Tamo negdje krajem osamdesetih, u doba kad su oni pametniji već mogli namirisati dolazak nekih nemirnih vremena, osvanula je u našoj varošici, u samom centru, tabla sa planom grada. Prvih nekoliko dana nije se, od silne svjetine i velike radoznalosti, moglo ni prići tom, po naš gradić, veoma neobičnom objektu.
Prosječan Brođanin, da ga neko onako upita iznebuha, mogao je, brat-bratu, nabrojati poimence najviše sedam-osam gradskih ulica i ne misleći pri tom da ih ima puno više. Dočim, ovaj plan (sa spiskom džada poredanih po abecednom redu) je tvrdio poprilično samouvjereno, sve sa podastrtim dokazima u vidu tlocrta cijele opštine, da se kasabom može proći kroz otprilike pedesetak ulica. I to bez nekog većeg fizičkog napora i utrošenog vremena. Pedeset ulica!!!
Gledajući sve te silne nazive, mi omladinci, uveliko potkovani imenima narodnih heroja i domaćih pisaca, znali smo zastajati, pa se (za)čuditi imenima nekih zaslužnih nosilaca. Pa se s razlogom i upitati šta je to, na primjer, J.F. Kennedy uradio za našu malu čaršiju pa da i on, eto, bude počastvovan pozamašnim komadom asfalta? A toliko naših istinskih gradskih legendi nema ni sokače.
A šta je u stvari bio Bosanski Brod? Ništa drugačiji, niti posebniji, od ostalih gradića u Jugoslaviji. Od tih nekih glavnih lokacija… ulica Maršala Tita, kino Zora, hotel Ada, Robna Kuća Beograd, Dom sportova i jedan semafor. Da, samo jedan je bio. Dodajte tu još 5-6 kafića i to je to. Gotov grad.
Je li bio velik? Nije. Kakva dobra momčina mogla ga je, da prostite, prepišat’, eto koliki je bio. Da li ja žalim za tim gradom? Ni najmanje. Zašto bih?
Sad živim u jednom američkom, koji ima tridesetak kina, isto toliko hotela i robnih kuća i sportsku dvoranu u koju staju najmanje dva čitava Broda (i to bez da se iko gura). Doduše, ovaj moj najnoviji grad nema ulicu Maršala Tita, ali jebiga, niko nije savršen.
Pa šta mene muči onda? Muče me sjećanja. Žalim što oko mene nisu ljudi s kojim sam namjeravao provesti čitav svoj život. Sad (maltene) moram proći pola svijeta, da se vidim na par dana s jednim od njih i napunim baterije do idućeg susreta. Male su šanse da se svi zajedno negdje sretnemo. Možda (da zlo ne čuje) jedino kad neko od nas odapne.
Da li idem u kino ovdje? Ne idem. Nema Ilije zvanog Šljiva, legendardnog čuvara javnog reda i mira u brodskoj bioskopskoj dvorani. Kino koje nema Šljivu i nije kino. Nije zanimljivo gledanje u kojem svi šute i kulturno posmatraju film. U bioskopu gdje ni balkona nema i gdje se niko ne hvata i ne ljubi u zadnjim redovima.
Da li idem u ovdašnju biblioteku? Ne idem. Nema bibliotekarke Maje zbog koje smo podizali i vraćali nove knjige svaki drugi dan. Jebote, jesmo bili načitani.
Da li idem u kafiće? Ne idem. Nema konobara koji će pred fajrunt sam zavrnuti flašu bijelog, kao nekad u Pikolu. Nema zapisivanja u knjigu. Nema kelnera Šulca, koji će te, kad se popneš na šank i zaplešeš na zvuke kakvog narodnjaka (zajedno sa vlasnikom tog istog kafića) pridržavati da ne padneš dole.
Da li hodam po hotelima? Ne hodam. Nigdje nema onakvog, kakvog je Brod imao. Nigdje komarci ne grizu na terasi. Nigdje se ne spajaju stolovi, nigdje se ne prave maturalne. Nigdje ne svira vokalno instrumentalni sastav Punjena Ptica i nigdje nema tuče ispred. Ovdje je to prosto nezamislivo.
