Sinoć: Burgtheater, “Posljednji dani čovječanstva” Karla Krausa, adaptacija i režija Dušan David Pařízek.
Odvažih se dakle vratiti na “mjesto zločina”.
Svašta mi je jurilo glavom, kao što, neshvatljivom brzinom, ispod nas, pa i ispod Teatra, jure vlakovi bečke podzemne željeznice.
Ogromna utroba Burgtheatera puna. Publika vrlo živo prisutna.
Jedna fantastična scena. Ne znam je li to dovoljno za trosatnu predstavu.
Jako je teško igrati ovu Krausovu “partituru”. A igraju je neprekidno. Možda žele otkriti zašto je to tako teško.
Što je uostalom lako?
Sam Kraus upozoravao je da “Posljednji dani čovječanstva” nisu teatarski komad. Ali naravno, pisci nisu nužno naročiti čitatelji svojih djela. No ima sigurno nečega u tome da forma kronike nije osobito uslužna kad je u pitanju teatar.
Ibsen upozoravao je da “Peer Gynt” nije drama. A danas nam ta ne-drama izgleda u Ibsenovu opusu kao najmodernija.
Meni je i osobno bila važna: mislim na režiju Horea Popescua u HNK-u. Gledao sam tu predstavu, sa Šerbedžijom kao Gyntom, zatravljen. Umnogome mi je to iskustvo bilo važno za “Kamov, smrtopis”.
Ja sam od jučerašnje predstave očekivao više. Ali moram priznati da sinoć nisam bio dobar gledatelj.
Jer nekoliko mi se epoha vrtjelo u glavi, svaka se nametala nekim svojim filmom, a ja sam bio “Gynt” iz filma tko zna kojega.
Koliko mi se samo „opasnih veza” sinoć prijavilo da se kani izboriti za pažnju.
Priznajem, gledao sam predstavu „iza spuštenijeh trepavica” (Kranjčević), dakle, s nekakvim lirskim okularom kakvog nameću uspomene. Koliko je tu bilo pirovanja “objektivnog slučaja”, kako su govorili nadrealisti.
Kao da listam obiteljski album. Pa svaki čas iskoči neki zaboravljeni, već jako daleki srodnik.
Samo par natuknica:
„Hrvatskog Fausta u Burgtheateru 1994. postavio je, po Peymannovoj želji, švicarski redatelj Hans Hollmann. On je prije toga bio poznat po režiji – pogodite čega? – pa upravo Krausove kronike „Posljednji dani čovječanstva”.
Fausta, našega, iznio je u bečkoj predstavi njemački glumac Dieter Laser.
Njega je pak, u još davnije vrijeme, otkrio, naravno, njemački Mefisto, Gustav Gründgens! Laser bio je tada hotelski sluga u noćnoj smjeni nekog hamburgškog hotela.
Sve skupa, bila bi to senzacionalna podjela jednog uistinu evropskog Fausta. A u duhu Krausove kronike.
U njoj su naime pobrojani i satirički ismijani stvarni uzroci prvoga rata. Isti su takvi doveli do drugoga. I isti takvi rade danas na trećemu.
Poslije njega, nitko više neće moći, kao sinoć ja, sjediti u toplom, raskošno osvijetljenom hramu da bi filozofirao o izgledima za četvrti.
Laser umro je prije pet godina. Peymann nedavno. Otišao je i meni tako drag Dalibor Foretić, s kojim sam na ovome mjestu bio zadnji puta do sinoć.
Sve su to lelujave sjene, kako je rekao Goethe. Pa takva sam sjena i ja sam.
Goethe, dakle, kojemu sam ukrao komad, jer ja kradem gdje stignem.
Rekoh, teatar bio je pun. Teoretski je moguće da je sinoć zalutao i neki od mojih gledatelja otprije 31 godinu.
Pa eto, ja sam takav gledatelj.
Odsjedio sam i gledao unatrag.
U prvom redu partera nalaze se i ona četiri mjesta koje je hrvatsko veleposlanstvo, nakon što je inzistiralo na premijernim ulaznicama, u siječnju 1994. demonstrativno ostavilo praznima na očigled cijelome Beču. Tom je velikom gestom, naša mala Hrvatska još jednom obranila Evropu, pače Europu, od Azije.
Odsjedio sam dakle sinoć u parteru i dumao o koječemu.
Pauza bila je duga. U Burgtheateru može se, u duljoj pauzi, raskošno večerati.
30 minuta. Tolika je i moja “scenska pauza”, ali izražena u drugoj valuti vremena: u godinama.
Bez upotrebe sile! Sve po pravilu službe (PS).
Sutra će u Hrvatskom narodnom kazalištu, točno u podne, biti predstavljeno drugo izdanje knjige Snježane Banović “Država i njezino kazalište”. Nadati se da će naši kauboji ostaviti svoje revolvere u predsoblju. Da će sve proći OK.
