Tekst Andriya Lyubke napisan na četvrtu godišnjicu invazije na Ukrajinu preuzimamo sa sajta Krokodila u srpskom prijevodu
Pre mesec dana sam stavio na pauzu svoj rad pisca i volontera i dobrovoljno se priključio redovima ukrajinske vojske. Kad sam kretao na službu, neki od mojih poznanika su se opraštali sa mnom kao da sam već poginuo.
Moj proračun je bio upravo suprotan: ako želiš da preživiš, da odbraniš svoju porodicu, dom i zemlju, moraš biti maksimalno obučen i spreman da se zaštitiš. Na našem kontinentu nema bolje škole za to od Oružanih snaga Ukrajine.
Tako da, obukavši vojnu uniformu, kao da sam navukao zaštitni oklop i uvećao svoje šanse za preživljavanje u odnosu na civile oko sebe. Taj osećaj ispunio me je samopouzdanjem i optimizmom.
Čitajući ovo verovatno ste pomislili da nisam baš zdrav u glavi, ali nisam jedini takav. Da Bog ima smisao za humor, prasnuo bi u smeh pred saznanjem da su u današnje vreme među svim evropskim narodima Ukrajinci najveći optimisti. Prema rezultatima sveevropskog sociološkog istraživanja koje je krajem prošle godine sprovela Evropska savetodavna grupa za međunarodne odnose, 41% Ukrajinaca je optimistično u pogledu budućnosti sveta, dok je među Italijanima takvih samo 7%, među Francuzima 8%, a među Dancima 12%.
Logično bi bilo pretpostaviti da su Ukrajinci naivni i glupi, jer u savremenom svetu nema mnogo razloga za optimizam. Ali objašnjenje je zapravo dramatičnije: četvrte godine opsežnog rata ljudi su toliko iscrpljeni da se čini kao da gore ne može biti. A ako gore ne može biti, onda su pred nama bolji dani. Na kraju krajeva, optimizam, vera, nada – to je gotovo poslednji izvor otpornosti na koji nijedna mračna duša ne može da nametne iznuđivačke takse.
Među nama ima matematičkih optimista koji veruju da će biti bolje jer, ako loš period dugo traje, jednom mora da počne i dobar. Ima analitičkih optimista koji svojoj nadi pridružuju neumoljivu argumentaciju – kažu, Rusija slabi i ekonomski propada, a naši partneri su se probudili i ulagaće u odbranu. Ima i fatalističkih optimista koji čekaju „crnog labuda“ u vidu neke svetske kataklizme, iznenadne smrti diktatora ili drugog neverovatnog čuda poput npr. vaskrsenja UN.
Sećam se kako sam pre nekoliko godina mesec dana proveo u Sloveniji – rajskoj zemlji na obali Jadranskog mora. Svi s kojima sam se tamo sretao strašno su se žalili na svoju zemlju i neprestano se izvinjavali. Tek kasnije sam saznao da se u balkanskom folkloru Slovenci smatraju najdepresivnijima i večito nezadovoljnima.
Tada mi je pala na um šala koja nakon svih ovih godina više ne deluje toliko smešno. Predložio sam da se u Ukrajini otvore mesečni kursevi patriotizma za druge zemlje: dođite kod nas, živite u našim uslovima i više vam se neće činiti da je kod kuće tako loše. U Sloveniju ćete se sigurno vratiti kao patriote svoje zemlje!
I upravo ovaj gotovo-pa-vic danas potvrđuju rezultati socioloških istraživanja: ako Evropljanima treba više vere u sebe i u sutrašnjicu, trebalo bi da pogledaju Ukrajinu. Danas naša zemlja nije samo otvorena rana, već i izvor snage, primer da u savremenom ciničnom i turbulentnom svetu nije neophodno odreći se sopstvenih principa zarad opstanka.
