Dubravka Črnjka nikada nisam sreo, ali ga poznajem dobro. Upoznao sam ga prije pet godina, milošću fejsbučnih algoritama. Bilo je to u vrijeme epidemije koronavirusa, kad je Vili Beroš – Mali upravo pokretao biznis svoga života, za koji je nužan bio strah, i kad nam je u kooperaciji s Davorom Božinovićem zabranio da izlazimo iz kuće, jer da se virus ubrzano prenosi i po Bundeku i Savskom nasipu. Bilo je to idiotsko vrijeme, ali za razliku od drugih hrvatskih vremena, tada smo itekako bili u skladu s ostatkom svijeta. Tada je, uza sve što su nam priređivali ovaj diler državnog novca i medicinske opreme, te njegov pajtaš, stručan za opštenarodnu odbranu, facebook sugerirao kako je epidemija jedina preostala stvarnost, i nikakve nam sadržaje nije sugerirao osim onih kužnih. Na kraju se, vrlo rano, s pojavom prvog efikasnog cjepiva, do kraja zaoštrio paradoks koronavirusa, koji se sastojao u sljedećem: bolest je doista postojala, vrlo agresivna, virulentna i prema čovjeku neprijateljska, ali su mjere protiv nje bile idiotske, u Hrvatskoj su, kako smo naknadno shvatili, krojene po mjeri mafije, i vrlo često im krajnji cilj nije bio zaustavljanje bolesti, nego suzbijanje temeljnih ljudskih prava, te interesi političkih i farmaceutskih oligarhija. Radilo se, dakle, poslužimo se jezikom hulja, o klasičnoj dvostrukoj konotaciji.
E, uza sve te fajzere i fajzerofile, pin-up alemke markotić i likovne radove djece iz vrtića, koja su crtala ministra, mafijaškog konfidenta, u ulozi supermena, iskakali su mi na fejsbuku pred oči, po logici algoritma, hrvatski protucjepiše, uglavnom opasni čudaci, katolički fanatici, teoretičari zavjera i trumpoidi. Blokirao sam ih redom, no oni su se dalje množili. Jednog, međutim, nisam dirao. Naprosto zato što je bio duhovit i što je njegova pobuna bila savršeno koreografirana i pravilno usmjerena. Nije bio u pravu, ili po mojim mjerilima i po mjerilima virusa nije bio u pravu, ali to ga nije činilo manje dobrim i zabavnim. Borio se protiv vakcine, i vjerojatno je prvi precizno pogodio tko je i što je Vili Beroš – Mali. Svidio mi se taj njegov besprijekorno osamljenički pravednički gard, ali mi se, ipak, mnogo više sviđalo to što čovjek naprosto ima dara. Malo je darovitih.
I kako to već biva u životu, i u dobroj priči, dogodilo mu se ono najgore: stigla ga je korona u najgorem obliku, završio je na respiratoru, dugo se kretao po tankoj crti između života i smrti, i po najvišoj cijeni platio to što se nije cijepio. Ali nas koji smo ga iz daljine pratili za to više nije bila briga, obilazili smo njegovo pusto fejsbučište, gledali hoće li se kojim čudom pojaviti, raspitivali se naokolo što je s čovjekom kojeg, rekosmo, nikad u životu nismo sreli, i odistinski se radovali kada je netko od njegovih bližnjih objavio da je Dudo živ i da više nije kritično. Tada mi se događalo i nešto neobično: pomalo me je, u odnosu na tog dobrog čovjeka, grizla savjest što sam se cijepio, i to više puta!
Njegov oporavak trajao je mjesecima, dijelom smo ga opet pratili na njegovom profilu, gdje se na fotografijama pojavljivao u potpuno razvaljenom obliku, kao da je Vijetnam prošao, s cjevčicama za kisik, polumrtav, ali i skroz živ. Što je još jedna dvostruka konotacija! I odmah je počeo pisati, djelovati, agitirati. Ono što mi se tada svidjelo bilo je da nije nastupio kao pokajnik, obraćenik, novoobraćenik, bivši pušač koji progoni pušače, pizdek koji si je umislio da svaki Savao može postati Pavao, nego je ostao pri svom. U redu je da čovjek promijeni svoje mišljenje, ali nekako je nedostojno da to čini metodom vlastite guzice. Osim toga, ako Dudo nije bio u pravu po pitanju virusa, bio je u pravu oko Vilija Beroša – Malog, Božinovića i ostalih. Sve ono oko čega je bio u pravu, na neki je način veće i životnije od virusa. I nikad se, za razliku od virusa, neće pripitomiti i pretvoriti u prolaznu prehladu.
