Teče veljača, posljednji mjesec u radnome vijeku Jasne Kovačević. Stresno razdoblje u životu jedne žene. Vrijeme kada se privode kraju ili sami po sebi zamiru svi započeti poslovi, prazne se radni stolovi i ormarići, vraćaju se pozajmljene stvari i nazivaju poznanici koji su jednom davno u kancelariji zaboravili kišobran, pa je sad posljednje vrijeme da dođu po njega. A kancelarija, ured njezin, mala je prostorija uz zahod ispod razizemlja donjega grada, u tom povijesno zanemarenom podrumskom sloju, u vazda zanemarenom superegu našega građanstva, u čijoj su memli i tami internalizirani moralni obziri, savjest i visoki životni ideali Zagreba grada. U tom uredu bez prozora – jer na što bi gledali prozori jednoga podruma nego na unutrašnjost drugog podruma – protekao je radni vijek jedne knjižničarke, koji se skoro u cjelini vremenski preklopio s vijekom hrvatske neovisnosti i samoizabrane samoće, naročito u pitanjima kulture i književnosti. Samo što ona, knjižničarka, nije previše boravila u tom podrumu, nego je uglavnom bila gore, na svjetlu, u biblioteci. Dolje će, vjerojatno, duže boraviti ovoga posljednjeg mjeseca, kada je vrijeme da se sebe i svoju prisutnost među radnim ljudima i građanima anulira i u administrativno-tehničkom smislu. Vrijeme pred mirovinu vrijeme je osobne likvidature. Neki to vrlo teško podnesu, pa ih mirovina gurne ravno u starost i u ništa, drugi se snađu pa živote čudom premjeste na drugi kolosijek, treći se otužno hvale kako u mirovini imaju još manje vremena, jer su si pronašli nove interese, hobije, disleksične unuke s poremećajima pažnje uzrokovanim buljenjem u mobitel, i još uvijek žive dementne roditelje koje vode na izlete u Čatež… Ali odlazak u mirovinu za sve je trenutak u kojem se suoče s tim što su, sasvim osobno, značili zajednici i društvu. Za svakoga to je trenutak u kojem svoj duh i svoju svijest suočava s posve novim iskušenjem, sa saznanjem da toj zajednici i svom poduzeću nije značio ama baš ništa i da ga se društvo oslobodilo kao nepotrebnog balasta. Osjetljivost ovog saznanja izravno je povezana s formom čovjekova straha od smrti: smrt je za nas nezamisliva, jer negdje duboko u sebi osjećamo da ovaj svijet bez nas nije moguć. Odlazak u mirovinu čovjeku pokaže da je itekako moguć, ali i da to više i nije onaj svijet koji smo napustili.
Eto, tako to otprilike izgleda u životu jedne knjižničarke kojoj će ova veljača biti posljednji mjesec u njezinome radnom vijeku. Ili ne izgleda tako, nego to samo pisac tako opisuje. Ali jednako je zanimljivije kako cijela stvar izgleda iz društvene i javne perspektive. A izgleda ovako: s odlaskom u penziju Jasne Kovačević započinje postupno gašenje i zamiranje ključne zagrebačke javne i kulturne institucije u posljednjih trideset i pet godina. To gašenje potrajat će možda mjesecima, a možda i godinama, ali ono je izvjesno i unaprijed je moguće opisati njegov tok.
Puni naziv Jasnine biblioteke je: Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića i pripada instituciji koja nosi naziv Knjižnice grada Zagreba. Prva rečenica u prilogu “Misija, vizija, strategija”, u rubrici “O nama”, na elektronskoj stranici Knjižnica grada Zagreba, glasi: “‘Prilagoditi se vremenu i ići ukorak s budućnosti!’ – jasna je vizija Knjižnica grada Zagreba u njezinim nastojanjima da se odgovori na sve izazove vremena u kojem njezini članovi i korisnici žive i djeluju.” Biblioteke su, međutim, najkonzervativnije ustanove u čovjekovoj civilizaciji, ne daju se mijenjati ni transformirati. Mogu se samo prenamjenjivati u dječje igraonice, u gejmerska stratišta i u staračke posuđivaonice glupavih herc-romana, ili u velebne građevine podignute za europske novce i posvećene našim braniteljima, u kojima će se odvijati svečane sjednice gradskog vijeća, a u pozadini će, kao ukras, postojati i stalaža s knjigama. Prilagoditi se vremenu i ići ukorak s budućnosti? Uza sve ostalo, ovo je stilski tako jadna i nemušta rečenica, nedostojna biblioteke! Nije čovjek koker španijel, pa da ide ukorak – s kime? S budućnošću! Nije budućnost živo čeljade, pa da se s njome može ukorak. Budućnost je ono što načitana svijest stvori za svijet. Načitana svijest ili neki novi nenačitani Hitler.