Ja sam ponosan kum toj knjizi: dao sam joj ime.
Ona pak, zaslužna je za ime romana “Anđeo nestajanja”.
Eto, to mi današnji još možemo: Ponekad nešto nasloviti, ponekad jedni druge osloviti. Tojest, osoviti.
Kod Ernsta Blocha to se zove: Ortopedija uspravnog hoda.
Hodao sam sinoć nakon predstave, stanujem ovdje u Beču kao barokni knez: Blizu Burgu, a taj je pak blizu Parlamentu i Vijećnici. Za svaki slučaj.
O nekim paralelama, koje to nisu, našega HNK-a pod ustašijom, i Burga pod nacistima, drugi put.
Samo ću na ovome larmoyantnom mjestu, dakle, kroza spuštene trepavice i stisnutih usana, reći: Ta je paralela na našu korist. U Burgtheateru nije bilo organiziranog otpora, onoga koji je tako zaprepastio ustaškog intendanta. Burgtheater se, nakon Anschlussa, bio predao! Naša je inačica otišla u Šumu.
Ali vrlo ih je malo u Hrvatskoj koji su DANAS spremni to makar shvatiti, a kamoli prihvatiti. Na sve drugo spremni oni jesu, ali za takvu spoznaju podnipošto ne.
Oni, dakle, koji nisu, imaju drugačiju gestikulaciju: oni ne idu na premijere, ah tako česte, hrvatskih komada po svijetu, i to ne idu iz principa. Jaka stvar.
Lutam dakle praznim Bečom. Digao se noćas jak vjetar, da sam bio bolje volje, dakle lakšega kroka, možda bi me odnio.
Bio sam 1994. ušao u Burgtheater kao starmalo dijete, barem u glavi. A sinoć je izašao starac.
Nakon pola sata sinoćnja se predstava nastavila. Moja nije, nakon trideset godina.
Ima u Ivanovoj Apokalipsi jedno mjesto, uvelike zagonetno:
“Na Nebu nastane pauza od pola sata.”
Baš tako! Kao da se radi o predstavi.
Imamo li mi još tih pola sata do apokalipse?
Desna fotografija: Dieter Laser, njemački glumac koji je u Burgtheateru iznio hrvatskog Fausta 1994.
Lelujave sjene
Sinoć: Burgtheater, “Posljednji dani čovječanstva” Karla Krausa, adaptacija i režija Dušan David Pařízek.
Odvažih se dakle vratiti na “mjesto zločina”.
Svašta mi je jurilo glavom, kao što, neshvatljivom brzinom, ispod nas, pa i ispod Teatra, jure vlakovi bečke podzemne željeznice.
Ogromna utroba Burgtheatera puna. Publika vrlo živo prisutna.
Jedna fantastična scena. Ne znam je li to dovoljno za trosatnu predstavu.
Jako je teško igrati ovu Krausovu “partituru”. A igraju je neprekidno. Možda žele otkriti zašto je to tako teško.
Što je uostalom lako?
Sam Kraus upozoravao je da “Posljednji dani čovječanstva” nisu teatarski komad. Ali naravno, pisci nisu nužno naročiti čitatelji svojih djela. No ima sigurno nečega u tome da forma kronike nije osobito uslužna kad je u pitanju teatar.
Ibsen upozoravao je da “Peer Gynt” nije drama. A danas nam ta ne-drama izgleda u Ibsenovu opusu kao najmodernija.
Meni je i osobno bila važna: mislim na režiju Horea Popescua u HNK-u. Gledao sam tu predstavu, sa Šerbedžijom kao Gyntom, zatravljen. Umnogome mi je to iskustvo bilo važno za “Kamov, smrtopis”.
Ja sam od jučerašnje predstave očekivao više. Ali moram priznati da sinoć nisam bio dobar gledatelj.
Jer nekoliko mi se epoha vrtjelo u glavi, svaka se nametala nekim svojim filmom, a ja sam bio “Gynt” iz filma tko zna kojega.
Koliko mi se samo „opasnih veza” sinoć prijavilo da se kani izboriti za pažnju.
Priznajem, gledao sam predstavu „iza spuštenijeh trepavica” (Kranjčević), dakle, s nekakvim lirskim okularom kakvog nameću uspomene. Koliko je tu bilo pirovanja “objektivnog slučaja”, kako su govorili nadrealisti.
Kao da listam obiteljski album. Pa svaki čas iskoči neki zaboravljeni, već jako daleki srodnik.
Samo par natuknica:
„Hrvatskog Fausta u Burgtheateru 1994. postavio je, po Peymannovoj želji, švicarski redatelj Hans Hollmann. On je prije toga bio poznat po režiji – pogodite čega? – pa upravo Krausove kronike „Posljednji dani čovječanstva”.