U to vrijeme nisam znao da je taj čovjek 2015. mjesecima slao pisma tadašnjoj predsjednici, najmarkantnijemu hrvatskom pin-upu, Kolindi Grabar Kitarović, na koja mu iz ureda nikad nije odgovoreno, jer su pisma bila kritički intonirana, da bi joj onda pod lažnim imenom napisao pismo, s devastiranim pravopisom i gramatikom: “Draga moja predsjenice, Vi ste naša največa predsjenica od kad je Hrvata. Pametna, lijepa i mudra. Dat će Bog da pobjedi HDZ…” Na to mu je Kolinda uzvratila srdačnim pozdravima. Uskoro ću, međutim, kratko nakon što se oporavio od korone, saznati da je Dudo bio u ratu. Ususret jednoj od ratnih obljetnica objavio je svoju gotovo dječačku fotografiju, i u dvije-tri vrlo kratke rečenice, u kojima nije bilo pozivanja na ove i one zasluge, niti tog hinjskog i nitkovskog zahtjeva za strahopoštovanjem i poniznošću u sugovornika, s kojim gotovo svakodnevno imamo prigodu da se susrećemo, Dudo je s nemalo tuge, najednom nježan prema vlastitom životu, napisao gdje je bio 1991. I nešto sitno se razgnjevio na vitezove i narodne heroje iz neborbenog sektora, ali nije u tome bila poanta. Poanta je bila u žalosti kojom će svaki čovjek posvjedočiti trenutke vlastite mladalačke naivnosti i nevinosti, iz kojih u pravilu proizađe odistinsko ljudsko junaštvo. Ako nema te žalosti, onda nema ni istine.
Dubravko Črnjak imao je dvadeset i tri kada je, bez ikakvih priprema, treninga, vojnih vježbi, kao pripadnik 144. sesvetske brigade krenuo po ratištima. Borio se na jugu, oko Dubrovnika, u Konavlima, pa sve do Trebinja, na Peruči, iznad Sinja i na Baniji. Liječio se od PTSP-a, ali u tom liječenju nije baš bilo smisla, jer su ga filovali, ili filali, medikamentima, pokušavao je ishoditi invalidninu, ali nije išlo, jer je, rekli su mu, nemoguće sa sigurnošću ustanoviti da su njegovi problemi nastali u ratu. Po svemu, taj moj Dudo, kojeg dobro znam zahvaljujući fejsbuku, i jedan je od mojih važnijih ljudi, premda ga nikad nisam sreo, čovjek je iz pjesme Borisa Marune, naslova “Eto vam vaših junaka”, koju mu ovdje cijelu navodim: “Najbolje hrvatske branitelje/ Mogao si sresti u vrbicima uz naše rijeke/ Ili među kamenjem gdje su zaustavljali/ Kugle svojim tijelima./ Nisu znali lagati./ Nisu pljačkali./ Nisu ubijali starce i djecu./
Nisu silovali djevojčice./ (Pa ni one među uglednijim gospođama/ Koje bi im bile iskreno/ Zahvalne.)/ Nisu ništa zaradili na oružju./ Slabo su napredovali u činovima./ Jednostavno nisu imali nikakva/ Smisla za život.” I eto, to vam je ta čista i nepatvorena poezija, to vam je sav smisao pretakanja života u liriku i u pripovijest, to vam je smisao istinske čovjekove žrtve i muke: da veliki pjesnik, ne upoznavši vas nikad, napiše o vama pjesmu, kao što je Boris Maruna napisao pjesmu o Dubravku Črnjku.
