Gabriel Jesus Cruz Gomez,
tamo sa ostrva zvanog Kuba,
na bus se pope, i k nama bljesnu
onom lepezom još zdravih zuba,
ja sam vaš vodič za ovaj dan,
reče uz sasvim vještački kez,
u decembru imam rođendan,
ja, Gabriel Jesus Cruz Gomez.
I još ću dodat’, tu stvar je čista,
u ovoj zemlji karipskog bluza,
ja nosim ime Isusa Hrista,
pred sobom imate
Jesusa Cruza.
Ja vodim život koji je vama
tamo iz onih zemalja zlatnih
baš poput filma što srce slama
serijom scena nevjerovatnih,
zgrade sa kojih se balkon cijepa,
bezubi ljudi što gordo zure,
prosjak koji bez noge šepa,
k’o obris nekada cijele figure,
propali veš što s prozora visi,
i gori tamo pod suncem Kariba,
(pod kojim nikada siguran nisi,
i koje te kao bič božji šiba)
e takav život, i takve scene,
gorke a ne kao bombon Pez, amigos, takve zu zapale mene,
s imenom Gabriel Cruz Gomez.
Danas vas vodim na turu po Kubi,
i pored staništa pink flaminga,
tol’ko su lijepi da trnu zubi
u ovoj zemlji gdje sve je igra,
gdje gazde vele da zlatno tele
samo je laž, što nema draž,
gdje narod nikad ne pravi scene,
pa ni kad im djeca žive bez,
e, to je amigos zapalo mene,
a ne da budem bogat ko’ Krez,
baš to je amigos zapalo mene,
po imenu Jesus Cruz Gomez.
Vi dođete jednom na sedam dana
iz svijeta gdje ljudi k’o ljudi žive,
Kubanac vam čisti, kuha, i sklanja,
služi koktele, i aperitive,
jastuke mijenja, pere vecee,
pjesme vam pjeva, k’o da je teve,
reže salame, pere vam staze,
po kojim vaša stopala gaze,
i ka bazenu i od bazena,
i posred onih tenis terena,
sred te oaze
stopala gaze,
i talasi maze,
i boce se prazne,
Kuba je za vas turistički raj,
kojemu nećemo mutiti sjaj,
jer čemu da sliku nagrdi rez,
il’ da je nagrdi Cruz Gomez.
Moram da priznam, ja nevin nisam,
kraj vas sam i ja koktele srkn’o,
al’ time ne bih da se hvalisam,
jer osjetim se k’o neko prkno,
k’o da ste neka rasa s nebesa,
upakirana u gojna tjelesa,
a ja kao biće od niže vrste,
o koje čistite masne prste,
da, ogorčen jesam,
al’ nisam budala,
i napojnica nek’ ne bude mala,
jer želim i ja da budem Krez,
ja, Gabriel Jesus Cruz Gomez.
U to smo stigli u grad Uneska,
tamo gdje je ekskurzija išla
ulice uske i boje pijeska,
ulično pseto na uglu piša,
i kao dio izleta tamo
čeka nas onaj kubanski taksi,
onaj bicikl sa kabinom,
i taksista jedan upita kak si? quien eres, quien eres?
to veli meni,
i hoćeš li sa mnom na biciklo?
a okolo prašina svuda se pjeni,
i neko tužno bilje je niklo,
i gledam u lice taksiste s Kube,
u trulež gdje nekada imade zube,
i stid me što želi da me vozi,
šezdeset mu je, a nema za hljeba,
al’ hajde sjedaj, i daj mu pomozi,
Gabriel veli, jer tako treba.
Čovjek pedala gradom Unesca,
tamo pod onim suncem Kariba,
a ono bljeska, i bljeska, i bljeska
k’o krljušt na koži mrtvih riba,
ono je jako i ima moć,
i veli, tu jesi morala doć’,
da vidiš iz centra,
a ne sa ruba,
šta je Kuba.
Do mene sjedi i vodič sa busa,
Gabriel Jesus Cruz Gomez,
on reče, stvarnost je ovdje kusa,
ne dopušta grešku i neoprez,
nema taj miris romantične bajke
koju svi želite stavit’ na foto,
vi jedete vekne, a mi krajke,
vi dobili a mi smo izgubili loto,
i iskreno,
neću sad brojat’ na prste,
jer brojanje sve je dogotovljeno,
koji smo podsoj životinjske vrste
u koji vi zurite zadivljeno,
pa fotka jedan, i fotka dva,
u nju je stala Kuba sva,
i fotka jedan i fotka dva,
u nju sam valjda stao i ja,
a ja tad odbijam staviti kez,
ja, Gabriel Jesus Cruz Gomez.
