U Kijevu umrla je moja mlada prevoditeljica Irina Markova.
Dok su po tom gradu posljednjih mjeseci padale rakete iz prijateljske koprodukcije dvojice manijaka, Putina i Trumpa, i dok je ruska nacionalistička neman već treću godinu zatirala sve veze i srodnosti ruske i ukrajinske kulture, ja sam mislio o tome što sad Irina čuje. Kako do nje dolazi zvuk eksplozija, kako se Irini zemlja zatresla, kako se na njezinoj duši, ljudskoj i animalnoj, očituje taj neprestani festival ubijanja, tokom kojeg je ona samo jedna od 37 860 221 Ukrajinki i Ukrajinaca koji trebaju biti ubijeni? Svatko ima nekoga svog, kroz čiju bi dušu mogao naslutiti stradanje ljudi koje ne poznaje. Kad svi oni postradaju, i na njega će doći red.
Irinu Markovu upoznao sam kada je poželjela prevoditi knjigu “Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu”, moju zbirku ratnih članaka i eseja. Uglavnom onih tekstova u kojima se najviše osjećao bijes i jad nekoga tko je slušao eksplozije i pod čijim se nogama zemlja tresla. Nekoga čiju su sobu pogađali meci i geleri prethodnoga rata. Dana 17. listopada 2015. stigao mi je prvi mail od Irine, i u njemu je, između ostaloga, pisalo: “Sada, kao što vi možda znate, u Ukrajini mi imamo rat. U tom teškom periodu našeg života mi moramo naći inspiraciju, naći nekakvo nadahnuće za borbu, jer mi sada više nemamo snage. Po mojem mišljenju, ukrajinski narod mora koristiti hrvatski doživljaj i mora znati da ćemo, kao i nakon svakog rata, nesreće ili velikog zla, mi naći mir, pobjedu i radost.” Odgovorio sam joj da su neki tekstovi u toj knjizi, možda, i razumljivi, i aktualni, ali da se ona većinom tiče nečega što je bilo samo naše, ili što je čak bilo samo moje, i da to s Ukrajinom teško ima veze. Ali sam joj rekao i to da ona ima moj pristanak, pa ako bude zainteresiranog izdavača…
Irina Markova prevela je knjigu “Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu”. Knjiga je doživjela uspjeh u Ukrajini, bila je nagrađivana, proglašena knjigom godine. Objavljena je u više izdanja, posljednji put prije mjesec dana…
Irinu sam konačno sreo u martu 2019. Istog je ljeta s prijateljicom dolazila na Jadran. Pa je bila na književnoj rezidenciji u Splitu. Nakon “Žrtava” prevodila je i neke druge moje knjige, zaključno s fizički monumentalnom i kulturološki zahtjevnom knjigom “Rod”. Živo smo komunicirali, ona zabavljena mojim djelima, a ja zbunjen tolikim i takvim njezinim interesom. Ukrajina je velika zemlja i velika kultura, koja je, uza sve drugo, proživjela svoj strašni dvadeseti vijek, i u tom vijeku imala je vrlo bogatu književnost. Samospoznajna moć ukrajinske kulture, njezinih sudbina i sjećanja, takva je da sam se često znao upitati – koliko god to bilo glupo! – što ću Ukrajincima ja mali, s iskustvima nekih mojih sasvim malih svjetova i svih tih naših sitnih i nediferenciranih kultura?
U veljači 2022. Rusija je, ponesena neodlučnošću Zapada, izvršila invaziju na Ukrajinu. Tada Irina, njezina mati i sestra, skupa s prijateljicom i dva njihova psa, stiže u malom obiteljskom izbjegličkom konvoju u Hrvatsku. Živjet će kod Popovače, u vikendici jedne dobre i čestite zagrebačke obitelji. Putovali su dugo, vlakovima, od Kijeva, sve do Zagreba, jer je to bio jedini način da dođu s dva svoja psa. Jedan pas gospodstveni je jazavčar. Drugi je tipična pseća žrtva ljudskog zlostavljanja, mješanac od svih pasjih rodova ovog svijeta. Obojica voljeni, divni.
Obilazili smo ih, Irinina mama spremala nam je ukrajinske ručkove, razgovarali smo o svemu o čemu se dalo razgovarati. I svaki put bih isto mislio: sve naše nevolje manje su od njihovih nevolja! Pritom, te žene bile su lišene svakog dara za kukanje. Općenito, u njihovoj kulturi ne postoji kukanje.
Nakon što je, po mišljenju Irinine mame, izbjeglištvo izgubilo smisao, vratile su se u Kijev. Mlađa sestra, još uvijek studentica, specijalizirana za pčele i pčelarstvo, otišla je usavršavati se u Kanadu. I onda se u neka doba Irina razboljela.
U nastavku komunikacije, mi bismo razgovarali o zdravlju. Tražili smo svoje jadne i sirote načine da nekako budemo od pomoći. A Irina je, uglavnom, razgovarala o mojim knjigama i o prevođenju. Čudan razgovor: mi o jednom, ona o drugom. A ja se onda osjećam krivim što mi ne možemo s punim uvjerenjem razgovarati o onome o čemu bi Irina razgovarala. I tako će to ići do kraja. U skladu s rečenicom iz listopada 2015. koja glasi:
“Po mojem mišljenju, ukrajinski narod mora koristiti hrvatski doživljaj i mora znati da ćemo, kao i nakon svakog rata, nesreće ili velikog zla, mi naći mir, pobjedu i radost.”