Po formalnoj profesiji Črnjak je, gle i te bizarnosti, zapravo tokar. Baš poput onog nevoljnika kojemu sude, jer je navodno prijetio Andreju Plenkoviću. Ali je po svom temeljnom daru i usmjerenju kopirajter imaginarnog svijeta, humorist i gnjevni satiričar, s izrazito snažnim robinhudovskim refleksom da uvijek i posvuda bude na strani siromašnih, drugotnih i drugorazrednih, autsajdera, gubitnika i žena u crvenim haljinama, koje izazivaju jalovi bijes među oznojenim volovima, što primaju visoke državne subvencije. Dubravko Črnjak narodni je vidar s fejsbuka, osamljeni iskupitelj onih ideala u ime kojih je kao dječarac 1991. išao u rat, ali ne da se bori za Nezavisnu Državu Hrvatsku, za Poglavnika, za ustaše i za dom, nego da se bori protiv onih koji bi da ga optuže da je ustaša i da on nema svoju domovinu, nego čezne za NDH. Između njegovih ideala iz 1991, i ideala cijeloga njegovog naraštaja, koji je u međuvremenu bacio koplja u trnje, ušutio se, raselio po svijetu, ili se bavi svojih poslom, nakon što je tih godina doista pronosio glavu u torbi i mladost proveo u rovovima i na čukama, po minskim poljima vlastitih ranjenih duša, i ideala onih djevojaka i mladića koji su suprotiva Ceci i njezinoj publici u Benkovcu pokušali održati kulturni festival, kao i ideala Dalije Orešković, onakve kakvom ju on vidi, razlike zapravo nikakve nema. Dudo na svom se fejsbučištu krvavo duhovito i strasno, s darom kakvog više nećete naći ni u hrvatskim novinama, ni na hrvatskom filmu, ni u hrvatskom advertajzingu, izruguje onima koji svoj rat, stvarni ili imaginarni, svakodnevno naplaćuju, izruguje se domoljubnoj pozi koju Plenkovićev režim propisuje kao društveni i građanski imperativ, i na kraju nekih od svojih najgnjevnijih objava pozdravlja Hrvatsku sa: Smrt fašizmu – Domovini vjerni! Ako ste zaboravili, pozdrav Domovini vjerni! bio je službeni pozdrav Hrvatske vojske, kojeg se nastoji zaboraviti.
Dudo je majstor video-arta, muzičkog spota, skeča i parole, tvorac jednog boljeg svijeta koji postoji samo na njegovom fejsbučištu. Svoje duhovite i gorke subverzije, svoju osamljeničku umjetnost, širi i preko svog YouTube kanala i Instagrama, a bude li sreće, nadamo se da će uskoro iskakati iz svake virtualne paštete. Nježni vitez, koji je uvijek na strani slabih i nemoćnih, jer je istina na njihovoj strani. Njegova je Hrvatska zauvijek ostala zemlja slabih i nemoćnih, i on još od 1991. zna od koga je brani.
Dubravko Črnjak, branitelj slabih i nemoćnih
Dubravka Črnjka nikada nisam sreo, ali ga poznajem dobro. Upoznao sam ga prije pet godina, milošću fejsbučnih algoritama. Bilo je to u vrijeme epidemije koronavirusa, kad je Vili Beroš – Mali upravo pokretao biznis svoga života, za koji je nužan bio strah, i kad nam je u kooperaciji s Davorom Božinovićem zabranio da izlazimo iz kuće, jer da se virus ubrzano prenosi i po Bundeku i Savskom nasipu. Bilo je to idiotsko vrijeme, ali za razliku od drugih hrvatskih vremena, tada smo itekako bili u skladu s ostatkom svijeta. Tada je, uza sve što su nam priređivali ovaj diler državnog novca i medicinske opreme, te njegov pajtaš, stručan za opštenarodnu odbranu, facebook sugerirao kako je epidemija jedina preostala stvarnost, i nikakve nam sadržaje nije sugerirao osim onih kužnih. Na kraju se, vrlo rano, s pojavom prvog efikasnog cjepiva, do kraja zaoštrio paradoks koronavirusa, koji se sastojao u sljedećem: bolest je doista postojala, vrlo agresivna, virulentna i prema čovjeku neprijateljska, ali su mjere protiv nje bile idiotske, u Hrvatskoj su, kako smo naknadno shvatili, krojene po mjeri mafije, i vrlo često im krajnji cilj nije bio zaustavljanje bolesti, nego suzbijanje temeljnih ljudskih prava, te interesi političkih i farmaceutskih oligarhija. Radilo se, dakle, poslužimo se jezikom hulja, o klasičnoj dvostrukoj konotaciji.
E, uza sve te fajzere i fajzerofile, pin-up alemke markotić i likovne radove djece iz vrtića, koja su crtala ministra, mafijaškog konfidenta, u ulozi supermena, iskakali su mi na fejsbuku pred oči, po logici algoritma, hrvatski protucjepiše, uglavnom opasni čudaci, katolički fanatici, teoretičari zavjera i trumpoidi. Blokirao sam ih redom, no oni su se dalje množili. Jednog, međutim, nisam dirao. Naprosto zato što je bio duhovit i što je njegova pobuna bila savršeno koreografirana i pravilno usmjerena. Nije bio u pravu, ili po mojim mjerilima i po mjerilima virusa nije bio u pravu, ali to ga nije činilo manje dobrim i zabavnim. Borio se protiv vakcine, i vjerojatno je prvi precizno pogodio tko je i što je Vili Beroš – Mali. Svidio mi se taj njegov besprijekorno osamljenički pravednički gard, ali mi se, ipak, mnogo više sviđalo to što čovjek naprosto ima dara. Malo je darovitih.
