Postoji niz umjetničkih i književnih zamisli – s godinama ih je, na moju žalost, sve više – koje bih ostvarivao da sam jako bogat čovjek, barem kao Branko Roglić ili Emil Tedeschi (spominjem jedinu dvojicu kulturnih i kultiviranih jako bogatih Hrvata kojih se otprve uspijevam sjetiti). O njima razmišljam kad ništa ne radim, razrađujem ih usred gužve u prometu ili dok se tuširam, ili se smirujem usred neke bespotrebne sekiracije. Evo jednoga od takvih mojih projekata, koji mi se po glavi vrzma već desetak godina:
Anton Pavlovič Čehov je, ako dobro računam, napisao četrnaest kazališnih komada, a petnaesti, “Dramu bez naslova”, koju naslovljavaju i po imenu glavnoga lika – “Platonov”, pisac je prvog napisao, pa poderao i bacio, ali srećom nije to bio jedini primjerak, te su nakon piščeve smrti drugi objavili i taj tekst. Neke od ovih petnaest drama svoju razradu dobile su u drugima, neke su malo nepodesne za pozornicu… Ali, po mojoj računici, osam je klasičnih, da ne kažemo kanonskih Čehovljevih tekstova za scenu.
Velika zamisao, s kojom se zabavljam od 2015, i vremena kada sam pisao “Doboše noći”, jest da Paolo Magelli, jednog za drugim, režira svih petnaest Čehovljevih dramskih komada. Ja sam tu ludi i prebogati mecena, koji nastupa kao Herzogov Fitzcarraldo, koji u Amazonskoj prašumi gradi operu. Ali kako se za novce može sve, tako ni ovo moje nije neizvedivo. U prvo vrijeme, svoju višegodišnju megaprodukciju u nastajanju zamislio sam u zgradi i s ansamblom Hrvatskog narodnog kazališta, ali nakon što je Drama tog kazališta još jednom umrla prirodnom smrću – velim još jednom, jer se to HNK-u slijedom političkih revolucija događa često, pa je to kazalište više puta umrlo nego svi naši vladari zajedno – projekt sam preselio u Zagrebačko kazalište mladih. Također, moj “Totalni Čehov” s Paolom Magellijem ima dvije verzije. Prema prvoj, riječ je o petnaest predstava po petnaest drama. Magelli ionako može režirati sve, od telefonskog imenika i bilješke o autoru na kraju knjige, do “Galeba” i “Višnjika”, pa će se snaći i sa svakim od petnaest komada. Prema drugoj verziji, on na scenu postavlja osam Čehovljevih drama, a preostalih sedam tekstova glumci izgovaraju publici koja sjedi u savršeno zamračenoj dvorani. Recimo da su to radio-drame ili predstave za nevideću publiku.
Ali čemu sve to? Odgovor se za mene, kao i za Fitzcarralda, podrazumijeva, ali, ipak, mogu objasniti. Čehov je pisac onoga što nam se zbiva ispod velike povijesti. On je pisac ljudi koji žive na obodima svijeta, negdje na periferiji, po vikendicama, ušuškani i umireni idilom provincije. Čehov je pisac svijeta koji i u sadašnjem vremenu izgleda kao svoja vlastita prošlost. U njegovih petnaest drama nema velike geste, nema tragedije, nema ničega što bi bilo krupnije od sudbine jednoga čovjeka. Nijedan pisac nije stvorio svijet nalik njegovome, u kojemu se tako savršeno odražavaju naši mali i posve nedramatični svjetovi. Temeljna književna gesta je u pretjerivanju. Pripovijetka ili roman, da bi bili iole čitljivi, moraju biti pretjerani. Nesreća mora biti pretjerana. U drami i na filmu, to biva još izraženije nego u prozi. Jedino kod Čehova nema nikakvog pretjerivanja. Ono što je u “Višnjiku”, u “Tri sestre”, u “Galebu”, može isto tako biti i u životu. A sve to moglo bi nas preobraziti kada bi cijelog Čehova, u jednom zamahu, režirao isti, Čehova dostojan redatelj. Kada bi se to dogodilo, Fitzcarraldo u meni uvjeren je da bi se Zagreb izmijenio i da bi Hrvatska postala druga zemlja.
