Danijel Dragojević: Kornjača i drugi predjeli, Matica hrvatska, pododbor Split, 1961.
Još uvijek nisam u rukama držao niti pročitao svaku knjigu Danijela Dragojevića, premda je jedan od najvažnijih mi pisaca materinjeg jezika. Neka njegova djela čitao sam s fotokopija, ali “Kornjaču i druge predjele”, prvu Dragojevićevu objavljenu knjigu, sve do neki dan nisam ni vidio. A onda mi je T. K., prijatelj, prevoditelj, pisac i sučitatelj, poklonio “Kornjaču i druge predjele”, primjerak koji je početkom osamdesetih kupio u onom odavno već zatvorenom antikvarijatu na Zrinjevcu.
Iste sam večeri čitao tu knjigu, od koje je sve započelo, pročitavši prvo bilješku o autoru, u kojoj uz uobičajene podatke o vremenu i mjestu rođenja, te o školovanju stoji i: “Pjesmama se prvi put javio u ‘Mogućnostima’ 1958. Otada redovito surađuje skoro u svim našim časopisima.” Dalje još i da piše eseje i likovne oglede, i da mu je Izdavačko poduzeće Naprijed objavilo likovne monografije o Kosti Angeli Radovaniju i Albertu Kinertu. I: “Ovo je njegova prva knjiga pjesama koja je nastala u razdoblju 1959-1961. godine.” Takav je, dakle, bio život, viđen okom i mišlju dvadesetsedmogodišnjaka. Pri navođenju mjesta rođenja stoji da je Vela Luka na Korčuli, a uz godinu je i datum: 28. I. 1934. Poslije se, u nastavku epohe, ovakvi detalji gube. I časopisi nestaju.
Ono što je pomalo i zapanjujuće jest da “Kornjača i drugi predjeli” u sebi sadrži sve buduće njegove knjige, njihove stilske i tematske karakteristike. Ono što će biti u posljednjoj svojoj knjizi, naslova “Kasno ljeto”, Dragojević je bio i u prvoj. Zagonetan je ostao njegov talent i način, premda su mnogi o tome pokušavali pisati, stječući na Dragojeviću akademske sinekure i fakultetske profesure, ali uglavnom uzaludno, bespredmetno i prazno. Bez prethodnika u hrvatskoj poeziji i književnosti, i bez nastavljača, onog kojemu bi njegov tekst mogao poslužiti kao palimpsest, on je naprosto izdvojeni slučaj. Kao i u životu, kada je morao izbjeći počasti da bi ga pustili na miru i prestali smatrati dijelom čopora.
Između njegova pjesništva i eseja nikad nije bilo jasne granice. Tako i u ovoj knjizi postoje pjesnički tekstovi koji se rastvaraju u esej, i eseji koji se restrukturiraju u pjesnički tekst. “Kornjača i drugi predjeli” nije, međutim, knjiga stihova. Nema u njoj nijednog stiha. Ona najavljuje pisca koji nikada nije objavio roman niti pripovijetku, ali je u svemu što je pisao uvijek postojao zametak proze. Jedina knjiga čije je drugo izdanje dopustio je “Bajka o vratima”, dječja. Ali i u njoj pisac je isti onaj kojeg se prepoznaje u “Kornjači…”. Recimo, ovako glasi nenaslovljen tekst na 27. stranici:
“NATAŠA GLEDA ŽABU. Žabo gleda te Nataša. Velika i podbuhla stojiš između listova, i sama nakošena, izgledaš kao odebljali list čijim će se skokom izmijeniti prostor na veliku radost ove djevojčice.
Žabo koja nemirno dišeš dok ti otraga dolazi vjetar, a od očiju svjetlost što ti pokazuje boje – pjevaj, tvoj kreket oslonjen na vodu najljepša je pjesma ovog jutra. Pokaži se i pokreni ovaj zrak što mirno stoji. Pogled koji ti dolazi najbliži je tvojoj pjesmi. Ovaj pogled, u ovom jutru, pronašao te sasvim nehotično prvi put.”
U pjevu jedne žabe i u pogledu Nataše je, zapravo, sve što je i u “Bajci o vratima”. Neobičan svijet Dragojevićev je, zapravo, sasvim običan svijet dječji. Iz onoga vremena prije nego što se nauče sva pogubna pravila odraslog raspoznavanja stvari i pojava. Iz onoga vremena kad ti još nisu rekli, i u školi te naučili, da žabe ne pjevaju. I da njihov kreket nije lijep kao ptičji pjev. Jedan od izvora sve književnosti Dragojevićeve u otporu je tome. Odnos s riječima kakav ovaj pjesnik uspostavlja moguće je opisati samo iz perspektive čitatelja koji je u stanju vratiti se na početak. Takvih čitatelja, međutim, nema po zagrebačkom Filofaksu, niti u celomudrenim analizama mrtvih puhala suvremenoga hrvatskog pjesništva.
