Pedeset i trisu joj, ali pozornicom leti izvodeći gimnastičke figure i premete, kao da joj je zadnje. Jedina se, od cijele hrvatske estrade, odvažila pobuniti protiv crnila i fašizacije Hrvatske.Obećala je da u Srbiji neće nastupati, dok god je On na vlasti. Na granici između dviju zemalja zadržavaju je i maltretiraju, ali ona im ništa ne prešuti. Dvaput je, u dvije noći, nastupila u zagrebačkoj Areni. Prvi je koncert ispratila govorom protiv Vučića, drugi govorom protiv Plenkovića. Ona je ljudima u dvije gotovo jednako neslobodne, od vlastitih vlasti porobljene zemlje, opasan primjer kako to izgleda i čime se sve plaća građanska sloboda. Što je Severinu učinilo takvom? Možda upravo ono što golemu većinu drugih, bilo žena ili muškaraca, ubije u pojam i do kraja obeznadi, možda ju je takvom učinila životna muka, koja je u njenom slučaju uvijek bila svima na oku, tako da su u njoj, u toj njezinoj muci, mogli slobodno i nekažnjeno uživati.
Njezina javna osoba po godinama je upravo koliko i samostalna Hrvatska. Legenda kaže da je početkom 1990. pobijedila na nekakvom radijskom natjecanju, a nagrada je bila snimanje glazbenog albuma. Već u srpnju nastupila je na Splitskom festivalu, a potom i na Zagrebfestu. Postala je voditeljica zabavne emisije na HRT-u, i krajem godine išla na turneju po Australiji. Bila je, dakle, gotova instant zvjezdica na jednoj, iz današnje perspektive, već prethistorijskoj estradi, jedna od mnogih koje će se u međuvremenu ugasiti i nestati, čija imena odavno se ne pamte. U to je vrijeme izgledala kao djevojčurak iz susjedstva. Tamne kose i obrva, povremeno joj sliku iz tog doba – tobožnje novinarsko otkriće! – objave treš portali, da joj se narugaju i prikupe klikove, ali doista upravo tako su se oblačile i tako su izgledale hrvatske cure pred rat.
Vrijeme je to radijskih i televizijskih hitova, i zaprženih kompakt diskova, na kojima se prodavala krijumčarena domaća glazba. Trgovalo se po barakama i kioscima, u blatu predgrađa i na raskrsnicama puteva koji su, uglavnom, vodili prema fronti, a vlasnici tih trgovina uskoro će postati balkanski medijski magovi, vlasnici televizijskih imperija, ministri informiranja i gospodari državne propagande. Goebbelsi s frizuricama i držanjem dobrih maminih sinova. Ujedno, to je vrijeme, sve do kraja devedesetih, posljednjih velikih proizvođača estradne konfekcije, manje ili više darovitih, ali redom grdno produktivnih kompozitora, koji su u isto vrijeme igrali ulogu menadžera i projektanata muzičkih karijera, a pomalo i privatnih života svojih klijenata. Svaki je imao zadrugu od po desetak, petnaest pjevačica i pjevača, koji su se međusobno razlikovali kao figurice iz Kinder jaja, a svaki je imao, svaka je imala, unaprijed zamišljenu narav i karakter, kojih se trebala držati kao neke svoje stilske odrednice.
Severina je tako, u ta ratna vremena, bila pjevačica iz pjevačke ergele Zrinka Tutića. A on, bio je vrlo osebujan lik iz nekog ranijeg doba. Desetljeće ranije, godine 1981, pojavio se u uniformi, kao vojnik na odsluženju vojnog roka, i na Zagrebačkom festivalu otpjevao pjesmicu koja će u to novovalno i punkersko vrijeme postati radijski hit. U toj pjesmi, naslova “Doris”, pjevao je: “život stvara kolone na cesti”, i “oduvijek je pamet bila srcu nepoznata”, i “i dalje će biti budala i rata”. Nešto je čudno i nezaboravno bilo u nastupu tog mladića, tad se govorilo šansonijera, kojeg ćemo zatim, u glazbeno i kulturno prebogatim osamdesetim, ironično doživljavati kao poblajhanog banjalučkog Jesenjina, da bi Tutić, deset godina kasnije, najednom, na suženoj pozornici, i samo u Hrvatskoj, postao neka vrsta novovjekog Ivana plemenitog Zajca. Nije napisao novu verziju opere “Nikola Šubić Zrinski”, ali jest, već 1991, pjesmu “Moja domovina”, koja kao da je dajdžest domoljubne opere, priređen za nove generacije, a za njom i niz domoljubnih pjesama, glazbe za filmove snimane devedesetih, te zvučno identitetske elemente na HRT-u, koji će se održati sve do dvijetisućitih. Tutić je, naravno, i odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, ordenom po kojem se, naročito je tako bilo u Tuđmanovo vrijeme, umjetnici koji su u Hrvatskoj društveno priznati razlikuju od onih koji to nisu.
E, takav je Zrinko Tutić, uza sve drugo, kao i svi važni estradni muževi tog doba, imao svoju pjevačku zadrugu, u kojoj se našla i Severina. Do 1996, kada su se ne baš prijateljski razišli, napisao joj je neke važne njezine pjesme, isproducirao nekoliko albuma, stvorio joj karijeru (tako se barem njemu činilo), da bi mu se ona onda otela. To je, možda, prva u nizu poučnih narodnih priča o Severini, ispisanih po lošim novinama i iz loših namjera, koje kao da su redom osmišljene po modelima balkanskih tradicionalističkih skaski, usmenih narodnih pripovijesti i crkvenih predanja, prema kojima se orijentira naš puk. Dakle, u toj se priči s Tutićem osililo nezahvalno žensko čeljade, napustilo je topli dom, odmetnulo se među svijet. A zna se što je to kada se žensko odmetne u svijet. On se, pak, pred njom najednom našao slab i nesiguran. U oči je nije mogao pogledati, ali je tako mudar i darovit – ta nije li deset godina ranije znao, kad drugi nisu to ni sanjali da “i dalje će biti budala i rata”! – da mu je jasno kako će ta cura, nedostojna njegove brige, na kraju završiti!