I kako to već biva u životu, i u dobroj priči, dogodilo mu se ono najgore: stigla ga je korona u najgorem obliku, završio je na respiratoru, dugo se kretao po tankoj crti između života i smrti, i po najvišoj cijeni platio to što se nije cijepio. Ali nas koji smo ga iz daljine pratili za to više nije bila briga, obilazili smo njegovo pusto fejsbučište, gledali hoće li se kojim čudom pojaviti, raspitivali se naokolo što je s čovjekom kojeg, rekosmo, nikad u životu nismo sreli, i odistinski se radovali kada je netko od njegovih bližnjih objavio da je Dudo živ i da više nije kritično. Tada mi se događalo i nešto neobično: pomalo me je, u odnosu na tog dobrog čovjeka, grizla savjest što sam se cijepio, i to više puta!
Njegov oporavak trajao je mjesecima, dijelom smo ga opet pratili na njegovom profilu, gdje se na fotografijama pojavljivao u potpuno razvaljenom obliku, kao da je Vijetnam prošao, s cjevčicama za kisik, polumrtav, ali i skroz živ. Što je još jedna dvostruka konotacija! I odmah je počeo pisati, djelovati, agitirati. Ono što mi se tada svidjelo bilo je da nije nastupio kao pokajnik, obraćenik, novoobraćenik, bivši pušač koji progoni pušače, pizdek koji si je umislio da svaki Savao može postati Pavao, nego je ostao pri svom. U redu je da čovjek promijeni svoje mišljenje, ali nekako je nedostojno da to čini metodom vlastite guzice. Osim toga, ako Dudo nije bio u pravu po pitanju virusa, bio je u pravu oko Vilija Beroša – Malog, Božinovića i ostalih. Sve ono oko čega je bio u pravu, na neki je način veće i životnije od virusa. I nikad se, za razliku od virusa, neće pripitomiti i pretvoriti u prolaznu prehladu.
U to vrijeme nisam znao da je taj čovjek 2015. mjesecima slao pisma tadašnjoj predsjednici, najmarkantnijemu hrvatskom pin-upu, Kolindi Grabar Kitarović, na koja mu iz ureda nikad nije odgovoreno, jer su pisma bila kritički intonirana, da bi joj onda pod lažnim imenom napisao pismo, s devastiranim pravopisom i gramatikom: “Draga moja predsjenice, Vi ste naša največa predsjenica od kad je Hrvata. Pametna, lijepa i mudra. Dat će Bog da pobjedi HDZ…” Na to mu je Kolinda uzvratila srdačnim pozdravima. Uskoro ću, međutim, kratko nakon što se oporavio od korone, saznati da je Dudo bio u ratu. Ususret jednoj od ratnih obljetnica objavio je svoju gotovo dječačku fotografiju, i u dvije-tri vrlo kratke rečenice, u kojima nije bilo pozivanja na ove i one zasluge, niti tog hinjskog i nitkovskog zahtjeva za strahopoštovanjem i poniznošću u sugovornika, s kojim gotovo svakodnevno imamo prigodu da se susrećemo, Dudo je s nemalo tuge, najednom nježan prema vlastitom životu, napisao gdje je bio 1991. I nešto sitno se razgnjevio na vitezove i narodne heroje iz neborbenog sektora, ali nije u tome bila poanta. Poanta je bila u žalosti kojom će svaki čovjek posvjedočiti trenutke vlastite mladalačke naivnosti i nevinosti, iz kojih u pravilu proizađe odistinsko ljudsko junaštvo. Ako nema te žalosti, onda nema ni istine.
