Alvaro Siza: Zapisi o arhitekturi, AGM, Zagreb 2006.
Álvaro Joaquim de Melo Siza Vieira (1933.), tako se portugalski arhitekt punim imenom zove. Ljudima iz tih krajeva već je u imenu upisana stvaralačka raskoš. U blizini dvorca Miljana, gore kod Kumrovca, jedna je bijela kapelica, na privatnom posjedu i daleko od očiju javnosti, koja je njegovo djelo. Sudeći po fotografijama, vrlo je lijepa, ali nećemo je uživo posjetiti, jer zaziremo od zalaska na privatne posjede i ne znamo što vlasnici o nama misle. Svaki je čovjek rob vlastite reputacije.
Prije sada već punih dvadeset godina, kod zagrebačkog je AGM-a objavljena lijepa bijela knjiga, meko uvezanih kartonskih korica, na kojoj su sitnim slovima, jednake veličine, upisani ime autora i naslov. Urednik bio je Maroje Mrduljaš, a knjiga je prevedena s talijanskog. Dakle, ne s portugalskog. Razlog je samorazumljiv, ali neobičan: priređivač knjige Antonio Angelillo je kao mladi arhitekt u Portu stažirao kod Size, a kada je odlazio od njega odlučio je s raznih strana sakupiti, na talijanski prevesti i u knjigu ukomponirati majstorove tekstove. Siza mu je to dopustio, a cijela je stvar imala smisla zbog jednog neobičnog razloga. Za razliku od većine klasika moderne arhitekture, pa čak i za razliku i od većine cijenjenih i skupih arhitekata današnjice, Siza nije svoje djelo osiguravao i okruživao velikim teorijskim i narativnim bedemima, niti je svoje kuće riječima preporučivao. Pritom, Siza je čovjek široke kulture, odličan i vrlo pasioniran crtač, sjajan portretist, poznavatelj književnosti, mislilac, majstor i umjetnik, karizmatičan gospodar riječi. Angelillo je pažljivo načinio i na talijanskom objavio knjigu od Sizinih riječi, koju je onda Jasenka Gudelj prevela na hrvatski, a ja sam je kupio istoga dana kada se te 2006. pojavila u knjižari u Teslinoj. Privukla me Kuća Marija Bahije, koju sam nekad davno vidio u nekom stranom magazinu, kako se spušta niz padinu, a nad njom toranj na vrh kojeg je garaža. Ta kuća istovremeno je izgledala kao neka nadrealistička skulptura i bila je savršeno funkcionalna, srođena s krajolikom poput mravinjaka s livadom. Fascinantno. U “Zapisima o arhitekturi” je i kratki Sizin tekst o toj kući, u kojem govori o tome da razumijevanje započinje učenjem gledanja, i da je svaka ideja u arhitekturi određena i ograničena prostorom, propisima, investitorovim željama, proračunima ovim i onim, količinom novca: “Možda zato projekti nisu nikada tako dobri kao što bi mogli biti, niti toliko loši koliko su okolnosti obećavale.” Naizgled, tu je razlika između književnosti, ili pisanja romana, i stvaranja kuće. Ali samo naizgled, jer sva ona ograničenja o kojima Siza govori postoje i u poslu romansijera, ali je razlika u tome što ovdje arhitekt protiv sebe ima istovrsna ograničenja – u svojoj glavi. I doista, roman nikad nije tako dobar kao što je mogao biti, niti je tako loš kao što su okolnosti obećavale.
Sizino majstorstvo u projektiranju vrlo je slično i srodno njegovom majstorstvu u tumačenju. Premda se od neukih ne štiti teorijskim bedemima, sav je od riječi. Negdje na početku knjige, govoreći o važnosti crtanja i o crtežu kao podsjetniku, on lamentira nad bjelinom papira. Priča o tome koliko je neobično i neizdrživo naći se pred iskušenjem prvog poteza, pred prvom zamisli o kući. Tu najednom, neosjetno, skoro i ne znajući što čini, Siza prelazi u diskurs umjetnosti. Od majstora-graditelja, koji u glavi uvijek unaprijed ima ideju o kući, kao što pekar ima uvijek istu formu kruha, a cipelar istu formu cipele, čime su obojica osigurana od nemoći čovjekove da stvori nešto novo, tu, u tom trenutku kada biva svjestan da je suočen sa ničim i da bi od ničega trebalo stvoriti nešto, Alvaro Siza postaje umjetnik.
