Mark Joseph Carney (1965.) čovjek je o čijem temeljnom zanimanju ne želim ništa znati. Brutalni je i bešćutni ekonomist iz svijeta liberalnog kapitalizma. Diplomirao na Harvardu, doktorirao na Oxfordu, cijeloga se života bavio dobrobitima imućnijih. Radio je u Goldman Sachsu, prešao u Bank of Canada, pa radio u ministarstvu financija, i bio guverner Bank of Kanada, što će reći tamošnje narodne banke, odakle se plasirao za guvernera iste takve banke u Engleskoj, te postao prvi stranac na njezinom čelu. (Premda je zapravo vrlo upitno kako je to Carney u Britaniji stranac, ali hajde recimo da nije u toj zemlji imao prijavljeno prebivalište.) Bilo je to 2013. godine, a u Londonu će Carney provesti sljedećih sedam godina. Do isteka tog transfera u njegovoj bankarskoj karijeri, Carney nam se čini kao tek globalno usavršenija, pametnija i nesagledivo obrazovanija varijanta Borisa Vujčića.
Poslije se nešto vrzmao po Svjetskoj banci, bio posebni izaslanik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za djelovanje na klimatske promjene i financije, te volonterski savjetnik Justina Trudeaua, simpatičnog izdanka kanadske vladarske dinastije. No, kad god se kakav bankar, ekonomist, mogul ili oligarh pojavi negdje u volonterskoj ulozi, ili u ulozi neformalnog savjetnika, može se znati da otpočinju prave stvari, jer to Baja Patak upravo mijenja core business, i s ekonomije se prebacuje na društvena pitanja. Tu dolazi i epidemija Covida 19, u kojoj se Carney snalazi kao riba u vodi i čuva Kanadu od financijskih šteta, da bi se s okončanjem epohe kuge stvari za njega dramatično ubrzale. Nakon što je u siječnju 2025. Trudeau podnio ostavku, Carney se munjevito kandidira za predsjednika Liberalne stranke, i već u ožujku biva imenovan za premijera u manjinskoj vladi, prvog u kanadskoj povijesti koji nije biran u demokratskoj proceduri. Potom inicira raspuštanje parlamenta i izbore, na kojima preokreće trendove koji su bili jako loši po liberale, te postaje kalif umjesto kalifa. Kao premijer ukida ekološki porez, ublažava propise vezane za zaštitu okoliša, povećava troškove za obranu, prihvaća trgovinski rat s Trumpovom Amerikom i zbližava se s Kinom. Usput, nastavlja podržavati Ukrajinu i donosi ukaz o priznanju palestinske države. Inače, u vrijeme kada je došao na čelo Kanade, posjedovao je čak tri putovnice i tri državljanstva, uz kanadsko još i irsko i britansko, ali je onda, u ožujku 2025., započeo proces odricanja od irskog i britanskog državljanstva. Valjda je to trebala biti patriotska gesta, kojom je svoju sudbinu vezao uz Kanadu. I nismo još ni to rekli: Mark Joseph Carney je katolik.
U Davosu je, ovih dana, Carney održao govor, i u tom je govoru rekao da međunarodni poredak više ne postoji, da vrijednosti na kojima je on bio zasnovan globalno ne važe i da je, sve u svemu, cjelokupni međunarodni poredak samo penis od ovce. Postoje velike sile, koje sad vladaju bez ikakvih ograničenja, i to je nešto na što se valja što brže naviknuti. Ustvari, Carney je rekao isto ono što govore Donald Trump i njegove mule, samo što je on to rekao sa suprotnih pozicija nego što govore oni. I naravno, poanta njegova govora je suprotna. I vrlo je zanimljiva. Carney je najprije parafrazirao Tukidida: jaki čine sve što mogu učiniti, dok slabi trpe sve što moraju istrpjeti. I tu smo već izvan nama i našima poznatog svijeta: Boris Vujčić, Donald Trump i ekipa sa špice u Bogovićevoj nemaju pojma tko je Tukidid. Mogu izguglati, ali neće ništa shvatiti. Oni koji znaju neće im moći objasniti, jer da biste shvatili tko je Tukidid i zašto baš Tukidid, morali biste dugo i s razumijevanjem čitati ne samo Tukidida.
