Kada mladi mesar, susjed iz zadnje kuće u selu, kaže da je vrijeme, svinja se iz korita, gdje se palila, postavi na čengere, a onda on prvo svinju razreže, pa izvadi drob i preda majci koja je, u tom trenu, već i sama puna smrti, pa utrobu samo odsutno prihvati u ruke pazeći da joj ne padne na ugaženu travu. Uokolo se, izjutra, već zablatilo, od vode i koraka. U koritu čisti svinjska crijeva. U crijevima kratka svinjska godina; ni toliko. U crijevima: noć kad je mater plakala u svinjskom toru. Ali to je san, san. Tako je prije bilo, tako je kao dijete među svinje trčala, da se sakrije od svog oca. Da se sakrije od majke. Tako nekad trči noćima. Jednom je sanjarila, pa se zaista među svinjama probudila.
Majka nije mogla u početku gledati svinjokolju, ali poslije je, kad bi smrt jednom već bila sveprisutna, kad bi zavladala u svinji i već bila u svim rukama, kada je provalila u sve koji su svinju dodirivali, majka bi uzela u ruke nož, primila smrt hrabrije nego je mislila da će moći, kao da je smrt bila lakša čim bi svi oko nje bili puni smrti, pa i sama potom odvajala svinjske butine od tijela, rezala meso i komade špeka. Stavljala komad po komad mesa u mašinu za mljevenje; gurala i pritiskala jednom rukom gore gdje se meso ubacivalo kroz maleni stroj, a iz njega je izlazila neprepoznatljiva crvena kaša. Tako je samljeveno meso trpala u dugačke nizove kobasica, tiskala u prije oprana crijeva. Potom su komade mesa, slaninu, i butove i plećke, i kobasice, vješali na sušenje na tavan. Da se nadimi. Stavljali su i u mast. Da se sačuva. Dobro dimljeno meso moglo je potrajati i do ljeta.
Đed krv nije mogao vidjeti kraj zdravih očiju, pa je svinjokolju vodila baba, on je svinje samo vukao iz svinjca. Onda bi čekao da sve završi, već pijan kao letva, posramljen svojom slabošću pred smrti. Baba je pak svinjama najbrže rezala vratove, spretna i okretna.
Jednom će i babi, kao svinji, izvaditi crijeva, a prije toga će u njima pronaći očevo i majčino vjenčano prstenje. Ništa o tome još ne znaju, ništa ne slute. Dijete stoji kraj babe, dijete čuje kako ga nitko ne čuje, eto je plače u kući, umotali su je tako da ne može nigdje, sapeli joj noge, sapeli joj ruke. Dijete stoji kraj babe i promatra kako ona salijeva rakiju u sebe, kad god đed u nju ne gleda, sve je rumenija, sve je glasnija, sve svadljivija. Stoji kraj matere i gleda kako majka u crijeva zuri kao u talog u kavi i vidi sve što će doći, vidi, sve vidi.
Crijeva
Kada mladi mesar, susjed iz zadnje kuće u selu, kaže da je vrijeme, svinja se iz korita, gdje se palila, postavi na čengere, a onda on prvo svinju razreže, pa izvadi drob i preda majci koja je, u tom trenu, već i sama puna smrti, pa utrobu samo odsutno prihvati u ruke pazeći da joj ne padne na ugaženu travu. Uokolo se, izjutra, već zablatilo, od vode i koraka. U koritu čisti svinjska crijeva. U crijevima kratka svinjska godina; ni toliko. U crijevima: noć kad je mater plakala u svinjskom toru. Ali to je san, san. Tako je prije bilo, tako je kao dijete među svinje trčala, da se sakrije od svog oca. Da se sakrije od majke. Tako nekad trči noćima. Jednom je sanjarila, pa se zaista među svinjama probudila.
Majka nije mogla u početku gledati svinjokolju, ali poslije je, kad bi smrt jednom već bila sveprisutna, kad bi zavladala u svinji i već bila u svim rukama, kada je provalila u sve koji su svinju dodirivali, majka bi uzela u ruke nož, primila smrt hrabrije nego je mislila da će moći, kao da je smrt bila lakša čim bi svi oko nje bili puni smrti, pa i sama potom odvajala svinjske butine od tijela, rezala meso i komade špeka. Stavljala komad po komad mesa u mašinu za mljevenje; gurala i pritiskala jednom rukom gore gdje se meso ubacivalo kroz maleni stroj, a iz njega je izlazila neprepoznatljiva crvena kaša. Tako je samljeveno meso trpala u dugačke nizove kobasica, tiskala u prije oprana crijeva. Potom su komade mesa, slaninu, i butove i plećke, i kobasice, vješali na sušenje na tavan. Da se nadimi. Stavljali su i u mast. Da se sačuva. Dobro dimljeno meso moglo je potrajati i do ljeta.
Đed krv nije mogao vidjeti kraj zdravih očiju, pa je svinjokolju vodila baba, on je svinje samo vukao iz svinjca. Onda bi čekao da sve završi, već pijan kao letva, posramljen svojom slabošću pred smrti. Baba je pak svinjama najbrže rezala vratove, spretna i okretna.
Jednom će i babi, kao svinji, izvaditi crijeva, a prije toga će u njima pronaći očevo i majčino vjenčano prstenje. Ništa o tome još ne znaju, ništa ne slute. Dijete stoji kraj babe, dijete čuje kako ga nitko ne čuje, eto je plače u kući, umotali su je tako da ne može nigdje, sapeli joj noge, sapeli joj ruke. Dijete stoji kraj babe i promatra kako ona salijeva rakiju u sebe, kad god đed u nju ne gleda, sve je rumenija, sve je glasnija, sve svadljivija. Stoji kraj matere i gleda kako majka u crijeva zuri kao u talog u kavi i vidi sve što će doći, vidi, sve vidi.