Američki teretni hercules 130C odnio me je u Split. Uza se imao sam ono što stane u platneni zeleni ruksak, kupljen u radnji s lovačkom opremom, pred moje prvo izviđačko logorovanje, u Dretelju 1978. Dio stvari nosio sam u džepovima svoje crne punkerske kožne jakne: pasoš, novac i predmeti u oltarskom džepu.
Sljedeće četiri noći proveo sam u hotelu Bellevue. Nakon toga sam autobusom putovao za Zagreb. U džepu sam imao i svojih šesnaest prethodnih plaća. Iznos je bio manji nego što sam očekivao. U Zagrebu prve sam tri noći spavao kod prijatelja, u Medvedgradskoj ulici. Sljedeća adresa mi je bila Kukuljevićeva broj 13. Zatim Kranjčevićeva, također broj 13, pa Vrbanićeva 2. Nakon Vrbanićeve živio sam u Ulici Vladimira Ruždjaka, odakle sam se selio u Kopernikovu broj 5.
Sa sedmom selidbom i kupovinom stana novcem kojim sam posudio od rođaka za mene započinje novo mjerenje vremena. To je vrijeme, u jesen 2003, kad bivam načisto da ću ostati u Zagrebu. Prethodnih deset godina međuvrijeme su u mom životu, između onog što je bilo prije rata i onog što će biti nakon rata. To sam međuvrijeme proveo u limbu i s osjećajem da sam ni tamo ni ovamo.
Na drugoj, trećoj i četvrtoj adresi živio sam s partnericom, kao podstanar. Na petoj sam, također u podstanarstvu, bio sam. Na šestoj adresi živio sam kod druge partnerice, u njezinom stanu. Selidbe iz drugog u treći i iz trećeg u četvrti stan proizlazile su iz njezine vječne potrage za boljim stanom. Moji odlasci i od prve, i od druge partnerice protjecali su u dramatičnim okolnostima, te su se morali što prije ostvariti. Tehnički gledano, podsjećali su na ratna izgnanstva.
U obje životne zajednice, s obje žene, otpočetka sam, gotovo instinktivno, nastojao sačuvati autonomiju svojih stvari. Nije ih bilo mnogo, ali sam pomno pazio da se ne izmiješaju sa stvarima koje nisu moje. Vjerojatno su i njih dvije to osjećale. Nisam znao zašto to radim, a možda nisam ni imao svijest o tome da pomno pazim na svaku sitnicu koja je moja. Stvari koje bismo zajednički nabavljali nisam smatrao svojima, premda ću neke od njih odnijeti sa sobom, iseljavajući se iz tuđih stanova i tuđih života. Pri prvom izlasku iz tuđega života u stanu sam zaboravio svoje prvo odijelo, svečanu košulju i kravatu, kupljene nekoliko tjedana ranije, nikad nošene. Ostali su visiti na vješalici okačenoj na luster u dnevnoj sobi. Da sam ih zaboravio sjetio sam se čim sam ključeve stana ubacio u poštanski sandučić. Moji činom rastanka zasnovani odnosi s bivšom partnericom nisu bili takvi da mi ona dostavi zaboravljeno odijelo. Niti sam je ja tim povodom pokušao kontaktirati. Ali mi je ostala u glavi ta neobična slika sivoga muškog odijela s košuljom i ljubičastom kravatom, koje visi o lusteru. Obješeno, kao da tako bez tijela čeka nekoga tko će ustanoviti smrt.
I pri drugom izlasku iz života koji mi je postao tuđi zaboravio sam neke svoje stvari. Opet se nisam javio da dođem po njih. Ali koje su to bile stvari, u međuvremenu sam ipak zaboravio. U deset godina mog zagrebačkog međuvremena količina mojih stvari narasla je od platnenog izviđačkog ruksaka do jednog polupraznog kombija za selidbe, u kojem je, uz četiri kutije s knjigama, kompjutorom i monitorom, ormarićem koji se rastvara u radni stol, te nešto malo odjeće, jubilarnu trećesiječanjsku grafiku Ede Murtića i jedno ulje na platnu Affana Ramića, bio i televizor. Odnio sam ga sa sobom, jer sam ga smatrao svojim, premda je bio stečevina zajedničkog života. Ali, eto, kupio sam ga svojim novcem, pa sam ga odnio iz nekog jada koji je valjda tipičan za ljude koji se rastaju, pa bi da sitno napakoste onom od koga odlaze. Televizor je još neko vrijeme životario u novom stanu, a onda se, dvije godine kasnije, zauvijek ugasio. Kupio sam novi televizor, tanjeg televizorskog tijela i mnogo većeg ekrana, koji moja bivša partnerica nikad više neće vidjeti.
Ono što me je začudilo bilo je: otkud tako malo stvari u toliko dugom vremenu? Izašao sam iz tog tuđeg stana i još jednom ubacio ključ u poštanski sandučić, sakupivši u deset zagrebačkih godina manje predmeta nego da sam deset godina bio zatvoru. Kako to?
Stan sam kupovao početkom studenog 2003. Papire sam nosio u caffe Limb, da ih pogleda odvjetnik s kojim sam se u to vrijeme družio. On mi je potvrdio da su papiri čisti. Zatim sam pronašao bravara, koji će zamijeniti bravu na stanu. Radio sam ono što sam čuo da se radi kada se kupuje stan. Bio sam uplašen, kao da ne kupujem stan nego kao da kupujem grobno mjesto. Trebat će vremena da se naviknem na promjenu, koja je mnogo veća nego što bih pomislio da to nije bio moj život, nego život nekoga mog književnog lika. Naime, ja sam tek kupujući stan stigao u tuđinu. Prije toga sam živio u prolazu. Osjećao sam se kao nomad, kao netko tko plovi po površini stvari i tko svakog trenutka može otići. Dok god je bilo tako nije mi bilo važno što u Zagrebu nemam nikoga svog, nemam rođaka, a ni tako dobrih prijatelja koji bi o mom životu bili spremni povesti računa kao o životu svoga bližnjeg. Ako bi se u studenom 2003. svodili računi, u Zagrebu sam bio sam kao što nikad prije nisam bio i nikad poslije neću biti. Razlogom te iznenadne, ledene i sveprožimajuće samoće bio je u kupovini stana i u svemu onom što je ta kupovina za mene podrazumijevala. Tad sam shvatio i to da moj odlazak iz Sarajeva nije bio dobrovoljan, jer se iz rata dobrovoljno ne odlazi. Iz rata se ide samo u progonstvo. Samo što se kasnije različito legitimiraju oni koji su nas protjerali. Dok su naokolo sipale mine i granate, i dok su naša srca i sljepoočnice sustizali puščani meci, a čudom nas spašavali dovraci naših automobila, u progonstvo su nas slali oni koji su po nama pucali. Kasnije, u progonstvo će nas slati oni koji su u našoj ulici, gradskome kvartu, gradu ili zemlji iz rata izašli kao pobjednici i kojima će do te pobjede biti toliko stalo da će nas i trideset godina kasnije držati na sigurnoj distanci od naših prijeratnih domova.
Ali ništa mi to nije na pameti bilo dok sam prelazio iz jednoga u drugo podstanarstvo, pa još s partnericama koje su se rodile i odrastale u Zagrebu. Kada sam konačno ostao sam, i kada sam s (dijelom) posuđenim novcima, koje je moj bosanski rođak čuvao za ne daj Bože, pa mi ih je onda, pun nekog neočekivanog i nezasluženog povjerenja, ponudio da si kupim stan, pa da mu ih poslije vratim, shvatio sam i da sam prognan sa Sepetarevca, i da u Zagrebu nikoga nemam, i da su sve te stvari koje sam naokolo nosio sa sobom i koje sam nastojao čuvati da se ne izmiješaju sa stvarima mojih partnerica, ustvari moj dom, moj zavičaj i moja pripadnost. Ono što pišem pokušaj je da se kroz tekst, priču i pripovijest stvori siguran teritorij. Kupovina stana na određeni je način bila izdaja teksta. Ili možda izraz moje sumnje u tekst. S druge strane, da nisam odlučio kupiti stan, ne bih o svemu ovom stekao jasnu svijest.
U svoj beogradski stan, na adresi Proleterskih brigada 2a, danas je to Andrićev venac 8, Ivo Andrić uselio se 1958, nakon sklapanja braka s Milicom Babić. Stan, koji se prostire na 143 četvorna metra, dodijelila mu je, na zahtjev Saveznog izvršnog vijeća, Stambena uprava Općine Stari grad. Tek s navršenih šezdeset i šest, tri godine prije nego što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, i trideset i sedam godina od doseljenja u Beograd, Ivo Andrić prvi je put imao svoj stan. Do tada je živio kao podstanar, ili, kao diplomat, po rezidencijama i stanovima koje bi unajmljivala država. Istina, ubrzo nakon rata mu je, bilo je to, kako svjedoči Radovan Zogović, u listopadu 1946, dodijeljen lijep dvosobni stan, Andrić je uzeo ključ, te se dugo i usrdno zahvaljivao, da bi onda, dva-tri dana kasnije vratio ključ, uz vrlo čudno obrazloženje: “Stan treba spremati, čistiti – ko će to meni da radi?”
Bilo mi je trideset i sedam, kada sam, u studenom 2003, shvatio zašto je Andrić tako dugo bio podstanar i zašto se u vlastiti stan uselio tek kada više nije imao kud. Pod stare dane prvi se put oženio, za prijateljevu udovicu, ženu s kojom je mnogo toga dijelio, ali ne i strepnju od onog što je nailazilo s vlastitim stanom i sa sidrenjem u svijetu i gradu u kojem je bio cijenjen i poštovan, ali u kojem je bio tuđ. Osim toga, bio je već dovoljno star da ne mora dalje bježati. Novcem koji će uskoro dobiti od Nobelove nagrade moći će kupiti desetak stanova kakav je taj što mu ga je dodijelila Stambena uprava Općine Stari grad, ali umjesto toga on je cjelokupnim iznosom, podijeljenim u dvije rate, darivao javne biblioteke u Bosni i Hercegovini. Do kraja života stekao je još jednu nekretninu: neveliku ladanjsku kuću u Herceg Novom, u kojoj su njih dvoje provodili dio godine, vjerujući da mediteranska klima dobro čini njezinom zdravlju. Nakon što je 24. ožujka 1968. Milicu stigla smrt dok je plijevila travke u vrtu oko kuće, Ivo Andrić nije više otišao u Herceg Novi.
Prije nego što sam se uselio u stan, u Plavom oglasniku našao sam broj tvrtke koja se bavi pranjem i kemijskim čišćenjem stanova. Nazvao sam, poslovođa me je pitao za koju sam opciju zainteresiran. Za onu koja je najtemeljitija, odgovorio sam, ne raspitujući se o cijenama. Nisam neki čistunac, a nisam ni gadljiv, ali mi je bilo važno da iz prostora u kojem su živjeli drugi ljudi nestane svih njihovih mirisa. Tako da ja tu ne budem tuđ, nego da tuđi budu svi drugi i da sva tuđina ostane izvan stana.
Kada sam unutra ušao, sve je bilo glatko i bijelo, mirisalo je na bolnicu. Kao da je svijet doista na početku. Predmeti koji su ostali iza prošlih vlasnika: kuhinjski stol sa četiri jednostavne drvene stolice, ležaj, polurazvaljeni ugradbeni ormari, također su bili temeljito, dubinski očišćeni. Ničega tu više nije bilo. Uživao sam u tom mirisu i praznini. Poželio sam da trajno tako bude, da takav bude moj stan. Skoro sasvim prazan, tako da se u njemu čuju odjeci.
Ali tako neće moći. Čovjeku nije dano da sačuva prazninu prostora u kojem boravi. Nije mu dano da uživa u pustoši vlastitoga brloga, i to upravo zato što je u prirodi njegovoj da oko sebe sakuplja stvari, da gomila uglavnom beskorisne predmete i da se onda njima brani od pustoši i samoće tuđine u kojoj se zatekao. Čim iz matere ispadne, sve oko njega ista je tuđina. I strah je, užasni, sveprožimajući, panični strah, prva reakcija na svijet. Volio bih da mogu jednom ispripovijedati koliko sam se u djetinjstvu plašio. Plašili su se, vjerujem, i svi drugi, ali mene je dopao taj neobični dar, to prokletstvo da se sjećam. Upamtio sam kakav je bio taj prvi put viđeni svijet, pa sam upamtio i svoj strah od prijeteće pustoši i praznine koje je oko sebe širio.
Odrastanje će proteći u nastojanjima čovjekovim da se oslobodi straha rođenja. Ono što vidi drugi, treći, četvrti put, toga se sve manje plaši. Ili se više uopće ne plaši. I onda okrutnostima prema bližnjima, ubijanjem mrava, muha, leptirova, krvavim zlostavljanjem kućnih miševa, maltretiranjem djevojčica i manje moćnih dječaka, čovjek pokušava odagnati reflekse straha. Pokušava se osloboditi sjećanja na strah. Zato se bavi sportom, natječe se s drugim ljudima, odlazi u rat, kolje drugog čovjeka koji stradava jer u sebi nije sačuvao dovoljno sjećanja na strah da zakolje onoga od kojeg je klan.
Iz sjećanja na strah rađa se osjećaj pripadnosti. Utočište u majčinim njedrima, u kutku s igračkama, u kućici pod trpezarijskim stolom, u domu, ulici, kvartu i zavičaju, utočište u domu i domovini, u narodu i jeziku. Utočište u vjeri koja sve ono što je čovjeku nepoznato, uključujući i smrt, učini poznatim. Utočište u iluziji koju stvaraju mrtvi predmeti. Moje utočište u crnoj punkerskoj kožnoj jakni, kupljenoj u osvit rata, u dućanu Mile Rupčića, koji se zvao American Shop.
Moja fascinacija savršeno praznim prostorom, koji vonja na bolnicu i na savršenu neprisutnost drugih ljudi, usred tog gotovo zasljepljujućeg svjetla, što dopire kroz široke prozore nezaklonjene zavjesama i roletama, tiče se čežnje za nečim što čovjeku nije svojstveno. Čežnje za životom u kojem bih bio slobodan od svakoga straha, slobodan od drugih ljudi, slobodan od zavičaja, domovine i svih zemaljskih pripadnosti, slobodan od onih ljepljivih sjećanja iz kojih nastaju brige i koja nagone na plač. Tih prvih mjeseci u mom stanu zamišljao sam da će prostor ostati prazan i da ću nekoliko puta godišnje pozivati onu ekipu za kemijsko čišćenje da mi iznova dekontaminiraju i depersonaliziraju stan.
Ta ideja nije propala zato što sam najprije kupio preveliki i savršeno nefunkcionalni trosjed na razvlačenje, s kojeg ću gledati televiziju, ni zato što sam doveo prijatelja stolara da mi preko cijeloga jednog zida u spavaćoj sobi, od poda do stropa, sagradi policu, koja će biti vrlo duboka, tako da u nju mogu stati tri reda knjiga. Ideja o žuđenoj praznini nije propala ni zato što je ubrzo po svemu popadala prašina, koju naravno nisam brisao, jer sam oduvijek imao višak poštovanja prema prašini. Ideja je propala zato što sam svud oko sebe počeo gomilati stvari. Papire, dokumente, memorabilije, figurice, sitne predmete iz kojih se onda iznova oblikovao moj svijet. Dom, zavičaj, domovina, imaginarna porodica skupa s kompleksnom, nedohvatljivom i nedovršivom, ali konstrukcijski savršenom građevinom osobnih identiteta, koja podsjeća na onaj nikad sagrađeni Tatljinov toranj.
Iz Sarajeva sam, sa Sepetarevca, donio sve preostale predmete iz Nonetove ladice, punu kutiju najkvalitetnijih grafitnih olovaka, kupljenih još prije Drugoga svjetskog rata, nikad nenaoštrenih, tako da s obje strane jednako izgledaju, imaju dva dna i nijednog vrha, donio sam sitnice vlastite prijeratne svakodnevice, nevažeće dokumente, džepne telefonske adresare kakvi se više ne koriste, jer živimo u vremenu mobilnim telefona, načete rokovnike iz osamdesetih, kolekciju jeftinih ručnih satova, Nonetov željezničarski sat, članske iskaznice željezničarskih, pčelarskih i književnih društava, konstruktivističku skulpturu psa Plutona – rad Saše Bukvića, uokvirenu crnobijelu razglednicu Kneže, sličice koje su visile po zidovima stana u zgradi gospođe Hajm, bijelu metalnu pločicu koja je stajala pričvršćena na vratima tog stana i na kojoj piše: Franjo Rejc… Predmete sa Sepetarevca donosio sam u Novi Zagreb, u svoj stan, vjerujući da će ih, ako to ne učinim, moja majka uništiti, da će ih pretvoriti u smeće ili će ih naprosto nekome dati. Recimo, jedan lijep, mali reljef sarajevske akademske slikarke Grozdane Nikić, bivše Sašine žene, nisam na vrijeme spasio sa Sepetarevca. Sljedeći put kada sam došao u Sarajevo, nje nije bilo. Majku sam pitao gdje je. Rekla je da ne zna. Pravila se da ne zna o čemu govorim, ili je naprosto nije bilo briga. I danas me, toliko godina nakon njezine smrti, hvata bijes kada se toga sjetim.
