Uskoro će šesta godina kako ne živim u Mostaru. Često me plaši konačnost tih riječi. U misli mi nepozvana dolazi vrelina srpanjskoga asfalta i fantomska mjesta moje mladosti. Istovremeno se čine nadohvat ruke, kao i kilometrima daleko. Pokušavam ih spojiti u cjelinu, uvjerena da će mi to napokon donijeti katarzu koju čekam. Ponekad me dočekaju sasvim novi lokali, ponekad prazni i oljušteni izlozi, ponekad oronule ruševine.
„Koncept“ pamtim po jednoj neperspektivnoj izložbi slika i Mancetu. Bio je legenda za moju generaciju, lik kakvoga smo poznavali tek iz priča roditelja, heroj minuloga vremena. U „Konceptu“ kavu nisam pila, mjesto je prešutno bilo rezervirano za stariju raju. Vijest da se zatvorio odjeknula je srednjoškolskim kuloarima poput kakvog sočnog trača. Pored zabrtvljenih vrata netko je nacrtao grafit lokalnoga nogometnoga kluba, a stepenice koje su vodile do njih pomalo su rušene sve dok nisu postale ilegalno parking mjesto.
Bila sam već studentica kada se pročulo da je Mance otvorio svoj kafić, u zgradi Spajalice na Strelčevini. Nazvao ga je „Đet-set“, no svi smo ga zvali „kod Manceta“. Tamo sam odlazila gotovo svakodnevno. Vodila beskrajne razgovore, počinjala i završavala veze, čitala novine i knjige koje je Mance brižno poslagao po par niskih komoda. S prvim naznakama ljeta sjedali smo na gornji kat, na terasu i često samo buljili u automobile što prolaze Avenijom. U nosnicama nam je ostajao miris lipa, slobode i mladosti. Ne mogu se sjetiti kada je i zašto Mance zatvorio, no vjerovala sam tada kako njegov kafić nikada ništa neće moći zamijeniti.
Sjedila sam na balkonu u Osijeku, u jesen 2021. godine i listala po mobitelu. U Mostaru se otvorila knjižara „Ivo Andrić“, ni manje ni više nego u prostoru Mancetovog kafića.
Prvi put kada sam kročila u nju učinila sam to s gotovo religioznim poštovanjem. Nikako nisam očekivala da ću ostati unutra otprilike onoliko koliko sam nekada u istom prostoru pila kavu. Idućega ljeta kupila sam sabrana djela Daria Džamonje i s vlasnikom se složila da su trebali knjigu podijeliti u nekoliko tomova. Saznala sam tada da je netom objavljena i Intimna prepiska, zbirka njegovih novinskih kolumni. Ovoga Božića kupila sam zbirku pripovijetki Ive Andrića, gotovo antikvitetni primjerak u izdanju sarajevske Svjetlosti. Zaključili smo da ako netko želi znati kako pisati, morao bi čitati Andrića.
Jučer nas je u knjižari po prvi puta dočekala simpatična žena, mlađahna izgleda i opuštenih ramena. Moja djeca prebirala su po policama, penjali se uz stepenice, izlazili na lišćem zasutu terasu. Pratila sam ih šutke i putem razgrtala uspomene.
Oduvijek sam smatrala floskulom izjavu kako poneki gradovi i mjesta imaju dušu. Duša mi se čini kao preopćenit pojam, dok je ono što stanuje u zidovima knjižare „Ivo Andrić“ nešto sasvim osobno. Majka koja te dočekuje s kavom nakon dugog puta. Otac koji glumi da rukom tjera dim od cigarete, a zapravo krišom otire oči. Dah vjetra niz Aveniju i miris tek uskavasala kruha iz nekadašnjega Žitoprometa. Sladak okus Ždrepčeve krvi i odjek potpetica po ocakljenim pločicama. Svitanja na stepenicama Turističko-ugostiteljske škole. Ono što si prvo pospremio u džep na odlasku. Ono što izgovoriš kada si sam i potpuno siguran da te nitko ne čuje.
„Dolazila sam ja ovdje prije, kod Manceta“, šapućem dok plaćam knjige.
„Pa, vidim ja… Violina, jelda?“ smije se žena iza pulta.
„Je. Anica.“
„Ana“, maše i zatvara vrata.
Uskoro će šesta godina kako se Mostaru vječno vraćam, pomislih.