Ali ta fraza da jaki čine sve što mogu, dok slabi trpe sve što moraju i nije toliko nerazumljiva da je ne bi shvatili oni kojima je upućena. U nastavku, međutim, stvari postaju kompleksne i vrlo uzbudljive. Carney, naime, citira jedan od najčuvenijih, ako ne i najčuveniji tekst proistekao iz porobljenog istočnoeuropskog svijeta, svojevrsni manifest Tukididovih slabih, ali mudrih, posvećen filozofu i martiru čehoslovačkog antikomunističkog otpora, filozofu Janu Patočki. Naslov tog teksta na koji se Carney poziva u sebi sadrži i sam smisao u njemu izrečenog: “Moć nemoćnih”. Napisao ga je 1978. godine Václav Havel, objašnjavajući, među ostalim, i to da u posttotalitarnom društvu, u kojem se u ime sile osporavaju sva pravila, zakoni, prava i običaji civilizirane zajednice, snaga slabih i obespravljenih proizlazi iz njihova udruživanja. Ali Havel takva udruživanja ne zamišlja kao stvaranje nove sile, kojom bi se pokušalo nadjačati silu koja tlači – jer to zapravo nije ni moguće – nego on zamišlja stvaranje zajednice mislećih, stvaranje zajednice pojedinaca, čija snaga proizlazi upravo iz tog što su pojedinci i što ne žive u kolektivnoj laži koju im nameću država i njezin posttotalitarni sustav. Inače, komunistička Čehoslovačka, kako je Havel opisuje, i oportunizam onih koji pristaju na život u laži, neobično, gotovo groteskno, podsjećaju na svijet pod Trumpom, te na držanje slabih europskih čelnika u tom svijetu. Mi naravno ne znamo tko je Marku Josephu Carneyju pisao njegov govor, možda ga je pisao sam, ali ako i nije, onda on u svom timu ima nekoga tko književne tekstove čita s razumijevanjem i talentom, a zatim ih i pamti. “Moć nemoćnih” je, naime, prije svega književni tekst, lako dostupan, i u svježem prijevodu na hrvatski. Eno ga u izdanju zagrebačkog Litterisa, i u prijevodu Matije Ivačića.
Carney mudro i jednostavno primjenjuje Havelovu pouku, govoreći o udruživanju “srednjih” u otporu “velikima”. Pojedinačno, mi s njima nemamo šansi. Kao što šanse nije imao ni Jan Patočka, koji je 1977. umro nakon desetosatnog ispitivanja na policiji. Ali udruženi “srednji” imaju snagu u odnosu na “velike”. Kada govori o toj snazi, Carney, taj sirovi i surovi bankar i liberalni ekonomist, svjestan je da mora dalje slijediti Havela, jer “srednji” protiv “velikih” ne udružuju samo svoju fizičku snagu. Ona im, naime, ne bi bila dostatna. Oni udružuju i svoje vrijednosti. To je ono što ih u odnosu na “velike” čini moćnim, jer “veliki” su odustali od vrijednosti, “veliki” nastoje stvoriti svijet u kojem će svi ostali pokorno živjeti u laži i pristajati na laž. Dok je veći dio naše male hrvatske zajednice bio uzbuđen samim suprotstavljanjem kanadskog premijera Trumpu i njegovim trumpoidima, koji će se, čini se, udružiti u njegov Odbor za mir, pa su, recimo, u Slobodnoj Dalmaciji stavili ovakav naslov: “Da se naježiš: Ovako brutalan govor iz usta jednog premijera svijet nije čuo još od Churchillovih dana”, ovaj se čitatelj nije ježio, niti se oduševljavao protutrumpističkom hrabrošću kanadskog premijera, nego ga je fascinirala transformacija jednog bankara, koja ne bi bila moguća da nije njegove svijesti o smislu i ulozi umjetnosti i književnosti u oblikovanju i pokretanju svjetskoga duha.