Kasnije sam, međutim, shvatio da ja to ne radim da bih spasio predmete koji su mi važni. Ionako sam se, u ratu, već oprostio od svake te stvarčice, misleći da će sve to, zajedno sa Sepetarevcem, izgorjeti i nestati. Sve sam te stvari donosio i dovlačio u svoj stan jer je u svakoj od njih bila priča. Svaka ta naoko i najbeznačajnija stvar mogla je narasti do romana. Ne samo da je mogla, nego je u meni nešto govorilo da – mora. Moj zadatak, proizašao iz nekog unutarnjeg duhovnog, duševnog ili tko zna kakvog naloga bio je da sve te stvari pretvorim u književni tekst. Ono što, međutim, nisam razumijevao bilo se da na takav način, samo zaobilaznim putem, vraćam na početak. Stvaram svoje leglo, formiram svoj ljudski brlog i nanovo oblikujem složenu, nedokučivu, sveobuhvatnu, kao svemir beskrajnu konstrukciju vlastitog identiteta. Radim upravo ono čemu se Ivo Andrić opirao kada u Beogradu nije htio da ima svoj stan. “Stan treba spremati, čistiti – ko će to meni da radi?”, rekao je, po Zogovićevom svjedočenju, Andrić. Nije on mislio na brisanje prašine i na pranje podova, nego na ono drugo što dolazi sa stanom. Mislio je na neotklonjivu sklonost čovjekovu da oblikuje svoj brlog i da tim brlogom oblikuje granice svoga svijeta. Tko će to čistiti, tko će o svemu tome pisati? Kada se, s navršenih šezdeset i šest, ipak uselio u svoj stan, dvije su ga stvari mogle utješiti. Stan mu je, na zahtjev Saveznog izvršnog vijeća, dakle jugoslavenske vlade, dodijelila Stambena uprava Općine Stari grad, pa je postojala utješna teoretska mogućnost da ga on opet vrati. I drugo, Milica, njegova žena, bila je kazališna kostimografkinja, koja se školovala u Beču i Parizu, i uživala je u uređivanju prostora. To je, možda, kod njega stvaralo iluziju da će ona naseliti prostor njihova stana, a da će on ostati negdje izvan.
Dok god se 1958. nije uselio u stan u Proleterskih brigada 2a, Ivo Andrić živio je po Beogradu, uglavnom u vrlo skučenim uvjetima, tek s nekoliko intimnih dragocjenosti, u svojoj bosanskoj sobi s par ćilimčića. Svijet njegove romaneskne i pripovjedne proze, ustvari svijet njegove književnosti općenito, njegov svijet i svijet njegova jezika, bio je u Višegradu, Travniku i Sarajevu. Možda ponajprije u Sarajevu, za čiji se veliki roman pripremao cijeloga života, više ga je puta s više strana započinjao, ali nikad ga nije dovršio. Pripovijetke Andrićeve, možda najljepše priče mog jezika, zbivaju se ponekad u onim bosanskim gradićima i kasabama, u Olovu, Rudom, Kreševu, u kojima nije ni zanoćio, ali koje su u njegovom duhu, kao i sva Bosna, bile živo prisutne. Ta Bosna, izražena kroz prostor, vrijeme i jezik, bila je Andrićev dom, njegov stan i identitet, jezik, misao, sjećanje, ta Bosna bila je Andrićevo leglo, njegov duboki tamni brlog, koji je cijeloga života prevodio u nešto trajnije, u priču, književnu sudbinu i tekst. Sve dok se tog dana, skupa s Milicom, nije uselio u taj lijepi i prostrani stan u Ulici Proleterskih brigada 2a. Sljedećih petnaestak godina pisao je i uređivao svoje rukopise, pa onda jednog za drugim napuštao svoje započete a nedovršene romane. Žalostio se nad razornim snagama vremena u kratkom čovjekovom životu, govorio da više nema snage, da mu nije više ostalo dana za ikakav ozbiljan rad, žalio se da mu odlazi vid, ali ja sam, nakon preseljenja u svoj prvi stan i stvarnog početka života u Zagrebu, spreman povjerovati da se Andrić useljenjem u dodijeljeni mu stan konačno iselio iz svijeta koji je prethodno nastanjivao. Taj stan je u nekom smislu bio njegov grob. Sva buduća putovanja u Bosnu, a njegov ih čitatelj najviše pamti i poznaje kroz razgovornu knjigu Ljube Jandrića “Sa Ivom Andrićem”, bila su više ceremonijalna, kao da to naš čovjek koji se u dalekom svijetu proslavio dolazi da nas posljednji put obiđe, nikad više na tim putovanjima nije bio sam, a bez samoće nema doma, kuće, ni književnih istraživanja.
Premda sam nekoliko prethodnih godina već proživio u Travnom, u Kopernikovoj ulici, trinaesti kat, na broju 5, Novi Zagreb sam počeo upoznavati tek kada sam se preselio u svoj stan. Ili tek kada sam otpočeo naseljavati njegovu aseptičnu prazninu. U nekoliko sljedećih godina ophodao sam cijeli Novi Zagreb, svojim ga koracima vrlo temeljito premjerio i s vremenom stekao precizno saznanje o njemu. Bilježio sam njegove zvukove i mirise, pješačeći niz Savu upoznao sam dubok i turoban vonj gradskog smetlišta na Jakuševcu, po više desetina puta obišao sam sve novozagrebačke pothodnike, koji prolaze ispod Avenije Dubrovnik i u kojima se, prema zamislima urbanista i arhitekata, trebao odvijati život; u nekim od pothodnika projektirani su prostori za dućančiće i obrte kao na skopskom Bitpazaru, od kojih je poneki životario, poput biljčice u dubokom smrtonosnom hladu, sve do početka novog tisućljeća, da bi onda do posljednjega nestali; prolazio sam između onižih pravokutnih montažnih zgrada, koje su stanovnici nazvali limenkama, dižući pogled u vrhove dvadesetokatnih tornjeva, kretao se popločanim stazama, išao asfaltnim pločnicima, pa šljunčanim stazama niz travnjake i parkove, divio se tome što tu nijedan put ne završava kao ćorsokak, i kamo god da se okreneš nekamo ćeš stići, prepuštao sam se savršenstvu urbanizma, divoti precizno zamišljenog i planiranog grada, dosanjanoj poetici prostora koji hodača proguta kao labirint, ali u kojem se nikad ne izgubi kao što se gubi u svim drugim labirintima. Zavolio sam Novi Zagreb, pomalo već prihvaćajući da je to moj grad, onaj koji sam za sebe odabrao, ali i koji me je sudbinom zapao. To je grad koji dobro razumijem, među čijim se stanovnicima slobodno krećem, grad koji je nastajao u vrijeme mog rođenja i djetinjstva i u koji su upisani sentimenti, ideje i moralitet epohe u kojoj sam odrastao. Tu sam se, u Novom Zagrebu, opraštao sa onim stvarnim Sarajevom, u koje ću, dok god mi mati bude živa, nekoliko puta godišnje odlaziti. Ali bez obzira na te odlaske, kako sam kupio stan, tako sam se najednom ukotvio. Nisam to planirao. Ustvari, uopće o tome nisam razmišljao i dugo mi je trebalo da shvatim što se dogodilo.
U tom stanu navrh jednoga od Jelinekovih tornjeva, uz zadivljali park uz jezero na Bundeku, koji se već bio pretvorio u prašumu, iz koje bi me te prve jeseni u zoru budio babilonski zbor svih živih ptica, pisao sam najprije knjigu pripovijedaka “Inšallah, Madona, inšallah”, a odmah zatim i roman “Gloria in excelsis”. Treća po redu, objavljena 2006. bit će prva moja zagrebačka knjiga, naslova “Ruta Tannenbaum”. Zamišljena kao posveta Lei Deutsch, međuratnom zagrebačkom glumačkom čudu od djeteta, židovskoj tinejdžerki koja će završiti u transportu za Auschwitz, bit će to moja romaneskna bajka o međuratnom i ratnom Zagrebu. Mračna i okrutna, kao što bi svaka prava bajka trebala biti, pripovijedala je o ravnodušnom malograđanskom pristajanju uz veliki zločin. Taj Zagreb o kojem sam pisao poznavao sam izvanredno dobro, mnogo bolje nego što ću upoznati ijedan sljedeći Zagreb, jer sam ga upoznao iz priča, osobnih čežnji, radovanja i slomova mojih sarajevskih i dubrovačkih bližnjih, koji su u taj Zagreb odlazili, u njemu su živjeli ili iz njega odlazili čak u Peru. Poznavao sam ga i iz knjiga, telefonskih imenika, reklamnih prospekata, s crno-bijelih fotografija Toše Dapca, sa zalista punih oglasa u poštanskim almanasima i željezničkim redovima vožnje, iz privatnih arhiva i osobnih dokumenata, iz novinskih dokumentacija i javnih biblioteka, po kojima sam još od gimnazijskih dana kopao provodeći svojevrsnu autohipnozu Zagrebom kao mjestom potpune fascinacije i krajnjeg užasa. Iza “Rute Tannenbaum” stajalo je dublje osobno iskustvo i šire saznanja o mjestu i temi nego i u jednoj prethodnoj mojoj knjizi. Pritom, zbog nečega sam bio uvjeren da pišući o krajnjem djetinjem užasu, o izdaji, o unutarnjem mraku i o Holokaustu, ujedno pišem i svoju ljubavnu posvetu Zagrebu. Mislio sam da će ova knjiga Zagrepčanima biti važna i da će je zavoljeti, a možda da će i mene zavoljeti preko nje. To će biti posljednji put da ću misliti o tome kako će imaginarna čitateljska ordija dočekati neku moju knjigu. O takvim stvarima razmišljati škodljivo je po književnost, a zna donijeti i životna razočaranja.
Ta zagrebačka knjiga, koju vjerojatno ne bih pisao da u Zagrebu nisam kupio stan, donijela mi je jada i muke, i nekih ozbiljnih socijalnih problema. Do tada sam uglavnom ostajao nevidljiv. O mojim knjigama na HRT-u se nije govorilo, niti se o njima pisalo u državnim novinama i po književnim časopisima, ali sam ipak mogao mirno živjeti nekim svojim životom i u svojoj dugotrajnom privremenosti. S “Rutom Tannenbaum” započinju hajke na HRT-u, koje povremeno znaju biti po život opasne, jer stižu sve do pred kućni prag i bivaju praćene potjernicama s fotografijom i televizijskom snimkom. U jednom trenutku će, bilo je to već 2011, u središnjem televizijskom dnevniku HRT-a biti objavljena i snimka moga glasa – kako im odbijam dati izjavu o tome jesam li četnik!
Najzanimljiviji u svemu ovom je taj obrat: dok god se u vlastitoj glavi nisam izmirio s tim da sad živim u Zagrebu, i dok god sam nastojao da se moje stvari nikako ne pomiješaju sa stvarima mojih partnerica, bio sam kao privremenik ili kao migrant toleriran, ali čim sam naumio ostati i čim sam se počeo ponašati kao netko kome dosta pripada mjesto na kojemu živi, dočekan sam s bijesnim odbijanjem. Tu reakciju nisam mogao pripisati nacionalistima, desničarima i neoustašama, jer nije od njih dolazila. Hajku protiv “Rute Tannenbaum”, kao i sve buduće hajke koje će zatim uslijediti, pokretali su deklarirani ljevičari, persone gratissime iz najfinijih antifašističkih zagrebačkih, splitskih i riječkih salona, moralne vertikale mitskih i nadljudskih razmjera, sve sami pobjednici nad fašizmom i tuđmanizmom, koji svaki put daju šlagvort za hajku, koji zatim desna strana scene prirodno prihvaća i nadograđuje. Neobično u svemu je što se šovinističke invektive lijevih ne razlikuju od rasizma desnih. Pa onda, u duhu sveopće hrvatske pomirbe oko nečega što je toliko samorazumljivo da ne dopušta razlike u mišljenjima, jedini citiraju druge. Čudna jeza čovjeka prođe kad mu se ovakvo što dogodi.
Meni, međutim, biva zanimljivo to kako su kupovina stana i strasno prikupljanje predmeta koji su tu da posvjedoče o mom postojanju i pripadanju doveli do takvih reakcija. Ne krivim ja ni lijeve pravednike, ni desne mučenike – i jedni, i drugi poput onog logorskog koljača samo rade svoj posao! – nego mi je zanimljivo ono što sam ja učinio, nesvjestan pritom ne samo onoga što radim, nego i vlastitih motiva i razloga. Za razliku od Ive Andrića, koji je s navršenih šezdeset i šest pristao da mu bude dodijeljen stan, i to je učinio tek kada se vjenčao za dobro društveno situiranu, od optužbi za tuđinstvo i stranstvovanje zaštićenu beogradsku gospođu – koja je, istina, rodom iz Bosanskog Šamca, ali to nitko ne pamti! – ja sam tridesetak godina prerano kupovao svoj stan. Da sam pričekao, ovo mi se jamačno ne bi događalo, jer ne bih sebe doveo u priliku da se na mene s takvom bijesnom strašću okomljuju lijevi i desni urođenici. Njima bih ostao tuđ, kao što je Andrić Beogradu tako dugo mogao biti tuđ, a moja bi se književna tema razvijala u nekom drugom pravcu i na drukčiji, ovog trenutka meni nepoznat način, koji ih svakako ne bi ovako iritirao. Problem s hrvatskim urođenicima ću steći kada se i sam odomaćim pa se počnem ponašati kao urođenik.
Nakon te prve velike hajke na moj zagrebački roman, povedene u jednome zagrebačkom lijevo-mafijaškom tjedniku, a zatim vođene na HRT-u i drugdje, slijedi u sljedećih dvadesetak godina desetak većih i veći broj manjih potjera, kao i koju tisuću stranica novinskih i esejističkih napisa prvaka hrvatske javne riječi, od one moralne vertikale iz Feral Tribunea do kulturnih i književnih autoriteta iz Hrvatskog slova i Književne republike. I naravno da mi je odmah na um palo da se selim i da, dok sam još relativno mlad, tražim mjesto na kojemu ću se u miru i relativnoj anonimnosti baviti sobom i svojim poslovima. Priječio me je strah od selidbe. A s tim strahom i osjećaj da je, koliko god neugodno i prljavo bilo, ovo moj svijet, i da je tim više moj što je prljaviji i što se ja u njemu više osjećam kao tuđin. Ali me je od tog straha i osjećaja za mjesto na kojem sam se zatekao, dakle za Zagreb, čvršće držalo to što su u mom stanu već bile moje stvari. Brlog i leglo, zaštićeni predmetima svih vrsta i veličina, različitim po namjeni, prikupljenim uglavnom bez svijesti o onom što ti predmeti predstavljaju. Godinama kasnije ću, gledajući vrane po krošnjama oko tri Jelinekova tornja kako upliću i zidaju gnijezda i kako u kljunovima u ta gnijezda donose svega i svačega, pomalo razumijevati i te vrane i sebe. Grančice odsvakuda pokupljene, sjajni ostaci božićnih ukrasa, skupljeni krajem siječnja i za veljače po sasipajućim mrtvim borićima položenim pokraj kontejnera za smeće, plastični čep s boce za biljno ulje, slamčice za sok, neopisivi fragmenti tuđega svijeta u kojima je vrana prepoznala nešto svoje, sve to u nama budi osjećaj nadmoći nad ovim pticama, premda između njih i nas, između njih i mene, koji živim u jednome od tih Jelinekovih tornjeva, velike razlike nema. Jer i ja gore, na šesnaesti kat, od prvoga dana svog useljenja unosim predmete koji me na jednak način određuju i upojedinjuju, čine me čovjekom među ljudima, kao što vranu među vranama izdvajaju sve te stvarčice koje upliće u svoje gnijezdo. Prije nekoliko sam se godina grdno potresao kada su radnici gradskog zelenila došli s kranovima i motornim pilama, pa se vinuli u krošnje da režu grane i ruše gnijezda vranama. Odazvali su se pozivima stanara našega naselja, kojima je dosta bilo da im vrane odozgor seru po automobilima na parkiralištu, i sad su se, skupa s djecom, oduševljeno okupili na igralištu, da gledaju to uništavanje ptičjih zavičaja. Očaj mi je zastao u grlu, htio sam da vičem, da sprečavam ljude u njihovom bezumnom poslu, htio sam im reći da je to što čine zločin, ali ne iz nekih naročito uzvišenih humanističkih, franciskansko-kršćanskih, ekoloških razloga, nego je to zločin protiv nas koji nismo vrane, ubojstvo koje ti radnici provode nad samima sobom, htio sam okupljenim ljudima reći da djeci svojoj zaklone oči, da ne gledaju jer bi mogla vrlo ružno sanjati i nikad se ne izvući iz svojih snova, ali umjesto da išta kažem, ja sam pobjegao, u strahu od prevelikog isticanja, a onda i od toga da netko ne pomisli da sam lud. A zapravo se tu radilo samo o nedostatku imaginacije kod tih ljudi. Ili o neosviještenom šovinizmu, proizašlom iz uvjerenja da su vrane niža bića od nas? Kako niže biće može biti netko čiji dom biva stvaran na isti način na koji su stvarani naši domovi? Kada bića protjerujete iz njihovih domovina i zavičaja, kada im rušite domove i pustošite brloge i legla, kada uništavate te sitne predmete koje su oko sebe rasporedili da ih štite i da ih kao pojedince čine drukčijim od ostalih bića njihove vrste, vi činite strašan zločin, a ta bića okrećete protiv sebe, dovodite ih do krajnjih konsekvenci njihova očaja, pretvarate ih u teroriste, u bombaše samoubojice. I dosta, nije prošlo mjesec-dva, kada su se po naselju raširile priče, koje su na kraju dospjele i do novina, o tome kako su vrane počele napadati ljude. Iz čista mira, govorili su svjedoci, bez ikakva razloga, pisali su novinari, dok je ornitolog u televizijskoj emisiji nešto razložnije primijetio da su ptice vjerojatno nečim uznemirene, nakon čega je iznio nekoliko uglavnom krivih pretpostavki. Poželio sam tada napisati novinsku kolumnu o onom što se doista zbivalo, htio sam posvjedočiti u korist vrana, ali ni to na kraju nisam učinio. Ljudi su uglavnom nedokazivi.
