Do DC-a sam vozio kako bih produžio pasoš. Ističe za nekoliko mjeseci, a obzirom da je već novembar, odlučio sam da je bolje to završiti prije snijega. Zime ovdje znaju biti hladne, nepredvidive, s dosta, dosta snijega i duge, preduge. Toliko duge da se nakon šest mjeseci čovjek zapita: je li ljeto ikad pohodilo ove krajeve? Vožnja je nekih šest sati, bez srkleta, a kako sam tip osobe koja ne voli brzu vožnju, a pri tome se voli odmoriti, stići ću do hotela nešto kasnije.
Vožnja američkim autoputevima prilično je monotona. Osim muzike, prometa i krajolika koji se tu i tamo ukaže u jesenjim nijansama žute, crvene, narandžaste i sunca koje izmigolji iza nadojenih oblaka, ništa vrijedno pažnje ne okupira misli. Neki se možda neće složiti, i to je u redu, ali ostati sam sa svojim mislima ponekad je zastrašujuće, opterećujuće, iscrpljujuće. Nisu li to momenti kad, u onome ko (po)vjeruje svemu što misli, dolazi do sloma?
Da li je u takvim momentima poznanik M., koji je prošle godine saznao da ga žena vara nakon godina i godina društveno sretnog i uzoritog braka, naprosto pukao?
Pojašnjenja radi – kad se neko iznenada počne ponašati mimo ustaljenog šablona, mimo svakodnevnih normi ponašanja, bilo kroz nervozu, bilo kroz vidljivu distanciranost, kad, dakle, osoba krene nastupati bez maske pristojnosti i „šta će ko reći“ postane stvar ku… bolje, onda se za takvu osobu deskriptivno kaže da je pukla.
“Joj, jesi li vidio M. kako je puko?” Ili: “Znaš li ko je puko, k’o lajsna?” Ovo “k’o lajsna” dodatna je metafora ako je osoba u pitanju baš, baš odlijepila.
„Znaš onog Redonda što su ga zvali?“ – ponavljam u glavi razgovor kojeg sam, ne htijući, nedavno bio saučesnik. „Onaj što se dobro oženio. Pa stan, pa vikendica, pa mercedes – sve mu došlo na gotovo.“ „E jes, jes, on ti je puko skroz na skroz.“
Zašto, kako?
On ti je, prije nego se oženio, volio kockat. Kažu – sve što zaradi, znao je prokockati za noć. I onda se zaduži, pa i dug koji će s kamatom vraćati – prokocka. Ko će ga znat kako se u njega takvog zagledala ta žena, iz dobrostojeće porodice. I on ti s njom ode na hadž nakon ženidbe. Kao biva – na medeni mjesec. Uglavnom, poslije toga se vratio vjeri. Beš vakat, predavanja, džamija – to mu je bio krug u kojem se kretao.
Nedavno načujem kako se njegova žena žalila i tražila savjet kod jednog od ovih šejhova (da mu ime ne spominjem), pitajući je li dozvoljeno ulagati na berzi, dionice i ti folovi-golovi. Navodno je na tome izgubio preko pedeset hiljada eura – za manje od sedmice.
I onda ga sretnem neki dan – nije čovjek sav svoj. “De si, kako si, šta ima?” – pitam ga, a vidim čovjek gleda kroz mene, nije sav svoj!
Dok sam ovo slušao, primjećujem izraze lica učesnika ovog dijaloga. Sažaljenje ispunjeno blagim prezirom. Nešto kao: “Dobro je da se meni to nije desilo.” Ili: “Kako je mogao dopustiti da mu se to desi?” U suštini, kad za nekog kažemo da je puko, kažemo to bez primisli da se dotičnoj osobi pomogne. Uglavnom je to sažaljenje, blagi prezir i zahvalnost što nije meni.
Iz ovih misli prenulo me bipkanje u autu – neki dio, nešto od elektronike, u kvaru. Vjerovatno od jutrošnjeg udara. Prije nego što sam krenuo, izveo sam Imany na brunch u lokalni mall. Zadržali smo se koji sahatak, dok je ona nešto kupila i dok smo jeli, a onda, kad sam izašao, imao sam šta i vidjeti – zadnji branik ulubljen.
Obavijestim osiguranje u mailu, nazovem policiju, i dok ih čekam da dođu, nađem na šoferšajbi vizitku, broj telefona, broj tablica i, naravno, ime i prezime osobe koja me udarila.
Nedugo nakon bipkanja koje me prenulo iz misli, zove me čovjek koji se predstavlja imenom i prezimenom s vizitke. Razmijenimo potrebne informacije i poželimo jedan drugom ugodan ostatak večeri. U tome stignem u hotel.
I tako – sedam sati u mislima, i bez cigare, da ne zaboravim spomenuti. Važno je to, za nekoga ko je odlučio prestati nakon petnaest godina aktivnog pušenja. Nakon razvoda. Neki će možda reći: “Eno ga, puk’o.” I to je u redu.