Fausta, našega, iznio je u bečkoj predstavi njemački glumac Dieter Laser.
Njega je pak, u još davnije vrijeme, otkrio, naravno, njemački Mefisto, Gustav Gründgens! Laser bio je tada hotelski sluga u noćnoj smjeni nekog hamburgškog hotela.
Sve skupa, bila bi to senzacionalna podjela jednog uistinu evropskog Fausta. A u duhu Krausove kronike.
U njoj su naime pobrojani i satirički ismijani stvarni uzroci prvoga rata. Isti su takvi doveli do drugoga. I isti takvi rade danas na trećemu.
Poslije njega, nitko više neće moći, kao sinoć ja, sjediti u toplom, raskošno osvijetljenom hramu da bi filozofirao o izgledima za četvrti.
Laser umro je prije pet godina. Peymann nedavno. Otišao je i meni tako drag Dalibor Foretić, s kojim sam na ovome mjestu bio zadnji puta do sinoć.
Sve su to lelujave sjene, kako je rekao Goethe. Pa takva sam sjena i ja sam.
Goethe, dakle, kojemu sam ukrao komad, jer ja kradem gdje stignem.
Rekoh, teatar bio je pun. Teoretski je moguće da je sinoć zalutao i neki od mojih gledatelja otprije 31 godinu.
Pa eto, ja sam takav gledatelj.
Odsjedio sam i gledao unatrag.
U prvom redu partera nalaze se i ona četiri mjesta koje je hrvatsko veleposlanstvo, nakon što je inzistiralo na premijernim ulaznicama, u siječnju 1994. demonstrativno ostavilo praznima na očigled cijelome Beču. Tom je velikom gestom, naša mala Hrvatska još jednom obranila Evropu, pače Europu, od Azije.
Odsjedio sam dakle sinoć u parteru i dumao o koječemu.
Pauza bila je duga. U Burgtheateru može se, u duljoj pauzi, raskošno večerati.
30 minuta. Tolika je i moja “scenska pauza”, ali izražena u drugoj valuti vremena: u godinama.
Bez upotrebe sile! Sve po pravilu službe (PS).
Sutra će u Hrvatskom narodnom kazalištu, točno u podne, biti predstavljeno drugo izdanje knjige Snježane Banović “Država i njezino kazalište”. Nadati se da će naši kauboji ostaviti svoje revolvere u predsoblju. Da će sve proći OK.
Ja sam ponosan kum toj knjizi: dao sam joj ime.
Ona pak, zaslužna je za ime romana “Anđeo nestajanja”.
Eto, to mi današnji još možemo: Ponekad nešto nasloviti, ponekad jedni druge osloviti. Tojest, osoviti.
Kod Ernsta Blocha to se zove: Ortopedija uspravnog hoda.
Hodao sam sinoć nakon predstave, stanujem ovdje u Beču kao barokni knez: Blizu Burgu, a taj je pak blizu Parlamentu i Vijećnici. Za svaki slučaj.
O nekim paralelama, koje to nisu, našega HNK-a pod ustašijom, i Burga pod nacistima, drugi put.
Samo ću na ovome larmoyantnom mjestu, dakle, kroza spuštene trepavice i stisnutih usana, reći: Ta je paralela na našu korist. U Burgtheateru nije bilo organiziranog otpora, onoga koji je tako zaprepastio ustaškog intendanta. Burgtheater se, nakon Anschlussa, bio predao! Naša je inačica otišla u Šumu.
Ali vrlo ih je malo u Hrvatskoj koji su DANAS spremni to makar shvatiti, a kamoli prihvatiti. Na sve drugo spremni oni jesu, ali za takvu spoznaju podnipošto ne.
Oni, dakle, koji nisu, imaju drugačiju gestikulaciju: oni ne idu na premijere, ah tako česte, hrvatskih komada po svijetu, i to ne idu iz principa. Jaka stvar.
Lutam dakle praznim Bečom. Digao se noćas jak vjetar, da sam bio bolje volje, dakle lakšega kroka, možda bi me odnio.
Bio sam 1994. ušao u Burgtheater kao starmalo dijete, barem u glavi. A sinoć je izašao starac.
Nakon pola sata sinoćnja se predstava nastavila. Moja nije, nakon trideset godina.
Ima u Ivanovoj Apokalipsi jedno mjesto, uvelike zagonetno:
“Na Nebu nastane pauza od pola sata.”
Baš tako! Kao da se radi o predstavi.
Imamo li mi još tih pola sata do apokalipse?
Desna fotografija: Dieter Laser, njemački glumac koji je u Burgtheateru iznio hrvatskog Fausta 1994.