Ali da, ti predmeti koje sam dovlačio u svoj stan sprečavali su me da odem kada je otpočela hajka na moj zagrebački roman, koja se, naravno, istoga časa prevara u hajku na moj zagrebački dom. Najupečatljivijim mi u tom smislu ostaje prilog hajci čuvenog urednika i prevoditelja Zlatka Crnkovića. “Jerga, Jerga, daleko ti lijepa čerga” sročio je, sve sa rimom, svoj dvanaesterac taj ljepoduh hrvatske kulture.
Predmeti kojih se u međuvremenu, u dvije i pol godine moga stanovanja, oko mene nakupilo još uvijek bi mogli stati u jedan možda malo veći kombi: desetak kutija s knjigama više, nešto posuđa, nekoliko kutija sa cedeovima i devedeovima, isto toliko kutija s kojekakvom papirnom dokumentacijom, odjeća i obuća, posteljina, novi televizor, novi krevet, onaj smiješni ormarić koji se rastvara u radni stol, a uza sve to još i nešto malo Aninih stvari, koje su se posve prirodno izmiješale s mojima, jer više nije postojao razlog da među stvarima postoje granice. Mogli smo, dakle, nas dvoje, nakon zbivanja s “Rutom Tannenbaum”, lijepo spakirati stvari i negdje se odseliti. Oboje smo tek navršili četrdeset, a vremena nipošto nisu bila loša za novi početak, ovaj put pod drukčijim uvjetima. Stan ne bismo prodali nego bismo ga iznajmili, pa bismo negdje daleko ubirali kirijicu.
Ali stvari, ali stvari… Šta radimo sa stvarima kada ih selimo? Trebali bismo razmontirati brlog i onda ga, predmet po predmet, montirati na drugome mjestu. A to ne ide tako, jer i mrtvi predmeti ovise o kontekstu, pa ih nije lako premještati.
U to vrijeme kada se moj roman o Zagrebu pretvara u roman o romanu, pa u roman romana o romanu i roman o romanu romana o romanu, na krajnjem zapadnome zidu stana, iznad televizora, slika je Alema Ćurina. Objavljena u rujnu 2023, kao ilustracija u Feral Tribuneu, slika prikazuje Manhattan i Blizance, srušene u terorističkom napadu 11. rujna 2001. Iza, na nebu je golemi natpis Allende. A ll u Allendeovom prezimenu ta su dva nebodera. Dana 11. rujna 1973. general naci-fašističkih svjetonazora Augusto Pinochet je, uz američku logističku pomoć i pod rukovodstvom CIA-e, u vojnom udaru s vlasti zbacio i likvidirao demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea. U središtu jednostavne grafičke igre, nastale u poetici agitacijskog dizajna i novinske ilustracije, dosjetka je koja se od tolikih drugih dosjetki, kojih su u to vrijeme bile pune novine i na kojima se, recimo, zasniva advertajzing industrija, razlikuje po tome što djeluje savršeno logično i sveprisutno, kao da je postojala i prije nego što je se Ćurin dosjetio. To onda više i nije dosjetka, nego je istina o riječima i stvarima, koja biva u oku i glavi promatrača, ali je on nije osvijestio. Kao savršena rima, koja je na vrh jezika još od nastanka riječi, ali nikoga, sve do genijalnog pjesnika, tko bi je s tog vrha spustio u govor i u stih.
Istog dana Alemu sam poslao sms poruku da želim kupiti tu sliku. Odmah se javio: može, govori mi, cijena 1000 eura. Nije to 2003. bilo malo novca, a možda nije ni danas, ali cijena je bila prijateljska. Nekoliko tjedana kasnije isporučio mi je dvije slike, obje na isti način uokvirene, pod staklom i s propisnim bijelim obrubom – ili, kako se ono kaže, paspartuom – uz tog Allendea i sliku koja je deset godina ranije u Nedjeljnoj Dalmaciji objavljena kao ilustracija uz moju priču „Saksofonist”. Saksofon s kokošjim nogama, ili nogama neke prethistorijske čaplje i piskom koji se pretvara u kljun, trči niz nekakav postapokaliptični predio, u čijoj se pozadini, tamo negdje daleko, vide obrisi gradića koji podsjeća na Motovun, a nebom, u pravilnoj formaciji, leti jato divljih gusaka.
Te dvije slike u vrijeme sveopće hajke na roman “Ruta Tannenbaum”, tokom koje sam od hajkača u tjedniku Nacional i na Hrvatskoj radioteleviziji oglašen kao antisemit, protuhrvat, sarajevska pobjegulja, nezahvalnik koji sere po zemlji koja ga je prihvatila i – kako je to suptilno pjesnički iznio Zlatko Crnković – crni Ciganin, čijoj čergi želimo da pođe što dalje od nas, vise na bijelom zidu na vrh Jelinekova tornja, u stanu s pogledom na panonsku ravnicu i na brijeg jakuševačkog gradskog deponija. Njihovo mjesto na tom zidu moje je mjesto u Zagrebu, koje ne mogu zamijeniti za neko drugo mjesto u Bankoku i Santiago de Chileu, onako kako sam Sepetarevac zamijenio Novim Zagrebom. Premda, možda, postoji vjerovanje da bi onaj tko je jednom otišao mogao otići i drugi put, i da bi se lakše razvezao, oslobodio balasta i otišao nego netko tko prvi put odlazi, istina je malo drukčija. Ni sa Sepetarevca nikad ne bih otišao da sam u trenutku odlaska imao svijest o tome da odlazim. A odavde ne mogu ići, jer znam kako to biva i u što se to pretvaramo kada idemo.
U vrijeme kada je Alem Ćurin radio ilustracije za moje priče u Nedjeljnoj Dalmaciji, koje će kasnije ući u knjige “Sarajevski marlboro” i “Karivani”, u tim novinama nije bilo kolora. Dok se Slobodna Dalmacija štampala u suodnosu crne i crvene, kao temeljnih tipografskih boja, Nedjeljna je bila crna i plava. I, naravno, Alemove su ilustracije bile crno-bijele. Izrađivao ih je ručno, perom, kistom, tušem i onim običnim bijelim korektorom. Oni koji pamte epohu pisaćih strojeva, pelir ili bankpost papira koji se mehaničkim valjkom uvlači u stroj, vrpcu na malenom koloturu, umočenu u crnu ili modru tintu, indigo papir za kopiranje, i inu infrastrukturu i sitnu galanteriju pisaćega stroja, ili šrajbmašine kako su još uvijek znali reći pojedini sarajevski umirovljeni činovnici, ti se sigurno sjećaju plastičnih bočica s navrnutim čepom, koji se pretvarao u kist. U bočicama bila je gusta bijela tekućina, kojom su se premazivala krivo otisnuta slova, preko kojih bi se, pošto se premaz stvrdne, odštampalo pravo slovo. Na obje Alemove slike na mom zidu, onoj iz 1993. i onoj iz 2003., postoje intervencije i ispravke, načinjene korektorom za pisaći stroj. Crteži su direrovski precizni, autor je bio jedan od najboljih crtača našega svijeta, njegova je linija neporeciva kao Božja riječ i uredna onoliko koliko uredno može biti ono što je ljudsko. Nacrtani su na najkvalitetnijem papiru, onom na koji je crtač bio naviknut i na kojem se osjećao onako kako se ja u svojim prozama osjećam na Sepetarevcu; nacrtani su ti crteži na papiru načinjenom od Alemove kože, tušem, te crnim i sivim temperama načinjenim od Alemove krvi, i sve je na njima neporecivo na način na koji je neporeciv Kniferov meandar, premda je stvoreno radom mašte koja je u svakom smislu bila nadstvarna, kao što nadstvarna jest ta tragična ratna ptica u obliku saksofona, koja bježi niz polja domovine, niz Panoniju ravnu, dok svud naokolo šire se eksplozije, samo jedno čini izuzetak od te sveopće i virtuozne alemovske preciznosti: greške koje se ispravljaju najobičnijim bijelim korektorom za pisaći stroj!
Postoji, naravno, praktično objašnjenje: on je svoje slike izrađivao da bi kao novinske ilustracije bile multiplicirane u nekoliko desetaka tisuća primjeraka. Debeli i neravni premaz korektora u štampi biva nevidljiv. Nestaje razlike koja postoji između bjeline papira i bjeline premaza. Sve bijele boje u tisku se preobražavaju u jednu istu, sivo-bijelu boju jednokratnog papira novinske svakodnevice. Dok sve crne i sive boje ostaju vidljive i prepoznatljive. U njima sve je bogatstvo ekspresije umjetnikove duše. U tim crnim i sivim bojama potencijal je svake velike umjetnosti, književne i grafičke. A novine su onaj prostor općeljudskoga i običnoga koji se prostire između riječi i slike, između književnog djela i crteža rukom. Kako novine svaki dan izlaze, taj prostor nije sažimajući, niti u njemu biva samo ono što je važno ili karakteristično, nego bi novine trebale obuhvatiti cjelinu svega javnog. Za razliku od pisca, novinar ne teži za tim da bude genij pa da ispripovijeda ono što nikad prije nije iskazano. Novinar bi trebao ispripovijedati ono što biva svakodnevno. Ali kako se naša raspoloženja mijenjaju, i kako se civilizacija ljudi kroz vrijeme mijenja, mijenja se i čovjekov doživljaj onoga što je u nekoj epohi važno ili karakteristično. I onda po novinskim dokumentacijama tragamo za trenucima koji su suvremenicima promakli.
Dok je bijelim korektorom unosio ispravke na svoje slike, Alem Ćurin zamišljao ih je kao novinske ilustracije. Međutim, izrađivao ih je onako kako drugi ilustratori više ne rade, kao slike. I sve je tu kao na slikama, osim intervencija korektorom. Kada je svoje radove prodavao, ili kada bi ih u posebnim prilikama poklanjao, obično ih je prethodno sam nosio kod uramljivača. (Umjetnici ne vole kada nemušta publika prtlja po njihovim radovima.) I tako bi slika zadobila svoj konačni kontekst, pa bi se nešto što je već odštampano u nekoliko desetaka tisuća kopija vraćalo k svom jedinom i jedinstvenom primjerku, pa postajalo original.
Na tom originalu intervencije korektorom djeluju neuredno. Da je slika drukčije nastajala, njih sigurno ne bi bilo. Te su intervencije u suprotnosti s Alemovim crtačkim stilom i načinom. U suprotnosti su s njegovom preciznošću i urednošću. S njegovom ljudskom naravi. Ali bez njih, bez intervencija korektorom, te slike ne bi bile originali. I ne bi bile dovršene. Ne bi, na kraju krajeva, bile istinite, jer ne bi bio vidljiv put njihova nastanka. Ne bi postojala slika u slici, ne bi bilo priče u priči. A bez toga nema ni umjetnosti Alema Ćurina. Na onoj slici izbezumljenog saksofona, te nemoćne ptičurine, koja bježi niz ravna polja Panonije, koja upravo sada kroz prozor gledam, druga je slika, ona koja nastaje u glavi čitatelja priče “Saksofonist”. A ta priča, jedna od najistinitijih u “Sarajevskom marlboru”, posvećena je sarajevskom muzičaru, alternativcu i punkeru, bivšem dečku N.V., koja se s njime razišla da bi postala moja djevojka. Ona je, N.V., glavni, premda većim dijelom nevidljivi lik, “Sarajevskog marlbora”. Taj mladić, saksofonist u najvažnijem alternativnom bandu glazbene povijesti, zvao se Goran, i poginuo je braneći Sarajevo. Ta slika u slici, ta priča u priči, taj vrlo složeni sustav uslikavanja i upričavanja različitih svjetova i života, dokumentarne istine i najnevjerojatnije vizualne, likovne i narativne mašte, sve to čini umjetnost Alema Ćurina. Za koju je bijeli korektor važan i kao tehničko sredstvo, i kao putokaz kroz djelo, i kao onaj mikrofon koji se pojavi u kadru nekoga starog filma, da nas upozori kako je život iluzija, s prolazom u novu iluziju.
O drugoj godišnjici onoga 11. rujna, kada su se islamistički teroristi, nekadašnji zlatni dečki američke ekspoziture u Saudijskoj Arabiji, zabili u nebodere na Manhattanu, nije postojala svijest o prethodnom, vremenski vrlo bliskom, povijesnom smislu tog datuma u kalendarima. Amerika je bila okupana samosažaljenjem, snimali su se filmovi o September Elevenu, u kojima su muslimani prikazivani kao divlji đavoli, pisali su se romani, sentimentalno-žalobni, a svijet je, Europa pogotovu, prilazio Americi kao da dolazi na karmine, nanovo su se i nanovo prepošiljali telegrami sućuti, kao da i sućutnik i ožalošćeni pate od teške senilije. U isto vrijeme tekli su potoci i rijeke krvi u Iraku i Afganistanu, kojom se Amerika pojila, bivajući pritom sve žednija i žednija, kao da more pije. Okolnost da se jednoga prethodnog 11. rujna zločin već bio dogodio, i da je taj zločin bio jednako krvav i nasumičan, i da se nije u svojoj biti razlikovao od zločina na Manhattanu, nije ni na koji način mogla biti osviještena. Ideja da su Sjedinjene Američke Države i Henry Kissinger, tadašnji državni tajnik, bili glavni sponzori, organizatori i logistička podrška terorističkom napadu tog 11. rujna 1973. u Santiago de Chileu, te glavni pokrovitelji fašističke vlasti koja će u Čileu potrajati sljedeća skoro dva desetljeća – ili sve dok u ljeto 2000. bivšem diktatoru ne bude ukinut diplomatskim imunitet – u glavama svijeta djelovala je nemoguće, ili posve fantastično. Da je datum događaja bio neki drugi, a ne baš taj 11. rujan, još bismo nekako o tome mogli misliti, i mogli bismo se, možda, u to uživjeti.
Alem je, međutim, izradio svoju sliku, u čijem lijevom uglu je, tačno ispod Bruklinskog mosta, i mali Allendeov portret, s nakanom da je objavi u novinama i da je tako umnoži u nekoliko desetina tisuća primjeraka. U toj slici, ali samo na prvi pogled, postoji nešto gotovo nećurinovsko, nešto što je izvan njegove divlje dokumentarno-nadrealistične mašte. To je, valjda, jedina njegova slika na kojoj nema ničega što u sirovoj i surovoj, mehanički shvaćenoj stvarnosti nije upravo onakvo kakvim ga je on nacrtao ili naslikao. Nema čekića koji naokolo marširaju, cipele koja izbezumljena viče, Titanica koji izrasta iz Tuđmanove glave, saksofona koji bježi niz ravna polja domovine. Sve je tu kao precrtano iz objektivne stvarnosti, i brojevi uvrh slike: 11.09.1973. i 11.09.2003. i slova A i ende. Samo su, umjesto dva l, dva u stvarnosti srušena njujorška nebodera. Ono što se u drugim Alemovim radovima doživljava kao čin mašte, na ovoj je slici čin gole stvarnosti. I to one stvarnosti koja nam se u povodu September Elevena čini nepojmljivom.
Ali ni tu nije bio kraj. Kao što sam već ispričao, istoga dana kada su izašle novine u kojima je slika umnožena u nekoliko desetina tisuća primjeraka, telefonirao sam Alemu i dogovorio kupnju slike. Tisuću eura, rekao je. Dogovoreno, odgovorio sam. Nije to bilo malo, ali nitko nije pomislio ni da je mnogo. Dva dana nakon toga, umjetniku je zvonio telefon, kustos iz njujorške MoMe, koji je nekim slučajem upravo bio na proputovanju, preko splitskog je povjesničara umjetnosti, zajedničkog našeg prijatelja, poželio da otkupi sliku. E šteta!, odgovorio je na ponudu Alem, sliku sam već prodao. Nije mu na um palo da se predomisli, pa ni da me nazove i ispriča mi što se dogodilo, nakon čega bih mu ja sam rekao da je svakako bolje da slika ode u MoMu, makar tamo i ne ugledala svjetlo dana, nego da visi na mom zidu, gdje ću je samo ja svakodnevno gledati. Ne znam, niti ću ikad doznati je li ga grizlo u duši, je li barem malo posumnjao u ono što čini, dok je preuzimao slike kod uramljivača i slao mi ih u Zagreb. Da sam ga o tome ispitivao, ne bi mi rekao istinu. Jer o tome se istina i ne može reći.
I dok te dvije slike vise na mojim zagrebačkim i hrvatskim zidovima, najprije na jednom, a onda na drugom – ali samo mojem! – zidu, one gotovo nemogućim čine moj odlazak. Te dvije slike Alema Ćurina moje su ukorjenjenje. O čavlićima o kojima one vise, visim i ja. Njihovo preseljenje teško je izvedivo zato što se s premještanjem ljudi i stvari mijenja njihov kontekst. Mijenjaju im se pripovijesti, a samim tim se mijenjaju i sjećanja.
