Prošle godine je radni kolega Tim bio prvi put u mom skromnom domu. Nema ovdje u Americi tih naših običaja, česte sjeđe po kućama, ispijanja kafa i usputnog tračanja komšiluka.
Sjedili smo u dnevnom boravku. Dajana je nakon deset minuta donijela “dočekušu”. Stavila je na sto tacnu sa džezvom i fildžanima.
Primijetio sam odmah Timovu zbunjenost. Nije prosto znao kako da priđe, kako da, naviknut na “Starbucks” čaše plastičare, uhvati majušni fildžan.
Krene prvo otvorenom šakom, pa mu se učini preglomazna, stane, onda krene sa dva prsta, pa opet nije siguran, da li da hvata pri dnu ili gore, s vrha.
Potom lukavo odustade, pričeka moj potez, da vidi kako ja uzimam i srčem iz svog fildžana, pa to, poput odličnog đaka, ponovi.
Ono što nije ponovio je umakanje kocke šećera u vreli napitak. Ni ja to ne radim, ali eto, dođe mi nešto u tom momentu, sjetih se pokojne babe, pa i to odradih.
A onda sam svom radnom kolegi Timu donio slike, da mu pokažem svoje roditelje, brata i širu rodbinu.
Gledajući svaku fotografiju sa velikim zanimanjem, Tim je povremeno bacao pogled na kartonsku kutiju iz koje sam prebirao i izvlačio opipljive uspomene. Na kutiji je masnim slovima pisalo SAS (San Antonio Shoes). Da, bila je to kutija od cipela, koje sam kupio prije dvadeset i pet godina. Odmah sam, pod prstima, prepoznao njenu čvrstinu. I buduću namjenu tog, po zapadnim mjerilima, smeća za reciklažu. U ovu kutiju ćemo odlagati slike, pomislih. Tu nije bilo nikakve dvojbe.
Nakon kave i pregledanja porodičnog blaga, odveo sam Tima da upozna našeg mlađeg sina koji (za čudo božje nije bio na svom telefonu) je u svojoj sobi nešto prebirao po nekim knjigama.
Dok je razmjenjivao par kurtoaznih riječi sa Filipom, Tim je na stolu, nije mi promakao njegov izraz čuđenja, spazio veliku posudu od jogurta marke “Chobani”. U njoj, onako bez poklopca, bilo je smješteno desetak olovaka i penkala. Ništa nije pitao, samo je pri izlasku još jednom, krajnje začuđeno, zrakno to neobično spremište alata za pisanje.
Na kraju sam Timu htio pokazati jedno malo drvo, japanski javor, koje se nalazio iza kuće. Otvarajući stražnja vrata, prstom sam Timu okružio desetak pari iznosanih cipela koje su uredno bile poredane ispod strehe da ne kisnu, čakajući da ih neko navuče na noge.
Svakoj toj cipeli, što bi reko pisac Jergović, prelomljena je njezina krma, tako da ju se na nogu može navući kao papuču.
Tim je nijemo gledao. Amerikanac je navikao na sve i svašta, ali sa ovakvom mogućnošću izbora još se nije susreo. Bilo je tu svega, od onih takozvanih šunjalica, preko bakandži, koledžica, najki i adidas patika, do lakovanih špicoka. Bila ja to obuća za “oko kuće”. Previše iznosana da se koristi izvan domaćinstva, a grehota za bacit.
– Ah, you European people! – kratko izusti Tim, pa navuče baš šunjalice.
– Bosnian people! – sužavam ja geografiju na svoju domaju. Još mu, navlačeći bakandže, prisjećajući se njegovih pogleda u fildžan, kutiju za cipele, plastičnu čašu od jogurta i šunjalice dodajem onu, široko poznatu:
– You know Tim, I left Bosnia a long time ago, but Bosnia has never left me!
Obuća za oko kuće
(za Miljenka J.)
Prošle godine je radni kolega Tim bio prvi put u mom skromnom domu. Nema ovdje u Americi tih naših običaja, česte sjeđe po kućama, ispijanja kafa i usputnog tračanja komšiluka.
Sjedili smo u dnevnom boravku. Dajana je nakon deset minuta donijela “dočekušu”. Stavila je na sto tacnu sa džezvom i fildžanima.
Primijetio sam odmah Timovu zbunjenost. Nije prosto znao kako da priđe, kako da, naviknut na “Starbucks” čaše plastičare, uhvati majušni fildžan.
Krene prvo otvorenom šakom, pa mu se učini preglomazna, stane, onda krene sa dva prsta, pa opet nije siguran, da li da hvata pri dnu ili gore, s vrha.
Potom lukavo odustade, pričeka moj potez, da vidi kako ja uzimam i srčem iz svog fildžana, pa to, poput odličnog đaka, ponovi.
Ono što nije ponovio je umakanje kocke šećera u vreli napitak. Ni ja to ne radim, ali eto, dođe mi nešto u tom momentu, sjetih se pokojne babe, pa i to odradih.
A onda sam svom radnom kolegi Timu donio slike, da mu pokažem svoje roditelje, brata i širu rodbinu.
Gledajući svaku fotografiju sa velikim zanimanjem, Tim je povremeno bacao pogled na kartonsku kutiju iz koje sam prebirao i izvlačio opipljive uspomene. Na kutiji je masnim slovima pisalo SAS (San Antonio Shoes). Da, bila je to kutija od cipela, koje sam kupio prije dvadeset i pet godina. Odmah sam, pod prstima, prepoznao njenu čvrstinu. I buduću namjenu tog, po zapadnim mjerilima, smeća za reciklažu. U ovu kutiju ćemo odlagati slike, pomislih. Tu nije bilo nikakve dvojbe.
Nakon kave i pregledanja porodičnog blaga, odveo sam Tima da upozna našeg mlađeg sina koji (za čudo božje nije bio na svom telefonu) je u svojoj sobi nešto prebirao po nekim knjigama.
Dok je razmjenjivao par kurtoaznih riječi sa Filipom, Tim je na stolu, nije mi promakao njegov izraz čuđenja, spazio veliku posudu od jogurta marke “Chobani”. U njoj, onako bez poklopca, bilo je smješteno desetak olovaka i penkala. Ništa nije pitao, samo je pri izlasku još jednom, krajnje začuđeno, zrakno to neobično spremište alata za pisanje.
Na kraju sam Timu htio pokazati jedno malo drvo, japanski javor, koje se nalazio iza kuće. Otvarajući stražnja vrata, prstom sam Timu okružio desetak pari iznosanih cipela koje su uredno bile poredane ispod strehe da ne kisnu, čakajući da ih neko navuče na noge.
Svakoj toj cipeli, što bi reko pisac Jergović, prelomljena je njezina krma, tako da ju se na nogu može navući kao papuču.
Tim je nijemo gledao. Amerikanac je navikao na sve i svašta, ali sa ovakvom mogućnošću izbora još se nije susreo. Bilo je tu svega, od onih takozvanih šunjalica, preko bakandži, koledžica, najki i adidas patika, do lakovanih špicoka. Bila ja to obuća za “oko kuće”. Previše iznosana da se koristi izvan domaćinstva, a grehota za bacit.
– Ah, you European people! – kratko izusti Tim, pa navuče baš šunjalice.
– Bosnian people! – sužavam ja geografiju na svoju domaju. Još mu, navlačeći bakandže, prisjećajući se njegovih pogleda u fildžan, kutiju za cipele, plastičnu čašu od jogurta i šunjalice dodajem onu, široko poznatu:
– You know Tim, I left Bosnia a long time ago, but Bosnia has never left me!
E, tu mu baš ništa ne bi jasno…