Svak’ čini što mu je sudba dala,
dodaje Gabriel Cruz Gomez,
jednom je žlica u izmet pala,
drugome draguljni dopao vez,
te niti života svako si mota
onako kako okolnosti daju,
a naše su samo anegdota,
ili fusnota, a te ne traju,
i mora se uvijek imat’ u vidu,
kada se nosimo sa kubizmom,
djeca vladara na Oksford idu,
ostali sebe hrane turizmom,
i svako želi da zaradi maksi,
zato bicikl postaje taksi,
zato nas vozi starac bez zuba,
jer to je Kuba.
Došli smo onda do galerije,
i pregledali kubanske slike,
pa sišli onda do crkve neke,
i buljili smo u stanovnike,
i oni su nazad buljili u nas,
i niko nije pustio ni glas,
jer mi smo sa neke druge planete,
a oni su naše foto mete,
i vazduh je kao krvarenje tih,
i stid, taj jede,
i nas, i njih.
I grad taj bješe k’o bakrorez,
u kojemu nikoga ne možeš sresti,
i onaj Gabriel Cruz Gomez
tad reče, idemo sada jesti,
jer sad je došao i taj tren
da pojedete kao Kubanci
rižu i svaki proizvod njen, jer riža,tane smije da se baci.
Tamo smo sjeli i tamo jeli
prilog sa rižom i kolač s rižom,
a onda pili kubansko pivo,
sa onom savjesti, onom grižnjom,
i danu je onda nastupio kraj,
i natrag se onda moralo poć’, dobro je, vidjesmo gradić taj, dobro je, više nećemo doć’,
i onda smo sjeli na autobus,
i zaspali smo tamo u njemu,
i sanjali kako je čudan globus,
kad sve sabereš i sve u svemu,
na jednome kraju svako je Krez
na drugome svako
Cruz Gomez.
Taj momak, u kojemu ključa bijes,
tamo sa ostrva zvanog Kuba,
taj Gabriel Jesus Cruz Gomez,
s osmijehom punim još zdravih zuba,
taj vodič ekskurzije za jedan dan
koja na srcu napravi rez,
taj dječak star i beznadan,
taj Gabriel Jesus Cruz Gomez.
Gabriel Jesus Cruz Gomez
Gabriel Jesus Cruz Gomez,
tamo sa ostrva zvanog Kuba,
na bus se pope, i k nama bljesnu
onom lepezom još zdravih zuba,
ja sam vaš vodič za ovaj dan,
reče uz sasvim vještački kez,
u decembru imam rođendan,
ja, Gabriel Jesus Cruz Gomez.
I još ću dodat’, tu stvar je čista,
u ovoj zemlji karipskog bluza,
ja nosim ime Isusa Hrista,
pred sobom imate
Jesusa Cruza.
Ja vodim život koji je vama
tamo iz onih zemalja zlatnih
baš poput filma što srce slama
serijom scena nevjerovatnih,
zgrade sa kojih se balkon cijepa,
bezubi ljudi što gordo zure,
prosjak koji bez noge šepa,
k’o obris nekada cijele figure,
propali veš što s prozora visi,
i gori tamo pod suncem Kariba,
(pod kojim nikada siguran nisi,
i koje te kao bič božji šiba)
e takav život, i takve scene,
gorke a ne kao bombon Pez,
amigos, takve zu zapale mene,
s imenom Gabriel Cruz Gomez.
Danas vas vodim na turu po Kubi,
i pored staništa pink flaminga,
tol’ko su lijepi da trnu zubi
u ovoj zemlji gdje sve je igra,
gdje gazde vele da zlatno tele
samo je laž, što nema draž,
gdje narod nikad ne pravi scene,
pa ni kad im djeca žive bez,
e, to je amigos zapalo mene,
a ne da budem bogat ko’ Krez,
baš to je amigos zapalo mene,
po imenu Jesus Cruz Gomez.
Vi dođete jednom na sedam dana
iz svijeta gdje ljudi k’o ljudi žive,
Kubanac vam čisti, kuha, i sklanja,
služi koktele, i aperitive,
jastuke mijenja, pere vecee,
pjesme vam pjeva, k’o da je teve,
reže salame, pere vam staze,
po kojim vaša stopala gaze,
i ka bazenu i od bazena,
i posred onih tenis terena,
sred te oaze
stopala gaze,
i talasi maze,
i boce se prazne,
Kuba je za vas turistički raj,
kojemu nećemo mutiti sjaj,
jer čemu da sliku nagrdi rez,
il’ da je nagrdi Cruz Gomez.
