Rođena je 10. svibnja 1942. Stariji brat Mladen, koji će tih dana primiti vojni poziv da se kao etnički Nijemac javi na vojačenje u jedinice SS-a, poželio je da mu se sestra zove Javorka. S takvim imenom nije mogla biti krštena, nije moglo biti prijavljeno njezino rođenje, pa je pridodano i često štublerovsko ime: Regina.
Imala je šesnaest mjeseci kada je Mladen poginuo.
Okolnosti koje su tada nastupile odredit će do kraja njezin život. Nije bila voljeno dijete. Na njoj se prelomila teška grižnja savjesti majke koja je sina poslala u smrt, ne dopustivši mu da ode u partizane ili dezertira, jer je vjerovala da će u njemačkoj uniformi najprije spasiti glavu. To vjerovanje bilo je ludo, ali uzalud je o tome danas govoriti. Uzalud je o tome bilo govoriti svih onih dana, mjeseci i godina koje su protekle nakon Mladenove smrti.
I uglavnom se nije ni govorilo, nego se šutjelo. Ona je odrastala usred te šutnje.
Njezina majka Olga Rejc, rođena Stubler, bila je pametna žena. Bila je umjetničkog duha, svirala je gitaru, citru, pomalo i violinu. Nakon Mladenove smrti nikad više nije ni zapjevala. Čitala je, uglavnom prozu, i to svakodnevno, cijele biblioteke knjiga, na srpskohrvatskome i njemačkom jeziku. Nitko od nas koji smo je naslijedili nije toliko pročitao. Čitala je brzo, vrlo koncentrirano i halapljivo, u svim okolnostima. I u kuhinji, između dva miješanja kuhačom, nad upravo opranim suđem, dok bi čekala da se kolač ispeče. Čitala je stalno, samo da ne bi morala živjeti ili razmišljati o životu. Iako nije pisala, njezine misli i rečenice tako su se pretvarale u literaturu. Literaturom je liječila grižnju savjesti. Bezuspješno.
Tek rođena djevojčica zauzela je Mladenovo mjesto na svijetu. Njegov djelovodni broj, sudbinu i dah. Bilo je to nepodnošljivo. Zato nije dopuštala da zauzme njegovo mjesto u našemu stanu, u njezinom životu i srcu. Vjerojatno i nije bila toga svjesna dok bi ju istjerivala: iz srca, života, a pomalo i iz stana.
Kako je vrijeme prolazilo, umjesto da rane zacijele, a svi užasi razblaže se blagoslovom zaboravljanja, okolnost Mladenova stradanja bivala je u našem stanu, i u široj familiji, sve prisutnija i življa. Javorka ju je svojim postojanjem podsjećala na to. Ona je bila lice Mladenove smrti. I njezina nemirna i užasnuta savjest. Voljela ju je, bit će, kao što svaka majka voli svoje dijete. I mrzila ju, istovremeno, onom nečovječnom, neopisivom i neizrecivom mržnjom, kakva, na žalost, nije postojala niti u jednom romanu koji je pročitala. Takva mržnja nije postojala u književnosti.
Kada sam već objavio svoje prve knjige, a znao sam kakvome kraju vodi naša obiteljska priča – premda okolnosti nisam mogao zamisliti – pomislio sam da je životnu putanju moje majke moglo skrenuti i promijeniti samo to da je neki veliki romanopisac, neki od onih koje je Olga voljela čitati, Pirandello, Dostojevski, Andrić, Gorki, Tolstoj, Pearl Buck, Flaubert, Bunjin, Hamsun, Crnjanski, Bora Stanković, Zola, Thomas Mann…, napisao roman o majci koja je za sinovljevu ratnu smrt okrivila svoju tek rođenu djevojčicu. Da je taj roman napisan, život moje majke, i njezine majke, ali i moj život, imali bi drukčije tokove. Možda bi drukčije bilo i taj štublerovski porodični finale, pa ne bi bila ni započeta priča o Karlu Stubleru i njegovom doseljenju iz Bosowicza.
Javorka je bila odlična učenica, pohađala je i muzičku školu, učila svirati klavir. Rano postala član SKJ – u ono vrijeme, krajem pedesetih, više je to bilo priključenje društvenoj eliti, nego politička gesta – proglašena je za učenicu generacije u Drugoj gimnaziji, 1961. upisala je medicinu… Taj fakultet nije završila, zastala je na prvoj godini, što je, dvadesetak godina kasnije, u napadima gnjeva, objašnjavala roditeljskom mrzovoljom prema ambiciji da postane liječnica. Možda je i bilo tako, ne znam, ali u toj je okolnosti, kao i u nizu drugih okolnosti, koje su je dovele do toga da na kraju ostane sama i da umire tako, u sobi koja je nekada imala pogled na Trebević, a sad je zaklonjen bijelim zidom novogradnje, nalazila opravdanje za sebe i razlog da se smatra vječnim, doživotnim mučenikom. Umiranje je došlo kao finale – skoro da je rekla: znala sam da će tako biti! – jedne monotone, neotklonjivo žalosne priče, čiji je tok bio zadan onoga trenutka kada je Mladen, usred partizanske zasjede, pokušao pretrčati od jednoga do drugog stoga sijena. Trčao je, jer se tu skrivao sam, a iza drugog stoga skrivali su se njegovi drugovi. Ubili su ga kao zeca, i priča je dalje tekla u jednome smjeru, monotona poput zubobolje, sve do njezine smrti, ili sve do trenutka kada će biti ispričana priča o njezinoj smrti.
Tog ljeta, pod kraj prve godine medicine, zaljubila se i pobjegla od kuće. Tu epizodu saznat ću vrlo kasno, i nikada cijelu. On je bio omladinski političar, srela ga je, vjerojatno, na nekoj konferenciji ili kongresu, na proslavi jubileja revolucije na Zelengori, i povjerovala je da je to prilika se riješi svega onog što ju je tištalo i svega na što se njezin život nesretno nastavljao. I naravno, kako to već biva: grdno je pogriješila.
Prema tom čovjeku nije osjećala ništa, za razliku od svih drugih ljubavi i ljubavnika, za koje je sačuvala vrlo strasne emocije, koje bi iskazivala u priči o njima. Sve što joj se s njima dogodilo, kao da je bilo jučer. Govorila je o njima kao da će se, evo, sad pojaviti, i priča će se nastaviti u trenutku u kojem je jednom zaustavljena, i prema svakome od njih osjećat će isto ono što je osjećala tada. Prema svima isto, osim prema čovjeku koji joj je bio prvi muž.
Nekoliko godina pred rat, bio sam već odavno odrastao kad mi je priznala da je prije mog oca već imala jednoga muža. To mi je imponiralo. Samo tada se moja majka preda mnom zbog nečega sramila. I nije imala baš nikakvog razloga za sram.
Taj bijeg od kuće mržnju je učinio dubljom.