Dvije godine kasnije, prvi je veliki historijski događaj za poslijeratnu Hrvatsku, zemlju koja se među drugim zemljama neće isticati kulturom, čije će vlasti i čiji će patrioti prezirati i progoniti najveće njezine pisce i umjetnike, ali će, baš poput Sparte, premda malena, s malobrojnim narodom, pred drugim, većim i jačim zemljama prednjačiti u ratovanju, ratnim junaštvima, bacanju kamena s ramena i ostalim okretnim igrama. Što će, naravno, i rat, i sport, morati biti praćeno prigodnom lakoglazbenom podlogom. Tako je, dakle, u ljeto 1998, posve neočekivano, kao čudo nad čudima u svijetu sporta i razonode, hrvatska nogometna vrsta, slavni Vatreni, osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Premda je Davor Šuker tad svoje golove redom posvećivao predsjedniku Tuđmanu, i premda je sav taj simbolični hod hrvatskih nogometaša od dna prema vrhu bio prigodno prepjevan u svojevrsnu ratničku epopeju, koju su tad sastavljali neki ozbiljni pisci i novinari, na čelu s Tomislavom Židakom, nužna glazbena podloga tog povijesnog trijumfa i hrvatskog povratka na veliku europsku scenu – makar to bilo i u oblasti zabavnih igara! – nije bila nabijena povijesnim i ratničkim tonovima, niti je bila u ritmu bojnih marševa. Glazba koja je tad nogometašima svirala bila je Severinina “Djevojka sa sela”.
Upravo je bio izašao istoimeni album, posljednji sa Zrinkom Tutićem, s kojim je, istina, komunicirala samo preko posrednika, i na kojem se stekla zanimljiva ekipa autora i suradnika, od Marine Tucaković do Miroslava Škore, od Saše Lošića do Nikše Bratoša. Vrlo ambiciozan album, vedrih pjesama i epske pripovijesti. Vratimo li se u 1998, i u vlastite emocionalne i misaone sklopove iz tog vremena, “Djevojka sa sela” zvučat će nam kao dosadna i vrlo infektivna repetitivna melodija, koja danima nije izlazila iz naših još uvijek mladih glava, jer se neprestano i posvuda tog ljeta ponavljala. Pred očima nam je i onaj power-flower video spot, koji sigurno postoji na YouTubeu, ali je možda i bolje da ga ponovo ne gledamo, možda je upečatljiviji kao fantom sjećanja. Ali ono što danas djeluje drukčije nego 1998. jesu, naravno, te riječi. Stare pjesme, naime, kao i priče koje smo nekad voljeli, i knjige, imaju tu osobinu da po sebi, kao čičke, prikupljaju sva buduća iskustva, i da ih onda ta iskustva mijenjaju, preobražavaju, često i popravljaju. Pogledajte samo kako danas poteče tekst “Djevojke sa sela”: “Ja sam djevojka sa sela, noga mi je bosa/ rumeno mi lice, umila ga rosa/ Jednog jutra krenula sam u veliki svijet/ skupila sam svoje snove i u duši cvijet/ na stanici čekali su prvi rođaci/ sivo nebo, tuđi koraci”, a onda, malo zatim, i ovo: “Ljubim tvoje oko plavo/ sve bih tebi dala, sunce moje malo/ ti si sve to što bih htjela/ ja sam tvoja mala djevojka sa sela/ Svatko krene svojim putem pa ja krenula/ sa mnom pošla samo sreća, tuga zastala/ ali nisam našla ono što sam tražila/ moja ljubav, moja sudbina”. Da je kojim slučajem Severina neko nemoćno i slabo žensko (ili slabo i nemoćno muško, svejedno je), pa da je na životne nevolje reagirala onako kako je i red, da se, recimo, ubila godine 2004, kada je skoro cijela Hrvatska, a s njom i sve zemlje bivše Jugoslavije, nakon što je jedan zagrebački portal objavio njezin privatni video, pristupila najbrutalnijem kolektivnom silovanju u svjetskoj povijesti fotografske i žive slike, da se ubila kad su se nad njom počeli iživljavati svi redom, i muškarci, i žene, i adolescenti, i starci, i slavni, i anonimni, i kada u silovanju nisu sudjelovali samo javno deklarirani izuzeci (među njima, recimo, i don Živko Kustić, kojem to nikad ne smije biti zaboravljeno), da se ubila kada je silovanje Severine postalo najrašireniji kulturno-identitetski čin, da se ubila kada je uz to silovanje uslijedila i besprimjerna mržnja i totalno njezino obezljuđivanje, pretvaranje u životinju najniže vrste, jer je to bio način na koji su muški i ženski silovatelji u Hrvatskoj i diljem bivše Jugoslavije rješavali vlastiti problem sa savješću, koji sasvim prirodno ima svaki silovatelj i svaka silovateljica, da se ubila čim je shvatila da je ovo nešto što će trajati cijeli život, da se Severina ubila tad kad joj je postalo jasno da će je, čim im zatreba, ti muškarci i te žene među kojima se rodila, a zatim i njihova djeca i unuci, iznova po potrebi silovati dok god bude živa, da se Severina ubila ispravno shvativši da je to jedini način na koji silovana žena na Balkanu može vratiti svoju čast, da se ona ubila, kao epitaf bi joj na grobu mogli stajati stihovi kojima završava “Djevojka sa sela”: “ali nisam našla ono što sam tražila/ moja ljubav, moja sudbina”. O, kako samo jedna vedra i vesela pjesmičica može postati ozbiljna!
Nakon što se razišla sa Zrinkom Tutićem, neko je vrijeme pisao za nju Đorđe Novković. Sarajlija s Džidžikovca, diplomirao je dirigiranje na sarajevskoj Muzičkoj akademiji, kod Mladena Pozajića, Zagrepčanina kojeg je zbog grijeha iz NDH poslalo u Sarajevo, gdje će ostati do kraja života. Novković, pak, u Zagrebu će nakon 1990. biti grešan svojim podrijetlom, ali umjet će se s time do smrti nositi, vješto pronalazeći vlastitu socijalnu mjeru. Ona, međutim, tu mjeru nije tražila, a možda je nikad nije ni imala. Ili ju je život tjerao da izbjegava sva mjerila svijeta u kojem se zatekla. U toj uskoj hrvatskoj i balkanskoj varoši, među tim uskim ljudima, među šupljoglavcima i šupljoglavkama jednako šupljih srca, jedini njezin način da preživi bit će da se suživi sa skandalom i da samoj sebi postane mjera.
