Dvotomna knjiga američkoga filologa Alberta B. Lorda, koju je 1990. Ivan Čolović u prijevodu objavio u svojoj ediciji Dvadeseti vek, a pod naslovom “Pevač priča”, za mene jedna je od uzbudljivijih i važnijih nonfikcionalnih knjiga o književnosti, prvi put čitana kratko pred rat. Prve njezine rečenice, iz “Piščeva predgovora”, glase: “Ovo je knjiga o Homeru. On je naš Pevač priča. Mada u širem smislu, on predstavlja sve pevače priča od prastarog vremena o kome nema zapisa, do danas.”
Nazvavši svoj izbor “iz suvremenog narativnog pjesništva (1994. – 2024.) po Lordovoj knjizi, SlavenJurić našao si je lijep naslov i obvezao se snažnom i neizbježnom asocijacijom. U njegovom je izboru dvadeset i jedno ime hrvatskih pjesnikinja i pjesnika, među njima i moje. O sebi, ili u svoje ime, reći ću samo to da mi asocijacija na Alberta B. Lorda čini čast.
Naravno da narativno, pričalačko, pripovjedno pjesništvo u hrvatskoj književnosti ne počinje s našim vremenom. Njegova zlatna doba zbila su se za epskih deseteraca i dvanaesteraca, u vrijeme Andrije Kačića Miošića i kasnije, u doba Mažuranićeve “Smrti Smail-age Čengića”. Narativnih je pjesama bilo u Kranjčevića, povremeno su raspričane i “Balade Petrice Kerempuha”, priče je bivalo u vezanom i slobodnom stihu kroz cijelo poslijeratno pjesništvo. I to je važno napomenuti: pjevati priče jednako može se i u sonetu, kao i u epu. Premda je trideset godina koje obuhvaća Jurićev izbor skoro bez izuzetka ispripovijedano u slobodnom stihu.
Vremenski okvir Jurićeve knjige je više životno-egzistencijalni i tematski, nego što bi bio stilski i poetički. Njegova knjiga, zapravo, započinje Maruninim povratkom u Hrvatsku i hrvatskim izbjeglištvom Jozefine Dautbegović. U sjeni njihovih života i nekim se drugim pjesničkim protagonistima iz knjige događaju razne stvari: jedni odu u rat pa se iz rata vrate, drugi se iz Bosne dosele u Zagreb, treći odlaze u privremenu ili trajnu emigraciju na Zapad, i sve to onda biva priča koja se, razlomljena u fragmente i u pojedinačne ljudske sudbine, nanovo sklapa u neku “Ilijadu” i “Odiseju”, ili u ono isto što pamti i pjeva Avdo Međedović, Lordov rapsod. U knjizi Jurićevoj, barem po doživljaju ovog njegova čitatelja, nedostaje samo jedno ime i sudbina: Goran Babić, pjesnički srodan Maruni, politički njemu suprotan, odlazi u času kad Boris Maruna u Hrvatsku dolazi, a također je u djelu svoga opusa pjevač priča, i pripada svijetu ove knjige.
Kako je Jurić svoju knjigu žanrovski odredio kao “izbor”, a ne kao “antologiju”, nema naročitog smisla govoriti o zastupljenosti ili nezastupljenosti pojedinih autora, kao ni o broju uvrštenih pjesama. Time se, inače, najradije bave oni koji o antologijama pišu: broj pjesama, broj stihova, ili broj stranica posvećenih nekom pjesniku dođu mu kao zaposjednuti teritorij u ratu i kao konačna mjera nečijega književnog značaja. Ovdje nije tako, ovdje je riječ o žanrovskoj, a pomalo i tematskoj reprezentativnosti onoga što je uvršteno. Naime, Jurić posve suvereno tuđim tekstovima sastavlja neku svoju knjigu, svoju pripovijest o dobu. Na kraju knjige slijedi opširan i vrlo zanimljiv, na trenutke i polemički sastavljačev pogovor, u kojemu pokušava raspraviti što je to narativno pjesništvo danas, kako je nastajalo, čime se razlikuje od onog što je bilo prije… Jurićev tekst ima akademski stil i sadržaj, čime autor opravdava svoj formacijski položaj i čin sveučilišnog profesora, ali istovremeno je živ, stilski lijepo napisan i uvremenjen, pa se dobro sljubljuje s ostatkom knjige. I dostojno uspijeva iznijeti još nešto što mu nameće asocijacija na Alberta B. Lorda: Jurićev pogovor dovoljno je zabavan, zanimljiv i uzbudljiv da mu ne smeta prisjećanje na Lorda i jednu od zabavnijih, zanimljivijih i uzbudljivijih ozbiljnih knjiga o književnosti, općenito.