Ne samo da se Olga naljutila na kćer, nego se ponovila epizoda iz njezina života. Istina, ona nije bježala, nego je kao sedamnaestgodišnjakinja došla ocu i rekla mu da se udaje za nepoznatog čovjeka. Pustio ju je, nije imao izbora, ali je rekao – sad je gotovo, on može drva cijepati na tebi, povratka kući nema – to ju je zaboljelo i obilježilo. Nikada se nije pokušala vratiti, nije imala zašto, ali mu nije mogla zaboraviti to što je rekao da povratka nema. Osim toga, kada je odlazila vjerojatno je bila trudna. Morala je otići, a nije se smjela vratiti.
Javorka se, međutim, vratila nakon malo više od godinu dana. Ali nije došla kući onako kako je otišla, nego se vratila jer više nije imala kamo. Ono što ju je dočekalo, opisivala je martirski samouvjereno, kao kad se majka paloga borca uživi u svoju ulogu, tako da se njezinoj priči nije moglo vjerovati. Ne zato što bi bila netačna, nego zato što je u emociji bila kriva, pa ju se nije moglo slušati. Dok bi pričala, optuživala je majku, a s njom i cijeli svijet.
To što se tako vratila nakon što je jednom bježala, u Olgi je izazvalo bijes i jad, veći nego što se moglo očekivati. Jad se, vjerojatno, ticao činjenice da je njoj bilo zabranjeno da se vrati, makar Franjo na njoj drva cijepao. Jest da on drva na Olgi nije cijepao – bila je uvijek veći autoritet u kući – ali znala je, kroz cijelu svoju mladost, da se ne može vratiti roditeljima i da štublerovski dom za nju više ne postoji. Osjećala se iz njega protjeranom, samo zato što je zatrudnila, ili možda nije ni zatrudnila nego se samo odlučila naprasno udati, i taj osjećaj nikada iz nje neće iščiliti. Ni kada roditelji ostare i sasvim onemoćaju, ni kada umru, i tada će ona znati da postoji mjesto na koje se više ne može vratiti.
Imala je snažnu imaginaciju, vrlo literarnu, i zamišljala je drukčije životne tokove. Uvijek je postojala i barem jedna neostvarena životna prilika, bolja i sretnija od svega što se u zbilji dogodilo. Moralo joj je na um pasti kako bi izgledao njezin život da nije u Doboju srela mladoga željezničara, da se nije zaljubila i pošla s njim, nego da je ostala još koju godinu očeva ljubimica, da nije rano rađala, nego da je započela neki drukčiji život, koji bi, možda, bio više u skladu s njezinom prirodom. Besmrtnost, možda, i ne bi imala smisla, ali isprobavanje različitih mogućnosti unutar istoga ljudskog vijeka, prilika da se vraćamo na početak i pokušamo još jednom, nekim drukčijim putem, to bi za Olgu bilo ostvarenje sna o vječnome životu.
Umjesto toga, nekoliko mjeseci nakon što je oholo pobjegla – kao što je i ona oholo pošla za mladoga željezničara – Javorka je učinila ono što Olgi nije bilo dano: vratila se.
Moja majka imala je tada jedva dvadeset godina.
Njezina majka, moja Nona, navršila je pedeset i sedmu.
Najprije se pokušala zaposliti, ali nije išlo. Zatim je upisala Ekonomski fakultet. Nije bilo ni govora da bi mogla nastaviti studirati medicinu. Nakon svega što je učinila, nije mogla biti doktorica. Doktorima se vjeruje, a njoj se više nije moglo vjerovati. Siguran život za ženu, još i raspuštenicu, bio bi da radi na šalteru.
Tako je to izgledalo Olgi u njezinom gnjevu. A možda je Javorka umislila da tako izgleda njezinoj majci, i od toga je počela graditi svoje samosažaljenje. Kasnije će, početkom osamdesetih, kada Nona počne pobolijevati, a njoj se skrše i posljednje ozbiljne životne ljubavi – iako je jedva bila navršila četrdesetu – za histeričnih napada koji bi se događali, uglavnom, u rana nedjeljna popodneva, među svim optužbama za upropašteni život, bila je i ta da joj Nona nije dopuštala da studira medicinu. Ona bi šutjela i čekala da to prođe. Sve se to događalo negdje oko mene, treskala su vrata soba, moja majka se bacala po podu, čupala si kose – kao dijete – a ja sam, šuteći, uvijek bio na Noninoj strani.
Uskoro je, 1964. srela mog oca. Ne znam kako se to dogodilo, zaboravio sam pitati. Nakon što je umrla, istoga tjedna, kada smo se sa sprovoda vratili u Pulu, sjetio sam se da ne znam kako su se sreli otac i majka.
Dogodilo se to u Ulici Sergijevaca, kod stuba koje vode prema Galeriji Svetih srca, tačno pamtim mjesto, trenutak i osjećaj: kao kad se čovjek sjeti da je kod kuće zaboravio ključeve. I sad će se vratiti po njih. Razlika je samo što više nisam imao koga upitati ono što sam zaboravio. Prije nekoliko dana, dok još nije počela primati kapi morfija, svi odgovori bili su tu – jedan život, i još nekoliko okolnih života, sve se o njima moglo saznati – a sad je gotovo, nema više ničega. I nikoga tko bi mi mogao reći kako su se sreli otac i majka.
Ne mogu opisati što sam tada, u Puli, na Ulici Sergijevaca, osjećao, kada se priča u trenutku zatvorila. Da je osjećaj bio intenzivan kazuje, bit će, to što sam zapamtio mjesto, vrijeme, boju zraka, meteorološke prilike trenutka u kojem sam shvatio da je s pitanjima gotovo.
Otac je četrnaest godina od nje bio stariji. Bio je tridesetšestogodišnjak kada su se sreli, neženja, sin jedinac, s teškom majkom i gadnom porodičnom poviješću. Oca nije imao, odrastao je u minijaturnom sirotinjskom stanu, sa zajedničkim zahodom, koji je bio na hodniku, u Nemanjini čikmi, nekoliko stotina metara od kuće na Sepetarevcu koja će sve do odlaska iz Sarajeva biti moj dom. Bio je odličan učenik, završio je Prvu gimnaziju, diplomirao na Medicinskom fakultetu prije roka, zaposlio se kao demonstrator, pa asistent, radio u bolnici, honorarno obilazio sela po Romaniji, specijalizirao, doktorirao… I sve to, uglavnom, uz ludu, agresivnu majku, i sa zahodom na zajedničkom hodniku, u stanu bez kupaonice.
Otac je, prije nego što će sresti majku, bio heroj socijalističkog rada. Uzoran mladi čovjek, liječnik koji je svojim primjerom dokazivao kako ništa u životu nije nemoguće. Na medicinu su se, uglavnom, sveli njegovi uspjesi u životu. Sve drugo bilo je poraz i žalost, malo sreće, puno straha, srama, jada i pokušaja da se sve ostavi sa strane i da se radnom požrtvovnošću nadoknađuju emocionalni i životni gubici.
Bio je već takav kada ju je sreo.
