Uzaludna pjesma

                        Za Mimi Čengić-Saračević

Hoće sustići
Ono nedostižno
Od početka jezika
Još od prije boga

Uči od trava
Od lastavica
Od kamena
Što ne spava
Već drži šume sve
Na vrhu jagodica

Od žubora rijeka
Najviše od one
Koja pored smrti teče

I od tvog poljupca
Uči jedinstvo
Živih bića

I sa mrtvima šapuće
O beskraju iza atoma

I u visine
Visine leti
A s mjesta
Ne miče se
Brža od duše
Što vječnom
Nebu se nada

Milenijima
Ne donosi ništa
Ali kao pčela
Ima svoje saće
U kojem med
Od riječi krtih
Neprolazan pravi

Poništila bi sve
Smrti
Ubistva
Masovana klanja
I strašna silovanja
Deaktivirala
Atomske bombe

Još jednom
Pripitomila Sunce
Da Zemljinoj koži
Ne stvara
Bolne rane

I sve bi vode
Učila da pamte
Da su materice
Svega što stoji
Svega što se miče

Hoće sustići
Ono nedostižno
Ali tek savršenstvo
Beskorisno
Daruje joj se
Kao ljubavnici
U žudnom zagrljaju

Ne diraj
Tu ništa
Možda ćeš
Pokvariti sve

Samo se osloni
Na ramena
Drugih zaludnika

I stihove prospi
Kao seljak sjeme
Nek iz njih niknu
Nova žita

Jer uzaludnost
Mora da živi
I nečim
Da se hrani