Prije tog javnog silovanja iz 2004, koje naše društvo i javnost zapravo nikad nisu emocionalno i moralno procesuirali, niti sebi objasnili, Severina će u srpnju 2003, na poziv Mani Gotovac, zaigrati na pozornici HNK Ivana pl. Zajca, u Rijeci, u predstavi “Karolina Riječka”. Izazvat će time potmuli gnjev i bijes nacionalne kulturne elite, čiji će problemi, budimo surovo i sirovo izravni, biti sljedeći: muški je teatarski, kulturni i književni prvaci nisu podnosili, niti su je mogli u oči pogledati, jer je bila seks simbol u zemlji bez seksa, ili u zemlji u kojoj svako patrijarhalno muško – a samo takva muškadija u Hrvatskoj uglavnom i živi! – bezuspješno sniva o tome da pojebe nešto što nadrasta njegov socijalni status, ili što nadrasta njegov falus, njegov junački i domoljubni, ljudskopravni i alternativni mikropenis. Severina bila je te 2003. godine, kada se igrala “Karolina Riječka”, a godinu prije afere s kolektivnim svehrvatskim i općejugoslavenskim video silovanjem, naša Marilyn Monroe. Normu Jean ubilo je ono što je Severina preživjela. S tim da Normu Jean nisu po Americi silovale žene. One su, pak, sa Severinom imale dvije vrste problema: prvi bio je kozmetički, i ticao se celulita, tijela, lica, ticao se toga što je Severina svoje tijelo nosila savršeno i nedopustivo samopouzdano. Drugi ženski problem s njom, i razlog za saučesništvo u muškom silovanju, taj je što je ona lijepa, i što su one bile opsjednute sumnjom i strahom da njihovi muškarci za njom čeznu. Ta se čežnja na Balkanu može suzbiti samo sramoćenjem i obeščašćivanjem. Obeščastiti sve lijepo, to je domoljubni imperativ u našim zemljama.
Nakon što preživi 2004, Severina nikad više u kolektivnoj percepciji neće biti ono što je prije bila. Ali će postati nešto, i postat će netko koga nikad prije nije ovdje bilo. Ili jest, bilo je! Postat je mnogo mlađa sestra Marine Abramović. Samo što će sve ono što je u Marininom slučaju performans i stvarnost prestilizirana u estetski čin, u Severininom slučaju biti goli život. I u tom golom životu, zanimljiv obrat: nakon što su je silovali, i nakon što su postali doživotni posjednici legende, pomoću koje će moći nekažnjeno ponavljati silovanje, Severina postala je, ali stvarno, nedodirljiva. Uzvišeno nedodirljiva. I kad god se budu na nju okomili, kad god protiv nje budu zaratili, a to će činiti stalno, oni će imati dojam da su u ratu protiv cijelog jednog imperija. Ili protiv žene koja nije samo jedna žena, nije Eva, a nije ni Lilit, nego je cijela jedna kosmogonija. Tako i kada se Severina okomi na Vučića, to je iz nekog neobičnog razloga više nego da se na Vučića okomila cijela Hrvatska. Kada se Severina okomi na projekt reustašizacije Hrvatske, onda je to veće nego da se na Plenkovića i njegovu družbu i falangu okomila Europa. Doista, Severina je Europa koja nije više neka lakomislena kokoš, nego je Europa koja je pod sobom zauzdala bika. Žena kojoj definitivno ne mogu više ništa.
Sva njezina životna stradanja tiču se, naravno, ljubavi. I tiču se toga što ona, ako je gledamo sa strane, nema talenta za ljubavni casting. Ali tako to biva često kod mitskih junakinja i junaka. Svaki Ahil i svaka Ahileja imaju svoju petu, imaju svoje ranjivo mjesto. A to mjesto, da bi doista bilo ranjivo, kao što to kaže mit, mora biti tamo gdje su junakinja i junak najosjetljiviji. Lako je pred svakim životnim iskušenjem biti moćan i jak, i biti besmrtan, ali ljubav je obično ona vrsta iskušenja pred kojim se svi bedemi ruše, te slabi i hlapi svaka životna moć. Od ljubavi se možeš zaštititi samo ako si u stanju ustrajno nevoljeti. I u tom nevoljenju, naravno, počinjati svaki put od sebe. Ali za takvim junacima, koji su umjeli nevoljeti i koji su stoga bili oslobođeni svih pogrešaka u ljubavi, ne ostaju velike priča, mitovi, legende…
Svaka je Severinina ljubav ostala, naravno, ubilježena u sjećanju sveukupne hrvatske palanke. (Jedno od lakših pitanja na Milijunašu bilo bi kronološki poredati četiri Severinine ljubavi. Istina, zabilježeno ih je više od četiri, ali nije važno.) Svaki je njezin čovjek bio medijski obrađen. Životopis objavljen mu je u vikend izdanjima Večernjega i Jutarnjeg lista, postao je, uz psiće i mačiće, omiljeni lik informativnih i zabavnih portala, te bi stekao cjeloživotnu slavu kakva je inače rezervirana samo za zaručnice slavnih muževa. Bio je to zanimljiv prilog ženskoj emancipaciji: najednom su frajeri bili drugotni i najednom se u hrvatskom i okolnim jezicima stvorila potreba za muškim licem ženske pogrdne riječi: sponzoruša! Istina, nitko nikad nijednoga Severininog muškarca nije nazvao sponzorlijom, biva svi su oni sami od sebe bili dobrostojeći, ali zar su baš sve naše sponzoruše siromašne?
Godine 2007. Severina je odigrala barunicu Castelli, u predstavi “Gospoda Glembajevi” i režiji Branka Brezovca. Inscenacija riječkog HNK bila je i radikalna, i spektakularna. Naravno da je izazvala palanački bijes i unisone odvratnosti i zdesna i slijeva. Desni, koji do dana današnjeg rade na dejugoslavenizaciji i dekomunizaciji Miroslava Krleže, i na njegovom konačnom privođenju kultu Ante Pavelića, bili su zgroženi, jer da Brezovac skrnavi Krležu podvodeći jednu ovakvu, da igra barunicu Castelli. A lijevi su Brezovcu tobože zamjerili da estradizira Krležu i da se podaje populističkim navadama Mani Gotovac. No, ostaje upamćeno i to da je predstava imala čak tri premijere, 9, 10. i 12. ožujka 2007, jer je interes uglednika za Krležom i za njegovim temeljnim ženskim likom jednokratno toliko porastao, da je prevelik bio broj muške i ženske čeljadi koji je htio vidjeti barunicu Castelli. Brezovčev je eksperiment na kraju u potpunosti uspio, a Severina je i životom svojim, i talentom, jamčila za nešto u što bi druge glumice uložile samo – talent. Naravno, pod uvjetom da ga imaju.