Jedanaestoga rujna 1973. bio je utorak, i ja sam već deveti dan bio učenik drugoga dva razreda Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, kod učiteljice Aide Alibegović. Prvi sam razred završio u Drveniku, a ovo je bilo moje prvo veliko životno preseljenje. Jezik koji sam učio kod učiteljice Nade Kostanić, u maloj područnoj školi u Donjoj vali, nije bio jezik kojim se govorilo i pisalo u velikoj školi u Sarajevu. U Drveniku bi nas u učionici bivalo osam: četvero nas iz prvog razreda u dvije klupe do zida, i četvero starijih iz drugog razreda u dvije klupe do prozora. U novoj nas je školi, u drugome dva razredu, bilo trideset i pet. Osim jezika, čije su male razlike ostavljale krupne posljedice, razlika je bila i u slovima. Neka su pisana slova u Sarajevu, naprimjer velika pisana K, L, N, a naročito malo pisano r, razlikovala su se od pisanih slova u Drveniku. Ono što sam već bio naučio kao ispravno, učiteljica je crvenom kemijskom olovkom podvlačila kao pogrešno. Riječi koje sam izgovarao – rajčica, vrhnje, općina – izazvale bi smijeh cijeloga razreda. Djeca se vole, onako svi zajedno, smijati pojedincu. Tako se osjećaju sigurnije i to im koristi u životu. Riječi koje sam izgovarao nisu bile pogrešne, kao što su pogrešna bila slova koja sam pisao. Ali bile su neuobičajene, što je gore nego da su pogrešne. Neuobičajene riječi pojedinca izdvajaju iz grupe, a ja se u rujnu 1973, s navršenih sedam godina, nisam želio izdvajati. Takve riječi uzrokuju cjeloživotne probleme, česte selidbe, reviziju sjećanja i gubitak stvari. Zbog takvih riječi u životu tako važna biva crna punkerska kožna jakna i na njoj maleni oltarski džep na šuštu, u kojem zajedno s tobom seli tih nekoliko uvijek istih stvarčice. Takve riječi, neuobičajene riječi, čovjeka predodređuju za nešto što u početku nije bio njegov izbor, a što mu na kraju biva sudbina. Takve riječi, neubičajene riječi, stvarni su uzrok onoga što ljubazni zagrebački pjesnik slaže u svoj hrvatski dvanaesterac: “Jerga, Jerga, daleko ti lijepa čerga”.
Što mi se sve dogodilo u tom prvom tjednu – ili, kako se to u ovoj školi kaže: u toj prvoj sedmici! – škole, kako je prošao prvi vikend, i kakav mi je u školi bio novi ponedjeljak, ja to, na žalost, više ne znam. Muka s pamćenjem je u tome što ne samo da ne pamtimo životne trenutke po njihovoj važnosti, nego ni ne znamo što će nam jednom postati važno. A taj prvi tjedan moga sarajevskog školovanja važan je jer nakon njega, već sljedećeg utorka, slijedi 11. rujna 1973. I važan je zato što je ta selidba iz Drvenika u Sarajevo, i iz drveničke u sarajevsku školu, model budućih mojih selidbi. Trag crvene kemijske na mojim prvim domaćim zadaćama – i to je razlika: u Drveniku bih na sredini reda, pisanim slovima, počevši s velikim pisanim D, trebao napisati „Domaći rad”, a u Sarajevu trebam napisati “Domaća zadaća” – crveno podvučena moja u Drveniku naučena slova, crveno podvučeno i moje “Domaći rad”, najava su onog što će nastupiti kad u Zagrebu kupim svoj stan i kada povjerujem da je ovo tu sad moje. Već sam kao sedmogodišnji dječak znao da je sve to oko mene pogrešno, da ne može biti da su neispravna slova koja sam naučio u Drveniku, a da su rajčica i vrhnje smiješni u odnosu na paradajz i pavlaku. Ali tada sam bio u strahu, nikoga nije bilo da me zaštiti, osjećao sam se kao ilegalac, ili kao netko za koga svi vjeruju da svjesno griješi, a on to ne čini svjesno, nego je naprosto takav, i sve sam činio da se prilagodim i da se što prije izjednačim s okolinom i da se pretvorim u druge. Ali to nije išlo: njima je, toj bezobličnoj skupini od trideset i pet đaka drugoga dva razreda – bilo ih je više nego što je bilo učenika u cijeloj našoj drveničkoj školi – trebao netko čijim će se pogrešnim riječima smijati. Mnogo godina kasnije, po preseljenju sa Sepetarevca u Zagreb, a onda i po useljenju u moj vlastiti stan, moj gnjev i otpor, primjerice prema onima koji će povesti hajku na „Rutu Tannenbaum”, ustvari će se ticati nečega što sam prešućivao svojim drugaricama i drugovima u drugome dva razredu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, na Mejtašu, ticat će se moga očajničkog i na kraju posve neuspjelog pokušaja da im se prilagodim. Prezir koji i danas osjećam prema Zlatku Crnkoviću, nesumnjivome zaslužniku i besmrtniku hrvatske kulture i književnosti, tiče se one nepregledne razredne mase koja se smije mojim riječima i izgovoru. U njemu sam, onako starom i vekivečnom, gospodstvenom i uznositom, uvjerenom Hrvatu spremnom da se istoga časa proglasi za Židova čim mu netko opsuje majku, i da tom huliganu uzvrati optužbom za antisemitizam, prepoznavao to nepregledno more svojih vršnjaka, predvođenih učiteljicom Aidom Alibegović, pred kojima sam bio nemoćan, poražen i u baš svakoj prilici ponižen, jer im se nisam umio prilagoditi, pa koliko god bih govorio i pisao paradajz i pavlaka, u mojim se riječima čulo rajčica i vrhnje. Nevjerojatno je, zapravo, koliko sam kao zreo čovjek bio nesposoban da u tome što mi se događalo vidim išta osim onoga što sam doživio kada sam u Sarajevu polazio u školu. A opet sam se trudio, pokušavao sam da u sebi pronađen neku odraslu grešku, ili da u tim ljudima koji su mi naokolo prijetili i zapitkivali me javno ili onako huljski – u pismima i elektronskim porukama, kada ću već jednom prestati da svojom prisutnošću prljam Zagreb i Hrvatsku, vidim nešto sasvim novo, nekoga tko neće biti poput trideset i četvero mojih razrednih drugarica i drugova. Ali uzalud, kao da mi se mašta zakovala na to jedno vrijeme i u jednu, istina dugu i mučnu situaciju, u kojoj mi se glasno smiju zbog rajčice i vrhnja, i u kojoj su moji K, L, N, r pogrešni, tako da ih učiteljica podvlači crvenom kemijskom, i zbog njih smanjuje ocjenu mom sastavu iz predmeta koji više nije hrvatski ili srpski jezik, nego se sad zove srpskohrvatsko/hrvatskosrpski.
I dok sam tako, zakovane mašte, Zlatku Crnkoviću i bezimenoj krdu golemih sivih štakora, koji su nakon objavljivanja “Rute Tannenbaum”iskakali iz mraka pa mi grizli petne tetive, odgovarao na način na koji nikad nisam učiteljici Aidi i razrednim drugaricama i drugovima iz drugoga dva, zapravo sam pun nekoga vječnog i nesmirenog očaja ponovo ispisivao ono svoje K, L, N, r, i izgovarao rajčica i vrhnje.
I onda je u utorak, 11. rujna 1973. na radiju i televiziji objavljeno da su vojne postrojbe pod zapovjedništvom generala Pinocheta topovima i navođenim raketama zasule Palacio de la Moneda, predsjedničku palaču u Santiago de Chileu, i da je predsjednik Salvador Allende vjerojatno ubijen. Tu napokon nešto izranja iz magmom zatrpane memorije, i iz prethodnih uzaludnih nastojanja da se rekonstruira prvi tjedan škole u drugom dva razredu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, na Banjskom brijegu, na Mejtašu, u Sarajevu. Jasno pamtim ekran crnobijelog televizora na Sepetarevcu, pogled s kauča, i fotografske prizore bombardirane palače. Pamtim Allendeovu sliku s vojničkim šljemom na glavi i pogledom negdje u visine. I pamtim iz te večeri uzbuđeni glas dopisnika Tanjuga odnekud iz Latinske Amerike, možda baš iz Santiaga, koji izvještava o događajima, i pamtim lice Augusta Pinocheta, hladno i nepomično, lice čovjeka u uniformi i pod šapkom, sakriveno neprobojnim tamnim naočalama. Ono što će se dalje događati i što na Sepetarevac stiže preko televizijskih slika, novinskih članaka i fotografija iz Oslobođenja na koje smo pretplaćeni, pa u rukama držim ispresavijane novine, mokre od jutarnje rose i inja, i od tiskarskih boja crne i plave – Oslobođenje tih se godina radnim danima štampa u toj kombinaciji boja, a samo je nedjeljom crno-crveno – dio je mitološke konstrukcije puča i diktature fašističke vojne hunte, koja je potom uslijedila u Čileu. Taj mit jedan je od dugog niza nikad katalogiziranih mitova iz kojih se djetinjstvo dalje razvijalo i koji svi zajedno tvore opis ličnosti i romanesknu biografiju pripovjedača i glavnog junaka, a koja bi, ako bi ikad bila napisana, morala biti uznemirujuće ambiciozna knjiga, žanrovski postavljena između Joyceova “Uliksa” i romaneskne epopeje Uwea Johnsona “Jahrestage: Aus dem Leben von Gesine Cresspahl”. Takva bi knjiga, vjerojatno, imala dvije-tri tisuće stranica, iziskivala bi silan, možda i samoubilački mentalni i emocionalni angažman, ali je ugodno sanjariti o njoj. A onda je u snu čitati s unutarnje strane čeone kosti.
Drugi će put, godine 2001, 11. rujna ponovo biti utorak. U sjećanjima ovako to biva: jutro je u Kopernikovoj 5, u tom stanu u kojem sam proveo posljednje godine prije zagrebačkog ukorjenjenja, žena s kojom sam živio zastala je u prolazu s lijeve strane televizora, a ja sam, sjedeći na otomanu, sa stolića pred sobom uzeo daljinski i uključio televizor. To sam učinio jasno osjetivši da se nešto događa. Naprosto sam znao, i ona je znala, da nastupa apokalipsa, premeću se svijet i kosmos, i u tom premetanju za koje se ne može znati kakvo je, dobro ili zlo, kao što se ni za apokalipsu zapravo ne zna što iza nje slijedi, valjalo bi uključiti televizor i provjeriti što se događa. Trebalo bi uloviti slijed događaja, priključiti se onom neizbježnom, učiniti to po vlastitoj volji, jer ionako će sve isto poteći i bez našega pristanka. Na ekranu pojavila se slika, prizori Manhattana, upravo onog dijela grada u kojem ću u jednom hotelu iznad Tritity Church, ili Crkve svetoga Trojstva, na proljeće 2024. proživjeti šest dana života. Premda je u gornjem desnom uglu bio znak Hrvatske radiotelevizije, glas koji se čuo govorio je engleski. Nije bilo prijevoda. A taj glas nije zvučao kao da pripada televizijskom novinaru, reporteru ili političaru. Bio je to obični i vrlo uznemireni ljudski glas. Glas upravo probuđenog. Glas oca čije se dijete za doručkom igralo nožićem za maslac, pa porezalo prst. Glas koji ne pripada javnosti, privatni glas koji izaziva strah kada ga čuju milijuni ljudi. Taj glas govorio je da mu nije jasno što se događa, da su se još negdje dogodile eksplozije, da mu je maloprije zvonio telefon i da mu se javlja majka iz Ohaja…
Tako to iz nekog razloga izgleda u sjećanju. Mogao bih se zakleti da je bilo jutro i da sam kraće od pola sata bio budan prije nego što me je neka nepoznata sila navela da uzmem daljinski sa stola i da uključim televizor. Znam i to da je moja partnerica osjetila istu stvar. Jutarnjost ovoga događaja možda je i najvažniji detalj u cijeloj priči. Apokalipsa započinje s jutrom. U mom je iskustvu uvijek tako. Rat je u Sarajevu započeo ujutro 5. travnja 1992: budeći se čuo sam prvu daleku eksploziju i mitraljeske rafale kako međusobno razgovaraju; tada sam znao da započinje nešto što je različito od svega što je ranije bilo, nešto što istovremeno mijenja i prošlost, skupa sa svim mojim sjećanjima. Započinje jutarnja apokalipsa. Isto tako, dvadeset godina ranije, ujutro 4. rujna 1972, probuđen sam u sedam ujutro, prvi dan je škole, u strahu sam jer nisam još uvijek naučio vezati cipele, i taj strah donekle ipak poništava osjećaj da započinje nešto čega nikada ranije nije bilo i što nikada neće prestati. Započinje jutarnja apokalipsa.
U zbilji, međutim, 11. rujna 2001, u vrijeme kada sam uzeo daljinac i uključio televizor, nije bilo jutro. Bilo je kasno popodne. Skoro je već prošao dan, a jutro je u New Yorku. Šest sati je vremenske razlike, koja će se protokom vremena izgubiti. Dvadeset i pet godina kasnije zagrebačko i njujorško jutro bivaju isto, u skladu sa činjenicom da apokalipsa uvijek započinje jutrom. Kao u onoj dalmatinskoj pjesmi, apokaliptičnoj uspavanki, u kojoj će se spomenuti jutro Sudnjeg dana. Vremenske je razlike možda nestalo, jer je priča o 11. rujnu 2001. toliko puta ponovljena, inscenirana i odigrana u nekoliko desetina različitih verzija: dokumentarnih, igranih, književnih, filmskih, i u tom su se ponavljanju naša sjećanja susretala s interpretacijom događaja. Interpretacija je redovito bivala nalik onome čega se sjećamo, ali nikad posve ista. Ali ono što se ponavlja će nadrasti to što se dogodilo samo jednom, svojom će učestalošću nadistiniti i samu istinu čovjekova života, pa će se tako zagrebačko vrijeme izjednačiti s njujorškim. I to sravnjivanje u sjećanju popodneva s jutrom tim je zanimljivije, jer se svega drugog sjećam. Tačnije, sjećam se tog stana na trinaestom katu u Kopernikovoj 5, sjećam se rasporeda stvari u prostoriji, a naročito se jasno sjećam svih mirisa tog trenutka, 11. rujna 2001, kada se rastvorila slika na ekranu i kada se čuo glas koji govori engleski, premda smo na prvom programu domaće televizije, i koji zvuči kao nečiji privatni glas, glas čovjeka koji nema svijest o tome da je ispred njega mikrofon ili da upravo obavlja neki posao. Svega se, kažem, mogu sjetiti u toj sobi s pogledom na postaju gradskog autobusa na Ukrajinskoj ulici i na krošnje ispred malenog caffea, pamtim većinu onog što se zbivalo u sljedećih nekoliko sati, dio onog što sam govorio i što mi je ona govorila, samo što u tom sjećanju blijedi pomalo njen lik, tako da mi se na trenutke učini da to i nije ona, žena s kojom sam tada živio, nego da je to Ana, i da s njom, s Anom, razgovaram o onom što se upravo dogodilo. Taj kvar u sjećanju, iz kojeg s vremenom blijedi stvarna osoba, ona koja se tu doista zatekla 11. rujna 2001, a pojavljuje se ona koje tu nije bilo, koja nikad nije ušla u stan na trinaestom katu Kopernikove broj 5, u prirodi je svakog pamćenja. Sjećanja su, ako u njima doista ima istine, ako nisu puki konstrukt i izmišljotina s kakvom se svjedoči na sudu, izmaknuta iz stvarnosti. Sjećanja su fikcija, koja nastaje nehotično, po logici po kojoj nastaje priča. A ona je, priča, vjeran odraz čovjekove naravi.
U ovoj priči o 11. rujnu 2001. upisano je nevjerovanje moje da je postojalo vrijeme u mome drugom životu, onom koji se odvio u Zagrebu, u kojem nije bilo Ane. I onda ona u sjećanju zauzima mjesto koje je druga žena imala u stvarnosti. Tako priča o 11. rujnu 2001, o toj apokalipsi koju doživljavam ispred televizijskog ekrana u Kopernikovoj 5, biva ljubavna priča. Ljubavna apokalipsa. Doista, hoće li tog posljednjeg dana čovječanstva biti ljubavi?
Sve to, dakle, sadrži slika Alema Ćurina, koju sam od njega kupio o dvogodišnjici terorističkih napada na New York, a koja bi, da nisam bio tako brz ili da Alem nije bio tako čestit, danas bila u vlasništvu njujorške MoMe ili njezina neimenovanog kustosa, to nije do kraja jasno. Oko nje i slike trkaćeg saksofona, koju sam od Alema dobio na dar, te oko ulja na platnu Affana Ramića, koje prikazuje Dubrovnik, i trećesiječanjske Murtićeve grafike množit će se slike, crteži, grafike i manje skulpture. Množit će se predmeti koji imaju umjetničku vrijednost, koja je često veća od njihove materijalne vrijednosti. Ali važnija su priče koje ti predmeti sadrže, jer su sve one dio neke veće priče, koja čini čovjekov život, njegovu ukorijenjenost i zavičaj.