Bio sam prije nekoliko dana na Megellijevoj premijeri “Drame bez naslova”. I to je doista bilo to! Od teksta koji je nekarakterističan u Čehovljevom opusu upravo zato što je farsičan, pretjeran, malo budalast, baš kao da ga je napisao osamnaestogodišnjak (a jest!), ali u kojem na razini motiva i likova zaista postoji ono što će zatim činiti njegov svijet, Magelli je načinio malo čudo. Predstava funkcionira kao dječja igračka na navijanje, kao glazbena kutija, koja brzo svira svoju melodiju, a onda je prema kraju još ubrzava, tako da nam dva i kusur sata naših života pobjegnu u tren oka, a istovremeno u tom je gotovo mehaničkom igrokazu i u toj trci uz golo i pusto gledalište (jer publika je s one druge strane, tamo gdje bi trebala biti pozornica), svaki je lik tako čudesno definiran, stvaran i živ. Svaki tu glumac, ali ama baš svaki, od Frane Maškovića, preko Anđele Ramljak i Lucije Šerbedžije, do Barbare Prpić i genijalnog Milivoja Beadera, zna koga to glumi. I svijet onih koje glume nije manje stvaran od njih koji glume. I svijet onog što je na pozornici nije manje stvaran od svijeta pred pozornicom. To može samo kod Čehova i kod Paola Magellija kad režira Čehova. U dopisanom prologu, pak, koji će odigrati Luka Knez i Urša Raukar, koriste se Engdahlove apokaliptične najave smaka civilizacije i pjesnik Bertolt Brecht, čiji će me stihovi, premda ih valjda znam cijeloga svog odraslog života, na premijeri u ZKM-u, 23. svibnja 2025, pogoditi kao krstareća raketa: “Pa kakva su to vremena, u kojima je/ I razgovor o stablima gotovo zločin/ Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima!” Je li Čehov danas “šutnja o tolikim nedjelima”? Ne, nije! Čehov je danas, kao i uvijek što je bio, oljuđivanje čovjekovo, bez kojeg moguć nije ni razgovor o tolikim nedjelima.
Paolo Magelli je čovjek iz Toskane. U mladosti je, u rodnom Pratu, bio asistent onoga Giorgia Strehlera, te je skupa s Robertom Benignijem suosnivao Teatro studio del Teatro Metastasio. Studirao je, kao pravi onodobni ljevičar, režiju i slavistiku. Ni dvadeset i petu još nije navršio kada se pojavio u tim fatalnim našim krajevima, gdje će dugo, dugo bivati negdje na pola puta između Zagreba i Beograda. A onda će na kraju ostati u Zagrebu. Pamtim ga iz jednog od prvih njegovih ukazanja: u seriji Srđana Karanovića i koscenarista mu Rajka Grlića “Grlom u jagode”, pojavljuje se na nekoj rovinjskoj taraci Magelli u ulozi Talijana, ili u ulozi samog Magellija, mahnit i hiperenergiziran, kao lik koji tom ljetnom gradiću vraća jedan od njegovih izgubljenih identiteta. Godina je bila 1976. Zatim stižu osamdesete, i veliki njegov predratni kazališni opus. Jedna od prvih Magellijevih predstava na našim jezicima bio je Čehovljev “Galeb”, s Mikijem Manojlovićem u ulozi Trepljova i Oliverom Marković kao Irinom Nikolajevnom Arkadinom, u beogradskom Narodnom pozorištu 1974. Prekasno sam se rodio da bih je gledao.
Godine 1991. Magelli izabire stranu i postaje i hrvatski državljanin. Zatim režira mnogo, navlači na sebe bijes prosječnih i zatucanih. Ostaje onaj već starovremenski ljevičar, ali na način opušten. Ne režira revolucije nego kazališne predstave, a najbolji je kad to radi kao antitradicionalni tradicionalist. On, rekli smo, može režirati sve (to je još od jugoslavenskih vremena i činio: od sleta i otvorenja sportskih igara do tekstova koji i nisu kazališni). Ali je među posljednjima u Hrvatskoj i okolici koji imaju pojam o dramskom tekstu i o književnosti općenito. Magelli je najprije Čehovljev čitatelj, a tek onda je redatelj Čehovljevih komada. Važna je to razlika u odnosu na većinu drugih.