To je već vrijeme kada su se Severini, manjim dijelom po njezinoj volji, a većim dijelom stjecajem okolnosti, s kojima se izvanredno nosila, događaju dvije velike promjene: prestala je biti pjevačica lakih i zabavnih pjesmica, sentimentalnih i puku dopadljivih, i prestala je biti estradna i festivalska pjevačica, iliti lakoglazbena pojava. Nove pjesme su joj gorko-zajebantske, natopljene grdnom ironijom i campom, postala je lice iz neke balkanske inačice Pedra Almodovara, te se od dalmatinske cure koja je 1993. pjevala da “tri ljubavi svoje ima:/ prva mi je Gospe moja/ druga mi je ljubav tvoja/ a treća je bila boja”, pretvorila u samosvjesnu i u svakom pogledu superiornu i samosvjesnu ženu, koja 2008, na albumu “Zdravo, Marijo”, snimljenom s Goranom Bregovićem, pjeva: “Rakija se liječi vinom/ marihuana kokainom,/ sve ostalo, sve ostalo/ sve ostalo Severinom”, a onda: “Noć, dvije, malo li je/ paz’ da se ne naviknemo,/ sviđa mi se tvoja anatomija/
da te ne ureknemo”, pa zatim: “molite se, cure, molite se,/ molim se i ja, aleluja/ daj nam, Bože,/ više muškaraca nego godina, aleluja”, i onda: “zdravo, Marijo, neka bude volja tvoja/ da ne budem stara cura,/ bez avantura, aleluja, aleluja”. U tom Bregovićevom poigravanju etikom i estetikom novokomponiranih narodnjaka i pučkih sentimenata, koja je bila pogođenija nego ikad u ukupnoj njegovoj karijeri, gnijezdila se klica Severininog konačnog obračuna s njima. Ta žena, zacijelo, nije Krleža, ali moj obračun s njima u Severininom slučaju nije ništa manje društveno upečatljiv nego Krležin. I da, emocionalno je i životno potresniji nego Krležin. A Marija iz njezina feminističkog, tobože seksa gladnog bregovićevskog hita, ista je ona Gospe moja iz prve pjesme. To vjeruje li Severina u Boga – o čemu, doista, pojma nemamo, niti bismo se odvažili išta pretpostavljati! – s promjenom koja se dogodila nema nikakve veze. To što su se ljudi u našim životima pokazali svinjama, s Bogom, Isusom i Isusovom materom nema nikakve veze.
Ali još smo daleko od vrhunca, i daleko smo od trenutka konačne Severinine transformacije iz lucprdaste i lajave dalmatinske cure, koja će muškima reći ono što ih spada, u crnu dalmatinsku mater i u odistinsku junakinju hrvatske današnjice. To će se dogoditi, o avaj!, opet zbog ljubavi, ali ovaj put neizbježne, nepokajane i nepokajanjljive. Naime, 2010. ona je, kako nam svjedoče antički korovi hrvatskih i srpskih tračibaba i tračideda, ušla u vezu s dokonim i besposlenim srpskim kraljem bakra. Dana 20. veljače 2012. rodila je s njime sina. I to je, na njenu žalost, bio trenutak u kojemu jedan intelektualno i društveno savršeno beznačajan muškarac, Severina ih je nanizala barem trojicu zanimljivijih i pametnijih, postaje demon ne samo njezina života, nego i cijele naše transgraničke zajednice. Nakon što se razišla s njime, a to se dogodilo i prebrzo za jedan nevoljama i skandalima već bremenit ženski život, počelo se događati nešto duboko odvratno. Naravno da joj je pokušao napakostiti time što je tražio skrbništvo nad sinom, te što ju je vrlo brzo pokušao praktično – razmajčiti i razmateriti. I kako je on, ipak, kralj, nije mu bilo skupo da financira svoj poduhvat. Umjesto da uzme nož ili pištolj, i da je ubije, onako kako čine manje imućni, ali prečesto neobično utjecajni muškarci u našemu svijetu, on je krenuo plaćati sve i svašta. Čuvene su bile njegove donacije školi u koju je išao njegov sin, a čije su djelatnice svjedočile u njegovu korist pred sudom. Ali još su čuvenije bila njegova obećanja investicija u Zagrebu i po Hrvatskoj, o kojima je, prepun ushita, svjedočio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Naprosto, taj kralj je, u općem i bezobzirnom kraljevstvu bakra, imao novca da kupi sve ono što je u Hrvatskoj bilo na prodaju.
Puk je, pak, onaj isti, koji se godinama ranije iživljavao u višestrukim silovanjima Severine, sada samo iskoristio priliku da sve ono ponovi, samo na drugoj razini, novim sredstvima i uz nove argumente. Naime, dok su osam godina ranije te silovateljke i silovatelji nastupali s krajnje amoralnih, antikršćanskih i seksualno nasilničkih stajališta, e da bi u krajnji očaj i u smrt zatjerali jednu mladu ženu, sada su, godinama dok je Severinin sin rastao prema trenutku u kojem će iz djeteta postati mlađi maloljetnik i juristički ubrojivo građansko čeljade, zastupali duboko moralistički, tobože kršćanski, ali jednako nasilnički stav prema kojem je Severina – loša mater! Uostalom, svjedočio je puk: zar bi snimila onakav filmić da nije loša mater? I što je najzanimljivije, ta bijeda ljudska, čiji je nacionalizam nadaleko čuven, nije imala nikakvih problema ni u izboru između matere Hrvatice i oca Srbina. Radije bi oni Severini oduzeli dijete, nego što bi Srbe progonili! I još nešto vrijedi naglasiti: u pokušaju Severinina razmajčenja naročito su se, diljem fejsbuka i po hrvatskim sudovima, istakle žene.
Ali onda je, lani, njezin sin navršio dvanaestu, čime je priča došla svome kraju. Nakon toga, Severini je dopušteno da njegove slike objavljuje u javnosti, za što bi prethodno, prema odluci hrvatskoga suda, morala za dopuštenje upitati dječakova oca. Tada je, kada je dječak Aleksandar navršio dvanaestu, u Severininu životu i u njezinoj karijeri konačno dovršena transformacija iz hrvatskoga i balkanskog seks simbola u dalmatinsku mater. I u onu čija se riječ ili makar šutnja ne mogu kupiti ni za sve novce balkanskih kraljeva i diktatora. Severina je to lijepo i čisto lice slobode. Spremna učiniti dobro ljudima koji nisu dobro učinili njoj, jer je to jedini način da se kolo zla jednom zaustavi. Tako barem vjeruju istinski kršćani.