Dvojica, uvod (prvi dio)
Iz rukopisa u nastajanju “Moje stvari”
Američki teretni hercules 130C odnio me je u Split. Uza se imao sam ono što stane u platneni zeleni ruksak, kupljen u radnji s lovačkom opremom, pred moje prvo izviđačko logorovanje, u Dretelju 1978. Dio stvari nosio sam u džepovima svoje crne punkerske kožne jakne: pasoš, novac i predmeti u oltarskom džepu.
Sljedeće četiri noći proveo sam u hotelu Bellevue. Nakon toga sam autobusom putovao za Zagreb. U džepu sam imao i svojih šesnaest prethodnih plaća. Iznos je bio manji nego što sam očekivao. U Zagrebu prve sam tri noći spavao kod prijatelja, u Medvedgradskoj ulici. Sljedeća adresa mi je bila Kukuljevićeva broj 13. Zatim Kranjčevićeva, također broj 13, pa Vrbanićeva 2. Nakon Vrbanićeve živio sam u Ulici Vladimira Ruždjaka, odakle sam se selio u Kopernikovu broj 5.
Sa sedmom selidbom i kupovinom stana novcem kojim sam posudio od rođaka za mene započinje novo mjerenje vremena. To je vrijeme, u jesen 2003, kad bivam načisto da ću ostati u Zagrebu. Prethodnih deset godina međuvrijeme su u mom životu, između onog što je bilo prije rata i onog što će biti nakon rata. To sam međuvrijeme proveo u limbu i s osjećajem da sam ni tamo ni ovamo.
Na drugoj, trećoj i četvrtoj adresi živio sam s partnericom, kao podstanar. Na petoj sam, također u podstanarstvu, bio sam. Na šestoj adresi živio sam kod druge partnerice, u njezinom stanu. Selidbe iz drugog u treći i iz trećeg u četvrti stan proizlazile su iz njezine vječne potrage za boljim stanom. Moji odlasci i od prve, i od druge partnerice protjecali su u dramatičnim okolnostima, te su se morali što prije ostvariti. Tehnički gledano, podsjećali su na ratna izgnanstva.
U obje životne zajednice, s obje žene, otpočetka sam, gotovo instinktivno, nastojao sačuvati autonomiju svojih stvari. Nije ih bilo mnogo, ali sam pomno pazio da se ne izmiješaju sa stvarima koje nisu moje. Vjerojatno su i njih dvije to osjećale. Nisam znao zašto to radim, a možda nisam ni imao svijest o tome da pomno pazim na svaku sitnicu koja je moja. Stvari koje bismo zajednički nabavljali nisam smatrao svojima, premda ću neke od njih odnijeti sa sobom, iseljavajući se iz tuđih stanova i tuđih života. Pri prvom izlasku iz tuđega života u stanu sam zaboravio svoje prvo odijelo, svečanu košulju i kravatu, kupljene nekoliko tjedana ranije, nikad nošene. Ostali su visiti na vješalici okačenoj na luster u dnevnoj sobi. Da sam ih zaboravio sjetio sam se čim sam ključeve stana ubacio u poštanski sandučić. Moji činom rastanka zasnovani odnosi s bivšom partnericom nisu bili takvi da mi ona dostavi zaboravljeno odijelo. Niti sam je ja tim povodom pokušao kontaktirati. Ali mi je ostala u glavi ta neobična slika sivoga muškog odijela s košuljom i ljubičastom kravatom, koje visi o lusteru. Obješeno, kao da tako bez tijela čeka nekoga tko će ustanoviti smrt.
I pri drugom izlasku iz života koji mi je postao tuđi zaboravio sam neke svoje stvari. Opet se nisam javio da dođem po njih. Ali koje su to bile stvari, u međuvremenu sam ipak zaboravio. U deset godina mog zagrebačkog međuvremena količina mojih stvari narasla je od platnenog izviđačkog ruksaka do jednog polupraznog kombija za selidbe, u kojem je, uz četiri kutije s knjigama, kompjutorom i monitorom, ormarićem koji se rastvara u radni stol, te nešto malo odjeće, jubilarnu trećesiječanjsku grafiku Ede Murtića i jedno ulje na platnu Affana Ramića, bio i televizor. Odnio sam ga sa sobom, jer sam ga smatrao svojim, premda je bio stečevina zajedničkog života. Ali, eto, kupio sam ga svojim novcem, pa sam ga odnio iz nekog jada koji je valjda tipičan za ljude koji se rastaju, pa bi da sitno napakoste onom od koga odlaze. Televizor je još neko vrijeme životario u novom stanu, a onda se, dvije godine kasnije, zauvijek ugasio. Kupio sam novi televizor, tanjeg televizorskog tijela i mnogo većeg ekrana, koji moja bivša partnerica nikad više neće vidjeti.
Ono što me je začudilo bilo je: otkud tako malo stvari u toliko dugom vremenu? Izašao sam iz tog tuđeg stana i još jednom ubacio ključ u poštanski sandučić, sakupivši u deset zagrebačkih godina manje predmeta nego da sam deset godina bio zatvoru. Kako to?
Stan sam kupovao početkom studenog 2003. Papire sam nosio u caffe Limb, da ih pogleda odvjetnik s kojim sam se u to vrijeme družio. On mi je potvrdio da su papiri čisti. Zatim sam pronašao bravara, koji će zamijeniti bravu na stanu. Radio sam ono što sam čuo da se radi kada se kupuje stan. Bio sam uplašen, kao da ne kupujem stan nego kao da kupujem grobno mjesto. Trebat će vremena da se naviknem na promjenu, koja je mnogo veća nego što bih pomislio da to nije bio moj život, nego život nekoga mog književnog lika. Naime, ja sam tek kupujući stan stigao u tuđinu. Prije toga sam živio u prolazu. Osjećao sam se kao nomad, kao netko tko plovi po površini stvari i tko svakog trenutka može otići. Dok god je bilo tako nije mi bilo važno što u Zagrebu nemam nikoga svog, nemam rođaka, a ni tako dobrih prijatelja koji bi o mom životu bili spremni povesti računa kao o životu svoga bližnjeg. Ako bi se u studenom 2003. svodili računi, u Zagrebu sam bio sam kao što nikad prije nisam bio i nikad poslije neću biti. Razlogom te iznenadne, ledene i sveprožimajuće samoće bio je u kupovini stana i u svemu onom što je ta kupovina za mene podrazumijevala. Tad sam shvatio i to da moj odlazak iz Sarajeva nije bio dobrovoljan, jer se iz rata dobrovoljno ne odlazi. Iz rata se ide samo u progonstvo. Samo što se kasnije različito legitimiraju oni koji su nas protjerali. Dok su naokolo sipale mine i granate, i dok su naša srca i sljepoočnice sustizali puščani meci, a čudom nas spašavali dovraci naših automobila, u progonstvo su nas slali oni koji su po nama pucali. Kasnije, u progonstvo će nas slati oni koji su u našoj ulici, gradskome kvartu, gradu ili zemlji iz rata izašli kao pobjednici i kojima će do te pobjede biti toliko stalo da će nas i trideset godina kasnije držati na sigurnoj distanci od naših prijeratnih domova.
Ali ništa mi to nije na pameti bilo dok sam prelazio iz jednoga u drugo podstanarstvo, pa još s partnericama koje su se rodile i odrastale u Zagrebu. Kada sam konačno ostao sam, i kada sam s (dijelom) posuđenim novcima, koje je moj bosanski rođak čuvao za ne daj Bože, pa mi ih je onda, pun nekog neočekivanog i nezasluženog povjerenja, ponudio da si kupim stan, pa da mu ih poslije vratim, shvatio sam i da sam prognan sa Sepetarevca, i da u Zagrebu nikoga nemam, i da su sve te stvari koje sam naokolo nosio sa sobom i koje sam nastojao čuvati da se ne izmiješaju sa stvarima mojih partnerica, ustvari moj dom, moj zavičaj i moja pripadnost. Ono što pišem pokušaj je da se kroz tekst, priču i pripovijest stvori siguran teritorij. Kupovina stana na određeni je način bila izdaja teksta. Ili možda izraz moje sumnje u tekst. S druge strane, da nisam odlučio kupiti stan, ne bih o svemu ovom stekao jasnu svijest.
U svoj beogradski stan, na adresi Proleterskih brigada 2a, danas je to Andrićev venac 8, Ivo Andrić uselio se 1958, nakon sklapanja braka s Milicom Babić. Stan, koji se prostire na 143 četvorna metra, dodijelila mu je, na zahtjev Saveznog izvršnog vijeća, Stambena uprava Općine Stari grad. Tek s navršenih šezdeset i šest, tri godine prije nego što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, i trideset i sedam godina od doseljenja u Beograd, Ivo Andrić prvi je put imao svoj stan. Do tada je živio kao podstanar, ili, kao diplomat, po rezidencijama i stanovima koje bi unajmljivala država. Istina, ubrzo nakon rata mu je, bilo je to, kako svjedoči Radovan Zogović, u listopadu 1946, dodijeljen lijep dvosobni stan, Andrić je uzeo ključ, te se dugo i usrdno zahvaljivao, da bi onda, dva-tri dana kasnije vratio ključ, uz vrlo čudno obrazloženje: “Stan treba spremati, čistiti – ko će to meni da radi?”
Bilo mi je trideset i sedam, kada sam, u studenom 2003, shvatio zašto je Andrić tako dugo bio podstanar i zašto se u vlastiti stan uselio tek kada više nije imao kud. Pod stare dane prvi se put oženio, za prijateljevu udovicu, ženu s kojom je mnogo toga dijelio, ali ne i strepnju od onog što je nailazilo s vlastitim stanom i sa sidrenjem u svijetu i gradu u kojem je bio cijenjen i poštovan, ali u kojem je bio tuđ. Osim toga, bio je već dovoljno star da ne mora dalje bježati. Novcem koji će uskoro dobiti od Nobelove nagrade moći će kupiti desetak stanova kakav je taj što mu ga je dodijelila Stambena uprava Općine Stari grad, ali umjesto toga on je cjelokupnim iznosom, podijeljenim u dvije rate, darivao javne biblioteke u Bosni i Hercegovini. Do kraja života stekao je još jednu nekretninu: neveliku ladanjsku kuću u Herceg Novom, u kojoj su njih dvoje provodili dio godine, vjerujući da mediteranska klima dobro čini njezinom zdravlju. Nakon što je 24. ožujka 1968. Milicu stigla smrt dok je plijevila travke u vrtu oko kuće, Ivo Andrić nije više otišao u Herceg Novi.
Prije nego što sam se uselio u stan, u Plavom oglasniku našao sam broj tvrtke koja se bavi pranjem i kemijskim čišćenjem stanova. Nazvao sam, poslovođa me je pitao za koju sam opciju zainteresiran. Za onu koja je najtemeljitija, odgovorio sam, ne raspitujući se o cijenama. Nisam neki čistunac, a nisam ni gadljiv, ali mi je bilo važno da iz prostora u kojem su živjeli drugi ljudi nestane svih njihovih mirisa. Tako da ja tu ne budem tuđ, nego da tuđi budu svi drugi i da sva tuđina ostane izvan stana.
Kada sam unutra ušao, sve je bilo glatko i bijelo, mirisalo je na bolnicu. Kao da je svijet doista na početku. Predmeti koji su ostali iza prošlih vlasnika: kuhinjski stol sa četiri jednostavne drvene stolice, ležaj, polurazvaljeni ugradbeni ormari, također su bili temeljito, dubinski očišćeni. Ničega tu više nije bilo. Uživao sam u tom mirisu i praznini. Poželio sam da trajno tako bude, da takav bude moj stan. Skoro sasvim prazan, tako da se u njemu čuju odjeci.
Ali tako neće moći. Čovjeku nije dano da sačuva prazninu prostora u kojem boravi. Nije mu dano da uživa u pustoši vlastitoga brloga, i to upravo zato što je u prirodi njegovoj da oko sebe sakuplja stvari, da gomila uglavnom beskorisne predmete i da se onda njima brani od pustoši i samoće tuđine u kojoj se zatekao. Čim iz matere ispadne, sve oko njega ista je tuđina. I strah je, užasni, sveprožimajući, panični strah, prva reakcija na svijet. Volio bih da mogu jednom ispripovijedati koliko sam se u djetinjstvu plašio. Plašili su se, vjerujem, i svi drugi, ali mene je dopao taj neobični dar, to prokletstvo da se sjećam. Upamtio sam kakav je bio taj prvi put viđeni svijet, pa sam upamtio i svoj strah od prijeteće pustoši i praznine koje je oko sebe širio.
Odrastanje će proteći u nastojanjima čovjekovim da se oslobodi straha rođenja. Ono što vidi drugi, treći, četvrti put, toga se sve manje plaši. Ili se više uopće ne plaši. I onda okrutnostima prema bližnjima, ubijanjem mrava, muha, leptirova, krvavim zlostavljanjem kućnih miševa, maltretiranjem djevojčica i manje moćnih dječaka, čovjek pokušava odagnati reflekse straha. Pokušava se osloboditi sjećanja na strah. Zato se bavi sportom, natječe se s drugim ljudima, odlazi u rat, kolje drugog čovjeka koji stradava jer u sebi nije sačuvao dovoljno sjećanja na strah da zakolje onoga od kojeg je klan.
Iz sjećanja na strah rađa se osjećaj pripadnosti. Utočište u majčinim njedrima, u kutku s igračkama, u kućici pod trpezarijskim stolom, u domu, ulici, kvartu i zavičaju, utočište u domu i domovini, u narodu i jeziku. Utočište u vjeri koja sve ono što je čovjeku nepoznato, uključujući i smrt, učini poznatim. Utočište u iluziji koju stvaraju mrtvi predmeti. Moje utočište u crnoj punkerskoj kožnoj jakni, kupljenoj u osvit rata, u dućanu Mile Rupčića, koji se zvao American Shop.
Moja fascinacija savršeno praznim prostorom, koji vonja na bolnicu i na savršenu neprisutnost drugih ljudi, usred tog gotovo zasljepljujućeg svjetla, što dopire kroz široke prozore nezaklonjene zavjesama i roletama, tiče se čežnje za nečim što čovjeku nije svojstveno. Čežnje za životom u kojem bih bio slobodan od svakoga straha, slobodan od drugih ljudi, slobodan od zavičaja, domovine i svih zemaljskih pripadnosti, slobodan od onih ljepljivih sjećanja iz kojih nastaju brige i koja nagone na plač. Tih prvih mjeseci u mom stanu zamišljao sam da će prostor ostati prazan i da ću nekoliko puta godišnje pozivati onu ekipu za kemijsko čišćenje da mi iznova dekontaminiraju i depersonaliziraju stan.
Ta ideja nije propala zato što sam najprije kupio preveliki i savršeno nefunkcionalni trosjed na razvlačenje, s kojeg ću gledati televiziju, ni zato što sam doveo prijatelja stolara da mi preko cijeloga jednog zida u spavaćoj sobi, od poda do stropa, sagradi policu, koja će biti vrlo duboka, tako da u nju mogu stati tri reda knjiga. Ideja o žuđenoj praznini nije propala ni zato što je ubrzo po svemu popadala prašina, koju naravno nisam brisao, jer sam oduvijek imao višak poštovanja prema prašini. Ideja je propala zato što sam svud oko sebe počeo gomilati stvari. Papire, dokumente, memorabilije, figurice, sitne predmete iz kojih se onda iznova oblikovao moj svijet. Dom, zavičaj, domovina, imaginarna porodica skupa s kompleksnom, nedohvatljivom i nedovršivom, ali konstrukcijski savršenom građevinom osobnih identiteta, koja podsjeća na onaj nikad sagrađeni Tatljinov toranj.
Iz Sarajeva sam, sa Sepetarevca, donio sve preostale predmete iz Nonetove ladice, punu kutiju najkvalitetnijih grafitnih olovaka, kupljenih još prije Drugoga svjetskog rata, nikad nenaoštrenih, tako da s obje strane jednako izgledaju, imaju dva dna i nijednog vrha, donio sam sitnice vlastite prijeratne svakodnevice, nevažeće dokumente, džepne telefonske adresare kakvi se više ne koriste, jer živimo u vremenu mobilnim telefona, načete rokovnike iz osamdesetih, kolekciju jeftinih ručnih satova, Nonetov željezničarski sat, članske iskaznice željezničarskih, pčelarskih i književnih društava, konstruktivističku skulpturu psa Plutona – rad Saše Bukvića, uokvirenu crnobijelu razglednicu Kneže, sličice koje su visile po zidovima stana u zgradi gospođe Hajm, bijelu metalnu pločicu koja je stajala pričvršćena na vratima tog stana i na kojoj piše: Franjo Rejc… Predmete sa Sepetarevca donosio sam u Novi Zagreb, u svoj stan, vjerujući da će ih, ako to ne učinim, moja majka uništiti, da će ih pretvoriti u smeće ili će ih naprosto nekome dati. Recimo, jedan lijep, mali reljef sarajevske akademske slikarke Grozdane Nikić, bivše Sašine žene, nisam na vrijeme spasio sa Sepetarevca. Sljedeći put kada sam došao u Sarajevo, nje nije bilo. Majku sam pitao gdje je. Rekla je da ne zna. Pravila se da ne zna o čemu govorim, ili je naprosto nije bilo briga. I danas me, toliko godina nakon njezine smrti, hvata bijes kada se toga sjetim.