Zato je 24. februar 2026. ne samo četvrta godišnjica početka velikog ruskog ratnog zločina, već i ubedljiv dokaz da neandertalski zakon jačeg nije uspeo da pobedi. Počinje peta godina pune agresije, a besni medved nije ostvario ni svoje početne ciljeve – potpunu okupaciju Donbasa, da ne pominjem uništenje cele Ukrajine.
U mračnom vremenu za Evropu, uplašenu Rusijom i izneverenu Amerikom, Ukrajina je postala svojevrsni svetionik i primer da se čak i u strašnoj oluji može ostati na svom kursu i boriti za opstanak. Ponavljam jer je važno: boriti se za opstanak, a ne po cenu izdaje sopstvenog kursa; boriti se za opstanak i jasno držati vrednosni kompas. Ako je Ukrajina mogla, zašto ne bi mogla i Evropa?
U tom svetlu reči predsednika Minhenskih bezbednosnih konferencija Volfganga Išingera, koji je u intervjuu za Tagesspiegel rekao da „dok se Ukrajina bori, opasnost za Evropu je mala“, ne zvuče toliko skandalozno. Njegova se izjava može tumačiti cinično: navodno, Evropa nema interesa za mir u Ukrajini. Ali zanimljivije je posmatrati ovu izjavu kroz prizmu realpolitike: Išinger je zapravo izjavio da je ukrajinski otpor danas temelj evropske bezbednosti. Još jednom: ne NATO, već Ukrajina postala je osnova bezbednosti EU 2026. godine.
Na taj čudan način odvija se prava eurointegracija Ukrajine. Dokumenta još nisu potpisana, ali u praksi smo integrisani u Evropsku uniju na mnogo nivoa. I ako EU želi da preživi i ojača kao geopolitički igrač – mora da integriše Ukrajinu. Preciznije rečeno, treba da se uzajamno integriše s Ukrajinom.
Jer davno je prošlo vreme kada su odnosi između EU i Ukrajine ličili na interakciju učitelja i učenika. Kroz godine iskušenja i rata Ukrajina je stekla neprocenjivo iskustvo otpornosti, na bojnom polju naučila je stvarne lekcije opstanka i u najtežem trenutku napravila tehnološki skok primenivši inovacije u odbrambenoj industriji. Danas imamo šta da podelimo s partnerima.
O svemu tome sam mogao samo da sanjam kada sam pre dvadeset dve godine izašao na svoj prvi politički miting tokom Narandžaste revolucije 2004. Tada mi se, naivnom brucošu, činilo da će ulazak Ukrajine u EU trenutno rešiti sve naše probleme. Smatrao sam da razvoj znači tiho i bezuslovno prihvatanje svih briselskih normi i praksi, jer čime to mi, siromašni i zaostali rođaci, možemo da doprinesemo?
Od tada je prošlo dve decenije, Revolucija dostojanstva, hibridni rat 2014. i onda potpuna invazija 2022. To su bili godine napornog rada i upornog kretanja ka Evropi, put koji smo doživljavali kao istorijski i kulturni povratak kući. Tih dvadeset dve godine su ceo moj svesni život, u kome je uvek najveći cilj bila generacijska težnja da se Ukrajina učini evropskom.
I sada smo se približili ostvarenju te težnje, jer je Ukrajina danas u centru evropskog života, sudbina naše zemlje određuje budućnost kontinenta. Pa moram ironično da primetim da se u tom smislu ukrajinska izreka “Ne zasmejavaj Boga – ne pravi planove” potpuno obistinila.
Jer toliko smo dugo sanjali o evropizaciji Ukrajine da sada konačno vidimo da je došlo vreme da ukrajinizujemo Evropu. Ukrajinizovati – u smislu podučavanja otpornosti, posvećenosti principima i, koliko god to sumanuto zvučalo, optimizma.
Dakle, četvrta godišnjica zločinačke ruske invazije je odlična prilika da kažem da sam ponosan što sam Ukrajinac.
I da dodam: Evropa ima neverovatnu sreću što ima Ukrajinu.