Dvadeset i jedno uvršteno ime u knjizi “Pjevači priča: Izbor iz suvremenog narativnog pjesništva (1994. – 2024.)”: Boris Maruna, Jozefina Dautbegović, Mile Stojić, Boris Dežulović, Damir Šodan, Miljenko Jergović, Simo Mraović, Damir Radić, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Tomislav Čadež, Robert Roklicer, Tatjana Gromača, Krešimir Pintarić, Evelina Rudan, Olja Savičević Ivančević, Bojan Radašinović, Marko Tomaš, Vlado Bulić, Ivana Bodrožić, Marija Andrijašević.
Jozefina
U Hrvatskoj savršeno nepoznata, u Bosni izvan svih pregleda i antologija, dobojska knjižničarka, stiže u Zagreb kao izbjeglica. I u kratkom vremenu, bez naročitog socijalnog truda i ambicije, postaje jednim od važnijih imena hrvatske književnosti u ratu i poslije rata. Umire rano, nenajavljeno. U pjesmi “Izbjeglička” su i ovi stihovi: “Jučer nismo nikako jeli/ jer je policija provjeravala naš identitet/ i strogo nas ukorila/ Nije važno što ste Hrvati/ vi ste u stranoj zemlji/ i ne smijete tako često zvati MUP/ zbog domovnica/ Imamo rješenje kažemo/ misleći na konopac”. Izvađena iz konteksta pjesme, dva stiha govore sve: “Nije važno što ste Hrvati/ vi ste u stranoj zemlji”. Jozefina je bila velika pjesnikinja, premda je radije bila mala dobojska knjižničarka.
Tatjana
S njezinom knjigom “Nešto nije u redu?” otpočinju, za ovog čitatelja, XXI. stoljeće i novosti u hrvatskome pjesništvu. Sljedeću knjigu pjesama objavila je dvadeset i tri godine kasnije. Između toga pisala je romane i različite proze. Premda je imala prigodu postati sveprisutna, Gromača je stvorila model svoje neprisutnosti unutar hrvatskih socijalnih i književnih ceremonijala. Kao u pjesmi “Tulumi”, koja cijela glasi: “Subota je, jedan iza ponoći/ i izvana dopiru glasovi pijanih klinaca/ koji idu po još cuge u Importanne./ Ti ležiš zamotana u toplu dekicu/ smrznutih nogu i teških, natečenih jajnika/ i misliš o tome/ kako im ne bi bila na mjestu.”
Ekran, knjige/129
Slaven Jurić: Pjevači priča, VBZ, Zagreb 2025.
Dvotomna knjiga američkoga filologa Alberta B. Lorda, koju je 1990. Ivan Čolović u prijevodu objavio u svojoj ediciji Dvadeseti vek, a pod naslovom “Pevač priča”, za mene jedna je od uzbudljivijih i važnijih nonfikcionalnih knjiga o književnosti, prvi put čitana kratko pred rat. Prve njezine rečenice, iz “Piščeva predgovora”, glase: “Ovo je knjiga o Homeru. On je naš Pevač priča. Mada u širem smislu, on predstavlja sve pevače priča od prastarog vremena o kome nema zapisa, do danas.”
Nazvavši svoj izbor “iz suvremenog narativnog pjesništva (1994. – 2024.) po Lordovoj knjizi, Slaven Jurić našao si je lijep naslov i obvezao se snažnom i neizbježnom asocijacijom. U njegovom je izboru dvadeset i jedno ime hrvatskih pjesnikinja i pjesnika, među njima i moje. O sebi, ili u svoje ime, reći ću samo to da mi asocijacija na Alberta B. Lorda čini čast.
Naravno da narativno, pričalačko, pripovjedno pjesništvo u hrvatskoj književnosti ne počinje s našim vremenom. Njegova zlatna doba zbila su se za epskih deseteraca i dvanaesteraca, u vrijeme Andrije Kačića Miošića i kasnije, u doba Mažuranićeve “Smrti Smail-age Čengića”. Narativnih je pjesama bilo u Kranjčevića, povremeno su raspričane i “Balade Petrice Kerempuha”, priče je bivalo u vezanom i slobodnom stihu kroz cijelo poslijeratno pjesništvo. I to je važno napomenuti: pjevati priče jednako može se i u sonetu, kao i u epu. Premda je trideset godina koje obuhvaća Jurićev izbor skoro bez izuzetka ispripovijedano u slobodnom stihu.