Istina, Trumpov odgovor bio je predvidljiv, šešeljevski. Nakon što je izvrijeđao kanadskog premijera, nakon što mu je poručio da njega i njegovu zemlju Amerika hrani, Trump je nacrtao zemljopisnu kartu na koju je Kanadu prebojio američkim bojama. Nacrtao je Veliku Ameriku upravo onako kako Vojislav Šešelj već skoro pola stoljeća crta Veliku Srbiju. Je li Velika Amerika, za razliku od Velike Srbije, moguća zato što je Amerika bolje naoružana od Srbije, ili Velika Amerika nije moguća kao što moguća nije ni Velika Srbija? Po ovom će se pitanju ljudi podijeliti na načitane i moralne, koji ne pristaju da se pretvore u općenarodnu posttotalitarnu magmu onih koji su spremni živjeti u laži, i one koji vjeruju da rade za vlastito dobro kada upravo na to pristaju.
Kako god bilo, Mark Joseph Carney upravo se nudi za vođu nekog novog pokreta nesvrstanih, koji se od onog prethodnog, koji su stvorili Tito, Naser, Nehru i još nekolicina njih, razlikuje po tome što bi ovi nesvrstani trebali nastupati u ime slobode koja podrazumijeva i individualna ljudska prava. Prethodne nesvrstane je, čini se, najviše koštao upravo aljkav, negativan, podsmješljiv odnos prema individualnim ljudskim pravima. Ali tko zna je li sve to tako. Mark Carney je postao junak našeg doba samo zato što je, barem na čas, zamislio svijet u skladu s esejom Václava Havela, napisanim po muci Jana Patočke, o kojemu možete čitati i u kod nas upravo objavljenoj memoarskoj knjizi još jednog češkog zavjetnika slobode i ljudskih prava Tomáša Halíka…
Mark Carney i svijet po Havelu
Mark Joseph Carney (1965.) čovjek je o čijem temeljnom zanimanju ne želim ništa znati. Brutalni je i bešćutni ekonomist iz svijeta liberalnog kapitalizma. Diplomirao na Harvardu, doktorirao na Oxfordu, cijeloga se života bavio dobrobitima imućnijih. Radio je u Goldman Sachsu, prešao u Bank of Canada, pa radio u ministarstvu financija, i bio guverner Bank of Kanada, što će reći tamošnje narodne banke, odakle se plasirao za guvernera iste takve banke u Engleskoj, te postao prvi stranac na njezinom čelu. (Premda je zapravo vrlo upitno kako je to Carney u Britaniji stranac, ali hajde recimo da nije u toj zemlji imao prijavljeno prebivalište.) Bilo je to 2013. godine, a u Londonu će Carney provesti sljedećih sedam godina. Do isteka tog transfera u njegovoj bankarskoj karijeri, Carney nam se čini kao tek globalno usavršenija, pametnija i nesagledivo obrazovanija varijanta Borisa Vujčića.