Pitao sam je više puta, u različitim raspoloženjima i okolnostima tokom trideset i pet godina naših razgovora o ocu, je li ga ikad voljela. Odgovarala je da jest. Ali ne mogu biti siguran da je govorila istinu. Šta je drugo mogla da kaže nego da ga je voljela, a on ju je izdao, izludio, razočarao? Drukčije bi u svojim očima bila preda mnom kriva. A ona nizašto nije htjela da bude kriva.
Ljubav je trajala kratko. Nikada nisu živjeli zajedno. Nalazili su se u gradu, vodio ju je u kino, išla bi katkad s njim na Pale ili na Sokolac, gdje je utorkom i četvrtkom honorarno ordinirao u mjesnim ambulantama. Vozili bi se autobusom, jer on nije imao auto – vozački ispit položit će tek 1975. – a kasno navečer vraćali su se u Sarajevo. Na jednom od tih izleta, u rujnu 1965, začeli su me u Hotelu Panorama na Palama. Umjesto da se po završetku njegovog posla vrate kući, odlučili su da prenoće u Panorami.
U vrijeme moga rođenja njihova veza već se bila raspukla. Brak koji je nabrzinu bio sklopljen, da nitko ne zna ni zašto, u proljeće 1965, raspadao se. Bilo je tehničko pitanje kada će se dogoditi i formalni razvod.
Rođen sam u sarajevskom rodilištu na Jezeru, porod nije bio dramatičan, ali je u rodilji ostao komad placente, koji je nakon nekoliko dana izazvao tešku infekciju. Jedva je preživjela – za ovaj događaj krivila je liječnike, ali i oca koji ih nije dovoljno motivirao da se za nju pobrinu – tako da sam prije navršenog tjedna života prvi put odvojen od majke. Dojila me je, tu u bolnici, nepoznata žena, muslimanka, uz svoju upravo rođenu kćer. Okolnost da je moja dojilja bila muslimanka kasnije će se, u devedesetima, često prepričavati. Kao da nas je, i majku i mene, taj događaj politički određivao u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata, pa smo o njemu oboje govorili s nekim budalastim ponosom.
Nikada tu ženu nisam sreo. Umrla je prije nekoliko godina.
Nakon što sam tada odvojen od majke, jer je u njoj ostala posteljica preko koje me je devet mjeseci nerođenog hranila, više joj se nikada nisam ni vratio. Iz bolnice me je iznijela Nona, donijela me kući i preuzela brigu za mene, koja će neprekinuta trajati sve do njezine smrti. Olga se nije mirila s kćeri – ledeno ju je odbijala od sebe – bila je emocionalno nezainteresirana i za mlađega sina – nikada Dragan nije mogao zamijeniti Mladena – ali dolazak unuka u kuću ju je preporodio. Okupila se oko mene, podizala me i na neki svoj način zaštitila me od entropije koja je rasla i širila se među zidovima našega doma, u zgradi Emilije Heim, a od ljeta 1969. u kući na Sepetarevcu, za koju je ona, sa svojom nemogućnošću da preboli sina i umiri savjest, bila vjerojatno i najzaslužnija. Bio sam izuzet od hladnoće koju je širila oko sebe, i tek ću pred rat i u ratu, te na kraju vrlo intenzivno – u mjesecima pred majčinu smrt, postajati svjestan od čega me je Nona spašavala.
Još dugo je, u bolnici, a zatim i doma, Javorka bolovala. Prva dva mjeseca nije se ni mogla brinuti za mene, a poslije je tražila i nalazila razloge da to ne čini. Bolest, uznemirenost, potraga za poslom, pa polaganje ispita na izvanrednom studiju, svađe s ocem – sve je bilo razlog da me ne uzme iz Noninih ruku. A poslije, s navršenih šest mjeseci, pokazao sam vrlo snažnu, za moj uzrast neočekivanu, vezanost za Nonu i Noneta. Koja se prepričavala u razgovorima uz kafu, govorili su – o kako će pametno biti ovo dijete! – pa se rodbina koja je dolazila da vidi sina prvorođenca smijala toj nelijepoj bebi, koja se ponašala kao odrasli, užasnuta što ne zna jezik, da iskaže ono što želi, pružala ruke samo u jednom pravcu: tamo gdje je Nona.
Iako imam vrlo rana sjećanja, jedva da će proći još pola godine, i ja ću pamtiti neke doživljaje – kako me teta Mirjana u Drveniku uči hodati, kako se gušim komadićem crnoga kruha, kako me Nono nosi u naručju preko mosta na Miljacki, a ja plačem, jer se bojim da ću pasti u rijeku – ne znam zašto sam se utopljenički hvatao za Nonine ruke, i šta me je odbijalo od majke.
Četrdeset godina kasnije, jedne noći kada sam se, za kratkog boravka u Sarajevu, vratio iz grada, dočekala me je budna, samo da mi kaže da joj se srce kidalo što sam tada znao zaplakati čim bih je vidio, i samo sam, rekla je, pogledom tražio Nonu i prema njoj pružao ruke.
Odgovorio sam da su, koliko znam, šestomjesečna djeca još uvijek slijepa, tako da nisam Nonu mogao tražiti pogledom.
– Jesi, jesi! – rekla je – pogledom ili na neki drugi način.
Nisam se osjetio krivim.
Imao sam sedam mjeseci kada su me Nono i Nona odnijeli u Drvenik. Bilo je to krajem studenoga 1966, vrijeme kada Sarajevo pritisnu magla i smog, a Nono se počne gušiti. Godinama je bolovao od srčane astme, asthme cardiale, noću bi ga budio kašalj, gušio se, zraka nigdje nije bilo… Strašna je bila ta njegova bolest, ispunjena strahom koji je, u tih šest godina koliko smo si bili djed i unuk, prenio na mene. Naučio me je strahu, životu sa strahom, odgajanju svoga straha, i tome da u životu nema većega dara od uzdaha punog čistoga noćnog zraka.
Njegova asthma cardiale bila je posljedica srčane slabosti, koja je, možda, bila urođena, možda i stečena. To se u ono vrijeme, šezdesetih godina, još uvijek nije istraživalo, a i da jest, teško bi se unatrag mogao ispratiti životopis Franjinog srca: od Mladenove smrti, i svih Franjinih ratnih strahova zbog petljanja sa slovenskim TIGR-om ili zbog lajavog jezika, koji ga je gonio da govori protiv Hitlera i Pavelića, ali da nakon toga umire od straha da će ga netko prijaviti, preko ratnih godina na onoj najkrvavijoj fronti, na rijeci Piave, kada se spasio padom u talijansko zarobljeništvo, sve do siromašnoga i neurednog bosanskoga djetinjstva, uz oca tešku pijanicu, zbog kojega su obje Franjine sestre skončale mlade, jedna se ubila, druga je svisnula, Bog zna što je istrošilo njegovo srce, tako da više nije moglo dovoljno jako pumpati krv, lijeva klijetka više ne bi mogla istisnuti krv iz plućnih vena, i Nono bi se svake noći gušio.
