Sve brže i brže
klizi ljudski rod
pojedinac gleda kako se
što duže i sigurnije zadržati
na zidovima ponora
kao šišmiš u mraku
svoga životnog prostora
kao žaba na klizavom
rubu jarka
kao puž na zemlji
natopljenoj kišom
kao zmija u travi
pokraj puta.
Održava se ali klizi
ne primjećuje
misli: stoji na mjestu
ne primjećuje
razliku između onih koji padaju
dublje od njega
i drugih koji se spuštaju
iz visine prema njemu
svi se nekud kreću
samo on stoji
ne razmišlja o
mladom Indijcu koji radi
za gazdu Hrvata
na građevini
zajedno sa četvoricom
godinama života mu bliskim
ali najbitnije – domaćim hrvatskim
oni imaju jednaku plaću
njih četvorica
on jedan dobiva
skoro upola manje od njih
gazda je dobro proučio
ekonomsko stanje
u dalekoj Indiji
izračunao da je
mladiću dovoljno
to što od njega dobije
za pet godina zaradit će
hrvatsko-indijsko bogatstvo
u svoju se zemlju vratiti
u kojoj mu je prije tri godine
rođen sin mali Indijac
a otac ga nije vidio
preskupo mu putovati
čak iz humane i demokratske
razvijene evropske Hrvatske
u bogatu i prelijepu Indiju
Indiju duhovnih vođa učitelja
Sai Babe Baghavad Gite
zemlju ašrama lepeza i asura
bijelih halja preko muškog tijela
ispod kojih se ne nazire muškost
što bi trebala biti jednakost
umrla mu mati
nije otišao na sahranu
odnijela bi mu polugodišnju plaću
novac mu treba
mati je svejednako mrtva
i ne može pomoći
upalit će mirisni štapić
mora se naspavati
sutra ga čeka težak posao
na plus 35 stepeni celzijusovih
zna osnove matematike
razumije koliko tko zaradi
vidi koliko tko radi
ali pravo onako budistički
prihvaća stvarnost
ponosno prolazi pored
prepunih kafića
neće ni pogled baciti
prema dokonima koji
satima sjede uz kavu pivo sok
njegova je sreća
što ne razumije
o kakvim glupostima
razgovaraju
i žale se na vrućinu
cijene i političare
jedna suze roni
jučer je eutanazirala mačku
tu je Indijac malo zastao
pomislio majka joj umrla
al’ vidio u zadnji tren
sliku mačke u medaljonu
sažalio se
indijski ne hrvatski
nad tugom ni djevojke ni žene
nastavio svojim putem
on će lagano
po krhkim stijenkama
prema površini
društvo iz kafića
također lagano prema dnu
on razumije
oni ne razumiju
zato što su rođeni i odrastaju
u kaljuži nepoštenja gramzivosti
pljačke pohlepe
mržnje i samoživosti
u kojoj se održavaju
tako da se pipcima
jedni za druge pridržavaju
dok ih ponor sve zajedno
ka sebi ne povuče.
U ponor, u ponor
Sve brže i brže
klizi ljudski rod
pojedinac gleda kako se
što duže i sigurnije zadržati
na zidovima ponora
kao šišmiš u mraku
svoga životnog prostora
kao žaba na klizavom
rubu jarka
kao puž na zemlji
natopljenoj kišom
kao zmija u travi
pokraj puta.
Održava se ali klizi
ne primjećuje
misli: stoji na mjestu
ne primjećuje
razliku između onih koji padaju
dublje od njega
i drugih koji se spuštaju
iz visine prema njemu
svi se nekud kreću
samo on stoji
ne razmišlja o
mladom Indijcu koji radi
za gazdu Hrvata
na građevini
zajedno sa četvoricom
godinama života mu bliskim
ali najbitnije – domaćim hrvatskim
oni imaju jednaku plaću
njih četvorica
on jedan dobiva
skoro upola manje od njih
gazda je dobro proučio
ekonomsko stanje
u dalekoj Indiji
izračunao da je
mladiću dovoljno
to što od njega dobije
za pet godina zaradit će
hrvatsko-indijsko bogatstvo
u svoju se zemlju vratiti
u kojoj mu je prije tri godine
rođen sin mali Indijac
a otac ga nije vidio
preskupo mu putovati
čak iz humane i demokratske
razvijene evropske Hrvatske
u bogatu i prelijepu Indiju
Indiju duhovnih vođa učitelja
Sai Babe Baghavad Gite
zemlju ašrama lepeza i asura
bijelih halja preko muškog tijela
ispod kojih se ne nazire muškost
što bi trebala biti jednakost
umrla mu mati
nije otišao na sahranu
odnijela bi mu polugodišnju plaću
novac mu treba
mati je svejednako mrtva
i ne može pomoći
upalit će mirisni štapić
mora se naspavati
sutra ga čeka težak posao
na plus 35 stepeni celzijusovih
zna osnove matematike
razumije koliko tko zaradi
vidi koliko tko radi
ali pravo onako budistički
prihvaća stvarnost
ponosno prolazi pored
prepunih kafića
neće ni pogled baciti
prema dokonima koji
satima sjede uz kavu pivo sok
njegova je sreća
što ne razumije
o kakvim glupostima
razgovaraju
i žale se na vrućinu
cijene i političare
jedna suze roni
jučer je eutanazirala mačku
tu je Indijac malo zastao
pomislio majka joj umrla
al’ vidio u zadnji tren
sliku mačke u medaljonu
sažalio se
indijski ne hrvatski
nad tugom ni djevojke ni žene
nastavio svojim putem
on će lagano
po krhkim stijenkama
prema površini
društvo iz kafića
također lagano prema dnu
on razumije
oni ne razumiju
zato što su rođeni i odrastaju
u kaljuži nepoštenja gramzivosti
pljačke pohlepe
mržnje i samoživosti
u kojoj se održavaju
tako da se pipcima
jedni za druge pridržavaju
dok ih ponor sve zajedno
ka sebi ne povuče.
20. 5. 2025.
(Iz zbirke u pripremi: Pjesme majske, crvene)