Da li hodam po ovdašnjim robnim kućama? Ne hodam. U ovim ovdje je sve dozvoljeno. (Mušterija je uvijek u pravu). Niko te ne tjera da vratiš sve nazad da bude kao što je bilo prije nego si to uzeo. Niko ti ne govori:
– NE DIRAJ TO !!!
Čak i klavir možeš isprobati, možeš po njemu tandrkat’, a da te niko ne opominje. Niko te ne gleda kao čudo dok kupuješ kondome.
Da li idem da se kupam na rijeci? Ne idem. Nema one moje rijeke sa svim svojim rafinerijskim derivatima. Nema mog dragog prijatelja da izrekne svoju poznatu, a ujedno i jedinu vlastitu pjesmu koja jest kratka, al udara u srž i glasi: “SAVOM PLUTA PROPAN BUTAN!”. Nema ni stubova od mosta između kojih bi se plivalo. Nema ni klada u vodi. A ovdašnja rijeka se čak ni ne čuje. A meni tako fali savski smrad.
Da li igram na male goliće? Ne igram. Nema malih golova, a nema ni igrača. Ima, doduše, nekih zemljaka rodom sa manjih bosanskih visoravni i planina, ali oni ne igraju. Oni lome.
Da li idem u park? Ne idem, više. Već sam poodavno oženjen. Shvaćaš? Ne treba da se ‘vatam u mraku na klupama, za to imam vlastitu kuću.
Da li idem na utakmice? Pratim li sport? Rijetko. Nema Joze da me u dvoranu pusti džaba. Nema Mirse da me opominje kad pušim u dvorani, nema Germe da parket, mokar od znoja, obriše kariranim kafanskim stolnjakom naočigled zaprepašćenih američkih koledž košarkaša, što jednom prilikom svratiše u našu čaršiju da uveličaju neku od proslava.
Da li će Bosanski Brod ikad više biti kao što je bio? Neće, nažalost.
Da li sam ja normalan? Vjerovatno nisam, čim ovo sve pišem.
***
A sjećanja, dok otvaram drugu (podržimo lokalno) oregonsku pivu, samo naviru.
Sjećam se trgovine gdje se mogla kupiti litra konjaka bez obzira na starosnu dob mušterije. Ostala pića da ni ne spominjem. Pa ja sam sa nepunih deset godina, svako malo, vukao starom po pet piva ili dvije – tri litre crnog iz trgovine na naš sedmi kat. Ovdje, u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, do dvadeset prve, ne smiješ ni pomislit na tako nešto.
Oni što su stanovali malo podalje i koji su neredovito navraćali, tu su trgovinu zvali Savez. Tako je pisalo iznad ulaznih vrata. To je bilo zvanično ime koje je potpuno pristajalo tim crvenim vremenima. A mi, stanari iz obližnjih zgrada, imali smo drugi naziv. Trgovinu smo zvali Kod Rijića. Po imenu poslovođe.
S vanjske strane trgovine bio je akvarijum sa ribama. Ne sa onim ukrasnim narandžastim ribicama (kao ovdje na trulom zapadu) koje služe da se oči odmore nakon napornog radnog dana. U akvarijumu, kod Rijića, plivale su prave nemani. Sve šarani i somovi od po pola kile pa nadalje. Te ribe su bile hrana za radni narod naše mjesne zajednice. Najveće mušterije tog akvarijuma su bili proslavljeni savski alasi, ali o njima ćemo nekom drugom prilikom.
Kad se uđe u trgovinu, s desne strane, nalazila se mesnica. Obješene polutke, plećke, rebra, svinjske glavuče sa isplaženim jezicima, srca, bubrezi, džigare. Mogao si medicinu završiti tamo gledajući sve te razvaljotine. A oko svega toga kruže mušice. One zelene, zumzare.
