveni liberali, često i nekadašnji Krležini intimusi. Ne zna se, dakle, što je s njime. Pričalo se da je stradao u bombardiranju 6. travnja 1941, pa da ga je beogradska policija predala Gestapou, pa da ga je ista ta beogradska policija u Zemunu predala ustašama, nakon čega je skončao u Jasenovcu, da li od kame ili od malja, tu se interpreti ne slažu. Ali ja mislim da ništa od toga nije istina. Mogu samo reći da nekako osjećam da je živ, i sretan ću biti ako je tako.”
Andrić ga je samo pogledao, nekim za njega neobičnim pogledom, punim žalosti, kao da će u sljedećem trenutku zaplakati. Uzdahnuo je i s rukama na leđima, u sivom jesenjem ogrtaču i sa šeširom, nastavio koračati Rokovim perivojem. Horvat je, danas iz nekog razloga gologlav, u sivom odijelu od nekoga vrlo običnog štofa i s crvenom leptir mašnom, vazda išao pola koraka ispred njega. Ali Andrić kao da je sad požurio. Usporit će tek nakon što primijeti da im se odozgo približavaju trojica oružnika u svečanim odorama, i gotovo se zakloniti iza druga. Kao da ti ljudi govore nekim čudnim stranim jezikom, pa se on ne umije s njima sporazumijevati. Ali je trojka mirno prošla, a njemu se učinilo da se onaj krajnji lijevi, od njih najudaljeniji, čak i ljubazno nasmiješio. Kao i obično šetnja se završavala ispred Rokove crkvice, skladne građevine iz sedamnaestog stoljeća, na čijem je pročelju sunčani sat.