Kada bi mu dojadilo među Hrvatima, Srbima i inim južnim Slavenima, Magelli je odlazio, pa ga po nekoliko godina ne bi bilo. Režirao je na više kontinenata, ali je bivao ozbiljno europsko kazališno ime. Ako bi zatrebalo, sam je financirao svoj rad. Režirao je i u Palestini (u Ramallahu) i uIzraelu. Ljude je uvijek zajedno držao. Vrlo je glumstven, i umio je ostati glumac među glumcima. Dok ga sa strane gledam, ili dok ga gledam kako sjajnu emisiju Morane Kasapović “Razgovor s razlogom” pretvara u svoju predstavu, bude mi žao što ga filmski redatelj nisu više koristili. Figurom je uspravan, jak čovjek, s glavom tisućugodišnjeg varana, i najneobičnijim uspravnim borama po čelu. Nema takve face u hrvatskom filmu.
Ali na stranu sve drugo, Paolo Magelli je posvećeni čitatelj Antona Pavloviča Čehova. I redatelj koji je glumice i glumce oduvijek navodio da rade nemoguće stvari. Ovaj ficgaraldovski projekt za koji sam ga u svojoj imaginaciji angažirao jedna je od takvih nemogućih stvari. Njemu je sedamdeset i osam godina, dijete iz doba talijanskog neorealizma, i među je mlađima u živoj hrvatskoj kulturi. Nedavno su ga častili Nagradom Vladimir Nazor, kao jednog od relativno malobrojnih dobitnika ove nagrade za životno djelo koji Nazora ne bi, kao neprijateljskog vojnika, usmrtili na Vučevu i Sutjesci 1943. Ali zar i to nije kako treba biti? Ni na Sutjesci po Nazora i njegove odnos snaga nije bitno drukčiji nego među dobitnicima nagrade koja nosi njegovo ime. Uglavnom, Magelli je utjeha starom partizanu. Kao što je Čehov utjeha ovoj obezumljenoj i svirepoj civilizaciji.
Postoji rješenje da se moj ficgaraldovski projekt i ostvari. Da napišem roman u kojem ću u petnaest poglavlja ispripovijedati petnaest Čehovljevih komada, koje je u Zagrebačkom kazalištu mladih režirao Paolo Magelli. Fikcija, naravno. Sve je fikcija.
Paolo Magelli i petnaest drama Antona Čehova nakon kojih ćemo biti dovoljno ljudi da govorimo o zlu
Postoji niz umjetničkih i književnih zamisli – s godinama ih je, na moju žalost, sve više – koje bih ostvarivao da sam jako bogat čovjek, barem kao Branko Roglić ili Emil Tedeschi (spominjem jedinu dvojicu kulturnih i kultiviranih jako bogatih Hrvata kojih se otprve uspijevam sjetiti). O njima razmišljam kad ništa ne radim, razrađujem ih usred gužve u prometu ili dok se tuširam, ili se smirujem usred neke bespotrebne sekiracije. Evo jednoga od takvih mojih projekata, koji mi se po glavi vrzma već desetak godina:
Anton Pavlovič Čehov je, ako dobro računam, napisao četrnaest kazališnih komada, a petnaesti, “Dramu bez naslova”, koju naslovljavaju i po imenu glavnoga lika – “Platonov”, pisac je prvog napisao, pa poderao i bacio, ali srećom nije to bio jedini primjerak, te su nakon piščeve smrti drugi objavili i taj tekst. Neke od ovih petnaest drama svoju razradu dobile su u drugima, neke su malo nepodesne za pozornicu… Ali, po mojoj računici, osam je klasičnih, da ne kažemo kanonskih Čehovljevih tekstova za scenu.
Velika zamisao, s kojom se zabavljam od 2015, i vremena kada sam pisao “Doboše noći”, jest da Paolo Magelli, jednog za drugim, režira svih petnaest Čehovljevih dramskih komada. Ja sam tu ludi i prebogati mecena, koji nastupa kao Herzogov Fitzcarraldo, koji u Amazonskoj prašumi gradi operu. Ali kako se za novce može sve, tako ni ovo moje nije neizvedivo. U prvo vrijeme, svoju višegodišnju megaprodukciju u nastajanju zamislio sam u zgradi i s ansamblom Hrvatskog narodnog kazališta, ali nakon što je Drama tog kazališta još jednom umrla prirodnom smrću – velim još jednom, jer se to HNK-u slijedom političkih revolucija događa često, pa je to kazalište više puta umrlo nego svi naši vladari zajedno – projekt sam preselio u Zagrebačko kazalište mladih. Također, moj “Totalni Čehov” s Paolom Magellijem ima dvije verzije. Prema prvoj, riječ je o petnaest predstava po petnaest drama. Magelli ionako može režirati sve, od telefonskog imenika i bilješke o autoru na kraju knjige, do “Galeba” i “Višnjika”, pa će se snaći i sa svakim od petnaest komada. Prema drugoj verziji, on na scenu postavlja osam Čehovljevih drama, a preostalih sedam tekstova glumci izgovaraju publici koja sjedi u savršeno zamračenoj dvorani. Recimo da su to radio-drame ili predstave za nevideću publiku.