Jasna Kovačević je od Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića stvorila nešto što je kao koncept vrlo jednostavno, ali rizično. Stvorila je Hyde Park, tojest onaj Speaker’s Corner u Hyde Parku, naravno prispodobljen hrvatskoj kulturi i književnosti. Tu su svaka knjiga, svaki kulturni, književni pa i društveni fenomen, svaki pisac, veliki i mali, daroviti i posve nedaroviti, mogli dobiti svoj prostor i vrijeme za predstavljanje. Nemoguće je ustanoviti ili istražiti tko je sve i kako prošao ovim mjestom, ali procedura je oduvijek bila ista. Predstavljači bi zasjeli za stol koji se nalazi na istočnoj strani prostorije, ispred polica s knjigama domaćih pisaca (to je slučajno), a Jasna Kovačević bi s nekoliko kratkih, preciznih i ljubaznih rečenica najavila događaj. Njezina pojava bila je nešto poput zaštitnog znaka ili garancije pouzdanosti proizvoda. Bilo je, naravno, i večeri bez Jasne. Možda je bila bolesna, možda profesionalno spriječena, možda je bila na službenom putu, ili su ipak postojali i događaji na kojima nije smjelo biti zaštitnog znaka? To ne znamo, niti ćemo ikad doznati.
Ono što je Jasni Kovačević nekim čudom uspjelo bilo je da se prostor Bogdana Ogrizovića ne pretvori u ono u što bi svaki naš Speaker’s Corner nužno inklinirao, u javno smetlište hrvatske kulture, u hejtaonicu neznalica, hulja i danguba, u orgijalište pripravnika za obavještajne službe, u pomoćnu tribinu maksimirskog stadiona… Ili naprosto u mjesto na kojemu bi proizvođači jogurta reklamirali svoje proizvode. Naime, samo je netko tko ima punu svijest o tome što je knjižnica i čemu čitaonica zapravo služi, samo netko tko doista čita knjige, možda ne baš onako i onoliko kao J. L. Borges, ali svakako visoko iznad standarda nacionalne kulturne elite, samo netko tko dobro poznaje hrvatske pisce, njihove taštine i knjige, samo takav netko mogao je tako široko postaviti platformu i sačuvati je tokom svih ovih godina. Naprimjer, ovaj čitatelj i pisac, te poklonik lika i djela Jasne Kovačević, u proteklom se vremenu u nizu navrata barem po jednom zgadio nad svim zagrebačkim kulturnim institucijama, od Hrvatskog narodnog kazališta, koje mu je možda bilo i najčešći objekt gađenja, nešto kao veliki žuti javni zahod na Kazališnom trgu bez kazališta, pa do Muzeja suvremene umjetnosti i Lisinskog u kojem bi znali zatuliti nemuzikalni ali tako slatki tuljani i morževi, ali nikad mu se, ali baš nikad i nijednom u sva njegova zagrebačka vremena nije dogodilo da mu se zgadi Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića. Premda su upravo tu svoja djela i nedjela promovirali i svi oni do kojih u ovoj kulturi i književnosti on, taj čitatelj i pisac koji ovo piše, upravo nimalo ne drži. Ali nikada Jasna Kovačević nikoga nije zabranjivala, uklanjala ili smanjivala u skladu s političkim oportunitetima i ukusima vladara grada i države. Ona je, draga Jasna, doista umjela biti građanka Republike, i to Republike Hrvatske, za razliku od većine drugih koji su bili podanici države. Nezavisne države, naravno. Ili neovisne, u kojoj je i Savremenik postao Suvremenik, i u kojoj svako preostalo A ima tendenciju da postane U.