A mesar! On je bio važan čovjek u socijalizmu. Biti dobar s njim bila je stvar od vitalne važnosti. I s njim uvijek polako i ljubazno. Inače si ga nagrabusio. Ne dao Bog da se pođeš s njim nadmudrivati i pametovati. Tek kod kuće shvatiš šta ti je upakovao i uvalio pod prvoklasno i kao za tebe. Ili ne vidiš mesa od onih žlipetina, ili ti meso tako umota da se sav preznojiš dok ne dođeš do njega. Onda shvatiš da je samo papir težak pola kile. Jednostavno ti (po onoj staroj) proda muda pod bubrege.
Centralno mjesto kod Rijića je bio pult. Trgovačka granica između tebe i proizvoda. Prodavačice (koje su se obično zvale Desa, Lepa, Sadeta, Neda) su tu bile kao posrednici. Prodavača nije bilo. To je valjda bilo sramota radit’ za muškarca. Ženski posao. I tako ti kažeš šta hoćeš, Desa se okrene uzme sa police, pa stavi na pult. Ti opet kažeš, ona opet stavi. Onda pitaš:
– Je li vam svjež kruh ?
Ona kaže:
– Jeste.
Ti kažeš:
– Mogu li opipat’?
Ona uzme veknu i dadne ti da opipaš. Ti opipaš. Ukoliko si procijenio da nije dovoljno svjež, ona ga vrati nazad među ostale.
Uvijek bi se kupovao bijeli kruh. Polubijeli i crni kruh nije uzimao niko. Kruh je bio veoma važna stvar u našim životima. Zato smo ga, bezbeli, psovali na svakom koraku. Ne znam da li se igdje drugdje, u nekoj drugoj državi, hljeb također koristi u pogrdnom obliku, kao psovka. Čisto sumnjam.
Sjećam se i police sa keksima. Jadro, Moto, Domaćica. Sjećam se i onog običnog Petit Beure. Tako smo ga i izgovarali. Po Vuku. A ne kako treba, Pti Ber ili tako nešto. Bajaderu nismo nikad kupovali da bi lično i personalno u njoj uživali. Obično bi se ona poklanjala bolesnicima. Njima je valjda bila najpotrebnija. (Božemeoprosti!)
A bio je i bogat izbor vina. Ždrepčeva Krv, Golubica, Tri Šešira. Bile su i dvije vrste Graševine, jasinjska i… zaboravio sam. E, tu drugu nisam volio.
Kad bi se uzelo sve šta se naumilo, išlo bi se na kasu. Kasirka je bila ona teta što je znala najbolje matematiku, a bilo je poželjno i da bude dobra mačka. Prije pojave onih mehaničkih kasa sve se to sabiralo ručno. Komad papira (onaj meserski, bijeli bez linija) i olovka. Kad doneseš 5-6 proizvoda, znalo je to potrajati dok se ne dobije krajnji rezultat. Zato nije ni čudo što je kasirka stalno pušila i ispijala kafe tamo za svojim radnim mjestom. Kasnije, sa dolaskom kasa, znalo se tu i doćeravati i govoriti:
– Čekaj mali… samo da mi se nokti osuše!
Danas to zvuči nadrealno. Sad i sumnjam u samog sebe, da li ovo sve izmišljam?
A onda mi misli bježe prema centru grada. Kao hodam ja Brodom, tačnije lebdim kao neki duh i samo posmatram šta se dešava.
Dan vedar i sunčan. Na rijeci nema mnogo pecaroša. S jedne strane mosta nalazi se stari ribar Ziko, koji svakih deset minuta mjenja mamac, nadmudrujući se sa ribama. Stoji tačno u ravnini male ade s ove naše, bosanske strane. S lijeve strane mosta, odmah ispod robne, na mjestu gdje ističe gradska kanalizacija, svoje bambuse i lijeske čvrsto drži gradska dječurlija. Tu je, kažu, najbolje mjesto za bjelice, ne treba krmiti, ribe se same okupljaju…
Nasip je pust. Previše je vruće. Svi su pobjegli u kafiće. Sunce je puno. Balkan isto. Piju se kafice uz dec kole. Oni stariji deru kratka pića. Svi puše. Dim kulja kroz vrata. Muzika trešti. Domaća. Čuje se smijeh. Lokalni zajebanti su u punoj formi, uhvatili su nekog u mašinu, pa ga vrte.