Na 77. stranici “Kornjače…” ovaj je tekst:
“Dolaze mravi. Neprekidne horde mrava promiču. Iste sitne noge koje se poigravaju besmisleno zrakom, i crni trup, i pohlepna glava. Prolaze, prolaze. Zemlja im se otvara u kutu, a zraka ih nalazi u odsjaju njihovih leđa. Red traje, neponovljiv je zastoj niz padinu grumena osušene zemlje. Samo jedan, ošamućen valjda jutarnjim vremenom, na vrhu travke lamata izgubljenom glavom, tražeći svoj i biljkin ishod.
Hiljade, hiljade ovih isto sazdanih stvorenja odlaze u neko neizmjerno leglo ili grob. Leglo ili grob savršen sa svih strana, sa istom mišlju središnje klime i luke. Sveobuhvatna pjesmo, što vežeš svaki ovaj kraj i početak, svaku ovu glavu i zadak u igri dviju daljina. Oni prolaze, oni ostavljaju trag da ga kiša lagano briše. Oni su sada, i vrijeme njihovo uskoro bit će potpuno.”
U ukupnoj povijesti hrvatske i nekoliko okolnih, unutar jednoga jezičnog koda razumljivih i čitljivih književnosti, nije bilo snažnijeg opisa mrava. I nije bilo u povijesti ovih tu ljudi, kao ni u pojedinačnoj povijesti ovoga jednog čitatelja, teksta niti priče u kojoj bi se naša riječ primakla bliže mravima. Fascinantno kod Dragojevića je to što on u svom čitatelju sije slutnju nove funkcije jezika. Riječi se približavaju drugim bićima ili mrtvim stvarima, i stvaraju dojam jezika koji je i njima jednako razumljiv.
U bibliotekama ova se knjiga u pravilu može dobiti samo “za rad u knjižnici”. Po antikvarijatima i na Njuškalu prodaju je po već pomalo nestvarnim cijenama. Te cijene imaju svoje opravdanje ako kupac knjigu i pročita. Bez toga, riječ je o artefaktu bez smisla i značenja.
Hodanje
Na 64. stranici Dragojević započinje: “Znam snagu i mjere svoje. Hodati mi je, hodati. Zemlja je teška svima koje nije zahvatila prava rijeka nehaja.” U te tri je rečenice, s mišlju o jednom, ispripovijedano nešto drugo. Godinama je, dok ga je snaga držala, nakon što mu je na Hrvatskom radiju ukinuta emisija pa je tako, već otprije umirovljenik, potjeran s HRT-a, on pješačio središtem Zagreba. Znao je naići i kroz Bogovićevu, gdje je, mrtva i ustajala, ležala rijeka nehaja, pa je motrio svijet, savršeno hineći nezainteresiranost. Doista, znao je snagu i mjere svoje. Pa je hodao, i ništa drugo.
Oblikovanje
Knjiga je izašla u izdanju splitskog pododbora Matice hrvatske. Tiskana je u Slobodnoj Dalmaciji, ali ne znamo tko ju je dizajnirao. Izgleda briljantno, korice su od kvalitetnog kartona, knjižni je blok od finog papira, koji ni nakon 65 godina ne gubi elastičnost, boju i glatkoću. Oblik slova je izvanredno lijep. Knjiga objavljena 1961. u Splitu i u socijalističkoj Jugoslaviji doista izgleda onako kako su izgledale onovremene knjige u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Danas, ta vrsta usporedbe hrvatskih i europskih knjiga nije više moguća ni umjesna. Propadanje hrvatske kulture je nezaustavljivo. Urednica knjige je Ivanka Vujčić Laszowski, žena ozbiljne biografije.
Ekran, knjige/134
Danijel Dragojević: Kornjača i drugi predjeli, Matica hrvatska, pododbor Split, 1961.
Još uvijek nisam u rukama držao niti pročitao svaku knjigu Danijela Dragojevića, premda je jedan od najvažnijih mi pisaca materinjeg jezika. Neka njegova djela čitao sam s fotokopija, ali “Kornjaču i druge predjele”, prvu Dragojevićevu objavljenu knjigu, sve do neki dan nisam ni vidio. A onda mi je T. K., prijatelj, prevoditelj, pisac i sučitatelj, poklonio “Kornjaču i druge predjele”, primjerak koji je početkom osamdesetih kupio u onom odavno već zatvorenom antikvarijatu na Zrinjevcu.
Između njegova pjesništva i eseja nikad nije bilo jasne granice. Tako i u ovoj knjizi postoje pjesnički tekstovi koji se rastvaraju u esej, i eseji koji se restrukturiraju u pjesnički tekst. “Kornjača i drugi predjeli” nije, međutim, knjiga stihova. Nema u njoj nijednog stiha. Ona najavljuje pisca koji nikada nije objavio roman niti pripovijetku, ali je u svemu što je pisao uvijek postojao zametak proze. Jedina knjiga čije je drugo izdanje dopustio je “Bajka o vratima”, dječja. Ali i u njoj pisac je isti onaj kojeg se prepoznaje u “Kornjači…”. Recimo, ovako glasi nenaslovljen tekst na 27. stranici:
“NATAŠA GLEDA ŽABU. Žabo gleda te Nataša. Velika i podbuhla stojiš između listova, i sama nakošena, izgledaš kao odebljali list čijim će se skokom izmijeniti prostor na veliku radost ove djevojčice.