U neka doba Jasna Kovačević je i doktorirala, ali ni ta se titula nikad nije negativno odrazila na njezin posao i na misiju koju je obavljala. Niti joj je ikad zatrebalo da titulom rastjeruje neuke đavle po knjižnici i okolo nje. Njezin autoritet je, naime, pitom i prirodan. Nije posredovan ničijom milošću, niti iza njega stoji prijetnja silom. Autoritet Jasne Kovačević je doista autoritet biblioteke pune knjiga, i on nikad i ni sa čim drugim ne ide u korak. Ona je bila članica kojekakvih kulturnih vijeća, njezin su utjecaj na tom naizgled malom prostoru jedne knjižnice/čitaonice i njezinog podruma pametno pokušali iskoristiti razni protagonisti raznih šupljih i zvečećih hrvatskih politika, a ona je – malo previše društvena za ukus njezina poklonika – rado pristajala na razna sudjelovanja, ali ju to ama baš nimalo i nikako nije korumpiralo. Odradila je svoje, po potrebi je bivala netko, ali tako da uvijek bude u svojoj knjižnici/čitaonici, i da održava ovo dragocjeno susretište hrvatske kulture i književnosti. Najdragocjenije u povijesti Republike Hrvatske. I da se po njoj, po Jasni Kovačević, poslije imenuje jedna teška i ružna epoha, nakon koje dolazi nešto gore, ružnije.
Bogdan, sin Milana Ogrizovića, pravaškog aktivista, dramaturga i autora jedne od dramatizacija Hasanaginice, bio je zagrebački profesor fizike i matematike, zagrebački komunistički ilegalac, ustaše ga u Dubravi objesili, zajedno s još četrnaest antifašista. Dok su ga na Mirogoju sahranjivali, mati njegova, a Milanova žena, viknula je: “Milane, evo ti sina, poklon Nezavisne Države Hrvatske!”
Jasna Kovačević u veljači 2026, mjesecu u kojem skončava jedna zagrebačka kulturna epoha
Teče veljača, posljednji mjesec u radnome vijeku Jasne Kovačević. Stresno razdoblje u životu jedne žene. Vrijeme kada se privode kraju ili sami po sebi zamiru svi započeti poslovi, prazne se radni stolovi i ormarići, vraćaju se pozajmljene stvari i nazivaju poznanici koji su jednom davno u kancelariji zaboravili kišobran, pa je sad posljednje vrijeme da dođu po njega. A kancelarija, ured njezin, mala je prostorija uz zahod ispod razizemlja donjega grada, u tom povijesno zanemarenom podrumskom sloju, u vazda zanemarenom superegu našega građanstva, u čijoj su memli i tami internalizirani moralni obziri, savjest i visoki životni ideali Zagreba grada. U tom uredu bez prozora – jer na što bi gledali prozori jednoga podruma nego na unutrašnjost drugog podruma – protekao je radni vijek jedne knjižničarke, koji se skoro u cjelini vremenski preklopio s vijekom hrvatske neovisnosti i samoizabrane samoće, naročito u pitanjima kulture i književnosti. Samo što ona, knjižničarka, nije previše boravila u tom podrumu, nego je uglavnom bila gore, na svjetlu, u biblioteci. Dolje će, vjerojatno, duže boraviti ovoga posljednjeg mjeseca, kada je vrijeme da se sebe i svoju prisutnost među radnim ljudima i građanima anulira i u administrativno-tehničkom smislu. Vrijeme pred mirovinu vrijeme je osobne likvidature. Neki to vrlo teško podnesu, pa ih mirovina gurne ravno u starost i u ništa, drugi se snađu pa živote čudom premjeste na drugi kolosijek, treći se otužno hvale kako u mirovini imaju još manje vremena, jer su si pronašli nove interese, hobije, disleksične unuke s poremećajima pažnje uzrokovanim buljenjem u mobitel, i još uvijek žive dementne roditelje koje vode na izlete u Čatež… Ali odlazak u mirovinu za sve je trenutak u kojem se suoče s tim što su, sasvim osobno, značili zajednici i društvu. Za svakoga to je trenutak u kojem svoj duh i svoju svijest suočava s posve novim iskušenjem, sa saznanjem da toj zajednici i svom poduzeću nije značio ama baš ništa i da ga se društvo oslobodilo kao nepotrebnog balasta. Osjetljivost ovog saznanja izravno je povezana s formom čovjekova straha od smrti: smrt je za nas nezamisliva, jer negdje duboko u sebi osjećamo da ovaj svijet bez nas nije moguć. Odlazak u mirovinu čovjeku pokaže da je itekako moguć, ali i da to više i nije onaj svijet koji smo napustili.