Ali tome prethodi nešto što je mnogo važnije, a u ovoj je knjizi prikazano na mnogim njezinim stranicama, skoro u svakome tekstu: kada opisuje kuće, tuđe kao i svoje, ili kad govori o gradovima, ulicama, predjelima, Siza nikad ne govori jezikom zidara pa ni jezikom urbanista. On predjela opisuje posve pjesnički, kao da se sprema na put s Fernandom Pessoom, a ne kao da se sprema projektirati kuću ili studentima objašnjavati kao se to radi. Njegov pogled na prostor je, vjerojatno, pogled arhitekta, ali oko kojim gleda i jezik kojim artikulira viđeno su potpuno pjesnički. Kako je to moguće, ne znam. I zašto je to tako, ne znam. Ali bez toga zacijelo ne bi bio moguć ni onaj toranj s garažom na vrhu, u Kući Marija Bahije.
Zašto arhitektura?
Živjeti u kući koja je umjetničko djelo, a ne biti njezin rob. Eto, to bi bilo idealno, ali za ljude kakav je ovaj Sizin čitatelj, i za njihove naravi i financijske proračune, nije zamislivo. Ali vrijedi se baviti arhitekturom vlastitih snova, kućama u kojima se odvijaju naše noćne more, vraćaju se u zrelim dobima djetinjstva, ili se naprosto živi u snovima. Većina tih kuća za ovog je Sizinog čitatelja u njegovim snovima bivala vrlo autentična. Jednom se tako, u snu, zatekao u Kući Marija Bahije. Ustvari pokušavao je iz garaže sići u kuću, prestravljen pogledom u provaliju.
Ova knjiga
Još jedan je razlog, vrlo privatan: već nekoliko godina na sve strane tražim još jedan primjerak Sizinih “Zapisa o arhitekturi”, jer sam ih, na poklon, obećao prijatelju arhitektu. No, knjige nema, nijednog primjerka, nigdje. Mogao bih, naravno, prijatelju pokloniti svoju knjigu, ali to nema smisla, jer bih onda ja ostao bez nje. Istina, muči me već pomalo pomisao da Siza možda više pripada mom prijatelju, arhitektu, nego što pripada meni koji nisam arhitekt. Odmah zatim pomišljam da baš i nije tako, i da Sizina knjiga više pripada pjesniku i romanopiscu, nego arhitektu. Uglavnom, bio bih zahvalan svakome tko bi mi ustupio “Zapise o arhitekturi” Alvara Size, da ih proslijedim prijatelju.
Ekran, knjige/155
Alvaro Siza: Zapisi o arhitekturi, AGM, Zagreb 2006.
Álvaro Joaquim de Melo Siza Vieira (1933.), tako se portugalski arhitekt punim imenom zove. Ljudima iz tih krajeva već je u imenu upisana stvaralačka raskoš. U blizini dvorca Miljana, gore kod Kumrovca, jedna je bijela kapelica, na privatnom posjedu i daleko od očiju javnosti, koja je njegovo djelo. Sudeći po fotografijama, vrlo je lijepa, ali nećemo je uživo posjetiti, jer zaziremo od zalaska na privatne posjede i ne znamo što vlasnici o nama misle. Svaki je čovjek rob vlastite reputacije.
Prije sada već punih dvadeset godina, kod zagrebačkog je AGM-a objavljena lijepa bijela knjiga, meko uvezanih kartonskih korica, na kojoj su sitnim slovima, jednake veličine, upisani ime autora i naslov. Urednik bio je Maroje Mrduljaš, a knjiga je prevedena s talijanskog. Dakle, ne s portugalskog. Razlog je samorazumljiv, ali neobičan: priređivač knjige Antonio Angelillo je kao mladi arhitekt u Portu stažirao kod Size, a kada je odlazio od njega odlučio je s raznih strana sakupiti, na talijanski prevesti i u knjigu ukomponirati majstorove tekstove. Siza mu je to dopustio, a cijela je stvar imala smisla zbog jednog neobičnog razloga. Za razliku od većine klasika moderne arhitekture, pa čak i za razliku i od većine cijenjenih i skupih arhitekata današnjice, Siza nije svoje djelo osiguravao i okruživao velikim teorijskim i narativnim bedemima, niti je svoje kuće riječima preporučivao. Pritom, Siza je čovjek široke kulture, odličan i vrlo pasioniran crtač, sjajan portretist, poznavatelj književnosti, mislilac, majstor i umjetnik, karizmatičan gospodar riječi. Angelillo je pažljivo načinio i na talijanskom objavio knjigu od Sizinih riječi, koju je onda Jasenka Gudelj prevela na hrvatski, a ja sam je kupio istoga dana kada se te 2006. pojavila u knjižari u Teslinoj. Privukla me Kuća Marija Bahije, koju sam nekad davno vidio u nekom stranom magazinu, kako se spušta niz padinu, a nad njom toranj na vrh kojeg je garaža. Ta kuća istovremeno je izgledala kao neka nadrealistička skulptura i bila je savršeno funkcionalna, srođena s krajolikom poput mravinjaka s livadom. Fascinantno. U “Zapisima o arhitekturi” je i kratki Sizin tekst o toj kući, u kojem govori o tome da razumijevanje započinje učenjem gledanja, i da je svaka ideja u arhitekturi određena i ograničena prostorom, propisima, investitorovim željama, proračunima ovim i onim, količinom novca: “Možda zato projekti nisu nikada tako dobri kao što bi mogli biti, niti toliko loši koliko su okolnosti obećavale.” Naizgled, tu je razlika između književnosti, ili pisanja romana, i stvaranja kuće. Ali samo naizgled, jer sva ona ograničenja o kojima Siza govori postoje i u poslu romansijera, ali je razlika u tome što ovdje arhitekt protiv sebe ima istovrsna ograničenja – u svojoj glavi. I doista, roman nikad nije tako dobar kao što je mogao biti, niti je tako loš kao što su okolnosti obećavale.