Poslije se nešto vrzmao po Svjetskoj banci, bio posebni izaslanik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za djelovanje na klimatske promjene i financije, te volonterski savjetnik Justina Trudeaua, simpatičnog izdanka kanadske vladarske dinastije. No, kad god se kakav bankar, ekonomist, mogul ili oligarh pojavi negdje u volonterskoj ulozi, ili u ulozi neformalnog savjetnika, može se znati da otpočinju prave stvari, jer to Baja Patak upravo mijenja core business, i s ekonomije se prebacuje na društvena pitanja. Tu dolazi i epidemija Covida 19, u kojoj se Carney snalazi kao riba u vodi i čuva Kanadu od financijskih šteta, da bi se s okončanjem epohe kuge stvari za njega dramatično ubrzale. Nakon što je u siječnju 2025. Trudeau podnio ostavku, Carney se munjevito kandidira za predsjednika Liberalne stranke, i već u ožujku biva imenovan za premijera u manjinskoj vladi, prvog u kanadskoj povijesti koji nije biran u demokratskoj proceduri. Potom inicira raspuštanje parlamenta i izbore, na kojima preokreće trendove koji su bili jako loši po liberale, te postaje kalif umjesto kalifa. Kao premijer ukida ekološki porez, ublažava propise vezane za zaštitu okoliša, povećava troškove za obranu, prihvaća trgovinski rat s Trumpovom Amerikom i zbližava se s Kinom. Usput, nastavlja podržavati Ukrajinu i donosi ukaz o priznanju palestinske države. Inače, u vrijeme kada je došao na čelo Kanade, posjedovao je čak tri putovnice i tri državljanstva, uz kanadsko još i irsko i britansko, ali je onda, u ožujku 2025., započeo proces odricanja od irskog i britanskog državljanstva. Valjda je to trebala biti patriotska gesta, kojom je svoju sudbinu vezao uz Kanadu. I nismo još ni to rekli: Mark Joseph Carney je katolik.
U Davosu je, ovih dana, Carney održao govor, i u tom je govoru rekao da međunarodni poredak više ne postoji, da vrijednosti na kojima je on bio zasnovan globalno ne važe i da je, sve u svemu, cjelokupni međunarodni poredak samo penis od ovce. Postoje velike sile, koje sad vladaju bez ikakvih ograničenja, i to je nešto na što se valja što brže naviknuti. Ustvari, Carney je rekao isto ono što govore Donald Trump i njegove mule, samo što je on to rekao sa suprotnih pozicija nego što govore oni. I naravno, poanta njegova govora je suprotna. I vrlo je zanimljiva. Carney je najprije parafrazirao Tukidida: jaki čine sve što mogu učiniti, dok slabi trpe sve što moraju istrpjeti. I tu smo već izvan nama i našima poznatog svijeta: Boris Vujčić, Donald Trump i ekipa sa špice u Bogovićevoj nemaju pojma tko je Tukidid. Mogu izguglati, ali neće ništa shvatiti. Oni koji znaju neće im moći objasniti, jer da biste shvatili tko je Tukidid i zašto baš Tukidid, morali biste dugo i s razumijevanjem čitati ne samo Tukidida.
Ali ta fraza da jaki čine sve što mogu, dok slabi trpe sve što moraju i nije toliko nerazumljiva da je ne bi shvatili oni kojima je upućena. U nastavku, međutim, stvari postaju kompleksne i vrlo uzbudljive. Carney, naime, citira jedan od najčuvenijih, ako ne i najčuveniji tekst proistekao iz porobljenog istočnoeuropskog svijeta, svojevrsni manifest Tukididovih slabih, ali mudrih, posvećen filozofu i martiru čehoslovačkog antikomunističkog otpora, filozofu Janu Patočki. Naslov tog teksta na koji se Carney poziva u sebi sadrži i sam smisao u njemu izrečenog: “Moć nemoćnih”. Napisao ga je 1978. godine Václav Havel, objašnjavajući, među ostalim, i to da u posttotalitarnom društvu, u kojem se u ime sile osporavaju sva pravila, zakoni, prava i običaji civilizirane zajednice, snaga slabih i obespravljenih proizlazi iz njihova udruživanja. Ali Havel takva udruživanja ne zamišlja kao stvaranje nove sile, kojom bi se pokušalo nadjačati silu koja tlači – jer to zapravo nije ni moguće – nego on zamišlja stvaranje zajednice mislećih, stvaranje zajednice pojedinaca, čija snaga proizlazi upravo iz tog što su pojedinci i što ne žive u kolektivnoj laži koju im nameću država i njezin posttotalitarni sustav. Inače, komunistička Čehoslovačka, kako je Havel opisuje, i oportunizam onih koji pristaju na život u laži, neobično, gotovo groteskno, podsjećaju na svijet pod Trumpom, te na držanje slabih europskih čelnika u tom svijetu. Mi naravno ne znamo tko je Marku Josephu Carneyju pisao njegov govor, možda ga je pisao sam, ali ako i nije, onda on u svom timu ima nekoga tko književne tekstove čita s razumijevanjem i talentom, a zatim ih i pamti. “Moć nemoćnih” je, naime, prije svega književni tekst, lako dostupan, i u svježem prijevodu na hrvatski. Eno ga u izdanju zagrebačkog Litterisa, i u prijevodu Matije Ivačića.