Kasnije sam, međutim, shvatio da ja to ne radim da bih spasio predmete koji su mi važni. Ionako sam se, u ratu, već oprostio od svake te stvarčice, misleći da će sve to, zajedno sa Sepetarevcem, izgorjeti i nestati. Sve sam te stvari donosio i dovlačio u svoj stan jer je u svakoj od njih bila priča. Svaka ta naoko i najbeznačajnija stvar mogla je narasti do romana. Ne samo da je mogla, nego je u meni nešto govorilo da – mora. Moj zadatak, proizašao iz nekog unutarnjeg duhovnog, duševnog ili tko zna kakvog naloga bio je da sve te stvari pretvorim u književni tekst. Ono što, međutim, nisam razumijevao bilo se da na takav način, samo zaobilaznim putem, vraćam na početak. Stvaram svoje leglo, formiram svoj ljudski brlog i nanovo oblikujem složenu, nedokučivu, sveobuhvatnu, kao svemir beskrajnu konstrukciju vlastitog identiteta. Radim upravo ono čemu se Ivo Andrić opirao kada u Beogradu nije htio da ima svoj stan. “Stan treba spremati, čistiti – ko će to meni da radi?”, rekao je, po Zogovićevom svjedočenju, Andrić. Nije on mislio na brisanje prašine i na pranje podova, nego na ono drugo što dolazi sa stanom. Mislio je na neotklonjivu sklonost čovjekovu da oblikuje svoj brlog i da tim brlogom oblikuje granice svoga svijeta. Tko će to čistiti, tko će o svemu tome pisati? Kada se, s navršenih šezdeset i šest, ipak uselio u svoj stan, dvije su ga stvari mogle utješiti. Stan mu je, na zahtjev Saveznog izvršnog vijeća, dakle jugoslavenske vlade, dodijelila Stambena uprava Općine Stari grad, pa je postojala utješna teoretska mogućnost da ga on opet vrati. I drugo, Milica, njegova žena, bila je kazališna kostimografkinja, koja se školovala u Beču i Parizu, i uživala je u uređivanju prostora. To je, možda, kod njega stvaralo iluziju da će ona naseliti prostor njihova stana, a da će on ostati negdje izvan.
Dok god se 1958. nije uselio u stan u Proleterskih brigada 2a, Ivo Andrić živio je po Beogradu, uglavnom u vrlo skučenim uvjetima, tek s nekoliko intimnih dragocjenosti, u svojoj bosanskoj sobi s par ćilimčića. Svijet njegove romaneskne i pripovjedne proze, ustvari svijet njegove književnosti općenito, njegov svijet i svijet njegova jezika, bio je u Višegradu, Travniku i Sarajevu. Možda ponajprije u Sarajevu, za čiji se veliki roman pripremao cijeloga života, više ga je puta s više strana započinjao, ali nikad ga nije dovršio. Pripovijetke Andrićeve, možda najljepše priče mog jezika, zbivaju se ponekad u onim bosanskim gradićima i kasabama, u Olovu, Rudom, Kreševu, u kojima nije ni zanoćio, ali koje su u njegovom duhu, kao i sva Bosna, bile živo prisutne. Ta Bosna, izražena kroz prostor, vrijeme i jezik, bila je Andrićev dom, njegov stan i identitet, jezik, misao, sjećanje, ta Bosna bila je Andrićevo leglo, njegov duboki tamni brlog, koji je cijeloga života prevodio u nešto trajnije, u priču, književnu sudbinu i tekst. Sve dok se tog dana, skupa s Milicom, nije uselio u taj lijepi i prostrani stan u Ulici Proleterskih brigada 2a. Sljedećih petnaestak godina pisao je i uređivao svoje rukopise, pa onda jednog za drugim napuštao svoje započete a nedovršene romane. Žalostio se nad razornim snagama vremena u kratkom čovjekovom životu, govorio da više nema snage, da mu nije više ostalo dana za ikakav ozbiljan rad, žalio se da mu odlazi vid, ali ja sam, nakon preseljenja u svoj prvi stan i stvarnog početka života u Zagrebu, spreman povjerovati da se Andrić useljenjem u dodijeljeni mu stan konačno iselio iz svijeta koji je prethodno nastanjivao. Taj stan je u nekom smislu bio njegov grob. Sva buduća putovanja u Bosnu, a njegov ih čitatelj najviše pamti i poznaje kroz razgovornu knjigu Ljube Jandrića “Sa Ivom Andrićem”, bila su više ceremonijalna, kao da to naš čovjek koji se u dalekom svijetu proslavio dolazi da nas posljednji put obiđe, nikad više na tim putovanjima nije bio sam, a bez samoće nema doma, kuće, ni književnih istraživanja.
Premda sam nekoliko prethodnih godina već proživio u Travnom, u Kopernikovoj ulici, trinaesti kat, na broju 5, Novi Zagreb sam počeo upoznavati tek kada sam se preselio u svoj stan. Ili tek kada sam otpočeo naseljavati njegovu aseptičnu prazninu. U nekoliko sljedećih godina ophodao sam cijeli Novi Zagreb, svojim ga koracima vrlo temeljito premjerio i s vremenom stekao precizno saznanje o njemu. Bilježio sam njegove zvukove i mirise, pješačeći niz Savu upoznao sam dubok i turoban vonj gradskog smetlišta na Jakuševcu, po više desetina puta obišao sam sve novozagrebačke pothodnike, koji prolaze ispod Avenije Dubrovnik i u kojima se, prema zamislima urbanista i arhitekata, trebao odvijati život; u nekim od pothodnika projektirani su prostori za dućančiće i obrte kao na skopskom Bitpazaru, od kojih je poneki životario, poput biljčice u dubokom smrtonosnom hladu, sve do početka novog tisućljeća, da bi onda do posljednjega nestali; prolazio sam između onižih pravokutnih montažnih zgrada, koje su stanovnici nazvali limenkama, dižući pogled u vrhove dvadesetokatnih tornjeva, kretao se popločanim stazama, išao asfaltnim pločnicima, pa šljunčanim stazama niz travnjake i parkove, divio se tome što tu nijedan put ne završava kao ćorsokak, i kamo god da se okreneš nekamo ćeš stići, prepuštao sam se savršenstvu urbanizma, divoti precizno zamišljenog i planiranog grada, dosanjanoj poetici prostora koji hodača proguta kao labirint, ali u kojem se nikad ne izgubi kao što se gubi u svim drugim labirintima. Zavolio sam Novi Zagreb, pomalo već prihvaćajući da je to moj grad, onaj koji sam za sebe odabrao, ali i koji me je sudbinom zapao. To je grad koji dobro razumijem, među čijim se stanovnicima slobodno krećem, grad koji je nastajao u vrijeme mog rođenja i djetinjstva i u koji su upisani sentimenti, ideje i moralitet epohe u kojoj sam odrastao. Tu sam se, u Novom Zagrebu, opraštao sa onim stvarnim Sarajevom, u koje ću, dok god mi mati bude živa, nekoliko puta godišnje odlaziti. Ali bez obzira na te odlaske, kako sam kupio stan, tako sam se najednom ukotvio. Nisam to planirao. Ustvari, uopće o tome nisam razmišljao i dugo mi je trebalo da shvatim što se dogodilo.
U tom stanu navrh jednoga od Jelinekovih tornjeva, uz zadivljali park uz jezero na Bundeku, koji se već bio pretvorio u prašumu, iz koje bi me te prve jeseni u zoru budio babilonski zbor svih živih ptica, pisao sam najprije knjigu pripovijedaka “Inšallah, Madona, inšallah”, a odmah zatim i roman “Gloria in excelsis”. Treća po redu, objavljena 2006. bit će prva moja zagrebačka knjiga, naslova “Ruta Tannenbaum”. Zamišljena kao posveta Lei Deutsch, međuratnom zagrebačkom glumačkom čudu od djeteta, židovskoj tinejdžerki koja će završiti u transportu za Auschwitz, bit će to moja romaneskna bajka o međuratnom i ratnom Zagrebu. Mračna i okrutna, kao što bi svaka prava bajka trebala biti, pripovijedala je o ravnodušnom malograđanskom pristajanju uz veliki zločin. Taj Zagreb o kojem sam pisao poznavao sam izvanredno dobro, mnogo bolje nego što ću upoznati ijedan sljedeći Zagreb, jer sam ga upoznao iz priča, osobnih čežnji, radovanja i slomova mojih sarajevskih i dubrovačkih bližnjih, koji su u taj Zagreb odlazili, u njemu su živjeli ili iz njega odlazili čak u Peru. Poznavao sam ga i iz knjiga, telefonskih imenika, reklamnih prospekata, s crno-bijelih fotografija Toše Dapca, sa zalista punih oglasa u poštanskim almanasima i željezničkim redovima vožnje, iz privatnih arhiva i osobnih dokumenata, iz novinskih dokumentacija i javnih biblioteka, po kojima sam još od gimnazijskih dana kopao provodeći svojevrsnu autohipnozu Zagrebom kao mjestom potpune fascinacije i krajnjeg užasa. Iza “Rute Tannenbaum” stajalo je dublje osobno iskustvo i šire saznanja o mjestu i temi nego i u jednoj prethodnoj mojoj knjizi. Pritom, zbog nečega sam bio uvjeren da pišući o krajnjem djetinjem užasu, o izdaji, o unutarnjem mraku i o Holokaustu, ujedno pišem i svoju ljubavnu posvetu Zagrebu. Mislio sam da će ova knjiga Zagrepčanima biti važna i da će je zavoljeti, a možda da će i mene zavoljeti preko nje. To će biti posljednji put da ću misliti o tome kako će imaginarna čitateljska ordija dočekati neku moju knjigu. O takvim stvarima razmišljati škodljivo je po književnost, a zna donijeti i životna razočaranja.
Ta zagrebačka knjiga, koju vjerojatno ne bih pisao da u Zagrebu nisam kupio stan, donijela mi je jada i muke, i nekih ozbiljnih socijalnih problema. Do tada sam uglavnom ostajao nevidljiv. O mojim knjigama na HRT-u se nije govorilo, niti se o njima pisalo u državnim novinama i po književnim časopisima, ali sam ipak mogao mirno živjeti nekim svojim životom i u svojoj dugotrajnom privremenosti. S “Rutom Tannenbaum” započinju hajke na HRT-u, koje povremeno znaju biti po život opasne, jer stižu sve do pred kućni prag i bivaju praćene potjernicama s fotografijom i televizijskom snimkom. U jednom trenutku će, bilo je to već 2011, u središnjem televizijskom dnevniku HRT-a biti objavljena i snimka moga glasa – kako im odbijam dati izjavu o tome jesam li četnik!
Najzanimljiviji u svemu ovom je taj obrat: dok god se u vlastitoj glavi nisam izmirio s tim da sad živim u Zagrebu, i dok god sam nastojao da se moje stvari nikako ne pomiješaju sa stvarima mojih partnerica, bio sam kao privremenik ili kao migrant toleriran, ali čim sam naumio ostati i čim sam se počeo ponašati kao netko kome dosta pripada mjesto na kojemu živi, dočekan sam s bijesnim odbijanjem. Tu reakciju nisam mogao pripisati nacionalistima, desničarima i neoustašama, jer nije od njih dolazila. Hajku protiv “Rute Tannenbaum”, kao i sve buduće hajke koje će zatim uslijediti, pokretali su deklarirani ljevičari, persone gratissime iz najfinijih antifašističkih zagrebačkih, splitskih i riječkih salona, moralne vertikale mitskih i nadljudskih razmjera, sve sami pobjednici nad fašizmom i tuđmanizmom, koji svaki put daju šlagvort za hajku, koji zatim desna strana scene prirodno prihvaća i nadograđuje. Neobično u svemu je što se šovinističke invektive lijevih ne razlikuju od rasizma desnih. Pa onda, u duhu sveopće hrvatske pomirbe oko nečega što je toliko samorazumljivo da ne dopušta razlike u mišljenjima, jedini citiraju druge. Čudna jeza čovjeka prođe kad mu se ovakvo što dogodi.
Meni, međutim, biva zanimljivo to kako su kupovina stana i strasno prikupljanje predmeta koji su tu da posvjedoče o mom postojanju i pripadanju doveli do takvih reakcija. Ne krivim ja ni lijeve pravednike, ni desne mučenike – i jedni, i drugi poput onog logorskog koljača samo rade svoj posao! – nego mi je zanimljivo ono što sam ja učinio, nesvjestan pritom ne samo onoga što radim, nego i vlastitih motiva i razloga. Za razliku od Ive Andrića, koji je s navršenih šezdeset i šest pristao da mu bude dodijeljen stan, i to je učinio tek kada se vjenčao za dobro društveno situiranu, od optužbi za tuđinstvo i stranstvovanje zaštićenu beogradsku gospođu – koja je, istina, rodom iz Bosanskog Šamca, ali to nitko ne pamti! – ja sam tridesetak godina prerano kupovao svoj stan. Da sam pričekao, ovo mi se jamačno ne bi događalo, jer ne bih sebe doveo u priliku da se na mene s takvom bijesnom strašću okomljuju lijevi i desni urođenici. Njima bih ostao tuđ, kao što je Andrić Beogradu tako dugo mogao biti tuđ, a moja bi se književna tema razvijala u nekom drugom pravcu i na drukčiji, ovog trenutka meni nepoznat način, koji ih svakako ne bi ovako iritirao. Problem s hrvatskim urođenicima ću steći kada se i sam odomaćim pa se počnem ponašati kao urođenik.
Nakon te prve velike hajke na moj zagrebački roman, povedene u jednome zagrebačkom lijevo-mafijaškom tjedniku, a zatim vođene na HRT-u i drugdje, slijedi u sljedećih dvadesetak godina desetak većih i veći broj manjih potjera, kao i koju tisuću stranica novinskih i esejističkih napisa prvaka hrvatske javne riječi, od one moralne vertikale iz Feral Tribunea do kulturnih i književnih autoriteta iz Hrvatskog slova i Književne republike. I naravno da mi je odmah na um palo da se selim i da, dok sam još relativno mlad, tražim mjesto na kojemu ću se u miru i relativnoj anonimnosti baviti sobom i svojim poslovima. Priječio me je strah od selidbe. A s tim strahom i osjećaj da je, koliko god neugodno i prljavo bilo, ovo moj svijet, i da je tim više moj što je prljaviji i što se ja u njemu više osjećam kao tuđin. Ali me je od tog straha i osjećaja za mjesto na kojem sam se zatekao, dakle za Zagreb, čvršće držalo to što su u mom stanu već bile moje stvari. Brlog i leglo, zaštićeni predmetima svih vrsta i veličina, različitim po namjeni, prikupljenim uglavnom bez svijesti o onom što ti predmeti predstavljaju. Godinama kasnije ću, gledajući vrane po krošnjama oko tri Jelinekova tornja kako upliću i zidaju gnijezda i kako u kljunovima u ta gnijezda donose svega i svačega, pomalo razumijevati i te vrane i sebe. Grančice odsvakuda pokupljene, sjajni ostaci božićnih ukrasa, skupljeni krajem siječnja i za veljače po sasipajućim mrtvim borićima položenim pokraj kontejnera za smeće, plastični čep s boce za biljno ulje, slamčice za sok, neopisivi fragmenti tuđega svijeta u kojima je vrana prepoznala nešto svoje, sve to u nama budi osjećaj nadmoći nad ovim pticama, premda između njih i nas, između njih i mene, koji živim u jednome od tih Jelinekovih tornjeva, velike razlike nema. Jer i ja gore, na šesnaesti kat, od prvoga dana svog useljenja unosim predmete koji me na jednak način određuju i upojedinjuju, čine me čovjekom među ljudima, kao što vranu među vranama izdvajaju sve te stvarčice koje upliće u svoje gnijezdo. Prije nekoliko sam se godina grdno potresao kada su radnici gradskog zelenila došli s kranovima i motornim pilama, pa se vinuli u krošnje da režu grane i ruše gnijezda vranama. Odazvali su se pozivima stanara našega naselja, kojima je dosta bilo da im vrane odozgor seru po automobilima na parkiralištu, i sad su se, skupa s djecom, oduševljeno okupili na igralištu, da gledaju to uništavanje ptičjih zavičaja. Očaj mi je zastao u grlu, htio sam da vičem, da sprečavam ljude u njihovom bezumnom poslu, htio sam im reći da je to što čine zločin, ali ne iz nekih naročito uzvišenih humanističkih, franciskansko-kršćanskih, ekoloških razloga, nego je to zločin protiv nas koji nismo vrane, ubojstvo koje ti radnici provode nad samima sobom, htio sam okupljenim ljudima reći da djeci svojoj zaklone oči, da ne gledaju jer bi mogla vrlo ružno sanjati i nikad se ne izvući iz svojih snova, ali umjesto da išta kažem, ja sam pobjegao, u strahu od prevelikog isticanja, a onda i od toga da netko ne pomisli da sam lud. A zapravo se tu radilo samo o nedostatku imaginacije kod tih ljudi. Ili o neosviještenom šovinizmu, proizašlom iz uvjerenja da su vrane niža bića od nas? Kako niže biće može biti netko čiji dom biva stvaran na isti način na koji su stvarani naši domovi? Kada bića protjerujete iz njihovih domovina i zavičaja, kada im rušite domove i pustošite brloge i legla, kada uništavate te sitne predmete koje su oko sebe rasporedili da ih štite i da ih kao pojedince čine drukčijim od ostalih bića njihove vrste, vi činite strašan zločin, a ta bića okrećete protiv sebe, dovodite ih do krajnjih konsekvenci njihova očaja, pretvarate ih u teroriste, u bombaše samoubojice. I dosta, nije prošlo mjesec-dva, kada su se po naselju raširile priče, koje su na kraju dospjele i do novina, o tome kako su vrane počele napadati ljude. Iz čista mira, govorili su svjedoci, bez ikakva razloga, pisali su novinari, dok je ornitolog u televizijskoj emisiji nešto razložnije primijetio da su ptice vjerojatno nečim uznemirene, nakon čega je iznio nekoliko uglavnom krivih pretpostavki. Poželio sam tada napisati novinsku kolumnu o onom što se doista zbivalo, htio sam posvjedočiti u korist vrana, ali ni to na kraju nisam učinio. Ljudi su uglavnom nedokazivi.