Kod Privredne banke nekakvo komešanje. Okupio se narod. Sudar. Dva auta. Jedan ima naše DO tablice, a ovaj drugi MD. Vozači izašli i svadjaju se. Naš Dobojlija viče na sav glas.
– Gdje su ti oči, u šta gledaš, majmune?
Ovaj sa modričkom registracijom šuti. Svjestan je da je na gostujućem terenu. Narod klima glavama, navijaja za našeg. Stiže policija i naređuje razlaz. Ljudi odlaze svojim poslom.
Pred apotekom sjedi neka baka. U marami i nošnji. Pocrvenila u licu, svako malo izvlači maramicu, pa se briše po čelu. Čeka šćer. Kupuju tablete za ćaću. Ne voli baka ulaziti u apoteku, a ne voli ni ovu gradsku vrevu. Jedva čeka na autobus, pa nazad u selo. Previše je ovo za nju.
Kod čika Ante trafikanta se opet uhvatio red. A do njega kiosk stoji ko da kugu prodaje. Opet Lord stigao samo kod njega. Kako li mu to uspijeva? Pušači stoje, strpljivo čekaju, jer znaju da alternativa ne postoji. Pušiti Lord tih godina je bila stvar prestiža. Nije onda ni čudo da je neko u raji sklepo jednu (a kakvu drugu, nego) bezobraznu krilaticu. Kako ono ide…bolje biti.. pa pušiti Lord, nego biti lord… pa pušiti… ne znam, zaboravio sam…
U trgovini Borovo je nesvakidašnja gužva. Trenutno je šest osoba unutra. Uključujući prodavce. Ona i on vraćaju nešto. Nemaju račun. Natezanje. On povisuje glas misleći da će tako steći prednost. Patike Startasice su nošene, vidi se po blatu na đonovima. Prodavačica odbija da ih primi nazad. Zauzima stav. Spominje uslove vraćanja. Kupac ne sluša, vadi patike iz kese, baca ih na zemlju i izlazi iz trgovine ljut. Čim je izašao, krenulo je ogovaranje.
U prehrambenoj trgovini Galeb isto vrvi od naroda, kao da se džaba dijeli. U Robnoj kući Beograd nestalo, a ovdje još ima kafe. Nestašica. Pravilo se zna, svakom drugu ili drugarici po najviše pola kile. Pa da svi mogu ka(h)venisati. Pravedno. Kad se uveče zatvori, svaka prodavačica u toj smjeni će ponijeti po 2 kile kući. Zaslužile su.
U ćevabdžinici odmah pokraj trešti Južni vetar. Red Sinana, pa red Šemse. Miris grila se širi svud okolo. Svi stolovi unutra su puni. Voli narod ćevape. A tek lepinje. Da prste poližeš. Mala, studentska, velika – po potrebi. Studentska je bila najpopularnija. Pet ćevapa kao u maloj i čitava lepinja kao u velikoj porciji.
A odmah do toga, zlatar Gega sjedi u svojoj radnji. Popravlja neku ogrlicu i čeka mušteriju ili kakvog poznanika da mu dođe na kafu, da malo popriča sa živim insanom. Kod njega nikad nije gužva; takva je priroda njegovog zanata. Zlato se ne kupuje svaki dan.
Dosta je, neću više…
Tako ja, dragi moji, svako malo odlutam u moj Brod. Onaj prijeratni.
Vjerujem da će se mnogi koji dijele sudbinu pisca ovih redova, oni koji su jednom otišli iz svog grada da se u njega više nikad ne vrate, naći u ovom tekstu.