Žabo koja nemirno dišeš dok ti otraga dolazi vjetar, a od očiju svjetlost što ti pokazuje boje – pjevaj, tvoj kreket oslonjen na vodu najljepša je pjesma ovog jutra. Pokaži se i pokreni ovaj zrak što mirno stoji. Pogled koji ti dolazi najbliži je tvojoj pjesmi. Ovaj pogled, u ovom jutru, pronašao te sasvim nehotično prvi put.”
U pjevu jedne žabe i u pogledu Nataše je, zapravo, sve što je i u “Bajci o vratima”. Neobičan svijet Dragojevićev je, zapravo, sasvim običan svijet dječji. Iz onoga vremena prije nego što se nauče sva pogubna pravila odraslog raspoznavanja stvari i pojava. Iz onoga vremena kad ti još nisu rekli, i u školi te naučili, da žabe ne pjevaju. I da njihov kreket nije lijep kao ptičji pjev. Jedan od izvora sve književnosti Dragojevićeve u otporu je tome. Odnos s riječima kakav ovaj pjesnik uspostavlja moguće je opisati samo iz perspektive čitatelja koji je u stanju vratiti se na početak. Takvih čitatelja, međutim, nema po zagrebačkom Filofaksu, niti u celomudrenim analizama mrtvih puhala suvremenoga hrvatskog pjesništva.
Na 77. stranici “Kornjače…” ovaj je tekst:
“Dolaze mravi. Neprekidne horde mrava promiču. Iste sitne noge koje se poigravaju besmisleno zrakom, i crni trup, i pohlepna glava. Prolaze, prolaze. Zemlja im se otvara u kutu, a zraka ih nalazi u odsjaju njihovih leđa. Red traje, neponovljiv je zastoj niz padinu grumena osušene zemlje. Samo jedan, ošamućen valjda jutarnjim vremenom, na vrhu travke lamata izgubljenom glavom, tražeći svoj i biljkin ishod.
Hiljade, hiljade ovih isto sazdanih stvorenja odlaze u neko neizmjerno leglo ili grob. Leglo ili grob savršen sa svih strana, sa istom mišlju središnje klime i luke. Sveobuhvatna pjesmo, što vežeš svaki ovaj kraj i početak, svaku ovu glavu i zadak u igri dviju daljina. Oni prolaze, oni ostavljaju trag da ga kiša lagano briše. Oni su sada, i vrijeme njihovo uskoro bit će potpuno.”
U ukupnoj povijesti hrvatske i nekoliko okolnih, unutar jednoga jezičnog koda razumljivih i čitljivih književnosti, nije bilo snažnijeg opisa mrava. I nije bilo u povijesti ovih tu ljudi, kao ni u pojedinačnoj povijesti ovoga jednog čitatelja, teksta niti priče u kojoj bi se naša riječ primakla bliže mravima. Fascinantno kod Dragojevića je to što on u svom čitatelju sije slutnju nove funkcije jezika. Riječi se približavaju drugim bićima ili mrtvim stvarima, i stvaraju dojam jezika koji je i njima jednako razumljiv.
U bibliotekama ova se knjiga u pravilu može dobiti samo “za rad u knjižnici”. Po antikvarijatima i na Njuškalu prodaju je po već pomalo nestvarnim cijenama. Te cijene imaju svoje opravdanje ako kupac knjigu i pročita. Bez toga, riječ je o artefaktu bez smisla i značenja.
Hodanje
Na 64. stranici Dragojević započinje: “Znam snagu i mjere svoje. Hodati mi je, hodati. Zemlja je teška svima koje nije zahvatila prava rijeka nehaja.” U te tri je rečenice, s mišlju o jednom, ispripovijedano nešto drugo. Godinama je, dok ga je snaga držala, nakon što mu je na Hrvatskom radiju ukinuta emisija pa je tako, već otprije umirovljenik, potjeran s HRT-a, on pješačio središtem Zagreba. Znao je naići i kroz Bogovićevu, gdje je, mrtva i ustajala, ležala rijeka nehaja, pa je motrio svijet, savršeno hineći nezainteresiranost. Doista, znao je snagu i mjere svoje. Pa je hodao, i ništa drugo.
Oblikovanje
Knjiga je izašla u izdanju splitskog pododbora Matice hrvatske. Tiskana je u Slobodnoj Dalmaciji, ali ne znamo tko ju je dizajnirao. Izgleda briljantno, korice su od kvalitetnog kartona, knjižni je blok od finog papira, koji ni nakon 65 godina ne gubi elastičnost, boju i glatkoću. Oblik slova je izvanredno lijep. Knjiga objavljena 1961. u Splitu i u socijalističkoj Jugoslaviji doista izgleda onako kako su izgledale onovremene knjige u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Danas, ta vrsta usporedbe hrvatskih i europskih knjiga nije više moguća ni umjesna. Propadanje hrvatske kulture je nezaustavljivo. Urednica knjige je Ivanka Vujčić Laszowski, žena ozbiljne biografije.