Sve češće razmišljamkako bi bilo lijepo napraviti kuću u našim rodnim Vrbama, u zavičaju iz kojega sam otišao sa nepunih petnaest godina. Vraćao mu se, ali uvijek morao ponovo na put.
Treba mi mir, Mile, mir mi treba. Hoću mir prije smiraja…
Dozlogrdili su mi crni asfalt, beton, kafane, isprazne priče, buka, zebnja od zvona telefona, od poštanskog sandučeta…
Dozlogrdile su mi vijesti sa raznih ratišta, i brojke mrtvih i ranjenih. Ovaj svijet plovi u ludilu; guši se i gubi u okeanu ludila…
Možda nas još sutra neće biti.
Treba mi jabuka i hlad pod jabukom; one naše jabuke pašinke što raste u ogradi ispod Mramora.
Hoću krušku begarku od koje bi, kada rodi, mirisalo sve okolo, skoro do Stojanovića…
Treba mi da gledam kako se zmija odmotova i tiho uvlači u grmen, kako mačka vreba miša, kako se kasno noću, u živici kraj kuće, čuje šuškanje ježa, a neko tamo na kraju sela zvizne, jevlja se nekom.
Treba mi da me neko zovne ispred kuće, ljudskim glasom, a ne telefonom.
Hoću da kleknem na koljena i gutam vodu sa izvora.
Hoću da ponovo uzjašem našeg Đogina.
Hoću da me u zoru probudi pijetao, a ne kojekakvi aparati.
Dolje sva tehnika ovoga svijeta.
Treba mi iskon. Iskon mi treba, Mile moj…
Treba mi ono od čega je čovjek postao čovjek: zemlja pod nogama i da me grana hrastića dohvati dok prolazim Piskovom lazinom. Hoću da probam mlad list bukve iza naše vode Rajevače.
Treba mi da sjednem pred kućom i gledam kako iza Bjelasice polako zalazi sunce, a niko nikud ne žuri.
Hoću da slušam zvona na Paljevinama, iznad Gustog homara na ledincima kod Golubare, blizu Devetbraćinog groba, ondje gdje je majka, Bog je džennetio, treći dan po rođenju, čuvajući ovce, previjala Naska koji je sada u dalekoj Americi.
Treba mi miris pokošene trave sa Milićove livade i miris zemlje koji se širi poslije kiše.
Hoću da čujem laveže tornjaka od Korita, ono kad prejuži i krene tih vjetrić što nosi glasove kao poštar pisma.
Hoću treperenje zvijezda nad Bihorom.
Sada mi sve to treba, Mile moj, baš sada, više nego ikada…
Iz pisma bratancu Emilu u Crnoj Gori
I tako, moj Mile, šta još da ti kažem,
Sve češće razmišljam kako bi bilo lijepo napraviti kuću u našim rodnim Vrbama, u zavičaju iz kojega sam otišao sa nepunih petnaest godina. Vraćao mu se, ali uvijek morao ponovo na put.
Treba mi mir, Mile, mir mi treba. Hoću mir prije smiraja…
Dozlogrdili su mi crni asfalt, beton, kafane, isprazne priče, buka, zebnja od zvona telefona, od poštanskog sandučeta…
Dozlogrdile su mi vijesti sa raznih ratišta, i brojke mrtvih i ranjenih. Ovaj svijet plovi u ludilu; guši se i gubi u okeanu ludila…
Možda nas još sutra neće biti.
Treba mi jabuka i hlad pod jabukom; one naše jabuke pašinke što raste u ogradi ispod Mramora.
Hoću krušku begarku od koje bi, kada rodi, mirisalo sve okolo, skoro do Stojanovića…
Treba mi da gledam kako se zmija odmotova i tiho uvlači u grmen, kako mačka vreba miša, kako se kasno noću, u živici kraj kuće, čuje šuškanje ježa, a neko tamo na kraju sela zvizne, jevlja se nekom.
Treba mi da me neko zovne ispred kuće, ljudskim glasom, a ne telefonom.
Hoću da kleknem na koljena i gutam vodu sa izvora.
Hoću da ponovo uzjašem našeg Đogina.
Hoću da me u zoru probudi pijetao, a ne kojekakvi aparati.
Dolje sva tehnika ovoga svijeta.
Treba mi iskon. Iskon mi treba, Mile moj…
Treba mi ono od čega je čovjek postao čovjek: zemlja pod nogama i da me grana hrastića dohvati dok prolazim Piskovom lazinom. Hoću da probam mlad list bukve iza naše vode Rajevače.
Treba mi da sjednem pred kućom i gledam kako iza Bjelasice polako zalazi sunce, a niko nikud ne žuri.
Hoću da slušam zvona na Paljevinama, iznad Gustog homara na ledincima kod Golubare, blizu Devetbraćinog groba, ondje gdje je majka, Bog je džennetio, treći dan po rođenju, čuvajući ovce, previjala Naska koji je sada u dalekoj Americi.
Treba mi miris pokošene trave sa Milićove livade i miris zemlje koji se širi poslije kiše.
Hoću da čujem laveže tornjaka od Korita, ono kad prejuži i krene tih vjetrić što nosi glasove kao poštar pisma.
Hoću treperenje zvijezda nad Bihorom.
Sada mi sve to treba, Mile moj, baš sada, više nego ikada…