Vreme je da ukrajinizujemo Evropu
Tekst Andriya Lyubke napisan na četvrtu godišnjicu invazije na Ukrajinu preuzimamo sa sajta Krokodila u srpskom prijevodu
Pre mesec dana sam stavio na pauzu svoj rad pisca i volontera i dobrovoljno se priključio redovima ukrajinske vojske. Kad sam kretao na službu, neki od mojih poznanika su se opraštali sa mnom kao da sam već poginuo.
Moj proračun je bio upravo suprotan: ako želiš da preživiš, da odbraniš svoju porodicu, dom i zemlju, moraš biti maksimalno obučen i spreman da se zaštitiš. Na našem kontinentu nema bolje škole za to od Oružanih snaga Ukrajine.
Tako da, obukavši vojnu uniformu, kao da sam navukao zaštitni oklop i uvećao svoje šanse za preživljavanje u odnosu na civile oko sebe. Taj osećaj ispunio me je samopouzdanjem i optimizmom.
Čitajući ovo verovatno ste pomislili da nisam baš zdrav u glavi, ali nisam jedini takav. Da Bog ima smisao za humor, prasnuo bi u smeh pred saznanjem da su u današnje vreme među svim evropskim narodima Ukrajinci najveći optimisti. Prema rezultatima sveevropskog sociološkog istraživanja koje je krajem prošle godine sprovela Evropska savetodavna grupa za međunarodne odnose, 41% Ukrajinaca je optimistično u pogledu budućnosti sveta, dok je među Italijanima takvih samo 7%, među Francuzima 8%, a među Dancima 12%.
Logično bi bilo pretpostaviti da su Ukrajinci naivni i glupi, jer u savremenom svetu nema mnogo razloga za optimizam. Ali objašnjenje je zapravo dramatičnije: četvrte godine opsežnog rata ljudi su toliko iscrpljeni da se čini kao da gore ne može biti. A ako gore ne može biti, onda su pred nama bolji dani. Na kraju krajeva, optimizam, vera, nada – to je gotovo poslednji izvor otpornosti na koji nijedna mračna duša ne može da nametne iznuđivačke takse.
Među nama ima matematičkih optimista koji veruju da će biti bolje jer, ako loš period dugo traje, jednom mora da počne i dobar. Ima analitičkih optimista koji svojoj nadi pridružuju neumoljivu argumentaciju – kažu, Rusija slabi i ekonomski propada, a naši partneri su se probudili i ulagaće u odbranu. Ima i fatalističkih optimista koji čekaju „crnog labuda“ u vidu neke svetske kataklizme, iznenadne smrti diktatora ili drugog neverovatnog čuda poput npr. vaskrsenja UN.
Sećam se kako sam pre nekoliko godina mesec dana proveo u Sloveniji – rajskoj zemlji na obali Jadranskog mora. Svi s kojima sam se tamo sretao strašno su se žalili na svoju zemlju i neprestano se izvinjavali. Tek kasnije sam saznao da se u balkanskom folkloru Slovenci smatraju najdepresivnijima i večito nezadovoljnima.
Tada mi je pala na um šala koja nakon svih ovih godina više ne deluje toliko smešno. Predložio sam da se u Ukrajini otvore mesečni kursevi patriotizma za druge zemlje: dođite kod nas, živite u našim uslovima i više vam se neće činiti da je kod kuće tako loše. U Sloveniju ćete se sigurno vratiti kao patriote svoje zemlje!
I upravo ovaj gotovo-pa-vic danas potvrđuju rezultati socioloških istraživanja: ako Evropljanima treba više vere u sebe i u sutrašnjicu, trebalo bi da pogledaju Ukrajinu. Danas naša zemlja nije samo otvorena rana, već i izvor snage, primer da u savremenom ciničnom i turbulentnom svetu nije neophodno odreći se sopstvenih principa zarad opstanka.