Moram da priznam, ja nevin nisam,
kraj vas sam i ja koktele srkn’o,
al’ time ne bih da se hvalisam,
jer osjetim se k’o neko prkno,
k’o da ste neka rasa s nebesa,
upakirana u gojna tjelesa,
a ja kao biće od niže vrste,
o koje čistite masne prste,
da, ogorčen jesam,
al’ nisam budala,
i napojnica nek’ ne bude mala,
jer želim i ja da budem Krez,
ja, Gabriel Jesus Cruz Gomez.
U to smo stigli u grad Uneska,
tamo gdje je ekskurzija išla
ulice uske i boje pijeska,
ulično pseto na uglu piša,
i kao dio izleta tamo
čeka nas onaj kubanski taksi,
onaj bicikl sa kabinom,
i taksista jedan upita kak si?
quien eres, quien eres?
to veli meni,
i hoćeš li sa mnom na biciklo?
a okolo prašina svuda se pjeni,
i neko tužno bilje je niklo,
i gledam u lice taksiste s Kube,
u trulež gdje nekada imade zube,
i stid me što želi da me vozi,
šezdeset mu je, a nema za hljeba,
al’ hajde sjedaj, i daj mu pomozi,
Gabriel veli,
jer tako treba.
Čovjek pedala gradom Unesca,
tamo pod onim suncem Kariba,
a ono bljeska, i bljeska, i bljeska
k’o krljušt na koži mrtvih riba,
ono je jako i ima moć,
i veli, tu jesi morala doć’,
da vidiš iz centra,
a ne sa ruba,
šta je Kuba.
Do mene sjedi i vodič sa busa,
Gabriel Jesus Cruz Gomez,
on reče, stvarnost je ovdje kusa,
ne dopušta grešku i neoprez,
nema taj miris romantične bajke
koju svi želite stavit’ na foto,
vi jedete vekne, a mi krajke,
vi dobili a mi smo izgubili loto,
i iskreno,
neću sad brojat’ na prste,
jer brojanje sve je dogotovljeno,
koji smo podsoj životinjske vrste
u koji vi zurite zadivljeno,
pa fotka jedan, i fotka dva,
u nju je stala Kuba sva,
i fotka jedan i fotka dva,
u nju sam valjda stao i ja,
a ja tad odbijam staviti kez,
ja, Gabriel Jesus Cruz Gomez.
Svak’ čini što mu je sudba dala,
dodaje Gabriel Cruz Gomez,
jednom je žlica u izmet pala,
drugome draguljni dopao vez,
te niti života svako si mota
onako kako okolnosti daju,
a naše su samo anegdota,
ili fusnota, a te ne traju,
i mora se uvijek imat’ u vidu,
kada se nosimo sa kubizmom,
djeca vladara na Oksford idu,
ostali sebe hrane turizmom,
i svako želi da zaradi maksi,
zato bicikl postaje taksi,
zato nas vozi starac bez zuba,
jer to je Kuba.
Došli smo onda do galerije,
i pregledali kubanske slike,
pa sišli onda do crkve neke,
i buljili smo u stanovnike,
i oni su nazad buljili u nas,
i niko nije pustio ni glas,
jer mi smo sa neke druge planete,
a oni su naše foto mete,
i vazduh je kao krvarenje tih,
i stid, taj jede,
i nas, i njih.
I grad taj bješe k’o bakrorez,
u kojemu nikoga ne možeš sresti,
i onaj Gabriel Cruz Gomez
tad reče, idemo sada jesti,
jer sad je došao i taj tren
da pojedete kao Kubanci
rižu i svaki proizvod njen,
jer riža, ta ne smije
da se baci.
Tamo smo sjeli i tamo jeli
prilog sa rižom i kolač s rižom,
a onda pili kubansko pivo,
sa onom savjesti, onom grižnjom,
i danu je onda nastupio kraj,
i natrag se onda moralo poć’,
dobro je, vidjesmo gradić taj,
dobro je, više nećemo doć’,
i onda smo sjeli na autobus,
i zaspali smo tamo u njemu,
i sanjali kako je čudan globus,
kad sve sabereš i sve u svemu,
na jednome kraju svako je Krez
na drugome svako
Cruz Gomez.
Taj momak, u kojemu ključa bijes,
tamo sa ostrva zvanog Kuba,
taj Gabriel Jesus Cruz Gomez,
s osmijehom punim još zdravih zuba,
taj vodič ekskurzije za jedan dan
koja na srcu napravi rez,
taj dječak star i beznadan,
taj Gabriel Jesus Cruz Gomez.