I oni znaju da je vikendom najteže. Kad se naveče u tuđini sve stiša, kad se pusti nešto lagano, nasiječe se malo ukoso, nečim se i grlo zalije, pa misli same krenu i oči zasuze. I sve nam (kako se onomad govorilo u našem kraju) ‘oće nešto bit’…
Čaršija
(Sjećanja na neka davna vremena)
Tamo negdje krajem osamdesetih, u doba kad su oni pametniji već mogli namirisati dolazak nekih nemirnih vremena, osvanula je u našoj varošici, u samom centru, tabla sa planom grada. Prvih nekoliko dana nije se, od silne svjetine i velike radoznalosti, moglo ni prići tom, po naš gradić, veoma neobičnom objektu.
Prosječan Brođanin, da ga neko onako upita iznebuha, mogao je, brat-bratu, nabrojati poimence najviše sedam-osam gradskih ulica i ne misleći pri tom da ih ima puno više. Dočim, ovaj plan (sa spiskom džada poredanih po abecednom redu) je tvrdio poprilično samouvjereno, sve sa podastrtim dokazima u vidu tlocrta cijele opštine, da se kasabom može proći kroz otprilike pedesetak ulica. I to bez nekog većeg fizičkog napora i utrošenog vremena. Pedeset ulica!!!
Gledajući sve te silne nazive, mi omladinci, uveliko potkovani imenima narodnih heroja i domaćih pisaca, znali smo zastajati, pa se (za)čuditi imenima nekih zaslužnih nosilaca. Pa se s razlogom i upitati šta je to, na primjer, J.F. Kennedy uradio za našu malu čaršiju pa da i on, eto, bude počastvovan pozamašnim komadom asfalta? A toliko naših istinskih gradskih legendi nema ni sokače.
A šta je u stvari bio Bosanski Brod? Ništa drugačiji, niti posebniji, od ostalih gradića u Jugoslaviji. Od tih nekih glavnih lokacija… ulica Maršala Tita, kino Zora, hotel Ada, Robna Kuća Beograd, Dom sportova i jedan semafor. Da, samo jedan je bio. Dodajte tu još 5-6 kafića i to je to. Gotov grad.
Je li bio velik? Nije. Kakva dobra momčina mogla ga je, da prostite, prepišat’, eto koliki je bio. Da li ja žalim za tim gradom? Ni najmanje. Zašto bih?
Sad živim u jednom američkom, koji ima tridesetak kina, isto toliko hotela i robnih kuća i sportsku dvoranu u koju staju najmanje dva čitava Broda (i to bez da se iko gura). Doduše, ovaj moj najnoviji grad nema ulicu Maršala Tita, ali jebiga, niko nije savršen.
Pa šta mene muči onda? Muče me sjećanja. Žalim što oko mene nisu ljudi s kojim sam namjeravao provesti čitav svoj život. Sad (maltene) moram proći pola svijeta, da se vidim na par dana s jednim od njih i napunim baterije do idućeg susreta. Male su šanse da se svi zajedno negdje sretnemo. Možda (da zlo ne čuje) jedino kad neko od nas odapne.
Da li idem u kino ovdje? Ne idem. Nema Ilije zvanog Šljiva, legendardnog čuvara javnog reda i mira u brodskoj bioskopskoj dvorani. Kino koje nema Šljivu i nije kino. Nije zanimljivo gledanje u kojem svi šute i kulturno posmatraju film. U bioskopu gdje ni balkona nema i gdje se niko ne hvata i ne ljubi u zadnjim redovima.
Da li idem u ovdašnju biblioteku? Ne idem. Nema bibliotekarke Maje zbog koje smo podizali i vraćali nove knjige svaki drugi dan. Jebote, jesmo bili načitani.
Da li idem u kafiće? Ne idem. Nema konobara koji će pred fajrunt sam zavrnuti flašu bijelog, kao nekad u Pikolu. Nema zapisivanja u knjigu. Nema kelnera Šulca, koji će te, kad se popneš na šank i zaplešeš na zvuke kakvog narodnjaka (zajedno sa vlasnikom tog istog kafića) pridržavati da ne padneš dole.
Da li hodam po hotelima? Ne hodam. Nigdje nema onakvog, kakvog je Brod imao. Nigdje komarci ne grizu na terasi. Nigdje se ne spajaju stolovi, nigdje se ne prave maturalne. Nigdje ne svira vokalno instrumentalni sastav Punjena Ptica i nigdje nema tuče ispred. Ovdje je to prosto nezamislivo.