Severina: od djevojčurka iz susjedstva, preko seks bombe, do gnjevne dalmatinske matere
Objavljeno u magazinu Miss7, broj 22, zima 2025
Pedeset i tri su joj, ali pozornicom leti izvodeći gimnastičke figure i premete, kao da joj je zadnje. Jedina se, od cijele hrvatske estrade, odvažila pobuniti protiv crnila i fašizacije Hrvatske. Obećala je da u Srbiji neće nastupati, dok god je On na vlasti. Na granici između dviju zemalja zadržavaju je i maltretiraju, ali ona im ništa ne prešuti. Dvaput je, u dvije noći, nastupila u zagrebačkoj Areni. Prvi je koncert ispratila govorom protiv Vučića, drugi govorom protiv Plenkovića. Ona je ljudima u dvije gotovo jednako neslobodne, od vlastitih vlasti porobljene zemlje, opasan primjer kako to izgleda i čime se sve plaća građanska sloboda. Što je Severinu učinilo takvom? Možda upravo ono što golemu većinu drugih, bilo žena ili muškaraca, ubije u pojam i do kraja obeznadi, možda ju je takvom učinila životna muka, koja je u njenom slučaju uvijek bila svima na oku, tako da su u njoj, u toj njezinoj muci, mogli slobodno i nekažnjeno uživati.
Njezina javna osoba po godinama je upravo koliko i samostalna Hrvatska. Legenda kaže da je početkom 1990. pobijedila na nekakvom radijskom natjecanju, a nagrada je bila snimanje glazbenog albuma. Već u srpnju nastupila je na Splitskom festivalu, a potom i na Zagrebfestu. Postala je voditeljica zabavne emisije na HRT-u, i krajem godine išla na turneju po Australiji. Bila je, dakle, gotova instant zvjezdica na jednoj, iz današnje perspektive, već prethistorijskoj estradi, jedna od mnogih koje će se u međuvremenu ugasiti i nestati, čija imena odavno se ne pamte. U to je vrijeme izgledala kao djevojčurak iz susjedstva. Tamne kose i obrva, povremeno joj sliku iz tog doba – tobožnje novinarsko otkriće! – objave treš portali, da joj se narugaju i prikupe klikove, ali doista upravo tako su se oblačile i tako su izgledale hrvatske cure pred rat.
Vrijeme je to radijskih i televizijskih hitova, i zaprženih kompakt diskova, na kojima se prodavala krijumčarena domaća glazba. Trgovalo se po barakama i kioscima, u blatu predgrađa i na raskrsnicama puteva koji su, uglavnom, vodili prema fronti, a vlasnici tih trgovina uskoro će postati balkanski medijski magovi, vlasnici televizijskih imperija, ministri informiranja i gospodari državne propagande. Goebbelsi s frizuricama i držanjem dobrih maminih sinova. Ujedno, to je vrijeme, sve do kraja devedesetih, posljednjih velikih proizvođača estradne konfekcije, manje ili više darovitih, ali redom grdno produktivnih kompozitora, koji su u isto vrijeme igrali ulogu menadžera i projektanata muzičkih karijera, a pomalo i privatnih života svojih klijenata. Svaki je imao zadrugu od po desetak, petnaest pjevačica i pjevača, koji su se međusobno razlikovali kao figurice iz Kinder jaja, a svaki je imao, svaka je imala, unaprijed zamišljenu narav i karakter, kojih se trebala držati kao neke svoje stilske odrednice.
Severina je tako, u ta ratna vremena, bila pjevačica iz pjevačke ergele Zrinka Tutića. A on, bio je vrlo osebujan lik iz nekog ranijeg doba. Desetljeće ranije, godine 1981, pojavio se u uniformi, kao vojnik na odsluženju vojnog roka, i na Zagrebačkom festivalu otpjevao pjesmicu koja će u to novovalno i punkersko vrijeme postati radijski hit. U toj pjesmi, naslova “Doris”, pjevao je: “život stvara kolone na cesti”, i “oduvijek je pamet bila srcu nepoznata”, i “i dalje će biti budala i rata”. Nešto je čudno i nezaboravno bilo u nastupu tog mladića, tad se govorilo šansonijera, kojeg ćemo zatim, u glazbeno i kulturno prebogatim osamdesetim, ironično doživljavati kao poblajhanog banjalučkog Jesenjina, da bi Tutić, deset godina kasnije, najednom, na suženoj pozornici, i samo u Hrvatskoj, postao neka vrsta novovjekog Ivana plemenitog Zajca. Nije napisao novu verziju opere “Nikola Šubić Zrinski”, ali jest, već 1991, pjesmu “Moja domovina”, koja kao da je dajdžest domoljubne opere, priređen za nove generacije, a za njom i niz domoljubnih pjesama, glazbe za filmove snimane devedesetih, te zvučno identitetske elemente na HRT-u, koji će se održati sve do dvijetisućitih. Tutić je, naravno, i odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, ordenom po kojem se, naročito je tako bilo u Tuđmanovo vrijeme, umjetnici koji su u Hrvatskoj društveno priznati razlikuju od onih koji to nisu.
E, takav je Zrinko Tutić, uza sve drugo, kao i svi važni estradni muževi tog doba, imao svoju pjevačku zadrugu, u kojoj se našla i Severina. Do 1996, kada su se ne baš prijateljski razišli, napisao joj je neke važne njezine pjesme, isproducirao nekoliko albuma, stvorio joj karijeru (tako se barem njemu činilo), da bi mu se ona onda otela. To je, možda, prva u nizu poučnih narodnih priča o Severini, ispisanih po lošim novinama i iz loših namjera, koje kao da su redom osmišljene po modelima balkanskih tradicionalističkih skaski, usmenih narodnih pripovijesti i crkvenih predanja, prema kojima se orijentira naš puk. Dakle, u toj se priči s Tutićem osililo nezahvalno žensko čeljade, napustilo je topli dom, odmetnulo se među svijet. A zna se što je to kada se žensko odmetne u svijet. On se, pak, pred njom najednom našao slab i nesiguran. U oči je nije mogao pogledati, ali je tako mudar i darovit – ta nije li deset godina ranije znao, kad drugi nisu to ni sanjali da “i dalje će biti budala i rata”! – da mu je jasno kako će ta cura, nedostojna njegove brige, na kraju završiti!