Sizino majstorstvo u projektiranju vrlo je slično i srodno njegovom majstorstvu u tumačenju. Premda se od neukih ne štiti teorijskim bedemima, sav je od riječi. Negdje na početku knjige, govoreći o važnosti crtanja i o crtežu kao podsjetniku, on lamentira nad bjelinom papira. Priča o tome koliko je neobično i neizdrživo naći se pred iskušenjem prvog poteza, pred prvom zamisli o kući. Tu najednom, neosjetno, skoro i ne znajući što čini, Siza prelazi u diskurs umjetnosti. Od majstora-graditelja, koji u glavi uvijek unaprijed ima ideju o kući, kao što pekar ima uvijek istu formu kruha, a cipelar istu formu cipele, čime su obojica osigurana od nemoći čovjekove da stvori nešto novo, tu, u tom trenutku kada biva svjestan da je suočen sa ničim i da bi od ničega trebalo stvoriti nešto, Alvaro Siza postaje umjetnik.
Ali tome prethodi nešto što je mnogo važnije, a u ovoj je knjizi prikazano na mnogim njezinim stranicama, skoro u svakome tekstu: kada opisuje kuće, tuđe kao i svoje, ili kad govori o gradovima, ulicama, predjelima, Siza nikad ne govori jezikom zidara pa ni jezikom urbanista. On predjela opisuje posve pjesnički, kao da se sprema na put s Fernandom Pessoom, a ne kao da se sprema projektirati kuću ili studentima objašnjavati kao se to radi. Njegov pogled na prostor je, vjerojatno, pogled arhitekta, ali oko kojim gleda i jezik kojim artikulira viđeno su potpuno pjesnički. Kako je to moguće, ne znam. I zašto je to tako, ne znam. Ali bez toga zacijelo ne bi bio moguć ni onaj toranj s garažom na vrhu, u Kući Marija Bahije.
Zašto arhitektura?
Živjeti u kući koja je umjetničko djelo, a ne biti njezin rob. Eto, to bi bilo idealno, ali za ljude kakav je ovaj Sizin čitatelj, i za njihove naravi i financijske proračune, nije zamislivo. Ali vrijedi se baviti arhitekturom vlastitih snova, kućama u kojima se odvijaju naše noćne more, vraćaju se u zrelim dobima djetinjstva, ili se naprosto živi u snovima. Većina tih kuća za ovog je Sizinog čitatelja u njegovim snovima bivala vrlo autentična. Jednom se tako, u snu, zatekao u Kući Marija Bahije. Ustvari pokušavao je iz garaže sići u kuću, prestravljen pogledom u provaliju.
Ova knjiga
Još jedan je razlog, vrlo privatan: već nekoliko godina na sve strane tražim još jedan primjerak Sizinih “Zapisa o arhitekturi”, jer sam ih, na poklon, obećao prijatelju arhitektu. No, knjige nema, nijednog primjerka, nigdje. Mogao bih, naravno, prijatelju pokloniti svoju knjigu, ali to nema smisla, jer bih onda ja ostao bez nje. Istina, muči me već pomalo pomisao da Siza možda više pripada mom prijatelju, arhitektu, nego što pripada meni koji nisam arhitekt. Odmah zatim pomišljam da baš i nije tako, i da Sizina knjiga više pripada pjesniku i romanopiscu, nego arhitektu. Uglavnom, bio bih zahvalan svakome tko bi mi ustupio “Zapise o arhitekturi” Alvara Size, da ih proslijedim prijatelju.