Irina
U Kijevu umrla je moja mlada prevoditeljica Irina Markova.
Dok su po tom gradu posljednjih mjeseci padale rakete iz prijateljske koprodukcije dvojice manijaka, Putina i Trumpa, i dok je ruska nacionalistička neman već treću godinu zatirala sve veze i srodnosti ruske i ukrajinske kulture, ja sam mislio o tome što sad Irina čuje. Kako do nje dolazi zvuk eksplozija, kako se Irini zemlja zatresla, kako se na njezinoj duši, ljudskoj i animalnoj, očituje taj neprestani festival ubijanja, tokom kojeg je ona samo jedna od 37 860 221 Ukrajinki i Ukrajinaca koji trebaju biti ubijeni? Svatko ima nekoga svog, kroz čiju bi dušu mogao naslutiti stradanje ljudi koje ne poznaje. Kad svi oni postradaju, i na njega će doći red.
Irinu Markovu upoznao sam kada je poželjela prevoditi knjigu “Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu”, moju zbirku ratnih članaka i eseja. Uglavnom onih tekstova u kojima se najviše osjećao bijes i jad nekoga tko je slušao eksplozije i pod čijim se nogama zemlja tresla. Nekoga čiju su sobu pogađali meci i geleri prethodnoga rata. Dana 17. listopada 2015. stigao mi je prvi mail od Irine, i u njemu je, između ostaloga, pisalo: “Sada, kao što vi možda znate, u Ukrajini mi imamo rat. U tom teškom periodu našeg života mi moramo naći inspiraciju, naći nekakvo nadahnuće za borbu, jer mi sada više nemamo snage. Po mojem mišljenju, ukrajinski narod mora koristiti hrvatski doživljaj i mora znati da ćemo, kao i nakon svakog rata, nesreće ili velikog zla, mi naći mir, pobjedu i radost.” Odgovorio sam joj da su neki tekstovi u toj knjizi, možda, i razumljivi, i aktualni, ali da se ona većinom tiče nečega što je bilo samo naše, ili što je čak bilo samo moje, i da to s Ukrajinom teško ima veze. Ali sam joj rekao i to da ona ima moj pristanak, pa ako bude zainteresiranog izdavača…
Irina Markova prevela je knjigu “Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu”. Knjiga je doživjela uspjeh u Ukrajini, bila je nagrađivana, proglašena knjigom godine. Objavljena je u više izdanja, posljednji put prije mjesec dana…
Irinu sam konačno sreo u martu 2019. Istog je ljeta s prijateljicom dolazila na Jadran. Pa je bila na književnoj rezidenciji u Splitu. Nakon “Žrtava” prevodila je i neke druge moje knjige, zaključno s fizički monumentalnom i kulturološki zahtjevnom knjigom “Rod”. Živo smo komunicirali, ona zabavljena mojim djelima, a ja zbunjen tolikim i takvim njezinim interesom. Ukrajina je velika zemlja i velika kultura, koja je, uza sve drugo, proživjela svoj strašni dvadeseti vijek, i u tom vijeku imala je vrlo bogatu književnost. Samospoznajna moć ukrajinske kulture, njezinih sudbina i sjećanja, takva je da sam se često znao upitati – koliko god to bilo glupo! – što ću Ukrajincima ja mali, s iskustvima nekih mojih sasvim malih svjetova i svih tih naših sitnih i nediferenciranih kultura?
U veljači 2022. Rusija je, ponesena neodlučnošću Zapada, izvršila invaziju na Ukrajinu. Tada Irina, njezina mati i sestra, skupa s prijateljicom i dva njihova psa, stiže u malom obiteljskom izbjegličkom konvoju u Hrvatsku. Živjet će kod Popovače, u vikendici jedne dobre i čestite zagrebačke obitelji. Putovali su dugo, vlakovima, od Kijeva, sve do Zagreba, jer je to bio jedini način da dođu s dva svoja psa. Jedan pas gospodstveni je jazavčar. Drugi je tipična pseća žrtva ljudskog zlostavljanja, mješanac od svih pasjih rodova ovog svijeta. Obojica voljeni, divni.
Obilazili smo ih, Irinina mama spremala nam je ukrajinske ručkove, razgovarali smo o svemu o čemu se dalo razgovarati. I svaki put bih isto mislio: sve naše nevolje manje su od njihovih nevolja! Pritom, te žene bile su lišene svakog dara za kukanje. Općenito, u njihovoj kulturi ne postoji kukanje.
Nakon što je, po mišljenju Irinine mame, izbjeglištvo izgubilo smisao, vratile su se u Kijev. Mlađa sestra, još uvijek studentica, specijalizirana za pčele i pčelarstvo, otišla je usavršavati se u Kanadu. I onda se u neka doba Irina razboljela.
U nastavku komunikacije, mi bismo razgovarali o zdravlju. Tražili smo svoje jadne i sirote načine da nekako budemo od pomoći. A Irina je, uglavnom, razgovarala o mojim knjigama i o prevođenju. Čudan razgovor: mi o jednom, ona o drugom. A ja se onda osjećam krivim što mi ne možemo s punim uvjerenjem razgovarati o onome o čemu bi Irina razgovarala. I tako će to ići do kraja. U skladu s rečenicom iz listopada 2015. koja glasi:
“Po mojem mišljenju, ukrajinski narod mora koristiti hrvatski doživljaj i mora znati da ćemo, kao i nakon svakog rata, nesreće ili velikog zla, mi naći mir, pobjedu i radost.”