Eto, tako to otprilike izgleda u životu jedne knjižničarke kojoj će ova veljača biti posljednji mjesec u njezinome radnom vijeku. Ili ne izgleda tako, nego to samo pisac tako opisuje. Ali jednako je zanimljivije kako cijela stvar izgleda iz društvene i javne perspektive. A izgleda ovako: s odlaskom u penziju Jasne Kovačević započinje postupno gašenje i zamiranje ključne zagrebačke javne i kulturne institucije u posljednjih trideset i pet godina. To gašenje potrajat će možda mjesecima, a možda i godinama, ali ono je izvjesno i unaprijed je moguće opisati njegov tok.
Puni naziv Jasnine biblioteke je: Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića i pripada instituciji koja nosi naziv Knjižnice grada Zagreba. Prva rečenica u prilogu “Misija, vizija, strategija”, u rubrici “O nama”, na elektronskoj stranici Knjižnica grada Zagreba, glasi: “‘Prilagoditi se vremenu i ići ukorak s budućnosti!’ – jasna je vizija Knjižnica grada Zagreba u njezinim nastojanjima da se odgovori na sve izazove vremena u kojem njezini članovi i korisnici žive i djeluju.” Biblioteke su, međutim, najkonzervativnije ustanove u čovjekovoj civilizaciji, ne daju se mijenjati ni transformirati. Mogu se samo prenamjenjivati u dječje igraonice, u gejmerska stratišta i u staračke posuđivaonice glupavih herc-romana, ili u velebne građevine podignute za europske novce i posvećene našim braniteljima, u kojima će se odvijati svečane sjednice gradskog vijeća, a u pozadini će, kao ukras, postojati i stalaža s knjigama. Prilagoditi se vremenu i ići ukorak s budućnosti? Uza sve ostalo, ovo je stilski tako jadna i nemušta rečenica, nedostojna biblioteke! Nije čovjek koker španijel, pa da ide ukorak – s kime? S budućnošću! Nije budućnost živo čeljade, pa da se s njome može ukorak. Budućnost je ono što načitana svijest stvori za svijet. Načitana svijest ili neki novi nenačitani Hitler.
Jasna Kovačević je od Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića stvorila nešto što je kao koncept vrlo jednostavno, ali rizično. Stvorila je Hyde Park, tojest onaj Speaker’s Corner u Hyde Parku, naravno prispodobljen hrvatskoj kulturi i književnosti. Tu su svaka knjiga, svaki kulturni, književni pa i društveni fenomen, svaki pisac, veliki i mali, daroviti i posve nedaroviti, mogli dobiti svoj prostor i vrijeme za predstavljanje. Nemoguće je ustanoviti ili istražiti tko je sve i kako prošao ovim mjestom, ali procedura je oduvijek bila ista. Predstavljači bi zasjeli za stol koji se nalazi na istočnoj strani prostorije, ispred polica s knjigama domaćih pisaca (to je slučajno), a Jasna Kovačević bi s nekoliko kratkih, preciznih i ljubaznih rečenica najavila događaj. Njezina pojava bila je nešto poput zaštitnog znaka ili garancije pouzdanosti proizvoda. Bilo je, naravno, i večeri bez Jasne. Možda je bila bolesna, možda profesionalno spriječena, možda je bila na službenom putu, ili su ipak postojali i događaji na kojima nije smjelo biti zaštitnog znaka? To ne znamo, niti ćemo ikad doznati.