Ali da, ti predmeti koje sam dovlačio u svoj stan sprečavali su me da odem kada je otpočela hajka na moj zagrebački roman, koja se, naravno, istoga časa prevara u hajku na moj zagrebački dom. Najupečatljivijim mi u tom smislu ostaje prilog hajci čuvenog urednika i prevoditelja Zlatka Crnkovića. “Jerga, Jerga, daleko ti lijepa čerga” sročio je, sve sa rimom, svoj dvanaesterac taj ljepoduh hrvatske kulture.
Predmeti kojih se u međuvremenu, u dvije i pol godine moga stanovanja, oko mene nakupilo još uvijek bi mogli stati u jedan možda malo veći kombi: desetak kutija s knjigama više, nešto posuđa, nekoliko kutija sa cedeovima i devedeovima, isto toliko kutija s kojekakvom papirnom dokumentacijom, odjeća i obuća, posteljina, novi televizor, novi krevet, onaj smiješni ormarić koji se rastvara u radni stol, a uza sve to još i nešto malo Aninih stvari, koje su se posve prirodno izmiješale s mojima, jer više nije postojao razlog da među stvarima postoje granice. Mogli smo, dakle, nas dvoje, nakon zbivanja s “Rutom Tannenbaum”, lijepo spakirati stvari i negdje se odseliti. Oboje smo tek navršili četrdeset, a vremena nipošto nisu bila loša za novi početak, ovaj put pod drukčijim uvjetima. Stan ne bismo prodali nego bismo ga iznajmili, pa bismo negdje daleko ubirali kirijicu.
Ali stvari, ali stvari… Šta radimo sa stvarima kada ih selimo? Trebali bismo razmontirati brlog i onda ga, predmet po predmet, montirati na drugome mjestu. A to ne ide tako, jer i mrtvi predmeti ovise o kontekstu, pa ih nije lako premještati.
U to vrijeme kada se moj roman o Zagrebu pretvara u roman o romanu, pa u roman romana o romanu i roman o romanu romana o romanu, na krajnjem zapadnome zidu stana, iznad televizora, slika je Alema Ćurina. Objavljena u rujnu 2023, kao ilustracija u Feral Tribuneu, slika prikazuje Manhattan i Blizance, srušene u terorističkom napadu 11. rujna 2001. Iza, na nebu je golemi natpis Allende. A ll u Allendeovom prezimenu ta su dva nebodera. Dana 11. rujna 1973. general naci-fašističkih svjetonazora Augusto Pinochet je, uz američku logističku pomoć i pod rukovodstvom CIA-e, u vojnom udaru s vlasti zbacio i likvidirao demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea. U središtu jednostavne grafičke igre, nastale u poetici agitacijskog dizajna i novinske ilustracije, dosjetka je koja se od tolikih drugih dosjetki, kojih su u to vrijeme bile pune novine i na kojima se, recimo, zasniva advertajzing industrija, razlikuje po tome što djeluje savršeno logično i sveprisutno, kao da je postojala i prije nego što je se Ćurin dosjetio. To onda više i nije dosjetka, nego je istina o riječima i stvarima, koja biva u oku i glavi promatrača, ali je on nije osvijestio. Kao savršena rima, koja je na vrh jezika još od nastanka riječi, ali nikoga, sve do genijalnog pjesnika, tko bi je s tog vrha spustio u govor i u stih.
Istog dana Alemu sam poslao sms poruku da želim kupiti tu sliku. Odmah se javio: može, govori mi, cijena 1000 eura. Nije to 2003. bilo malo novca, a možda nije ni danas, ali cijena je bila prijateljska. Nekoliko tjedana kasnije isporučio mi je dvije slike, obje na isti način uokvirene, pod staklom i s propisnim bijelim obrubom – ili, kako se ono kaže, paspartuom – uz tog Allendea i sliku koja je deset godina ranije u Nedjeljnoj Dalmaciji objavljena kao ilustracija uz moju priču „Saksofonist”. Saksofon s kokošjim nogama, ili nogama neke prethistorijske čaplje i piskom koji se pretvara u kljun, trči niz nekakav postapokaliptični predio, u čijoj se pozadini, tamo negdje daleko, vide obrisi gradića koji podsjeća na Motovun, a nebom, u pravilnoj formaciji, leti jato divljih gusaka.
Te dvije slike u vrijeme sveopće hajke na roman “Ruta Tannenbaum”, tokom koje sam od hajkača u tjedniku Nacional i na Hrvatskoj radioteleviziji oglašen kao antisemit, protuhrvat, sarajevska pobjegulja, nezahvalnik koji sere po zemlji koja ga je prihvatila i – kako je to suptilno pjesnički iznio Zlatko Crnković – crni Ciganin, čijoj čergi želimo da pođe što dalje od nas, vise na bijelom zidu na vrh Jelinekova tornja, u stanu s pogledom na panonsku ravnicu i na brijeg jakuševačkog gradskog deponija. Njihovo mjesto na tom zidu moje je mjesto u Zagrebu, koje ne mogu zamijeniti za neko drugo mjesto u Bankoku i Santiago de Chileu, onako kako sam Sepetarevac zamijenio Novim Zagrebom. Premda, možda, postoji vjerovanje da bi onaj tko je jednom otišao mogao otići i drugi put, i da bi se lakše razvezao, oslobodio balasta i otišao nego netko tko prvi put odlazi, istina je malo drukčija. Ni sa Sepetarevca nikad ne bih otišao da sam u trenutku odlaska imao svijest o tome da odlazim. A odavde ne mogu ići, jer znam kako to biva i u što se to pretvaramo kada idemo.
U vrijeme kada je Alem Ćurin radio ilustracije za moje priče u Nedjeljnoj Dalmaciji, koje će kasnije ući u knjige “Sarajevski marlboro” i “Karivani”, u tim novinama nije bilo kolora. Dok se Slobodna Dalmacija štampala u suodnosu crne i crvene, kao temeljnih tipografskih boja, Nedjeljna je bila crna i plava. I, naravno, Alemove su ilustracije bile crno-bijele. Izrađivao ih je ručno, perom, kistom, tušem i onim običnim bijelim korektorom. Oni koji pamte epohu pisaćih strojeva, pelir ili bankpost papira koji se mehaničkim valjkom uvlači u stroj, vrpcu na malenom koloturu, umočenu u crnu ili modru tintu, indigo papir za kopiranje, i inu infrastrukturu i sitnu galanteriju pisaćega stroja, ili šrajbmašine kako su još uvijek znali reći pojedini sarajevski umirovljeni činovnici, ti se sigurno sjećaju plastičnih bočica s navrnutim čepom, koji se pretvarao u kist. U bočicama bila je gusta bijela tekućina, kojom su se premazivala krivo otisnuta slova, preko kojih bi se, pošto se premaz stvrdne, odštampalo pravo slovo. Na obje Alemove slike na mom zidu, onoj iz 1993. i onoj iz 2003., postoje intervencije i ispravke, načinjene korektorom za pisaći stroj. Crteži su direrovski precizni, autor je bio jedan od najboljih crtača našega svijeta, njegova je linija neporeciva kao Božja riječ i uredna onoliko koliko uredno može biti ono što je ljudsko. Nacrtani su na najkvalitetnijem papiru, onom na koji je crtač bio naviknut i na kojem se osjećao onako kako se ja u svojim prozama osjećam na Sepetarevcu; nacrtani su ti crteži na papiru načinjenom od Alemove kože, tušem, te crnim i sivim temperama načinjenim od Alemove krvi, i sve je na njima neporecivo na način na koji je neporeciv Kniferov meandar, premda je stvoreno radom mašte koja je u svakom smislu bila nadstvarna, kao što nadstvarna jest ta tragična ratna ptica u obliku saksofona, koja bježi niz polja domovine, niz Panoniju ravnu, dok svud naokolo šire se eksplozije, samo jedno čini izuzetak od te sveopće i virtuozne alemovske preciznosti: greške koje se ispravljaju najobičnijim bijelim korektorom za pisaći stroj!
Postoji, naravno, praktično objašnjenje: on je svoje slike izrađivao da bi kao novinske ilustracije bile multiplicirane u nekoliko desetaka tisuća primjeraka. Debeli i neravni premaz korektora u štampi biva nevidljiv. Nestaje razlike koja postoji između bjeline papira i bjeline premaza. Sve bijele boje u tisku se preobražavaju u jednu istu, sivo-bijelu boju jednokratnog papira novinske svakodnevice. Dok sve crne i sive boje ostaju vidljive i prepoznatljive. U njima sve je bogatstvo ekspresije umjetnikove duše. U tim crnim i sivim bojama potencijal je svake velike umjetnosti, književne i grafičke. A novine su onaj prostor općeljudskoga i običnoga koji se prostire između riječi i slike, između književnog djela i crteža rukom. Kako novine svaki dan izlaze, taj prostor nije sažimajući, niti u njemu biva samo ono što je važno ili karakteristično, nego bi novine trebale obuhvatiti cjelinu svega javnog. Za razliku od pisca, novinar ne teži za tim da bude genij pa da ispripovijeda ono što nikad prije nije iskazano. Novinar bi trebao ispripovijedati ono što biva svakodnevno. Ali kako se naša raspoloženja mijenjaju, i kako se civilizacija ljudi kroz vrijeme mijenja, mijenja se i čovjekov doživljaj onoga što je u nekoj epohi važno ili karakteristično. I onda po novinskim dokumentacijama tragamo za trenucima koji su suvremenicima promakli.
Dok je bijelim korektorom unosio ispravke na svoje slike, Alem Ćurin zamišljao ih je kao novinske ilustracije. Međutim, izrađivao ih je onako kako drugi ilustratori više ne rade, kao slike. I sve je tu kao na slikama, osim intervencija korektorom. Kada je svoje radove prodavao, ili kada bi ih u posebnim prilikama poklanjao, obično ih je prethodno sam nosio kod uramljivača. (Umjetnici ne vole kada nemušta publika prtlja po njihovim radovima.) I tako bi slika zadobila svoj konačni kontekst, pa bi se nešto što je već odštampano u nekoliko desetaka tisuća kopija vraćalo k svom jedinom i jedinstvenom primjerku, pa postajalo original.
Na tom originalu intervencije korektorom djeluju neuredno. Da je slika drukčije nastajala, njih sigurno ne bi bilo. Te su intervencije u suprotnosti s Alemovim crtačkim stilom i načinom. U suprotnosti su s njegovom preciznošću i urednošću. S njegovom ljudskom naravi. Ali bez njih, bez intervencija korektorom, te slike ne bi bile originali. I ne bi bile dovršene. Ne bi, na kraju krajeva, bile istinite, jer ne bi bio vidljiv put njihova nastanka. Ne bi postojala slika u slici, ne bi bilo priče u priči. A bez toga nema ni umjetnosti Alema Ćurina. Na onoj slici izbezumljenog saksofona, te nemoćne ptičurine, koja bježi niz ravna polja Panonije, koja upravo sada kroz prozor gledam, druga je slika, ona koja nastaje u glavi čitatelja priče “Saksofonist”. A ta priča, jedna od najistinitijih u “Sarajevskom marlboru”, posvećena je sarajevskom muzičaru, alternativcu i punkeru, bivšem dečku N.V., koja se s njime razišla da bi postala moja djevojka. Ona je, N.V., glavni, premda većim dijelom nevidljivi lik, “Sarajevskog marlbora”. Taj mladić, saksofonist u najvažnijem alternativnom bandu glazbene povijesti, zvao se Goran, i poginuo je braneći Sarajevo. Ta slika u slici, ta priča u priči, taj vrlo složeni sustav uslikavanja i upričavanja različitih svjetova i života, dokumentarne istine i najnevjerojatnije vizualne, likovne i narativne mašte, sve to čini umjetnost Alema Ćurina. Za koju je bijeli korektor važan i kao tehničko sredstvo, i kao putokaz kroz djelo, i kao onaj mikrofon koji se pojavi u kadru nekoga starog filma, da nas upozori kako je život iluzija, s prolazom u novu iluziju.
O drugoj godišnjici onoga 11. rujna, kada su se islamistički teroristi, nekadašnji zlatni dečki američke ekspoziture u Saudijskoj Arabiji, zabili u nebodere na Manhattanu, nije postojala svijest o prethodnom, vremenski vrlo bliskom, povijesnom smislu tog datuma u kalendarima. Amerika je bila okupana samosažaljenjem, snimali su se filmovi o September Elevenu, u kojima su muslimani prikazivani kao divlji đavoli, pisali su se romani, sentimentalno-žalobni, a svijet je, Europa pogotovu, prilazio Americi kao da dolazi na karmine, nanovo su se i nanovo prepošiljali telegrami sućuti, kao da i sućutnik i ožalošćeni pate od teške senilije. U isto vrijeme tekli su potoci i rijeke krvi u Iraku i Afganistanu, kojom se Amerika pojila, bivajući pritom sve žednija i žednija, kao da more pije. Okolnost da se jednoga prethodnog 11. rujna zločin već bio dogodio, i da je taj zločin bio jednako krvav i nasumičan, i da se nije u svojoj biti razlikovao od zločina na Manhattanu, nije ni na koji način mogla biti osviještena. Ideja da su Sjedinjene Američke Države i Henry Kissinger, tadašnji državni tajnik, bili glavni sponzori, organizatori i logistička podrška terorističkom napadu tog 11. rujna 1973. u Santiago de Chileu, te glavni pokrovitelji fašističke vlasti koja će u Čileu potrajati sljedeća skoro dva desetljeća – ili sve dok u ljeto 2000. bivšem diktatoru ne bude ukinut diplomatskim imunitet – u glavama svijeta djelovala je nemoguće, ili posve fantastično. Da je datum događaja bio neki drugi, a ne baš taj 11. rujan, još bismo nekako o tome mogli misliti, i mogli bismo se, možda, u to uživjeti.
Alem je, međutim, izradio svoju sliku, u čijem lijevom uglu je, tačno ispod Bruklinskog mosta, i mali Allendeov portret, s nakanom da je objavi u novinama i da je tako umnoži u nekoliko desetina tisuća primjeraka. U toj slici, ali samo na prvi pogled, postoji nešto gotovo nećurinovsko, nešto što je izvan njegove divlje dokumentarno-nadrealistične mašte. To je, valjda, jedina njegova slika na kojoj nema ničega što u sirovoj i surovoj, mehanički shvaćenoj stvarnosti nije upravo onakvo kakvim ga je on nacrtao ili naslikao. Nema čekića koji naokolo marširaju, cipele koja izbezumljena viče, Titanica koji izrasta iz Tuđmanove glave, saksofona koji bježi niz ravna polja domovine. Sve je tu kao precrtano iz objektivne stvarnosti, i brojevi uvrh slike: 11.09.1973. i 11.09.2003. i slova A i ende. Samo su, umjesto dva l, dva u stvarnosti srušena njujorška nebodera. Ono što se u drugim Alemovim radovima doživljava kao čin mašte, na ovoj je slici čin gole stvarnosti. I to one stvarnosti koja nam se u povodu September Elevena čini nepojmljivom.
Ali ni tu nije bio kraj. Kao što sam već ispričao, istoga dana kada su izašle novine u kojima je slika umnožena u nekoliko desetina tisuća primjeraka, telefonirao sam Alemu i dogovorio kupnju slike. Tisuću eura, rekao je. Dogovoreno, odgovorio sam. Nije to bilo malo, ali nitko nije pomislio ni da je mnogo. Dva dana nakon toga, umjetniku je zvonio telefon, kustos iz njujorške MoMe, koji je nekim slučajem upravo bio na proputovanju, preko splitskog je povjesničara umjetnosti, zajedničkog našeg prijatelja, poželio da otkupi sliku. E šteta!, odgovorio je na ponudu Alem, sliku sam već prodao. Nije mu na um palo da se predomisli, pa ni da me nazove i ispriča mi što se dogodilo, nakon čega bih mu ja sam rekao da je svakako bolje da slika ode u MoMu, makar tamo i ne ugledala svjetlo dana, nego da visi na mom zidu, gdje ću je samo ja svakodnevno gledati. Ne znam, niti ću ikad doznati je li ga grizlo u duši, je li barem malo posumnjao u ono što čini, dok je preuzimao slike kod uramljivača i slao mi ih u Zagreb. Da sam ga o tome ispitivao, ne bi mi rekao istinu. Jer o tome se istina i ne može reći.
I dok te dvije slike vise na mojim zagrebačkim i hrvatskim zidovima, najprije na jednom, a onda na drugom – ali samo mojem! – zidu, one gotovo nemogućim čine moj odlazak. Te dvije slike Alema Ćurina moje su ukorjenjenje. O čavlićima o kojima one vise, visim i ja. Njihovo preseljenje teško je izvedivo zato što se s premještanjem ljudi i stvari mijenja njihov kontekst. Mijenjaju im se pripovijesti, a samim tim se mijenjaju i sjećanja.