Zato je 24. februar 2026. ne samo četvrta godišnjica početka velikog ruskog ratnog zločina, već i ubedljiv dokaz da neandertalski zakon jačeg nije uspeo da pobedi. Počinje peta godina pune agresije, a besni medved nije ostvario ni svoje početne ciljeve – potpunu okupaciju Donbasa, da ne pominjem uništenje cele Ukrajine.
U mračnom vremenu za Evropu, uplašenu Rusijom i izneverenu Amerikom, Ukrajina je postala svojevrsni svetionik i primer da se čak i u strašnoj oluji može ostati na svom kursu i boriti za opstanak. Ponavljam jer je važno: boriti se za opstanak, a ne po cenu izdaje sopstvenog kursa; boriti se za opstanak i jasno držati vrednosni kompas. Ako je Ukrajina mogla, zašto ne bi mogla i Evropa?
U tom svetlu reči predsednika Minhenskih bezbednosnih konferencija Volfganga Išingera, koji je u intervjuu za Tagesspiegel rekao da „dok se Ukrajina bori, opasnost za Evropu je mala“, ne zvuče toliko skandalozno. Njegova se izjava može tumačiti cinično: navodno, Evropa nema interesa za mir u Ukrajini. Ali zanimljivije je posmatrati ovu izjavu kroz prizmu realpolitike: Išinger je zapravo izjavio da je ukrajinski otpor danas temelj evropske bezbednosti. Još jednom: ne NATO, već Ukrajina postala je osnova bezbednosti EU 2026. godine.
Na taj čudan način odvija se prava eurointegracija Ukrajine. Dokumenta još nisu potpisana, ali u praksi smo integrisani u Evropsku uniju na mnogo nivoa. I ako EU želi da preživi i ojača kao geopolitički igrač – mora da integriše Ukrajinu. Preciznije rečeno, treba da se uzajamno integriše s Ukrajinom.
Jer davno je prošlo vreme kada su odnosi između EU i Ukrajine ličili na interakciju učitelja i učenika. Kroz godine iskušenja i rata Ukrajina je stekla neprocenjivo iskustvo otpornosti, na bojnom polju naučila je stvarne lekcije opstanka i u najtežem trenutku napravila tehnološki skok primenivši inovacije u odbrambenoj industriji. Danas imamo šta da podelimo s partnerima.
O svemu tome sam mogao samo da sanjam kada sam pre dvadeset dve godine izašao na svoj prvi politički miting tokom Narandžaste revolucije 2004. Tada mi se, naivnom brucošu, činilo da će ulazak Ukrajine u EU trenutno rešiti sve naše probleme. Smatrao sam da razvoj znači tiho i bezuslovno prihvatanje svih briselskih normi i praksi, jer čime to mi, siromašni i zaostali rođaci, možemo da doprinesemo?
Od tada je prošlo dve decenije, Revolucija dostojanstva, hibridni rat 2014. i onda potpuna invazija 2022. To su bili godine napornog rada i upornog kretanja ka Evropi, put koji smo doživljavali kao istorijski i kulturni povratak kući. Tih dvadeset dve godine su ceo moj svesni život, u kome je uvek najveći cilj bila generacijska težnja da se Ukrajina učini evropskom.
I sada smo se približili ostvarenju te težnje, jer je Ukrajina danas u centru evropskog života, sudbina naše zemlje određuje budućnost kontinenta. Pa moram ironično da primetim da se u tom smislu ukrajinska izreka “Ne zasmejavaj Boga – ne pravi planove” potpuno obistinila.
Jer toliko smo dugo sanjali o evropizaciji Ukrajine da sada konačno vidimo da je došlo vreme da ukrajinizujemo Evropu. Ukrajinizovati – u smislu podučavanja otpornosti, posvećenosti principima i, koliko god to sumanuto zvučalo, optimizma.
Dakle, četvrta godišnjica zločinačke ruske invazije je odlična prilika da kažem da sam ponosan što sam Ukrajinac.
I da dodam: Evropa ima neverovatnu sreću što ima Ukrajinu.