Ali čemu sve to? Odgovor se za mene, kao i za Fitzcarralda, podrazumijeva, ali, ipak, mogu objasniti. Čehov je pisac onoga što nam se zbiva ispod velike povijesti. On je pisac ljudi koji žive na obodima svijeta, negdje na periferiji, po vikendicama, ušuškani i umireni idilom provincije. Čehov je pisac svijeta koji i u sadašnjem vremenu izgleda kao svoja vlastita prošlost. U njegovih petnaest drama nema velike geste, nema tragedije, nema ničega što bi bilo krupnije od sudbine jednoga čovjeka. Nijedan pisac nije stvorio svijet nalik njegovome, u kojemu se tako savršeno odražavaju naši mali i posve nedramatični svjetovi. Temeljna književna gesta je u pretjerivanju. Pripovijetka ili roman, da bi bili iole čitljivi, moraju biti pretjerani. Nesreća mora biti pretjerana. U drami i na filmu, to biva još izraženije nego u prozi. Jedino kod Čehova nema nikakvog pretjerivanja. Ono što je u “Višnjiku”, u “Tri sestre”, u “Galebu”, može isto tako biti i u životu. A sve to moglo bi nas preobraziti kada bi cijelog Čehova, u jednom zamahu, režirao isti, Čehova dostojan redatelj. Kada bi se to dogodilo, Fitzcarraldo u meni uvjeren je da bi se Zagreb izmijenio i da bi Hrvatska postala druga zemlja.
Bio sam prije nekoliko dana na Megellijevoj premijeri “Drame bez naslova”. I to je doista bilo to! Od teksta koji je nekarakterističan u Čehovljevom opusu upravo zato što je farsičan, pretjeran, malo budalast, baš kao da ga je napisao osamnaestogodišnjak (a jest!), ali u kojem na razini motiva i likova zaista postoji ono što će zatim činiti njegov svijet, Magelli je načinio malo čudo. Predstava funkcionira kao dječja igračka na navijanje, kao glazbena kutija, koja brzo svira svoju melodiju, a onda je prema kraju još ubrzava, tako da nam dva i kusur sata naših života pobjegnu u tren oka, a istovremeno u tom je gotovo mehaničkom igrokazu i u toj trci uz golo i pusto gledalište (jer publika je s one druge strane, tamo gdje bi trebala biti pozornica), svaki je lik tako čudesno definiran, stvaran i živ. Svaki tu glumac, ali ama baš svaki, od Frane Maškovića, preko Anđele Ramljak i Lucije Šerbedžije, do Barbare Prpić i genijalnog Milivoja Beadera, zna koga to glumi. I svijet onih koje glume nije manje stvaran od njih koji glume. I svijet onog što je na pozornici nije manje stvaran od svijeta pred pozornicom. To može samo kod Čehova i kod Paola Magellija kad režira Čehova. U dopisanom prologu, pak, koji će odigrati Luka Knez i Urša Raukar, koriste se Engdahlove apokaliptične najave smaka civilizacije i pjesnik Bertolt Brecht, čiji će me stihovi, premda ih valjda znam cijeloga svog odraslog života, na premijeri u ZKM-u, 23. svibnja 2025, pogoditi kao krstareća raketa: “Pa kakva su to vremena, u kojima je/ I razgovor o stablima gotovo zločin/ Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima!” Je li Čehov danas “šutnja o tolikim nedjelima”? Ne, nije! Čehov je danas, kao i uvijek što je bio, oljuđivanje čovjekovo, bez kojeg moguć nije ni razgovor o tolikim nedjelima.