Vremenski okvir Jurićeve knjige je više životno-egzistencijalni i tematski, nego što bi bio stilski i poetički. Njegova knjiga, zapravo, započinje Maruninim povratkom u Hrvatsku i hrvatskim izbjeglištvom Jozefine Dautbegović. U sjeni njihovih života i nekim se drugim pjesničkim protagonistima iz knjige događaju razne stvari: jedni odu u rat pa se iz rata vrate, drugi se iz Bosne dosele u Zagreb, treći odlaze u privremenu ili trajnu emigraciju na Zapad, i sve to onda biva priča koja se, razlomljena u fragmente i u pojedinačne ljudske sudbine, nanovo sklapa u neku “Ilijadu” i “Odiseju”, ili u ono isto što pamti i pjeva Avdo Međedović, Lordov rapsod. U knjizi Jurićevoj, barem po doživljaju ovog njegova čitatelja, nedostaje samo jedno ime i sudbina: Goran Babić, pjesnički srodan Maruni, politički njemu suprotan, odlazi u času kad Boris Maruna u Hrvatsku dolazi, a također je u djelu svoga opusa pjevač priča, i pripada svijetu ove knjige.
Kako je Jurić svoju knjigu žanrovski odredio kao “izbor”, a ne kao “antologiju”, nema naročitog smisla govoriti o zastupljenosti ili nezastupljenosti pojedinih autora, kao ni o broju uvrštenih pjesama. Time se, inače, najradije bave oni koji o antologijama pišu: broj pjesama, broj stihova, ili broj stranica posvećenih nekom pjesniku dođu mu kao zaposjednuti teritorij u ratu i kao konačna mjera nečijega književnog značaja. Ovdje nije tako, ovdje je riječ o žanrovskoj, a pomalo i tematskoj reprezentativnosti onoga što je uvršteno. Naime, Jurić posve suvereno tuđim tekstovima sastavlja neku svoju knjigu, svoju pripovijest o dobu. Na kraju knjige slijedi opširan i vrlo zanimljiv, na trenutke i polemički sastavljačev pogovor, u kojemu pokušava raspraviti što je to narativno pjesništvo danas, kako je nastajalo, čime se razlikuje od onog što je bilo prije… Jurićev tekst ima akademski stil i sadržaj, čime autor opravdava svoj formacijski položaj i čin sveučilišnog profesora, ali istovremeno je živ, stilski lijepo napisan i uvremenjen, pa se dobro sljubljuje s ostatkom knjige. I dostojno uspijeva iznijeti još nešto što mu nameće asocijacija na Alberta B. Lorda: Jurićev pogovor dovoljno je zabavan, zanimljiv i uzbudljiv da mu ne smeta prisjećanje na Lorda i jednu od zabavnijih, zanimljivijih i uzbudljivijih ozbiljnih knjiga o književnosti, općenito.
Dvadeset i jedno uvršteno ime u knjizi “Pjevači priča: Izbor iz suvremenog narativnog pjesništva (1994. – 2024.)”: Boris Maruna, Jozefina Dautbegović, Mile Stojić, Boris Dežulović, Damir Šodan, Miljenko Jergović, Simo Mraović, Damir Radić, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Tomislav Čadež, Robert Roklicer, Tatjana Gromača, Krešimir Pintarić, Evelina Rudan, Olja Savičević Ivančević, Bojan Radašinović, Marko Tomaš, Vlado Bulić, Ivana Bodrožić, Marija Andrijašević.
Jozefina
U Hrvatskoj savršeno nepoznata, u Bosni izvan svih pregleda i antologija, dobojska knjižničarka, stiže u Zagreb kao izbjeglica. I u kratkom vremenu, bez naročitog socijalnog truda i ambicije, postaje jednim od važnijih imena hrvatske književnosti u ratu i poslije rata. Umire rano, nenajavljeno. U pjesmi “Izbjeglička” su i ovi stihovi: “Jučer nismo nikako jeli/ jer je policija provjeravala naš identitet/ i strogo nas ukorila/ Nije važno što ste Hrvati/ vi ste u stranoj zemlji/ i ne smijete tako često zvati MUP/ zbog domovnica/ Imamo rješenje kažemo/ misleći na konopac”. Izvađena iz konteksta pjesme, dva stiha govore sve: “Nije važno što ste Hrvati/ vi ste u stranoj zemlji”. Jozefina je bila velika pjesnikinja, premda je radije bila mala dobojska knjižničarka.
Tatjana
S njezinom knjigom “Nešto nije u redu?” otpočinju, za ovog čitatelja, XXI. stoljeće i novosti u hrvatskome pjesništvu. Sljedeću knjigu pjesama objavila je dvadeset i tri godine kasnije. Između toga pisala je romane i različite proze. Premda je imala prigodu postati sveprisutna, Gromača je stvorila model svoje neprisutnosti unutar hrvatskih socijalnih i književnih ceremonijala. Kao u pjesmi “Tulumi”, koja cijela glasi: “Subota je, jedan iza ponoći/ i izvana dopiru glasovi pijanih klinaca/ koji idu po još cuge u Importanne./ Ti ležiš zamotana u toplu dekicu/ smrznutih nogu i teških, natečenih jajnika/ i misliš o tome/ kako im ne bi bila na mjestu.”