Dvije godine kasnije, prvi je veliki historijski događaj za poslijeratnu Hrvatsku, zemlju koja se među drugim zemljama neće isticati kulturom, čije će vlasti i čiji će patrioti prezirati i progoniti najveće njezine pisce i umjetnike, ali će, baš poput Sparte, premda malena, s malobrojnim narodom, pred drugim, većim i jačim zemljama prednjačiti u ratovanju, ratnim junaštvima, bacanju kamena s ramena i ostalim okretnim igrama. Što će, naravno, i rat, i sport, morati biti praćeno prigodnom lakoglazbenom podlogom. Tako je, dakle, u ljeto 1998, posve neočekivano, kao čudo nad čudima u svijetu sporta i razonode, hrvatska nogometna vrsta, slavni Vatreni, osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Premda je Davor Šuker tad svoje golove redom posvećivao predsjedniku Tuđmanu, i premda je sav taj simbolični hod hrvatskih nogometaša od dna prema vrhu bio prigodno prepjevan u svojevrsnu ratničku epopeju, koju su tad sastavljali neki ozbiljni pisci i novinari, na čelu s Tomislavom Židakom, nužna glazbena podloga tog povijesnog trijumfa i hrvatskog povratka na veliku europsku scenu – makar to bilo i u oblasti zabavnih igara! – nije bila nabijena povijesnim i ratničkim tonovima, niti je bila u ritmu bojnih marševa. Glazba koja je tad nogometašima svirala bila je Severinina “Djevojka sa sela”.
Upravo je bio izašao istoimeni album, posljednji sa Zrinkom Tutićem, s kojim je, istina, komunicirala samo preko posrednika, i na kojem se stekla zanimljiva ekipa autora i suradnika, od Marine Tucaković do Miroslava Škore, od Saše Lošića do Nikše Bratoša. Vrlo ambiciozan album, vedrih pjesama i epske pripovijesti. Vratimo li se u 1998, i u vlastite emocionalne i misaone sklopove iz tog vremena, “Djevojka sa sela” zvučat će nam kao dosadna i vrlo infektivna repetitivna melodija, koja danima nije izlazila iz naših još uvijek mladih glava, jer se neprestano i posvuda tog ljeta ponavljala. Pred očima nam je i onaj power-flower video spot, koji sigurno postoji na YouTubeu, ali je možda i bolje da ga ponovo ne gledamo, možda je upečatljiviji kao fantom sjećanja. Ali ono što danas djeluje drukčije nego 1998. jesu, naravno, te riječi. Stare pjesme, naime, kao i priče koje smo nekad voljeli, i knjige, imaju tu osobinu da po sebi, kao čičke, prikupljaju sva buduća iskustva, i da ih onda ta iskustva mijenjaju, preobražavaju, često i popravljaju. Pogledajte samo kako danas poteče tekst “Djevojke sa sela”: “Ja sam djevojka sa sela, noga mi je bosa/ rumeno mi lice, umila ga rosa/ Jednog jutra krenula sam u veliki svijet/ skupila sam svoje snove i u duši cvijet/ na stanici čekali su prvi rođaci/ sivo nebo, tuđi koraci”, a onda, malo zatim, i ovo: “Ljubim tvoje oko plavo/ sve bih tebi dala, sunce moje malo/ ti si sve to što bih htjela/ ja sam tvoja mala djevojka sa sela/ Svatko krene svojim putem pa ja krenula/ sa mnom pošla samo sreća, tuga zastala/ ali nisam našla ono što sam tražila/ moja ljubav, moja sudbina”. Da je kojim slučajem Severina neko nemoćno i slabo žensko (ili slabo i nemoćno muško, svejedno je), pa da je na životne nevolje reagirala onako kako je i red, da se, recimo, ubila godine 2004, kada je skoro cijela Hrvatska, a s njom i sve zemlje bivše Jugoslavije, nakon što je jedan zagrebački portal objavio njezin privatni video, pristupila najbrutalnijem kolektivnom silovanju u svjetskoj povijesti fotografske i žive slike, da se ubila kad su se nad njom počeli iživljavati svi redom, i muškarci, i žene, i adolescenti, i starci, i slavni, i anonimni, i kada u silovanju nisu sudjelovali samo javno deklarirani izuzeci (među njima, recimo, i don Živko Kustić, kojem to nikad ne smije biti zaboravljeno), da se ubila kada je silovanje Severine postalo najrašireniji kulturno-identitetski čin, da se ubila kada je uz to silovanje uslijedila i besprimjerna mržnja i totalno njezino obezljuđivanje, pretvaranje u životinju najniže vrste, jer je to bio način na koji su muški i ženski silovatelji u Hrvatskoj i diljem bivše Jugoslavije rješavali vlastiti problem sa savješću, koji sasvim prirodno ima svaki silovatelj i svaka silovateljica, da se ubila čim je shvatila da je ovo nešto što će trajati cijeli život, da se Severina ubila tad kad joj je postalo jasno da će je, čim im zatreba, ti muškarci i te žene među kojima se rodila, a zatim i njihova djeca i unuci, iznova po potrebi silovati dok god bude živa, da se Severina ubila ispravno shvativši da je to jedini način na koji silovana žena na Balkanu može vratiti svoju čast, da se ona ubila, kao epitaf bi joj na grobu mogli stajati stihovi kojima završava “Djevojka sa sela”: “ali nisam našla ono što sam tražila/ moja ljubav, moja sudbina”. O, kako samo jedna vedra i vesela pjesmičica može postati ozbiljna!
Nakon što se razišla sa Zrinkom Tutićem, neko je vrijeme pisao za nju Đorđe Novković. Sarajlija s Džidžikovca, diplomirao je dirigiranje na sarajevskoj Muzičkoj akademiji, kod Mladena Pozajića, Zagrepčanina kojeg je zbog grijeha iz NDH poslalo u Sarajevo, gdje će ostati do kraja života. Novković, pak, u Zagrebu će nakon 1990. biti grešan svojim podrijetlom, ali umjet će se s time do smrti nositi, vješto pronalazeći vlastitu socijalnu mjeru. Ona, međutim, tu mjeru nije tražila, a možda je nikad nije ni imala. Ili ju je život tjerao da izbjegava sva mjerila svijeta u kojem se zatekla. U toj uskoj hrvatskoj i balkanskoj varoši, među tim uskim ljudima, među šupljoglavcima i šupljoglavkama jednako šupljih srca, jedini njezin način da preživi bit će da se suživi sa skandalom i da samoj sebi postane mjera.