Carney mudro i jednostavno primjenjuje Havelovu pouku, govoreći o udruživanju “srednjih” u otporu “velikima”. Pojedinačno, mi s njima nemamo šansi. Kao što šanse nije imao ni Jan Patočka, koji je 1977. umro nakon desetosatnog ispitivanja na policiji. Ali udruženi “srednji” imaju snagu u odnosu na “velike”. Kada govori o toj snazi, Carney, taj sirovi i surovi bankar i liberalni ekonomist, svjestan je da mora dalje slijediti Havela, jer “srednji” protiv “velikih” ne udružuju samo svoju fizičku snagu. Ona im, naime, ne bi bila dostatna. Oni udružuju i svoje vrijednosti. To je ono što ih u odnosu na “velike” čini moćnim, jer “veliki” su odustali od vrijednosti, “veliki” nastoje stvoriti svijet u kojem će svi ostali pokorno živjeti u laži i pristajati na laž. Dok je veći dio naše male hrvatske zajednice bio uzbuđen samim suprotstavljanjem kanadskog premijera Trumpu i njegovim trumpoidima, koji će se, čini se, udružiti u njegov Odbor za mir, pa su, recimo, u Slobodnoj Dalmaciji stavili ovakav naslov: “Da se naježiš: Ovako brutalan govor iz usta jednog premijera svijet nije čuo još od Churchillovih dana”, ovaj se čitatelj nije ježio, niti se oduševljavao protutrumpističkom hrabrošću kanadskog premijera, nego ga je fascinirala transformacija jednog bankara, koja ne bi bila moguća da nije njegove svijesti o smislu i ulozi umjetnosti i književnosti u oblikovanju i pokretanju svjetskoga duha.
Istina, Trumpov odgovor bio je predvidljiv, šešeljevski. Nakon što je izvrijeđao kanadskog premijera, nakon što mu je poručio da njega i njegovu zemlju Amerika hrani, Trump je nacrtao zemljopisnu kartu na koju je Kanadu prebojio američkim bojama. Nacrtao je Veliku Ameriku upravo onako kako Vojislav Šešelj već skoro pola stoljeća crta Veliku Srbiju. Je li Velika Amerika, za razliku od Velike Srbije, moguća zato što je Amerika bolje naoružana od Srbije, ili Velika Amerika nije moguća kao što moguća nije ni Velika Srbija? Po ovom će se pitanju ljudi podijeliti na načitane i moralne, koji ne pristaju da se pretvore u općenarodnu posttotalitarnu magmu onih koji su spremni živjeti u laži, i one koji vjeruju da rade za vlastito dobro kada upravo na to pristaju.
Kako god bilo, Mark Joseph Carney upravo se nudi za vođu nekog novog pokreta nesvrstanih, koji se od onog prethodnog, koji su stvorili Tito, Naser, Nehru i još nekolicina njih, razlikuje po tome što bi ovi nesvrstani trebali nastupati u ime slobode koja podrazumijeva i individualna ljudska prava. Prethodne nesvrstane je, čini se, najviše koštao upravo aljkav, negativan, podsmješljiv odnos prema individualnim ljudskim pravima. Ali tko zna je li sve to tako. Mark Carney je postao junak našeg doba samo zato što je, barem na čas, zamislio svijet u skladu s esejom Václava Havela, napisanim po muci Jana Patočke, o kojemu možete čitati i u kod nas upravo objavljenoj memoarskoj knjizi još jednog češkog zavjetnika slobode i ljudskih prava Tomáša Halíka…