Liječio ga je otac, i bio je vrlo brižan. Jedino to mu je majka uvijek priznavala: brigu za bolesnike, pa tako i za njezinog oca. Dobro su se razumjeli, njih dvojica, iako su im uloge bile neravnopravne. Iako je liječnik za bolesnika bio autoritet, obojica su, svaki na svoj način, bili slabija strana u braku. Otac se branio od majčinih optužbi, bježao je i sakrivao se od svake odgovornosti, bio je, kako bi to žene govorile, običan slabić. A Nono nije bio u stanju nagovoriti Nonu da Mladena ne puštaju da se javi na poziv za vojačenje, nego da mu traže vezu, koju su mogli naći, kako će pobjeći u šumu, niti ju je kasnije uspio nagovoriti da Mladena pusti da dezertira i da, makar u suludoj avanturi, preko Dubrovnika, bježi prema Englezima. Bio je slab, i zato mu je stradao sin. Da je bio jak, odlučivao bi on, a ne žena mu. Iz te bi joj slabosti, kad sasvim izgubi živce, znao prigovoriti da je Mladena poslala u smrt. Time ne bi rasteretio svoju savjest, ali bi zato nju, s njezinom savješću, ostavljao samu na svijetu i pred Mladenovom smrću.
Moj otac i otac moje majke dobro su se razumjeli. Zato su zajedno igrali preferans. Nono je ocu pomalo puštao na kartama, jer igra inače ne bi bila zanimljiva, budući da je on u preferansu bio skoro nepobjediv. Ozbiljno je, i bez puštanja, mogao igrati samo s trojicom-četvoricom staraca, Židova i Nijemaca, penzionera iz Direkcije željeznica. Asistirao im je njegov najbolji prijatelj Matija Sokolovski, ali on je bio toliko slab da ga je i moj otac katkad pobjeđivao.
Majka je imala drukčiju perspektivu nego ja. Mene priča zanese, mogao bi pričati o Nonetovom kartanju, iako sam mu prisustvovao, vrlo tiho sa strane gledajući, kada sam imao tri, četiri i pet godina. I sjećam se svega. Najprije se sjećam kako sam nijemo, ne izgovarajući ni riječi, jer bi me inače potjerali, navijao za Noneta. On je to, čini mi se, osjećao, pa se trudio više nego inače, pamtio je brojeve na kartama, računao je i na kraju bez gledanja znao kakve tko karte ima u rukama, i uvijek bi pobjeđivao kada sam ja bio tu. Govorili su, kartaškim žargonom, da mu donosim sreću, da bi uz mene mogao postati prvak svijeta u preferansu. Istina je da u tome nije bilo nikakve sreće. Samo je kartaškim genijem nadoknađivao životne gubitke i sve svoje karakterne nedostatke. Nije bio dovoljno jak da se odupre, ali je tako dobro igrao preferans da pobijedi kad god treba. Šteta, jedino, što preferans nema važnije mjesto u životu ljudi.
Majku njegova igra nije zanimala. Ili je tu igru mrzila. Njezin otac prema njoj, za razliku od majke, nije bio hladan. Nije ju odbijao od sebe. Ali dok je kartao, ona mu nije bila važna, nije mogao s njom razgovarati. A sa mnom je mogao. To ju je, možda, vrijeđalo. Možda je bila ljubomorna. Zabranila mu je da me uči preferans. Neće moje dijete postati propalica – rekla mu je. Nije preferans igra za propalice – smijao se. Nemaju propalice ni pameti, ni strpljenja za preferans. Ali nije ga slušala. Ja sam plakao, molio sam da me uči, iako je bilo prerano.
Da je poživio, Nono bi me naučio kartati preferans. Iako nemam dara za matematiku, možda ni praktične inteligencije potrebne za igru i kombinatoriku, potrudio bih se da ga ne razočaram. Ali Nono je umro, i nikada nisam naučio preferans, niti neku drugu ozbiljniju kartašku igru.
Tu prvu drveničku zimu proveo sam u kamenoj dalmatinskoj kući, koja se grijala na jednu plinsku grijalicu. Maloj djeci, kažu, uvijek mora biti toplo. Meni tad sigurno nije bilo toplo. Drveničke zime tih godina bile su hladne, burovite i snježne, ali meni to nije škodilo. Kao što mi nije naškodio ni težak odnos između njih dvoje, koji, možda, više i nije bio tako težak nakon što sam se ja pojavio. Kao pomiritelj, kao dar Božji za sve godine patnje i grizodušja zbog Mladenove smrti… (No, pošto njih dvoje nisu vjerovali u Boga, i u tome su ostali do kraja dosljedni, posljednja tvrdnja sentimentalni je promašaj, ili si njome nadoknađujem neki svoj gubitak, sličim svojoj majci…)
Ona je dolazila svakoga drugog vikenda, da nas posjeti. Putovala je vlakom do Ploča, a dalje autobusom. Ta 1966. bila je, čini mi se, prva sezona normalnoga kolosijeka na pruzi Sarajevo – Ploče. Prošle je godine ćiro vozio po uskotračnoj pruzi, i putovanje je trajalo po dvanaest sati. Nju bi vlak do Ploča dovezao za tri i pol sata. I još pola sata, autobusom do Drvenika.
Tako je mogla gledati kako rastem. Naočigled rastem, jer dijete u petnaest dana vidno naraste. U Sarajevo će me vratiti početkom lipnja sljedeće godine, nekoliko dana nakon moga prvog rođendana. Tri tjedna prije toga načinio sam svoje prve korake. Toga se sjećam. Ili se sjećam svoga sjećanja na to kako sam se sjećao da se sjećam svojih uvis podignutih ruku, koje pridržava naša drvenička susjeda, teta Mirjana, Beograđanka, koja bi sa svojim mužem, barba Momčilom, provodila po nekoliko mjeseci godišnje u vikendici koju su izgradili do kuće u kojoj smo mi živjeli. Te ljude, i njihovoga unuka Momira, koji tek treba da se rodi, opisao sam, pomalo lakomisleno i budalasto, u knjizi “Mama Leone”.
Ta žena je bila važna u mome najranijem djetinjstvu: naučila me je hodati.
Ne znam što je bilo s njom, je li živa. Ako jest, u proljeće 2013, kada ovo pišem, teta Mirjana ima devedeset godina. I ona se, kao i moja dojilja, nekamo zauvijek izgubila.
Iznad kreveta, u sobi u kojoj sam s Nonom spavao – Nono je bio u prizemlju, da može u miru kašljati, kukati i strahovati od gušenja – visila je mala, uokvirena reprodukcija Djevojke s bisernom naušnicom. Nisam još znao govoriti kada sam prstom pokazivao prema njoj, govorio:
– Mama, mama, mama…
Zbog nečega, djevojka s te slavne Vermeerove slike mene je podsjećala na majku. Nije me na nju podsjećala, krivo. Bila je to ona, vjernije naslikana nego i na jednoj fotografiji. I gledala me je sa zida kao što vjernog kršćanina s njegova zida gleda Bogomajka.