Sedam sati bez dima
Do DC-a sam vozio kako bih produžio pasoš. Ističe za nekoliko mjeseci, a obzirom da je već novembar, odlučio sam da je bolje to završiti prije snijega. Zime ovdje znaju biti hladne, nepredvidive, s dosta, dosta snijega i duge, preduge. Toliko duge da se nakon šest mjeseci čovjek zapita: je li ljeto ikad pohodilo ove krajeve? Vožnja je nekih šest sati, bez srkleta, a kako sam tip osobe koja ne voli brzu vožnju, a pri tome se voli odmoriti, stići ću do hotela nešto kasnije.
Vožnja američkim autoputevima prilično je monotona. Osim muzike, prometa i krajolika koji se tu i tamo ukaže u jesenjim nijansama žute, crvene, narandžaste i sunca koje izmigolji iza nadojenih oblaka, ništa vrijedno pažnje ne okupira misli. Neki se možda neće složiti, i to je u redu, ali ostati sam sa svojim mislima ponekad je zastrašujuće, opterećujuće, iscrpljujuće. Nisu li to momenti kad, u onome ko (po)vjeruje svemu što misli, dolazi do sloma?
Da li je u takvim momentima poznanik M., koji je prošle godine saznao da ga žena vara nakon godina i godina društveno sretnog i uzoritog braka, naprosto pukao?
Pojašnjenja radi – kad se neko iznenada počne ponašati mimo ustaljenog šablona, mimo svakodnevnih normi ponašanja, bilo kroz nervozu, bilo kroz vidljivu distanciranost, kad, dakle, osoba krene nastupati bez maske pristojnosti i „šta će ko reći“ postane stvar ku… bolje, onda se za takvu osobu deskriptivno kaže da je pukla.
“Joj, jesi li vidio M. kako je puko?” Ili: “Znaš li ko je puko, k’o lajsna?”
Ovo “k’o lajsna” dodatna je metafora ako je osoba u pitanju baš, baš odlijepila.
„Znaš onog Redonda što su ga zvali?“ – ponavljam u glavi razgovor kojeg sam, ne htijući, nedavno bio saučesnik.
„Onaj što se dobro oženio. Pa stan, pa vikendica, pa mercedes – sve mu došlo na gotovo.“
„E jes, jes, on ti je puko skroz na skroz.“
Zašto, kako?
On ti je, prije nego se oženio, volio kockat. Kažu – sve što zaradi, znao je prokockati za noć. I onda se zaduži, pa i dug koji će s kamatom vraćati – prokocka. Ko će ga znat kako se u njega takvog zagledala ta žena, iz dobrostojeće porodice. I on ti s njom ode na hadž nakon ženidbe. Kao biva – na medeni mjesec. Uglavnom, poslije toga se vratio vjeri. Beš vakat, predavanja, džamija – to mu je bio krug u kojem se kretao.
Nedavno načujem kako se njegova žena žalila i tražila savjet kod jednog od ovih šejhova (da mu ime ne spominjem), pitajući je li dozvoljeno ulagati na berzi, dionice i ti folovi-golovi. Navodno je na tome izgubio preko pedeset hiljada eura – za manje od sedmice.
I onda ga sretnem neki dan – nije čovjek sav svoj.
“De si, kako si, šta ima?” – pitam ga, a vidim čovjek gleda kroz mene, nije sav svoj!
Dok sam ovo slušao, primjećujem izraze lica učesnika ovog dijaloga. Sažaljenje ispunjeno blagim prezirom. Nešto kao: “Dobro je da se meni to nije desilo.” Ili: “Kako je mogao dopustiti da mu se to desi?”
U suštini, kad za nekog kažemo da je puko, kažemo to bez primisli da se dotičnoj osobi pomogne. Uglavnom je to sažaljenje, blagi prezir i zahvalnost što nije meni.
Iz ovih misli prenulo me bipkanje u autu – neki dio, nešto od elektronike, u kvaru. Vjerovatno od jutrošnjeg udara. Prije nego što sam krenuo, izveo sam Imany na brunch u lokalni mall. Zadržali smo se koji sahatak, dok je ona nešto kupila i dok smo jeli, a onda, kad sam izašao, imao sam šta i vidjeti – zadnji branik ulubljen.
Obavijestim osiguranje u mailu, nazovem policiju, i dok ih čekam da dođu, nađem na šoferšajbi vizitku, broj telefona, broj tablica i, naravno, ime i prezime osobe koja me udarila.
Nedugo nakon bipkanja koje me prenulo iz misli, zove me čovjek koji se predstavlja imenom i prezimenom s vizitke. Razmijenimo potrebne informacije i poželimo jedan drugom ugodan ostatak večeri. U tome stignem u hotel.
I tako – sedam sati u mislima, i bez cigare, da ne zaboravim spomenuti. Važno je to, za nekoga ko je odlučio prestati nakon petnaest godina aktivnog pušenja. Nakon razvoda. Neki će možda reći: “Eno ga, puk’o.” I to je u redu.