Da li hodam po ovdašnjim robnim kućama? Ne hodam. U ovim ovdje je sve dozvoljeno. (Mušterija je uvijek u pravu). Niko te ne tjera da vratiš sve nazad da bude kao što je bilo prije nego si to uzeo. Niko ti ne govori:
– NE DIRAJ TO !!!
Čak i klavir možeš isprobati, možeš po njemu tandrkat’, a da te niko ne opominje. Niko te ne gleda kao čudo dok kupuješ kondome.
Da li idem da se kupam na rijeci? Ne idem. Nema one moje rijeke sa svim svojim rafinerijskim derivatima. Nema mog dragog prijatelja da izrekne svoju poznatu, a ujedno i jedinu vlastitu pjesmu koja jest kratka, al udara u srž i glasi: “SAVOM PLUTA PROPAN BUTAN!”. Nema ni stubova od mosta između kojih bi se plivalo. Nema ni klada u vodi. A ovdašnja rijeka se čak ni ne čuje. A meni tako fali savski smrad.
Da li igram na male goliće? Ne igram. Nema malih golova, a nema ni igrača. Ima, doduše, nekih zemljaka rodom sa manjih bosanskih visoravni i planina, ali oni ne igraju. Oni lome.
Da li idem u park? Ne idem, više. Već sam poodavno oženjen. Shvaćaš? Ne treba da se ‘vatam u mraku na klupama, za to imam vlastitu kuću.
Da li idem na utakmice? Pratim li sport? Rijetko. Nema Joze da me u dvoranu pusti džaba. Nema Mirse da me opominje kad pušim u dvorani, nema Germe da parket, mokar od znoja, obriše kariranim kafanskim stolnjakom naočigled zaprepašćenih američkih koledž košarkaša, što jednom prilikom svratiše u našu čaršiju da uveličaju neku od proslava.
Da li će Bosanski Brod ikad više biti kao što je bio? Neće, nažalost.
Da li sam ja normalan? Vjerovatno nisam, čim ovo sve pišem.
***
A sjećanja, dok otvaram drugu (podržimo lokalno) oregonsku pivu, samo naviru.
Sjećam se trgovine gdje se mogla kupiti litra konjaka bez obzira na starosnu dob mušterije. Ostala pića da ni ne spominjem. Pa ja sam sa nepunih deset godina, svako malo, vukao starom po pet piva ili dvije – tri litre crnog iz trgovine na naš sedmi kat. Ovdje, u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, do dvadeset prve, ne smiješ ni pomislit na tako nešto.
Oni što su stanovali malo podalje i koji su neredovito navraćali, tu su trgovinu zvali Savez. Tako je pisalo iznad ulaznih vrata. To je bilo zvanično ime koje je potpuno pristajalo tim crvenim vremenima. A mi, stanari iz obližnjih zgrada, imali smo drugi naziv. Trgovinu smo zvali Kod Rijića. Po imenu poslovođe.
S vanjske strane trgovine bio je akvarijum sa ribama. Ne sa onim ukrasnim narandžastim ribicama (kao ovdje na trulom zapadu) koje služe da se oči odmore nakon napornog radnog dana. U akvarijumu, kod Rijića, plivale su prave nemani. Sve šarani i somovi od po pola kile pa nadalje. Te ribe su bile hrana za radni narod naše mjesne zajednice. Najveće mušterije tog akvarijuma su bili proslavljeni savski alasi, ali o njima ćemo nekom drugom prilikom.
Kad se uđe u trgovinu, s desne strane, nalazila se mesnica. Obješene polutke, plećke, rebra, svinjske glavuče sa isplaženim jezicima, srca, bubrezi, džigare. Mogao si medicinu završiti tamo gledajući sve te razvaljotine. A oko svega toga kruže mušice. One zelene, zumzare.