Slika majke
Ulomak iz “Roda”
Rođena je 10. svibnja 1942. Stariji brat Mladen, koji će tih dana primiti vojni poziv da se kao etnički Nijemac javi na vojačenje u jedinice SS-a, poželio je da mu se sestra zove Javorka. S takvim imenom nije mogla biti krštena, nije moglo biti prijavljeno njezino rođenje, pa je pridodano i često štublerovsko ime: Regina.
Imala je šesnaest mjeseci kada je Mladen poginuo.
Okolnosti koje su tada nastupile odredit će do kraja njezin život. Nije bila voljeno dijete. Na njoj se prelomila teška grižnja savjesti majke koja je sina poslala u smrt, ne dopustivši mu da ode u partizane ili dezertira, jer je vjerovala da će u njemačkoj uniformi najprije spasiti glavu. To vjerovanje bilo je ludo, ali uzalud je o tome danas govoriti. Uzalud je o tome bilo govoriti svih onih dana, mjeseci i godina koje su protekle nakon Mladenove smrti.
I uglavnom se nije ni govorilo, nego se šutjelo. Ona je odrastala usred te šutnje.
Njezina majka Olga Rejc, rođena Stubler, bila je pametna žena. Bila je umjetničkog duha, svirala je gitaru, citru, pomalo i violinu. Nakon Mladenove smrti nikad više nije ni zapjevala. Čitala je, uglavnom prozu, i to svakodnevno, cijele biblioteke knjiga, na srpskohrvatskome i njemačkom jeziku. Nitko od nas koji smo je naslijedili nije toliko pročitao. Čitala je brzo, vrlo koncentrirano i halapljivo, u svim okolnostima. I u kuhinji, između dva miješanja kuhačom, nad upravo opranim suđem, dok bi čekala da se kolač ispeče. Čitala je stalno, samo da ne bi morala živjeti ili razmišljati o životu. Iako nije pisala, njezine misli i rečenice tako su se pretvarale u literaturu. Literaturom je liječila grižnju savjesti. Bezuspješno.
Tek rođena djevojčica zauzela je Mladenovo mjesto na svijetu. Njegov djelovodni broj, sudbinu i dah. Bilo je to nepodnošljivo. Zato nije dopuštala da zauzme njegovo mjesto u našemu stanu, u njezinom životu i srcu. Vjerojatno i nije bila toga svjesna dok bi ju istjerivala: iz srca, života, a pomalo i iz stana.
Kako je vrijeme prolazilo, umjesto da rane zacijele, a svi užasi razblaže se blagoslovom zaboravljanja, okolnost Mladenova stradanja bivala je u našem stanu, i u široj familiji, sve prisutnija i življa. Javorka ju je svojim postojanjem podsjećala na to. Ona je bila lice Mladenove smrti. I njezina nemirna i užasnuta savjest. Voljela ju je, bit će, kao što svaka majka voli svoje dijete. I mrzila ju, istovremeno, onom nečovječnom, neopisivom i neizrecivom mržnjom, kakva, na žalost, nije postojala niti u jednom romanu koji je pročitala. Takva mržnja nije postojala u književnosti.
Kada sam već objavio svoje prve knjige, a znao sam kakvome kraju vodi naša obiteljska priča – premda okolnosti nisam mogao zamisliti – pomislio sam da je životnu putanju moje majke moglo skrenuti i promijeniti samo to da je neki veliki romanopisac, neki od onih koje je Olga voljela čitati, Pirandello, Dostojevski, Andrić, Gorki, Tolstoj, Pearl Buck, Flaubert, Bunjin, Hamsun, Crnjanski, Bora Stanković, Zola, Thomas Mann…, napisao roman o majci koja je za sinovljevu ratnu smrt okrivila svoju tek rođenu djevojčicu. Da je taj roman napisan, život moje majke, i njezine majke, ali i moj život, imali bi drukčije tokove. Možda bi drukčije bilo i taj štublerovski porodični finale, pa ne bi bila ni započeta priča o Karlu Stubleru i njegovom doseljenju iz Bosowicza.
Javorka je bila odlična učenica, pohađala je i muzičku školu, učila svirati klavir. Rano postala član SKJ – u ono vrijeme, krajem pedesetih, više je to bilo priključenje društvenoj eliti, nego politička gesta – proglašena je za učenicu generacije u Drugoj gimnaziji, 1961. upisala je medicinu… Taj fakultet nije završila, zastala je na prvoj godini, što je, dvadesetak godina kasnije, u napadima gnjeva, objašnjavala roditeljskom mrzovoljom prema ambiciji da postane liječnica. Možda je i bilo tako, ne znam, ali u toj je okolnosti, kao i u nizu drugih okolnosti, koje su je dovele do toga da na kraju ostane sama i da umire tako, u sobi koja je nekada imala pogled na Trebević, a sad je zaklonjen bijelim zidom novogradnje, nalazila opravdanje za sebe i razlog da se smatra vječnim, doživotnim mučenikom. Umiranje je došlo kao finale – skoro da je rekla: znala sam da će tako biti! – jedne monotone, neotklonjivo žalosne priče, čiji je tok bio zadan onoga trenutka kada je Mladen, usred partizanske zasjede, pokušao pretrčati od jednoga do drugog stoga sijena. Trčao je, jer se tu skrivao sam, a iza drugog stoga skrivali su se njegovi drugovi. Ubili su ga kao zeca, i priča je dalje tekla u jednome smjeru, monotona poput zubobolje, sve do njezine smrti, ili sve do trenutka kada će biti ispričana priča o njezinoj smrti.
Tog ljeta, pod kraj prve godine medicine, zaljubila se i pobjegla od kuće. Tu epizodu saznat ću vrlo kasno, i nikada cijelu. On je bio omladinski političar, srela ga je, vjerojatno, na nekoj konferenciji ili kongresu, na proslavi jubileja revolucije na Zelengori, i povjerovala je da je to prilika se riješi svega onog što ju je tištalo i svega na što se njezin život nesretno nastavljao. I naravno, kako to već biva: grdno je pogriješila.
Prema tom čovjeku nije osjećala ništa, za razliku od svih drugih ljubavi i ljubavnika, za koje je sačuvala vrlo strasne emocije, koje bi iskazivala u priči o njima. Sve što joj se s njima dogodilo, kao da je bilo jučer. Govorila je o njima kao da će se, evo, sad pojaviti, i priča će se nastaviti u trenutku u kojem je jednom zaustavljena, i prema svakome od njih osjećat će isto ono što je osjećala tada. Prema svima isto, osim prema čovjeku koji joj je bio prvi muž.
Nekoliko godina pred rat, bio sam već odavno odrastao kad mi je priznala da je prije mog oca već imala jednoga muža. To mi je imponiralo. Samo tada se moja majka preda mnom zbog nečega sramila. I nije imala baš nikakvog razloga za sram.
Taj bijeg od kuće mržnju je učinio dubljom.