Ono što je Jasni Kovačević nekim čudom uspjelo bilo je da se prostor Bogdana Ogrizovića ne pretvori u ono u što bi svaki naš Speaker’s Corner nužno inklinirao, u javno smetlište hrvatske kulture, u hejtaonicu neznalica, hulja i danguba, u orgijalište pripravnika za obavještajne službe, u pomoćnu tribinu maksimirskog stadiona… Ili naprosto u mjesto na kojemu bi proizvođači jogurta reklamirali svoje proizvode. Naime, samo je netko tko ima punu svijest o tome što je knjižnica i čemu čitaonica zapravo služi, samo netko tko doista čita knjige, možda ne baš onako i onoliko kao J. L. Borges, ali svakako visoko iznad standarda nacionalne kulturne elite, samo netko tko dobro poznaje hrvatske pisce, njihove taštine i knjige, samo takav netko mogao je tako široko postaviti platformu i sačuvati je tokom svih ovih godina. Naprimjer, ovaj čitatelj i pisac, te poklonik lika i djela Jasne Kovačević, u proteklom se vremenu u nizu navrata barem po jednom zgadio nad svim zagrebačkim kulturnim institucijama, od Hrvatskog narodnog kazališta, koje mu je možda bilo i najčešći objekt gađenja, nešto kao veliki žuti javni zahod na Kazališnom trgu bez kazališta, pa do Muzeja suvremene umjetnosti i Lisinskog u kojem bi znali zatuliti nemuzikalni ali tako slatki tuljani i morževi, ali nikad mu se, ali baš nikad i nijednom u sva njegova zagrebačka vremena nije dogodilo da mu se zgadi Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića. Premda su upravo tu svoja djela i nedjela promovirali i svi oni do kojih u ovoj kulturi i književnosti on, taj čitatelj i pisac koji ovo piše, upravo nimalo ne drži. Ali nikada Jasna Kovačević nikoga nije zabranjivala, uklanjala ili smanjivala u skladu s političkim oportunitetima i ukusima vladara grada i države. Ona je, draga Jasna, doista umjela biti građanka Republike, i to Republike Hrvatske, za razliku od većine drugih koji su bili podanici države. Nezavisne države, naravno. Ili neovisne, u kojoj je i Savremenik postao Suvremenik, i u kojoj svako preostalo A ima tendenciju da postane U.
U neka doba Jasna Kovačević je i doktorirala, ali ni ta se titula nikad nije negativno odrazila na njezin posao i na misiju koju je obavljala. Niti joj je ikad zatrebalo da titulom rastjeruje neuke đavle po knjižnici i okolo nje. Njezin autoritet je, naime, pitom i prirodan. Nije posredovan ničijom milošću, niti iza njega stoji prijetnja silom. Autoritet Jasne Kovačević je doista autoritet biblioteke pune knjiga, i on nikad i ni sa čim drugim ne ide u korak. Ona je bila članica kojekakvih kulturnih vijeća, njezin su utjecaj na tom naizgled malom prostoru jedne knjižnice/čitaonice i njezinog podruma pametno pokušali iskoristiti razni protagonisti raznih šupljih i zvečećih hrvatskih politika, a ona je – malo previše društvena za ukus njezina poklonika – rado pristajala na razna sudjelovanja, ali ju to ama baš nimalo i nikako nije korumpiralo. Odradila je svoje, po potrebi je bivala netko, ali tako da uvijek bude u svojoj knjižnici/čitaonici, i da održava ovo dragocjeno susretište hrvatske kulture i književnosti. Najdragocjenije u povijesti Republike Hrvatske. I da se po njoj, po Jasni Kovačević, poslije imenuje jedna teška i ružna epoha, nakon koje dolazi nešto gore, ružnije.
Bogdan, sin Milana Ogrizovića, pravaškog aktivista, dramaturga i autora jedne od dramatizacija Hasanaginice, bio je zagrebački profesor fizike i matematike, zagrebački komunistički ilegalac, ustaše ga u Dubravi objesili, zajedno s još četrnaest antifašista. Dok su ga na Mirogoju sahranjivali, mati njegova, a Milanova žena, viknula je: “Milane, evo ti sina, poklon Nezavisne Države Hrvatske!”