A mesar! On je bio važan čovjek u socijalizmu. Biti dobar s njim bila je stvar od vitalne važnosti. I s njim uvijek polako i ljubazno. Inače si ga nagrabusio. Ne dao Bog da se pođeš s njim nadmudrivati i pametovati. Tek kod kuće shvatiš šta ti je upakovao i uvalio pod prvoklasno i kao za tebe. Ili ne vidiš mesa od onih žlipetina, ili ti meso tako umota da se sav preznojiš dok ne dođeš do njega. Onda shvatiš da je samo papir težak pola kile. Jednostavno ti (po onoj staroj) proda muda pod bubrege.
Centralno mjesto kod Rijića je bio pult. Trgovačka granica između tebe i proizvoda. Prodavačice (koje su se obično zvale Desa, Lepa, Sadeta, Neda) su tu bile kao posrednici. Prodavača nije bilo. To je valjda bilo sramota radit’ za muškarca. Ženski posao. I tako ti kažeš šta hoćeš, Desa se okrene uzme sa police, pa stavi na pult. Ti opet kažeš, ona opet stavi. Onda pitaš:
– Je li vam svjež kruh ?
Ona kaže:
– Jeste.
Ti kažeš:
– Mogu li opipat’?
Ona uzme veknu i dadne ti da opipaš. Ti opipaš. Ukoliko si procijenio da nije dovoljno svjež, ona ga vrati nazad među ostale.
Uvijek bi se kupovao bijeli kruh. Polubijeli i crni kruh nije uzimao niko. Kruh je bio veoma važna stvar u našim životima. Zato smo ga, bezbeli, psovali na svakom koraku. Ne znam da li se igdje drugdje, u nekoj drugoj državi, hljeb također koristi u pogrdnom obliku, kao psovka. Čisto sumnjam.
Sjećam se i police sa keksima. Jadro, Moto, Domaćica. Sjećam se i onog običnog Petit Beure. Tako smo ga i izgovarali. Po Vuku. A ne kako treba, Pti Ber ili tako nešto. Bajaderu nismo nikad kupovali da bi lično i personalno u njoj uživali. Obično bi se ona poklanjala bolesnicima. Njima je valjda bila najpotrebnija. (Božemeoprosti!)
A bio je i bogat izbor vina. Ždrepčeva Krv, Golubica, Tri Šešira. Bile su i dvije vrste Graševine, jasinjska i… zaboravio sam. E, tu drugu nisam volio.
Kad bi se uzelo sve šta se naumilo, išlo bi se na kasu. Kasirka je bila ona teta što je znala najbolje matematiku, a bilo je poželjno i da bude dobra mačka. Prije pojave onih mehaničkih kasa sve se to sabiralo ručno. Komad papira (onaj meserski, bijeli bez linija) i olovka. Kad doneseš 5-6 proizvoda, znalo je to potrajati dok se ne dobije krajnji rezultat. Zato nije ni čudo što je kasirka stalno pušila i ispijala kafe tamo za svojim radnim mjestom. Kasnije, sa dolaskom kasa, znalo se tu i doćeravati i govoriti:
– Čekaj mali… samo da mi se nokti osuše!
Danas to zvuči nadrealno. Sad i sumnjam u samog sebe, da li ovo sve izmišljam?
A onda mi misli bježe prema centru grada. Kao hodam ja Brodom, tačnije lebdim kao neki duh i samo posmatram šta se dešava.
Dan vedar i sunčan. Na rijeci nema mnogo pecaroša. S jedne strane mosta nalazi se stari ribar Ziko, koji svakih deset minuta mjenja mamac, nadmudrujući se sa ribama. Stoji tačno u ravnini male ade s ove naše, bosanske strane. S lijeve strane mosta, odmah ispod robne, na mjestu gdje ističe gradska kanalizacija, svoje bambuse i lijeske čvrsto drži gradska dječurlija. Tu je, kažu, najbolje mjesto za bjelice, ne treba krmiti, ribe se same okupljaju…
Nasip je pust. Previše je vruće. Svi su pobjegli u kafiće. Sunce je puno. Balkan isto. Piju se kafice uz dec kole. Oni stariji deru kratka pića. Svi puše. Dim kulja kroz vrata. Muzika trešti. Domaća. Čuje se smijeh. Lokalni zajebanti su u punoj formi, uhvatili su nekog u mašinu, pa ga vrte.