Paolo Magelli je čovjek iz Toskane. U mladosti je, u rodnom Pratu, bio asistent onoga Giorgia Strehlera, te je skupa s Robertom Benignijem suosnivao Teatro studio del Teatro Metastasio. Studirao je, kao pravi onodobni ljevičar, režiju i slavistiku. Ni dvadeset i petu još nije navršio kada se pojavio u tim fatalnim našim krajevima, gdje će dugo, dugo bivati negdje na pola puta između Zagreba i Beograda. A onda će na kraju ostati u Zagrebu. Pamtim ga iz jednog od prvih njegovih ukazanja: u seriji Srđana Karanovića i koscenarista mu Rajka Grlića “Grlom u jagode”, pojavljuje se na nekoj rovinjskoj taraci Magelli u ulozi Talijana, ili u ulozi samog Magellija, mahnit i hiperenergiziran, kao lik koji tom ljetnom gradiću vraća jedan od njegovih izgubljenih identiteta. Godina je bila 1976. Zatim stižu osamdesete, i veliki njegov predratni kazališni opus. Jedna od prvih Magellijevih predstava na našim jezicima bio je Čehovljev “Galeb”, s Mikijem Manojlovićem u ulozi Trepljova i Oliverom Marković kao Irinom Nikolajevnom Arkadinom, u beogradskom Narodnom pozorištu 1974. Prekasno sam se rodio da bih je gledao.
Godine 1991. Magelli izabire stranu i postaje i hrvatski državljanin. Zatim režira mnogo, navlači na sebe bijes prosječnih i zatucanih. Ostaje onaj već starovremenski ljevičar, ali na način opušten. Ne režira revolucije nego kazališne predstave, a najbolji je kad to radi kao antitradicionalni tradicionalist. On, rekli smo, može režirati sve (to je još od jugoslavenskih vremena i činio: od sleta i otvorenja sportskih igara do tekstova koji i nisu kazališni). Ali je među posljednjima u Hrvatskoj i okolici koji imaju pojam o dramskom tekstu i o književnosti općenito. Magelli je najprije Čehovljev čitatelj, a tek onda je redatelj Čehovljevih komada. Važna je to razlika u odnosu na većinu drugih.
Kada bi mu dojadilo među Hrvatima, Srbima i inim južnim Slavenima, Magelli je odlazio, pa ga po nekoliko godina ne bi bilo. Režirao je na više kontinenata, ali je bivao ozbiljno europsko kazališno ime. Ako bi zatrebalo, sam je financirao svoj rad. Režirao je i u Palestini (u Ramallahu) i u Izraelu. Ljude je uvijek zajedno držao. Vrlo je glumstven, i umio je ostati glumac među glumcima. Dok ga sa strane gledam, ili dok ga gledam kako sjajnu emisiju Morane Kasapović “Razgovor s razlogom” pretvara u svoju predstavu, bude mi žao što ga filmski redatelj nisu više koristili. Figurom je uspravan, jak čovjek, s glavom tisućugodišnjeg varana, i najneobičnijim uspravnim borama po čelu. Nema takve face u hrvatskom filmu.
Ali na stranu sve drugo, Paolo Magelli je posvećeni čitatelj Antona Pavloviča Čehova. I redatelj koji je glumice i glumce oduvijek navodio da rade nemoguće stvari. Ovaj ficgaraldovski projekt za koji sam ga u svojoj imaginaciji angažirao jedna je od takvih nemogućih stvari. Njemu je sedamdeset i osam godina, dijete iz doba talijanskog neorealizma, i među je mlađima u živoj hrvatskoj kulturi. Nedavno su ga častili Nagradom Vladimir Nazor, kao jednog od relativno malobrojnih dobitnika ove nagrade za životno djelo koji Nazora ne bi, kao neprijateljskog vojnika, usmrtili na Vučevu i Sutjesci 1943. Ali zar i to nije kako treba biti? Ni na Sutjesci po Nazora i njegove odnos snaga nije bitno drukčiji nego među dobitnicima nagrade koja nosi njegovo ime. Uglavnom, Magelli je utjeha starom partizanu. Kao što je Čehov utjeha ovoj obezumljenoj i svirepoj civilizaciji.
Postoji rješenje da se moj ficgaraldovski projekt i ostvari. Da napišem roman u kojem ću u petnaest poglavlja ispripovijedati petnaest Čehovljevih komada, koje je u Zagrebačkom kazalištu mladih režirao Paolo Magelli. Fikcija, naravno. Sve je fikcija.