Ne samo da se Olga naljutila na kćer, nego se ponovila epizoda iz njezina života. Istina, ona nije bježala, nego je kao sedamnaestgodišnjakinja došla ocu i rekla mu da se udaje za nepoznatog čovjeka. Pustio ju je, nije imao izbora, ali je rekao – sad je gotovo, on može drva cijepati na tebi, povratka kući nema – to ju je zaboljelo i obilježilo. Nikada se nije pokušala vratiti, nije imala zašto, ali mu nije mogla zaboraviti to što je rekao da povratka nema. Osim toga, kada je odlazila vjerojatno je bila trudna. Morala je otići, a nije se smjela vratiti.
Javorka se, međutim, vratila nakon malo više od godinu dana. Ali nije došla kući onako kako je otišla, nego se vratila jer više nije imala kamo. Ono što ju je dočekalo, opisivala je martirski samouvjereno, kao kad se majka paloga borca uživi u svoju ulogu, tako da se njezinoj priči nije moglo vjerovati. Ne zato što bi bila netačna, nego zato što je u emociji bila kriva, pa ju se nije moglo slušati. Dok bi pričala, optuživala je majku, a s njom i cijeli svijet.
To što se tako vratila nakon što je jednom bježala, u Olgi je izazvalo bijes i jad, veći nego što se moglo očekivati. Jad se, vjerojatno, ticao činjenice da je njoj bilo zabranjeno da se vrati, makar Franjo na njoj drva cijepao. Jest da on drva na Olgi nije cijepao – bila je uvijek veći autoritet u kući – ali znala je, kroz cijelu svoju mladost, da se ne može vratiti roditeljima i da štublerovski dom za nju više ne postoji. Osjećala se iz njega protjeranom, samo zato što je zatrudnila, ili možda nije ni zatrudnila nego se samo odlučila naprasno udati, i taj osjećaj nikada iz nje neće iščiliti. Ni kada roditelji ostare i sasvim onemoćaju, ni kada umru, i tada će ona znati da postoji mjesto na koje se više ne može vratiti.
Imala je snažnu imaginaciju, vrlo literarnu, i zamišljala je drukčije životne tokove. Uvijek je postojala i barem jedna neostvarena životna prilika, bolja i sretnija od svega što se u zbilji dogodilo. Moralo joj je na um pasti kako bi izgledao njezin život da nije u Doboju srela mladoga željezničara, da se nije zaljubila i pošla s njim, nego da je ostala još koju godinu očeva ljubimica, da nije rano rađala, nego da je započela neki drukčiji život, koji bi, možda, bio više u skladu s njezinom prirodom. Besmrtnost, možda, i ne bi imala smisla, ali isprobavanje različitih mogućnosti unutar istoga ljudskog vijeka, prilika da se vraćamo na početak i pokušamo još jednom, nekim drukčijim putem, to bi za Olgu bilo ostvarenje sna o vječnome životu.
Umjesto toga, nekoliko mjeseci nakon što je oholo pobjegla – kao što je i ona oholo pošla za mladoga željezničara – Javorka je učinila ono što Olgi nije bilo dano: vratila se.
Moja majka imala je tada jedva dvadeset godina.
Njezina majka, moja Nona, navršila je pedeset i sedmu.
Najprije se pokušala zaposliti, ali nije išlo. Zatim je upisala Ekonomski fakultet. Nije bilo ni govora da bi mogla nastaviti studirati medicinu. Nakon svega što je učinila, nije mogla biti doktorica. Doktorima se vjeruje, a njoj se više nije moglo vjerovati. Siguran život za ženu, još i raspuštenicu, bio bi da radi na šalteru.
Tako je to izgledalo Olgi u njezinom gnjevu. A možda je Javorka umislila da tako izgleda njezinoj majci, i od toga je počela graditi svoje samosažaljenje. Kasnije će, početkom osamdesetih, kada Nona počne pobolijevati, a njoj se skrše i posljednje ozbiljne životne ljubavi – iako je jedva bila navršila četrdesetu – za histeričnih napada koji bi se događali, uglavnom, u rana nedjeljna popodneva, među svim optužbama za upropašteni život, bila je i ta da joj Nona nije dopuštala da studira medicinu. Ona bi šutjela i čekala da to prođe. Sve se to događalo negdje oko mene, treskala su vrata soba, moja majka se bacala po podu, čupala si kose – kao dijete – a ja sam, šuteći, uvijek bio na Noninoj strani.
Uskoro je, 1964. srela mog oca. Ne znam kako se to dogodilo, zaboravio sam pitati. Nakon što je umrla, istoga tjedna, kada smo se sa sprovoda vratili u Pulu, sjetio sam se da ne znam kako su se sreli otac i majka.
Dogodilo se to u Ulici Sergijevaca, kod stuba koje vode prema Galeriji Svetih srca, tačno pamtim mjesto, trenutak i osjećaj: kao kad se čovjek sjeti da je kod kuće zaboravio ključeve. I sad će se vratiti po njih. Razlika je samo što više nisam imao koga upitati ono što sam zaboravio. Prije nekoliko dana, dok još nije počela primati kapi morfija, svi odgovori bili su tu – jedan život, i još nekoliko okolnih života, sve se o njima moglo saznati – a sad je gotovo, nema više ničega. I nikoga tko bi mi mogao reći kako su se sreli otac i majka.
Ne mogu opisati što sam tada, u Puli, na Ulici Sergijevaca, osjećao, kada se priča u trenutku zatvorila. Da je osjećaj bio intenzivan kazuje, bit će, to što sam zapamtio mjesto, vrijeme, boju zraka, meteorološke prilike trenutka u kojem sam shvatio da je s pitanjima gotovo.
Otac je četrnaest godina od nje bio stariji. Bio je tridesetšestogodišnjak kada su se sreli, neženja, sin jedinac, s teškom majkom i gadnom porodičnom poviješću. Oca nije imao, odrastao je u minijaturnom sirotinjskom stanu, sa zajedničkim zahodom, koji je bio na hodniku, u Nemanjini čikmi, nekoliko stotina metara od kuće na Sepetarevcu koja će sve do odlaska iz Sarajeva biti moj dom. Bio je odličan učenik, završio je Prvu gimnaziju, diplomirao na Medicinskom fakultetu prije roka, zaposlio se kao demonstrator, pa asistent, radio u bolnici, honorarno obilazio sela po Romaniji, specijalizirao, doktorirao… I sve to, uglavnom, uz ludu, agresivnu majku, i sa zahodom na zajedničkom hodniku, u stanu bez kupaonice.
Otac je, prije nego što će sresti majku, bio heroj socijalističkog rada. Uzoran mladi čovjek, liječnik koji je svojim primjerom dokazivao kako ništa u životu nije nemoguće. Na medicinu su se, uglavnom, sveli njegovi uspjesi u životu. Sve drugo bilo je poraz i žalost, malo sreće, puno straha, srama, jada i pokušaja da se sve ostavi sa strane i da se radnom požrtvovnošću nadoknađuju emocionalni i životni gubici.
Bio je već takav kada ju je sreo.