Kod Privredne banke nekakvo komešanje. Okupio se narod. Sudar. Dva auta. Jedan ima naše DO tablice, a ovaj drugi MD. Vozači izašli i svadjaju se. Naš Dobojlija viče na sav glas.
– Gdje su ti oči, u šta gledaš, majmune?
Ovaj sa modričkom registracijom šuti. Svjestan je da je na gostujućem terenu. Narod klima glavama, navijaja za našeg. Stiže policija i naređuje razlaz. Ljudi odlaze svojim poslom.
Pred apotekom sjedi neka baka. U marami i nošnji. Pocrvenila u licu, svako malo izvlači maramicu, pa se briše po čelu. Čeka šćer. Kupuju tablete za ćaću. Ne voli baka ulaziti u apoteku, a ne voli ni ovu gradsku vrevu. Jedva čeka na autobus, pa nazad u selo. Previše je ovo za nju.
Kod čika Ante trafikanta se opet uhvatio red. A do njega kiosk stoji ko da kugu prodaje. Opet Lord stigao samo kod njega. Kako li mu to uspijeva? Pušači stoje, strpljivo čekaju, jer znaju da alternativa ne postoji. Pušiti Lord tih godina je bila stvar prestiža. Nije onda ni čudo da je neko u raji sklepo jednu (a kakvu drugu, nego) bezobraznu krilaticu. Kako ono ide…bolje biti.. pa pušiti Lord, nego biti lord… pa pušiti… ne znam, zaboravio sam…
U trgovini Borovo je nesvakidašnja gužva. Trenutno je šest osoba unutra. Uključujući prodavce. Ona i on vraćaju nešto. Nemaju račun. Natezanje. On povisuje glas misleći da će tako steći prednost. Patike Startasice su nošene, vidi se po blatu na đonovima. Prodavačica odbija da ih primi nazad. Zauzima stav. Spominje uslove vraćanja. Kupac ne sluša, vadi patike iz kese, baca ih na zemlju i izlazi iz trgovine ljut. Čim je izašao, krenulo je ogovaranje.
U prehrambenoj trgovini Galeb isto vrvi od naroda, kao da se džaba dijeli. U Robnoj kući Beograd nestalo, a ovdje još ima kafe. Nestašica. Pravilo se zna, svakom drugu ili drugarici po najviše pola kile. Pa da svi mogu ka(h)venisati. Pravedno. Kad se uveče zatvori, svaka prodavačica u toj smjeni će ponijeti po 2 kile kući. Zaslužile su.
U ćevabdžinici odmah pokraj trešti Južni vetar. Red Sinana, pa red Šemse. Miris grila se širi svud okolo. Svi stolovi unutra su puni. Voli narod ćevape. A tek lepinje. Da prste poližeš. Mala, studentska, velika – po potrebi. Studentska je bila najpopularnija. Pet ćevapa kao u maloj i čitava lepinja kao u velikoj porciji.
A odmah do toga, zlatar Gega sjedi u svojoj radnji. Popravlja neku ogrlicu i čeka mušteriju ili kakvog poznanika da mu dođe na kafu, da malo popriča sa živim insanom. Kod njega nikad nije gužva; takva je priroda njegovog zanata. Zlato se ne kupuje svaki dan.
Dosta je, neću više…
Tako ja, dragi moji, svako malo odlutam u moj Brod. Onaj prijeratni.
Vjerujem da će se mnogi koji dijele sudbinu pisca ovih redova, oni koji su jednom otišli iz svog grada da se u njega više nikad ne vrate, naći u ovom tekstu.
I oni znaju da je vikendom najteže. Kad se naveče u tuđini sve stiša, kad se pusti nešto lagano, nasiječe se malo ukoso, nečim se i grlo zalije, pa misli same krenu i oči zasuze. I sve nam (kako se onomad govorilo u našem kraju) ‘oće nešto bit’…
(Hvala na čitanju.)