Jedanaestoga rujna 1973. bio je utorak, i ja sam već deveti dan bio učenik drugoga dva razreda Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, kod učiteljice Aide Alibegović. Prvi sam razred završio u Drveniku, a ovo je bilo moje prvo veliko životno preseljenje. Jezik koji sam učio kod učiteljice Nade Kostanić, u maloj područnoj školi u Donjoj vali, nije bio jezik kojim se govorilo i pisalo u velikoj školi u Sarajevu. U Drveniku bi nas u učionici bivalo osam: četvero nas iz prvog razreda u dvije klupe do zida, i četvero starijih iz drugog razreda u dvije klupe do prozora. U novoj nas je školi, u drugome dva razredu, bilo trideset i pet. Osim jezika, čije su male razlike ostavljale krupne posljedice, razlika je bila i u slovima. Neka su pisana slova u Sarajevu, naprimjer velika pisana K, L, N, a naročito malo pisano r, razlikovala su se od pisanih slova u Drveniku. Ono što sam već bio naučio kao ispravno, učiteljica je crvenom kemijskom olovkom podvlačila kao pogrešno. Riječi koje sam izgovarao – rajčica, vrhnje, općina – izazvale bi smijeh cijeloga razreda. Djeca se vole, onako svi zajedno, smijati pojedincu. Tako se osjećaju sigurnije i to im koristi u životu. Riječi koje sam izgovarao nisu bile pogrešne, kao što su pogrešna bila slova koja sam pisao. Ali bile su neuobičajene, što je gore nego da su pogrešne. Neuobičajene riječi pojedinca izdvajaju iz grupe, a ja se u rujnu 1973, s navršenih sedam godina, nisam želio izdvajati. Takve riječi uzrokuju cjeloživotne probleme, česte selidbe, reviziju sjećanja i gubitak stvari. Zbog takvih riječi u životu tako važna biva crna punkerska kožna jakna i na njoj maleni oltarski džep na šuštu, u kojem zajedno s tobom seli tih nekoliko uvijek istih stvarčice. Takve riječi, neuobičajene riječi, čovjeka predodređuju za nešto što u početku nije bio njegov izbor, a što mu na kraju biva sudbina. Takve riječi, neubičajene riječi, stvarni su uzrok onoga što ljubazni zagrebački pjesnik slaže u svoj hrvatski dvanaesterac: “Jerga, Jerga, daleko ti lijepa čerga”.
Što mi se sve dogodilo u tom prvom tjednu – ili, kako se to u ovoj školi kaže: u toj prvoj sedmici! – škole, kako je prošao prvi vikend, i kakav mi je u školi bio novi ponedjeljak, ja to, na žalost, više ne znam. Muka s pamćenjem je u tome što ne samo da ne pamtimo životne trenutke po njihovoj važnosti, nego ni ne znamo što će nam jednom postati važno. A taj prvi tjedan moga sarajevskog školovanja važan je jer nakon njega, već sljedećeg utorka, slijedi 11. rujna 1973. I važan je zato što je ta selidba iz Drvenika u Sarajevo, i iz drveničke u sarajevsku školu, model budućih mojih selidbi. Trag crvene kemijske na mojim prvim domaćim zadaćama – i to je razlika: u Drveniku bih na sredini reda, pisanim slovima, počevši s velikim pisanim D, trebao napisati „Domaći rad”, a u Sarajevu trebam napisati “Domaća zadaća” – crveno podvučena moja u Drveniku naučena slova, crveno podvučeno i moje “Domaći rad”, najava su onog što će nastupiti kad u Zagrebu kupim svoj stan i kada povjerujem da je ovo tu sad moje. Već sam kao sedmogodišnji dječak znao da je sve to oko mene pogrešno, da ne može biti da su neispravna slova koja sam naučio u Drveniku, a da su rajčica i vrhnje smiješni u odnosu na paradajz i pavlaku. Ali tada sam bio u strahu, nikoga nije bilo da me zaštiti, osjećao sam se kao ilegalac, ili kao netko za koga svi vjeruju da svjesno griješi, a on to ne čini svjesno, nego je naprosto takav, i sve sam činio da se prilagodim i da se što prije izjednačim s okolinom i da se pretvorim u druge. Ali to nije išlo: njima je, toj bezobličnoj skupini od trideset i pet đaka drugoga dva razreda – bilo ih je više nego što je bilo učenika u cijeloj našoj drveničkoj školi – trebao netko čijim će se pogrešnim riječima smijati. Mnogo godina kasnije, po preseljenju sa Sepetarevca u Zagreb, a onda i po useljenju u moj vlastiti stan, moj gnjev i otpor, primjerice prema onima koji će povesti hajku na „Rutu Tannenbaum”, ustvari će se ticati nečega što sam prešućivao svojim drugaricama i drugovima u drugome dva razredu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, na Mejtašu, ticat će se moga očajničkog i na kraju posve neuspjelog pokušaja da im se prilagodim. Prezir koji i danas osjećam prema Zlatku Crnkoviću, nesumnjivome zaslužniku i besmrtniku hrvatske kulture i književnosti, tiče se one nepregledne razredne mase koja se smije mojim riječima i izgovoru. U njemu sam, onako starom i vekivečnom, gospodstvenom i uznositom, uvjerenom Hrvatu spremnom da se istoga časa proglasi za Židova čim mu netko opsuje majku, i da tom huliganu uzvrati optužbom za antisemitizam, prepoznavao to nepregledno more svojih vršnjaka, predvođenih učiteljicom Aidom Alibegović, pred kojima sam bio nemoćan, poražen i u baš svakoj prilici ponižen, jer im se nisam umio prilagoditi, pa koliko god bih govorio i pisao paradajz i pavlaka, u mojim se riječima čulo rajčica i vrhnje. Nevjerojatno je, zapravo, koliko sam kao zreo čovjek bio nesposoban da u tome što mi se događalo vidim išta osim onoga što sam doživio kada sam u Sarajevu polazio u školu. A opet sam se trudio, pokušavao sam da u sebi pronađen neku odraslu grešku, ili da u tim ljudima koji su mi naokolo prijetili i zapitkivali me javno ili onako huljski – u pismima i elektronskim porukama, kada ću već jednom prestati da svojom prisutnošću prljam Zagreb i Hrvatsku, vidim nešto sasvim novo, nekoga tko neće biti poput trideset i četvero mojih razrednih drugarica i drugova. Ali uzalud, kao da mi se mašta zakovala na to jedno vrijeme i u jednu, istina dugu i mučnu situaciju, u kojoj mi se glasno smiju zbog rajčice i vrhnja, i u kojoj su moji K, L, N, r pogrešni, tako da ih učiteljica podvlači crvenom kemijskom, i zbog njih smanjuje ocjenu mom sastavu iz predmeta koji više nije hrvatski ili srpski jezik, nego se sad zove srpskohrvatsko/hrvatskosrpski.
I dok sam tako, zakovane mašte, Zlatku Crnkoviću i bezimenoj krdu golemih sivih štakora, koji su nakon objavljivanja “Rute Tannenbaum” iskakali iz mraka pa mi grizli petne tetive, odgovarao na način na koji nikad nisam učiteljici Aidi i razrednim drugaricama i drugovima iz drugoga dva, zapravo sam pun nekoga vječnog i nesmirenog očaja ponovo ispisivao ono svoje K, L, N, r, i izgovarao rajčica i vrhnje.
I onda je u utorak, 11. rujna 1973. na radiju i televiziji objavljeno da su vojne postrojbe pod zapovjedništvom generala Pinocheta topovima i navođenim raketama zasule Palacio de la Moneda, predsjedničku palaču u Santiago de Chileu, i da je predsjednik Salvador Allende vjerojatno ubijen. Tu napokon nešto izranja iz magmom zatrpane memorije, i iz prethodnih uzaludnih nastojanja da se rekonstruira prvi tjedan škole u drugom dva razredu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, na Banjskom brijegu, na Mejtašu, u Sarajevu. Jasno pamtim ekran crnobijelog televizora na Sepetarevcu, pogled s kauča, i fotografske prizore bombardirane palače. Pamtim Allendeovu sliku s vojničkim šljemom na glavi i pogledom negdje u visine. I pamtim iz te večeri uzbuđeni glas dopisnika Tanjuga odnekud iz Latinske Amerike, možda baš iz Santiaga, koji izvještava o događajima, i pamtim lice Augusta Pinocheta, hladno i nepomično, lice čovjeka u uniformi i pod šapkom, sakriveno neprobojnim tamnim naočalama. Ono što će se dalje događati i što na Sepetarevac stiže preko televizijskih slika, novinskih članaka i fotografija iz Oslobođenja na koje smo pretplaćeni, pa u rukama držim ispresavijane novine, mokre od jutarnje rose i inja, i od tiskarskih boja crne i plave – Oslobođenje tih se godina radnim danima štampa u toj kombinaciji boja, a samo je nedjeljom crno-crveno – dio je mitološke konstrukcije puča i diktature fašističke vojne hunte, koja je potom uslijedila u Čileu. Taj mit jedan je od dugog niza nikad katalogiziranih mitova iz kojih se djetinjstvo dalje razvijalo i koji svi zajedno tvore opis ličnosti i romanesknu biografiju pripovjedača i glavnog junaka, a koja bi, ako bi ikad bila napisana, morala biti uznemirujuće ambiciozna knjiga, žanrovski postavljena između Joyceova “Uliksa” i romaneskne epopeje Uwea Johnsona “Jahrestage: Aus dem Leben von Gesine Cresspahl”. Takva bi knjiga, vjerojatno, imala dvije-tri tisuće stranica, iziskivala bi silan, možda i samoubilački mentalni i emocionalni angažman, ali je ugodno sanjariti o njoj. A onda je u snu čitati s unutarnje strane čeone kosti.
Drugi će put, godine 2001, 11. rujna ponovo biti utorak. U sjećanjima ovako to biva: jutro je u Kopernikovoj 5, u tom stanu u kojem sam proveo posljednje godine prije zagrebačkog ukorjenjenja, žena s kojom sam živio zastala je u prolazu s lijeve strane televizora, a ja sam, sjedeći na otomanu, sa stolića pred sobom uzeo daljinski i uključio televizor. To sam učinio jasno osjetivši da se nešto događa. Naprosto sam znao, i ona je znala, da nastupa apokalipsa, premeću se svijet i kosmos, i u tom premetanju za koje se ne može znati kakvo je, dobro ili zlo, kao što se ni za apokalipsu zapravo ne zna što iza nje slijedi, valjalo bi uključiti televizor i provjeriti što se događa. Trebalo bi uloviti slijed događaja, priključiti se onom neizbježnom, učiniti to po vlastitoj volji, jer ionako će sve isto poteći i bez našega pristanka. Na ekranu pojavila se slika, prizori Manhattana, upravo onog dijela grada u kojem ću u jednom hotelu iznad Tritity Church, ili Crkve svetoga Trojstva, na proljeće 2024. proživjeti šest dana života. Premda je u gornjem desnom uglu bio znak Hrvatske radiotelevizije, glas koji se čuo govorio je engleski. Nije bilo prijevoda. A taj glas nije zvučao kao da pripada televizijskom novinaru, reporteru ili političaru. Bio je to obični i vrlo uznemireni ljudski glas. Glas upravo probuđenog. Glas oca čije se dijete za doručkom igralo nožićem za maslac, pa porezalo prst. Glas koji ne pripada javnosti, privatni glas koji izaziva strah kada ga čuju milijuni ljudi. Taj glas govorio je da mu nije jasno što se događa, da su se još negdje dogodile eksplozije, da mu je maloprije zvonio telefon i da mu se javlja majka iz Ohaja…
Tako to iz nekog razloga izgleda u sjećanju. Mogao bih se zakleti da je bilo jutro i da sam kraće od pola sata bio budan prije nego što me je neka nepoznata sila navela da uzmem daljinski sa stola i da uključim televizor. Znam i to da je moja partnerica osjetila istu stvar. Jutarnjost ovoga događaja možda je i najvažniji detalj u cijeloj priči. Apokalipsa započinje s jutrom. U mom je iskustvu uvijek tako. Rat je u Sarajevu započeo ujutro 5. travnja 1992: budeći se čuo sam prvu daleku eksploziju i mitraljeske rafale kako međusobno razgovaraju; tada sam znao da započinje nešto što je različito od svega što je ranije bilo, nešto što istovremeno mijenja i prošlost, skupa sa svim mojim sjećanjima. Započinje jutarnja apokalipsa. Isto tako, dvadeset godina ranije, ujutro 4. rujna 1972, probuđen sam u sedam ujutro, prvi dan je škole, u strahu sam jer nisam još uvijek naučio vezati cipele, i taj strah donekle ipak poništava osjećaj da započinje nešto čega nikada ranije nije bilo i što nikada neće prestati. Započinje jutarnja apokalipsa.
U zbilji, međutim, 11. rujna 2001, u vrijeme kada sam uzeo daljinac i uključio televizor, nije bilo jutro. Bilo je kasno popodne. Skoro je već prošao dan, a jutro je u New Yorku. Šest sati je vremenske razlike, koja će se protokom vremena izgubiti. Dvadeset i pet godina kasnije zagrebačko i njujorško jutro bivaju isto, u skladu sa činjenicom da apokalipsa uvijek započinje jutrom. Kao u onoj dalmatinskoj pjesmi, apokaliptičnoj uspavanki, u kojoj će se spomenuti jutro Sudnjeg dana. Vremenske je razlike možda nestalo, jer je priča o 11. rujnu 2001. toliko puta ponovljena, inscenirana i odigrana u nekoliko desetina različitih verzija: dokumentarnih, igranih, književnih, filmskih, i u tom su se ponavljanju naša sjećanja susretala s interpretacijom događaja. Interpretacija je redovito bivala nalik onome čega se sjećamo, ali nikad posve ista. Ali ono što se ponavlja će nadrasti to što se dogodilo samo jednom, svojom će učestalošću nadistiniti i samu istinu čovjekova života, pa će se tako zagrebačko vrijeme izjednačiti s njujorškim. I to sravnjivanje u sjećanju popodneva s jutrom tim je zanimljivije, jer se svega drugog sjećam. Tačnije, sjećam se tog stana na trinaestom katu u Kopernikovoj 5, sjećam se rasporeda stvari u prostoriji, a naročito se jasno sjećam svih mirisa tog trenutka, 11. rujna 2001, kada se rastvorila slika na ekranu i kada se čuo glas koji govori engleski, premda smo na prvom programu domaće televizije, i koji zvuči kao nečiji privatni glas, glas čovjeka koji nema svijest o tome da je ispred njega mikrofon ili da upravo obavlja neki posao. Svega se, kažem, mogu sjetiti u toj sobi s pogledom na postaju gradskog autobusa na Ukrajinskoj ulici i na krošnje ispred malenog caffea, pamtim većinu onog što se zbivalo u sljedećih nekoliko sati, dio onog što sam govorio i što mi je ona govorila, samo što u tom sjećanju blijedi pomalo njen lik, tako da mi se na trenutke učini da to i nije ona, žena s kojom sam tada živio, nego da je to Ana, i da s njom, s Anom, razgovaram o onom što se upravo dogodilo. Taj kvar u sjećanju, iz kojeg s vremenom blijedi stvarna osoba, ona koja se tu doista zatekla 11. rujna 2001, a pojavljuje se ona koje tu nije bilo, koja nikad nije ušla u stan na trinaestom katu Kopernikove broj 5, u prirodi je svakog pamćenja. Sjećanja su, ako u njima doista ima istine, ako nisu puki konstrukt i izmišljotina s kakvom se svjedoči na sudu, izmaknuta iz stvarnosti. Sjećanja su fikcija, koja nastaje nehotično, po logici po kojoj nastaje priča. A ona je, priča, vjeran odraz čovjekove naravi.
U ovoj priči o 11. rujnu 2001. upisano je nevjerovanje moje da je postojalo vrijeme u mome drugom životu, onom koji se odvio u Zagrebu, u kojem nije bilo Ane. I onda ona u sjećanju zauzima mjesto koje je druga žena imala u stvarnosti. Tako priča o 11. rujnu 2001, o toj apokalipsi koju doživljavam ispred televizijskog ekrana u Kopernikovoj 5, biva ljubavna priča. Ljubavna apokalipsa. Doista, hoće li tog posljednjeg dana čovječanstva biti ljubavi?
Sve to, dakle, sadrži slika Alema Ćurina, koju sam od njega kupio o dvogodišnjici terorističkih napada na New York, a koja bi, da nisam bio tako brz ili da Alem nije bio tako čestit, danas bila u vlasništvu njujorške MoMe ili njezina neimenovanog kustosa, to nije do kraja jasno. Oko nje i slike trkaćeg saksofona, koju sam od Alema dobio na dar, te oko ulja na platnu Affana Ramića, koje prikazuje Dubrovnik, i trećesiječanjske Murtićeve grafike množit će se slike, crteži, grafike i manje skulpture. Množit će se predmeti koji imaju umjetničku vrijednost, koja je često veća od njihove materijalne vrijednosti. Ali važnija su priče koje ti predmeti sadrže, jer su sve one dio neke veće priče, koja čini čovjekov život, njegovu ukorijenjenost i zavičaj.