Pitao sam je više puta, u različitim raspoloženjima i okolnostima tokom trideset i pet godina naših razgovora o ocu, je li ga ikad voljela. Odgovarala je da jest. Ali ne mogu biti siguran da je govorila istinu. Šta je drugo mogla da kaže nego da ga je voljela, a on ju je izdao, izludio, razočarao? Drukčije bi u svojim očima bila preda mnom kriva. A ona nizašto nije htjela da bude kriva.
Ljubav je trajala kratko. Nikada nisu živjeli zajedno. Nalazili su se u gradu, vodio ju je u kino, išla bi katkad s njim na Pale ili na Sokolac, gdje je utorkom i četvrtkom honorarno ordinirao u mjesnim ambulantama. Vozili bi se autobusom, jer on nije imao auto – vozački ispit položit će tek 1975. – a kasno navečer vraćali su se u Sarajevo. Na jednom od tih izleta, u rujnu 1965, začeli su me u Hotelu Panorama na Palama. Umjesto da se po završetku njegovog posla vrate kući, odlučili su da prenoće u Panorami.
U vrijeme moga rođenja njihova veza već se bila raspukla. Brak koji je nabrzinu bio sklopljen, da nitko ne zna ni zašto, u proljeće 1965, raspadao se. Bilo je tehničko pitanje kada će se dogoditi i formalni razvod.
Rođen sam u sarajevskom rodilištu na Jezeru, porod nije bio dramatičan, ali je u rodilji ostao komad placente, koji je nakon nekoliko dana izazvao tešku infekciju. Jedva je preživjela – za ovaj događaj krivila je liječnike, ali i oca koji ih nije dovoljno motivirao da se za nju pobrinu – tako da sam prije navršenog tjedna života prvi put odvojen od majke. Dojila me je, tu u bolnici, nepoznata žena, muslimanka, uz svoju upravo rođenu kćer. Okolnost da je moja dojilja bila muslimanka kasnije će se, u devedesetima, često prepričavati. Kao da nas je, i majku i mene, taj događaj politički određivao u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata, pa smo o njemu oboje govorili s nekim budalastim ponosom.
Nikada tu ženu nisam sreo. Umrla je prije nekoliko godina.
Nakon što sam tada odvojen od majke, jer je u njoj ostala posteljica preko koje me je devet mjeseci nerođenog hranila, više joj se nikada nisam ni vratio. Iz bolnice me je iznijela Nona, donijela me kući i preuzela brigu za mene, koja će neprekinuta trajati sve do njezine smrti. Olga se nije mirila s kćeri – ledeno ju je odbijala od sebe – bila je emocionalno nezainteresirana i za mlađega sina – nikada Dragan nije mogao zamijeniti Mladena – ali dolazak unuka u kuću ju je preporodio. Okupila se oko mene, podizala me i na neki svoj način zaštitila me od entropije koja je rasla i širila se među zidovima našega doma, u zgradi Emilije Heim, a od ljeta 1969. u kući na Sepetarevcu, za koju je ona, sa svojom nemogućnošću da preboli sina i umiri savjest, bila vjerojatno i najzaslužnija. Bio sam izuzet od hladnoće koju je širila oko sebe, i tek ću pred rat i u ratu, te na kraju vrlo intenzivno – u mjesecima pred majčinu smrt, postajati svjestan od čega me je Nona spašavala.
Još dugo je, u bolnici, a zatim i doma, Javorka bolovala. Prva dva mjeseca nije se ni mogla brinuti za mene, a poslije je tražila i nalazila razloge da to ne čini. Bolest, uznemirenost, potraga za poslom, pa polaganje ispita na izvanrednom studiju, svađe s ocem – sve je bilo razlog da me ne uzme iz Noninih ruku. A poslije, s navršenih šest mjeseci, pokazao sam vrlo snažnu, za moj uzrast neočekivanu, vezanost za Nonu i Noneta. Koja se prepričavala u razgovorima uz kafu, govorili su – o kako će pametno biti ovo dijete! – pa se rodbina koja je dolazila da vidi sina prvorođenca smijala toj nelijepoj bebi, koja se ponašala kao odrasli, užasnuta što ne zna jezik, da iskaže ono što želi, pružala ruke samo u jednom pravcu: tamo gdje je Nona.
Iako imam vrlo rana sjećanja, jedva da će proći još pola godine, i ja ću pamtiti neke doživljaje – kako me teta Mirjana u Drveniku uči hodati, kako se gušim komadićem crnoga kruha, kako me Nono nosi u naručju preko mosta na Miljacki, a ja plačem, jer se bojim da ću pasti u rijeku – ne znam zašto sam se utopljenički hvatao za Nonine ruke, i šta me je odbijalo od majke.
Četrdeset godina kasnije, jedne noći kada sam se, za kratkog boravka u Sarajevu, vratio iz grada, dočekala me je budna, samo da mi kaže da joj se srce kidalo što sam tada znao zaplakati čim bih je vidio, i samo sam, rekla je, pogledom tražio Nonu i prema njoj pružao ruke.
Odgovorio sam da su, koliko znam, šestomjesečna djeca još uvijek slijepa, tako da nisam Nonu mogao tražiti pogledom.
– Jesi, jesi! – rekla je – pogledom ili na neki drugi način.
Nisam se osjetio krivim.
Imao sam sedam mjeseci kada su me Nono i Nona odnijeli u Drvenik. Bilo je to krajem studenoga 1966, vrijeme kada Sarajevo pritisnu magla i smog, a Nono se počne gušiti. Godinama je bolovao od srčane astme, asthme cardiale, noću bi ga budio kašalj, gušio se, zraka nigdje nije bilo… Strašna je bila ta njegova bolest, ispunjena strahom koji je, u tih šest godina koliko smo si bili djed i unuk, prenio na mene. Naučio me je strahu, životu sa strahom, odgajanju svoga straha, i tome da u životu nema većega dara od uzdaha punog čistoga noćnog zraka.
Njegova asthma cardiale bila je posljedica srčane slabosti, koja je, možda, bila urođena, možda i stečena. To se u ono vrijeme, šezdesetih godina, još uvijek nije istraživalo, a i da jest, teško bi se unatrag mogao ispratiti životopis Franjinog srca: od Mladenove smrti, i svih Franjinih ratnih strahova zbog petljanja sa slovenskim TIGR-om ili zbog lajavog jezika, koji ga je gonio da govori protiv Hitlera i Pavelića, ali da nakon toga umire od straha da će ga netko prijaviti, preko ratnih godina na onoj najkrvavijoj fronti, na rijeci Piave, kada se spasio padom u talijansko zarobljeništvo, sve do siromašnoga i neurednog bosanskoga djetinjstva, uz oca tešku pijanicu, zbog kojega su obje Franjine sestre skončale mlade, jedna se ubila, druga je svisnula, Bog zna što je istrošilo njegovo srce, tako da više nije moglo dovoljno jako pumpati krv, lijeva klijetka više ne bi mogla istisnuti krv iz plućnih vena, i Nono bi se svake noći gušio.