Zidovi knjižare Ivo Andrić
Uskoro će šesta godina kako ne živim u Mostaru. Često me plaši konačnost tih riječi. U misli mi nepozvana dolazi vrelina srpanjskoga asfalta i fantomska mjesta moje mladosti. Istovremeno se čine nadohvat ruke, kao i kilometrima daleko. Pokušavam ih spojiti u cjelinu, uvjerena da će mi to napokon donijeti katarzu koju čekam. Ponekad me dočekaju sasvim novi lokali, ponekad prazni i oljušteni izlozi, ponekad oronule ruševine.
„Koncept“ pamtim po jednoj neperspektivnoj izložbi slika i Mancetu. Bio je legenda za moju generaciju, lik kakvoga smo poznavali tek iz priča roditelja, heroj minuloga vremena. U „Konceptu“ kavu nisam pila, mjesto je prešutno bilo rezervirano za stariju raju. Vijest da se zatvorio odjeknula je srednjoškolskim kuloarima poput kakvog sočnog trača. Pored zabrtvljenih vrata netko je nacrtao grafit lokalnoga nogometnoga kluba, a stepenice koje su vodile do njih pomalo su rušene sve dok nisu postale ilegalno parking mjesto.
Bila sam već studentica kada se pročulo da je Mance otvorio svoj kafić, u zgradi Spajalice na Strelčevini. Nazvao ga je „Đet-set“, no svi smo ga zvali „kod Manceta“. Tamo sam odlazila gotovo svakodnevno. Vodila beskrajne razgovore, počinjala i završavala veze, čitala novine i knjige koje je Mance brižno poslagao po par niskih komoda. S prvim naznakama ljeta sjedali smo na gornji kat, na terasu i često samo buljili u automobile što prolaze Avenijom. U nosnicama nam je ostajao miris lipa, slobode i mladosti. Ne mogu se sjetiti kada je i zašto Mance zatvorio, no vjerovala sam tada kako njegov kafić nikada ništa neće moći zamijeniti.
Sjedila sam na balkonu u Osijeku, u jesen 2021. godine i listala po mobitelu. U Mostaru se otvorila knjižara „Ivo Andrić“, ni manje ni više nego u prostoru Mancetovog kafića.
Prvi put kada sam kročila u nju učinila sam to s gotovo religioznim poštovanjem. Nikako nisam očekivala da ću ostati unutra otprilike onoliko koliko sam nekada u istom prostoru pila kavu. Idućega ljeta kupila sam sabrana djela Daria Džamonje i s vlasnikom se složila da su trebali knjigu podijeliti u nekoliko tomova. Saznala sam tada da je netom objavljena i Intimna prepiska, zbirka njegovih novinskih kolumni. Ovoga Božića kupila sam zbirku pripovijetki Ive Andrića, gotovo antikvitetni primjerak u izdanju sarajevske Svjetlosti. Zaključili smo da ako netko želi znati kako pisati, morao bi čitati Andrića.
Jučer nas je u knjižari po prvi puta dočekala simpatična žena, mlađahna izgleda i opuštenih ramena. Moja djeca prebirala su po policama, penjali se uz stepenice, izlazili na lišćem zasutu terasu. Pratila sam ih šutke i putem razgrtala uspomene.
Oduvijek sam smatrala floskulom izjavu kako poneki gradovi i mjesta imaju dušu. Duša mi se čini kao preopćenit pojam, dok je ono što stanuje u zidovima knjižare „Ivo Andrić“ nešto sasvim osobno. Majka koja te dočekuje s kavom nakon dugog puta. Otac koji glumi da rukom tjera dim od cigarete, a zapravo krišom otire oči. Dah vjetra niz Aveniju i miris tek uskavasala kruha iz nekadašnjega Žitoprometa. Sladak okus Ždrepčeve krvi i odjek potpetica po ocakljenim pločicama. Svitanja na stepenicama Turističko-ugostiteljske škole. Ono što si prvo pospremio u džep na odlasku. Ono što izgovoriš kada si sam i potpuno siguran da te nitko ne čuje.
„Dolazila sam ja ovdje prije, kod Manceta“, šapućem dok plaćam knjige.
„Pa, vidim ja… Violina, jelda?“ smije se žena iza pulta.
„Je. Anica.“
„Ana“, maše i zatvara vrata.
Uskoro će šesta godina kako se Mostaru vječno vraćam, pomislih.