Prije tog javnog silovanja iz 2004, koje naše društvo i javnost zapravo nikad nisu emocionalno i moralno procesuirali, niti sebi objasnili, Severina će u srpnju 2003, na poziv Mani Gotovac, zaigrati na pozornici HNK Ivana pl. Zajca, u Rijeci, u predstavi “Karolina Riječka”. Izazvat će time potmuli gnjev i bijes nacionalne kulturne elite, čiji će problemi, budimo surovo i sirovo izravni, biti sljedeći: muški je teatarski, kulturni i književni prvaci nisu podnosili, niti su je mogli u oči pogledati, jer je bila seks simbol u zemlji bez seksa, ili u zemlji u kojoj svako patrijarhalno muško – a samo takva muškadija u Hrvatskoj uglavnom i živi! – bezuspješno sniva o tome da pojebe nešto što nadrasta njegov socijalni status, ili što nadrasta njegov falus, njegov junački i domoljubni, ljudskopravni i alternativni mikropenis. Severina bila je te 2003. godine, kada se igrala “Karolina Riječka”, a godinu prije afere s kolektivnim svehrvatskim i općejugoslavenskim video silovanjem, naša Marilyn Monroe. Normu Jean ubilo je ono što je Severina preživjela. S tim da Normu Jean nisu po Americi silovale žene. One su, pak, sa Severinom imale dvije vrste problema: prvi bio je kozmetički, i ticao se celulita, tijela, lica, ticao se toga što je Severina svoje tijelo nosila savršeno i nedopustivo samopouzdano. Drugi ženski problem s njom, i razlog za saučesništvo u muškom silovanju, taj je što je ona lijepa, i što su one bile opsjednute sumnjom i strahom da njihovi muškarci za njom čeznu. Ta se čežnja na Balkanu može suzbiti samo sramoćenjem i obeščašćivanjem. Obeščastiti sve lijepo, to je domoljubni imperativ u našim zemljama.
Nakon što preživi 2004, Severina nikad više u kolektivnoj percepciji neće biti ono što je prije bila. Ali će postati nešto, i postat će netko koga nikad prije nije ovdje bilo. Ili jest, bilo je! Postat je mnogo mlađa sestra Marine Abramović. Samo što će sve ono što je u Marininom slučaju performans i stvarnost prestilizirana u estetski čin, u Severininom slučaju biti goli život. I u tom golom životu, zanimljiv obrat: nakon što su je silovali, i nakon što su postali doživotni posjednici legende, pomoću koje će moći nekažnjeno ponavljati silovanje, Severina postala je, ali stvarno, nedodirljiva. Uzvišeno nedodirljiva. I kad god se budu na nju okomili, kad god protiv nje budu zaratili, a to će činiti stalno, oni će imati dojam da su u ratu protiv cijelog jednog imperija. Ili protiv žene koja nije samo jedna žena, nije Eva, a nije ni Lilit, nego je cijela jedna kosmogonija. Tako i kada se Severina okomi na Vučića, to je iz nekog neobičnog razloga više nego da se na Vučića okomila cijela Hrvatska. Kada se Severina okomi na projekt reustašizacije Hrvatske, onda je to veće nego da se na Plenkovića i njegovu družbu i falangu okomila Europa. Doista, Severina je Europa koja nije više neka lakomislena kokoš, nego je Europa koja je pod sobom zauzdala bika. Žena kojoj definitivno ne mogu više ništa.
Sva njezina životna stradanja tiču se, naravno, ljubavi. I tiču se toga što ona, ako je gledamo sa strane, nema talenta za ljubavni casting. Ali tako to biva često kod mitskih junakinja i junaka. Svaki Ahil i svaka Ahileja imaju svoju petu, imaju svoje ranjivo mjesto. A to mjesto, da bi doista bilo ranjivo, kao što to kaže mit, mora biti tamo gdje su junakinja i junak najosjetljiviji. Lako je pred svakim životnim iskušenjem biti moćan i jak, i biti besmrtan, ali ljubav je obično ona vrsta iskušenja pred kojim se svi bedemi ruše, te slabi i hlapi svaka životna moć. Od ljubavi se možeš zaštititi samo ako si u stanju ustrajno nevoljeti. I u tom nevoljenju, naravno, počinjati svaki put od sebe. Ali za takvim junacima, koji su umjeli nevoljeti i koji su stoga bili oslobođeni svih pogrešaka u ljubavi, ne ostaju velike priča, mitovi, legende…
Svaka je Severinina ljubav ostala, naravno, ubilježena u sjećanju sveukupne hrvatske palanke. (Jedno od lakših pitanja na Milijunašu bilo bi kronološki poredati četiri Severinine ljubavi. Istina, zabilježeno ih je više od četiri, ali nije važno.) Svaki je njezin čovjek bio medijski obrađen. Životopis objavljen mu je u vikend izdanjima Večernjega i Jutarnjeg lista, postao je, uz psiće i mačiće, omiljeni lik informativnih i zabavnih portala, te bi stekao cjeloživotnu slavu kakva je inače rezervirana samo za zaručnice slavnih muževa. Bio je to zanimljiv prilog ženskoj emancipaciji: najednom su frajeri bili drugotni i najednom se u hrvatskom i okolnim jezicima stvorila potreba za muškim licem ženske pogrdne riječi: sponzoruša! Istina, nitko nikad nijednoga Severininog muškarca nije nazvao sponzorlijom, biva svi su oni sami od sebe bili dobrostojeći, ali zar su baš sve naše sponzoruše siromašne?
Godine 2007. Severina je odigrala barunicu Castelli, u predstavi “Gospoda Glembajevi” i režiji Branka Brezovca. Inscenacija riječkog HNK bila je i radikalna, i spektakularna. Naravno da je izazvala palanački bijes i unisone odvratnosti i zdesna i slijeva. Desni, koji do dana današnjeg rade na dejugoslavenizaciji i dekomunizaciji Miroslava Krleže, i na njegovom konačnom privođenju kultu Ante Pavelića, bili su zgroženi, jer da Brezovac skrnavi Krležu podvodeći jednu ovakvu, da igra barunicu Castelli. A lijevi su Brezovcu tobože zamjerili da estradizira Krležu i da se podaje populističkim navadama Mani Gotovac. No, ostaje upamćeno i to da je predstava imala čak tri premijere, 9, 10. i 12. ožujka 2007, jer je interes uglednika za Krležom i za njegovim temeljnim ženskim likom jednokratno toliko porastao, da je prevelik bio broj muške i ženske čeljadi koji je htio vidjeti barunicu Castelli. Brezovčev je eksperiment na kraju u potpunosti uspio, a Severina je i životom svojim, i talentom, jamčila za nešto u što bi druge glumice uložile samo – talent. Naravno, pod uvjetom da ga imaju.