Dubravko Črnjak imao je dvadeset i tri kada je, bez ikakvih priprema, treninga, vojnih vježbi, kao pripadnik 144. sesvetske brigade krenuo po ratištima. Borio se na jugu, oko Dubrovnika, u Konavlima, pa sve do Trebinja, na Peruči, iznad Sinja i na Baniji. Liječio se od PTSP-a, ali u tom liječenju nije baš bilo smisla, jer su ga filovali, ili filali, medikamentima, pokušavao je ishoditi invalidninu, ali nije išlo, jer je, rekli su mu, nemoguće sa sigurnošću ustanoviti da su njegovi problemi nastali u ratu. Po svemu, taj moj Dudo, kojeg dobro znam zahvaljujući fejsbuku, i jedan je od mojih važnijih ljudi, premda ga nikad nisam sreo, čovjek je iz pjesme Borisa Marune, naslova “Eto vam vaših junaka”, koju mu ovdje cijelu navodim: “Najbolje hrvatske branitelje/ Mogao si sresti u vrbicima uz naše rijeke/ Ili među kamenjem gdje su zaustavljali/ Kugle svojim tijelima./ Nisu znali lagati./ Nisu pljačkali./ Nisu ubijali starce i djecu./
Nisu silovali djevojčice./ (Pa ni one među uglednijim gospođama/ Koje bi im bile iskreno/ Zahvalne.)/ Nisu ništa zaradili na oružju./ Slabo su napredovali u činovima./ Jednostavno nisu imali nikakva/ Smisla za život.” I eto, to vam je ta čista i nepatvorena poezija, to vam je sav smisao pretakanja života u liriku i u pripovijest, to vam je smisao istinske čovjekove žrtve i muke: da veliki pjesnik, ne upoznavši vas nikad, napiše o vama pjesmu, kao što je Boris Maruna napisao pjesmu o Dubravku Črnjku.
Po formalnoj profesiji Črnjak je, gle i te bizarnosti, zapravo tokar. Baš poput onog nevoljnika kojemu sude, jer je navodno prijetio Andreju Plenkoviću. Ali je po svom temeljnom daru i usmjerenju kopirajter imaginarnog svijeta, humorist i gnjevni satiričar, s izrazito snažnim robinhudovskim refleksom da uvijek i posvuda bude na strani siromašnih, drugotnih i drugorazrednih, autsajdera, gubitnika i žena u crvenim haljinama, koje izazivaju jalovi bijes među oznojenim volovima, što primaju visoke državne subvencije. Dubravko Črnjak narodni je vidar s fejsbuka, osamljeni iskupitelj onih ideala u ime kojih je kao dječarac 1991. išao u rat, ali ne da se bori za Nezavisnu Državu Hrvatsku, za Poglavnika, za ustaše i za dom, nego da se bori protiv onih koji bi da ga optuže da je ustaša i da on nema svoju domovinu, nego čezne za NDH. Između njegovih ideala iz 1991, i ideala cijeloga njegovog naraštaja, koji je u međuvremenu bacio koplja u trnje, ušutio se, raselio po svijetu, ili se bavi svojih poslom, nakon što je tih godina doista pronosio glavu u torbi i mladost proveo u rovovima i na čukama, po minskim poljima vlastitih ranjenih duša, i ideala onih djevojaka i mladića koji su suprotiva Ceci i njezinoj publici u Benkovcu pokušali održati kulturni festival, kao i ideala Dalije Orešković, onakve kakvom ju on vidi, razlike zapravo nikakve nema. Dudo na svom se fejsbučištu krvavo duhovito i strasno, s darom kakvog više nećete naći ni u hrvatskim novinama, ni na hrvatskom filmu, ni u hrvatskom advertajzingu, izruguje onima koji svoj rat, stvarni ili imaginarni, svakodnevno naplaćuju, izruguje se domoljubnoj pozi koju Plenkovićev režim propisuje kao društveni i građanski imperativ, i na kraju nekih od svojih najgnjevnijih objava pozdravlja Hrvatsku sa: Smrt fašizmu – Domovini vjerni! Ako ste zaboravili, pozdrav Domovini vjerni! bio je službeni pozdrav Hrvatske vojske, kojeg se nastoji zaboraviti.
Dudo je majstor video-arta, muzičkog spota, skeča i parole, tvorac jednog boljeg svijeta koji postoji samo na njegovom fejsbučištu. Svoje duhovite i gorke subverzije, svoju osamljeničku umjetnost, širi i preko svog YouTube kanala i Instagrama, a bude li sreće, nadamo se da će uskoro iskakati iz svake virtualne paštete. Nježni vitez, koji je uvijek na strani slabih i nemoćnih, jer je istina na njihovoj strani. Njegova je Hrvatska zauvijek ostala zemlja slabih i nemoćnih, i on još od 1991. zna od koga je brani.