Liječio ga je otac, i bio je vrlo brižan. Jedino to mu je majka uvijek priznavala: brigu za bolesnike, pa tako i za njezinog oca. Dobro su se razumjeli, njih dvojica, iako su im uloge bile neravnopravne. Iako je liječnik za bolesnika bio autoritet, obojica su, svaki na svoj način, bili slabija strana u braku. Otac se branio od majčinih optužbi, bježao je i sakrivao se od svake odgovornosti, bio je, kako bi to žene govorile, običan slabić. A Nono nije bio u stanju nagovoriti Nonu da Mladena ne puštaju da se javi na poziv za vojačenje, nego da mu traže vezu, koju su mogli naći, kako će pobjeći u šumu, niti ju je kasnije uspio nagovoriti da Mladena pusti da dezertira i da, makar u suludoj avanturi, preko Dubrovnika, bježi prema Englezima. Bio je slab, i zato mu je stradao sin. Da je bio jak, odlučivao bi on, a ne žena mu. Iz te bi joj slabosti, kad sasvim izgubi živce, znao prigovoriti da je Mladena poslala u smrt. Time ne bi rasteretio svoju savjest, ali bi zato nju, s njezinom savješću, ostavljao samu na svijetu i pred Mladenovom smrću.
Moj otac i otac moje majke dobro su se razumjeli. Zato su zajedno igrali preferans. Nono je ocu pomalo puštao na kartama, jer igra inače ne bi bila zanimljiva, budući da je on u preferansu bio skoro nepobjediv. Ozbiljno je, i bez puštanja, mogao igrati samo s trojicom-četvoricom staraca, Židova i Nijemaca, penzionera iz Direkcije željeznica. Asistirao im je njegov najbolji prijatelj Matija Sokolovski, ali on je bio toliko slab da ga je i moj otac katkad pobjeđivao.
Majka je imala drukčiju perspektivu nego ja. Mene priča zanese, mogao bi pričati o Nonetovom kartanju, iako sam mu prisustvovao, vrlo tiho sa strane gledajući, kada sam imao tri, četiri i pet godina. I sjećam se svega. Najprije se sjećam kako sam nijemo, ne izgovarajući ni riječi, jer bi me inače potjerali, navijao za Noneta. On je to, čini mi se, osjećao, pa se trudio više nego inače, pamtio je brojeve na kartama, računao je i na kraju bez gledanja znao kakve tko karte ima u rukama, i uvijek bi pobjeđivao kada sam ja bio tu. Govorili su, kartaškim žargonom, da mu donosim sreću, da bi uz mene mogao postati prvak svijeta u preferansu. Istina je da u tome nije bilo nikakve sreće. Samo je kartaškim genijem nadoknađivao životne gubitke i sve svoje karakterne nedostatke. Nije bio dovoljno jak da se odupre, ali je tako dobro igrao preferans da pobijedi kad god treba. Šteta, jedino, što preferans nema važnije mjesto u životu ljudi.
Majku njegova igra nije zanimala. Ili je tu igru mrzila. Njezin otac prema njoj, za razliku od majke, nije bio hladan. Nije ju odbijao od sebe. Ali dok je kartao, ona mu nije bila važna, nije mogao s njom razgovarati. A sa mnom je mogao. To ju je, možda, vrijeđalo. Možda je bila ljubomorna. Zabranila mu je da me uči preferans. Neće moje dijete postati propalica – rekla mu je. Nije preferans igra za propalice – smijao se. Nemaju propalice ni pameti, ni strpljenja za preferans. Ali nije ga slušala. Ja sam plakao, molio sam da me uči, iako je bilo prerano.
Da je poživio, Nono bi me naučio kartati preferans. Iako nemam dara za matematiku, možda ni praktične inteligencije potrebne za igru i kombinatoriku, potrudio bih se da ga ne razočaram. Ali Nono je umro, i nikada nisam naučio preferans, niti neku drugu ozbiljniju kartašku igru.
Tu prvu drveničku zimu proveo sam u kamenoj dalmatinskoj kući, koja se grijala na jednu plinsku grijalicu. Maloj djeci, kažu, uvijek mora biti toplo. Meni tad sigurno nije bilo toplo. Drveničke zime tih godina bile su hladne, burovite i snježne, ali meni to nije škodilo. Kao što mi nije naškodio ni težak odnos između njih dvoje, koji, možda, više i nije bio tako težak nakon što sam se ja pojavio. Kao pomiritelj, kao dar Božji za sve godine patnje i grizodušja zbog Mladenove smrti… (No, pošto njih dvoje nisu vjerovali u Boga, i u tome su ostali do kraja dosljedni, posljednja tvrdnja sentimentalni je promašaj, ili si njome nadoknađujem neki svoj gubitak, sličim svojoj majci…)
Ona je dolazila svakoga drugog vikenda, da nas posjeti. Putovala je vlakom do Ploča, a dalje autobusom. Ta 1966. bila je, čini mi se, prva sezona normalnoga kolosijeka na pruzi Sarajevo – Ploče. Prošle je godine ćiro vozio po uskotračnoj pruzi, i putovanje je trajalo po dvanaest sati. Nju bi vlak do Ploča dovezao za tri i pol sata. I još pola sata, autobusom do Drvenika.
Tako je mogla gledati kako rastem. Naočigled rastem, jer dijete u petnaest dana vidno naraste. U Sarajevo će me vratiti početkom lipnja sljedeće godine, nekoliko dana nakon moga prvog rođendana. Tri tjedna prije toga načinio sam svoje prve korake. Toga se sjećam. Ili se sjećam svoga sjećanja na to kako sam se sjećao da se sjećam svojih uvis podignutih ruku, koje pridržava naša drvenička susjeda, teta Mirjana, Beograđanka, koja bi sa svojim mužem, barba Momčilom, provodila po nekoliko mjeseci godišnje u vikendici koju su izgradili do kuće u kojoj smo mi živjeli. Te ljude, i njihovoga unuka Momira, koji tek treba da se rodi, opisao sam, pomalo lakomisleno i budalasto, u knjizi “Mama Leone”.
Ta žena je bila važna u mome najranijem djetinjstvu: naučila me je hodati.
Ne znam što je bilo s njom, je li živa. Ako jest, u proljeće 2013, kada ovo pišem, teta Mirjana ima devedeset godina. I ona se, kao i moja dojilja, nekamo zauvijek izgubila.
Iznad kreveta, u sobi u kojoj sam s Nonom spavao – Nono je bio u prizemlju, da može u miru kašljati, kukati i strahovati od gušenja – visila je mala, uokvirena reprodukcija Djevojke s bisernom naušnicom. Nisam još znao govoriti kada sam prstom pokazivao prema njoj, govorio:
– Mama, mama, mama…
Zbog nečega, djevojka s te slavne Vermeerove slike mene je podsjećala na majku. Nije me na nju podsjećala, krivo. Bila je to ona, vjernije naslikana nego i na jednoj fotografiji. I gledala me je sa zida kao što vjernog kršćanina s njegova zida gleda Bogomajka.