To je već vrijeme kada su se Severini, manjim dijelom po njezinoj volji, a većim dijelom stjecajem okolnosti, s kojima se izvanredno nosila, događaju dvije velike promjene: prestala je biti pjevačica lakih i zabavnih pjesmica, sentimentalnih i puku dopadljivih, i prestala je biti estradna i festivalska pjevačica, iliti lakoglazbena pojava. Nove pjesme su joj gorko-zajebantske, natopljene grdnom ironijom i campom, postala je lice iz neke balkanske inačice Pedra Almodovara, te se od dalmatinske cure koja je 1993. pjevala da “tri ljubavi svoje ima:/ prva mi je Gospe moja/ druga mi je ljubav tvoja/ a treća je bila boja”, pretvorila u samosvjesnu i u svakom pogledu superiornu i samosvjesnu ženu, koja 2008, na albumu “Zdravo, Marijo”, snimljenom s Goranom Bregovićem, pjeva: “Rakija se liječi vinom/ marihuana kokainom,/ sve ostalo, sve ostalo/ sve ostalo Severinom”, a onda: “Noć, dvije, malo li je/ paz’ da se ne naviknemo,/ sviđa mi se tvoja anatomija/
da te ne ureknemo”, pa zatim: “molite se, cure, molite se,/ molim se i ja, aleluja/ daj nam, Bože,/ više muškaraca nego godina, aleluja”, i onda: “zdravo, Marijo, neka bude volja tvoja/ da ne budem stara cura,/ bez avantura, aleluja, aleluja”. U tom Bregovićevom poigravanju etikom i estetikom novokomponiranih narodnjaka i pučkih sentimenata, koja je bila pogođenija nego ikad u ukupnoj njegovoj karijeri, gnijezdila se klica Severininog konačnog obračuna s njima. Ta žena, zacijelo, nije Krleža, ali moj obračun s njima u Severininom slučaju nije ništa manje društveno upečatljiv nego Krležin. I da, emocionalno je i životno potresniji nego Krležin. A Marija iz njezina feminističkog, tobože seksa gladnog bregovićevskog hita, ista je ona Gospe moja iz prve pjesme. To vjeruje li Severina u Boga – o čemu, doista, pojma nemamo, niti bismo se odvažili išta pretpostavljati! – s promjenom koja se dogodila nema nikakve veze. To što su se ljudi u našim životima pokazali svinjama, s Bogom, Isusom i Isusovom materom nema nikakve veze.
Ali još smo daleko od vrhunca, i daleko smo od trenutka konačne Severinine transformacije iz lucprdaste i lajave dalmatinske cure, koja će muškima reći ono što ih spada, u crnu dalmatinsku mater i u odistinsku junakinju hrvatske današnjice. To će se dogoditi, o avaj!, opet zbog ljubavi, ali ovaj put neizbježne, nepokajane i nepokajanjljive. Naime, 2010. ona je, kako nam svjedoče antički korovi hrvatskih i srpskih tračibaba i tračideda, ušla u vezu s dokonim i besposlenim srpskim kraljem bakra. Dana 20. veljače 2012. rodila je s njime sina. I to je, na njenu žalost, bio trenutak u kojemu jedan intelektualno i društveno savršeno beznačajan muškarac, Severina ih je nanizala barem trojicu zanimljivijih i pametnijih, postaje demon ne samo njezina života, nego i cijele naše transgraničke zajednice. Nakon što se razišla s njime, a to se dogodilo i prebrzo za jedan nevoljama i skandalima već bremenit ženski život, počelo se događati nešto duboko odvratno. Naravno da joj je pokušao napakostiti time što je tražio skrbništvo nad sinom, te što ju je vrlo brzo pokušao praktično – razmajčiti i razmateriti. I kako je on, ipak, kralj, nije mu bilo skupo da financira svoj poduhvat. Umjesto da uzme nož ili pištolj, i da je ubije, onako kako čine manje imućni, ali prečesto neobično utjecajni muškarci u našemu svijetu, on je krenuo plaćati sve i svašta. Čuvene su bile njegove donacije školi u koju je išao njegov sin, a čije su djelatnice svjedočile u njegovu korist pred sudom. Ali još su čuvenije bila njegova obećanja investicija u Zagrebu i po Hrvatskoj, o kojima je, prepun ushita, svjedočio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Naprosto, taj kralj je, u općem i bezobzirnom kraljevstvu bakra, imao novca da kupi sve ono što je u Hrvatskoj bilo na prodaju.
Puk je, pak, onaj isti, koji se godinama ranije iživljavao u višestrukim silovanjima Severine, sada samo iskoristio priliku da sve ono ponovi, samo na drugoj razini, novim sredstvima i uz nove argumente. Naime, dok su osam godina ranije te silovateljke i silovatelji nastupali s krajnje amoralnih, antikršćanskih i seksualno nasilničkih stajališta, e da bi u krajnji očaj i u smrt zatjerali jednu mladu ženu, sada su, godinama dok je Severinin sin rastao prema trenutku u kojem će iz djeteta postati mlađi maloljetnik i juristički ubrojivo građansko čeljade, zastupali duboko moralistički, tobože kršćanski, ali jednako nasilnički stav prema kojem je Severina – loša mater! Uostalom, svjedočio je puk: zar bi snimila onakav filmić da nije loša mater? I što je najzanimljivije, ta bijeda ljudska, čiji je nacionalizam nadaleko čuven, nije imala nikakvih problema ni u izboru između matere Hrvatice i oca Srbina. Radije bi oni Severini oduzeli dijete, nego što bi Srbe progonili! I još nešto vrijedi naglasiti: u pokušaju Severinina razmajčenja naročito su se, diljem fejsbuka i po hrvatskim sudovima, istakle žene.
Ali onda je, lani, njezin sin navršio dvanaestu, čime je priča došla svome kraju. Nakon toga, Severini je dopušteno da njegove slike objavljuje u javnosti, za što bi prethodno, prema odluci hrvatskoga suda, morala za dopuštenje upitati dječakova oca. Tada je, kada je dječak Aleksandar navršio dvanaestu, u Severininu životu i u njezinoj karijeri konačno dovršena transformacija iz hrvatskoga i balkanskog seks simbola u dalmatinsku mater. I u onu čija se riječ ili makar šutnja ne mogu kupiti ni za sve novce balkanskih kraljeva i diktatora. Severina je to lijepo i čisto lice slobode. Spremna učiniti dobro ljudima koji nisu dobro učinili njoj, jer je to jedini način da se kolo zla jednom zaustavi. Tako barem vjeruju istinski kršćani.