Prije početka bilo je more. Kad se povuklo, ostao je kamen. Dugo nije bilo ničega, a onda je došla druga voda. Ona koja teče. Ispirala je kamen i nosila ga sa sobom. Nekad brzo, a nekad bi zapela o fosil ili mahovinu. Usporila bi tek toliko da ostavi tanak trag kalcijum karbonata. A onda bi opet krenula. I tako stalno, iz sekunde u sekundu, iz mjeseca u mjesec. Za godinu dana nastao je milimetar sedre. Za hiljadu godina metar vodopada.
Još je hladno, ali ne kao prije. Slap je malen. Oko njega raste drveće i grmlje. Jednom će postati vodopad. Voda mrzne, ali i dalje teče. Čista je. Ponekad džinovski jelen koji u blizini pase travu siđe da se napije vode. Kad nagne glavu, slap stane između njegovih rogova. Redovno je pije i medvjed koji živi u pećini iznad rijeke. On ne jede ribu, nju jedu ljudi koji prolaze tim putem. Ulove je kopljima. Nekad uđu u vodu i traže školjke. Nisu kao oni koji će doći poslije, ovi su krupniji i niži, s isturenim čelom. Putuju u grupama, upale vatru i skupe se oko nje da se zagriju. Dok se kupaju u rijeci, podignu pogled prema vodopadu, a onda opet nastave. Prošlo je još nekoliko hiljada godina, visok je već pet metara.
Sada je opet veoma hladno, još hladnije. Rijeka malo teče, malo uspori, često mrzne. Vodopad je nekad sami led. Onda led napukne, i voda malo proteče iznutra. Ljudi su sličniji onima koji će doći poslije. Love bizone i medvjede, jedu njihovo meso, prave odjeću od njihovog krzna i ogrlice od njihovih zuba. Kada voda odmrzne, dođu i napiju se, ali se brzo vrate u pećinu. Odatle danima ne izlaze. Sve je usporeno, hibernira, samo se održava na životu. Tako i vodopad. I dalje raste, ali prođe i nekoliko hiljada godina dok ne naraste milimetar. Sada ima sedam metara.
Onda opet dolazi sunce. Led se topi, voda navire, a rijeka i vodopad se ubrzavaju. Sve se mijenja, milimetri prelaze u centimetre, a ovi u metre. Nastaje vodopad, viši nego ikada, širok i snažan. Teško ga je ne primijetiti. Ali nema više velikih životinja da ga gledaju. Umjesto njih, došle su manje. Jeleni, srne, divlje svinje. Prilaze rijeci da se napiju, ali podalje od slapa. Plaše se njegove siline. Okolo se sve promijenilo, postalo je zelenije, ima breza i borova. Ljudi više nisu samo u prolazu. Sada stalno žive tu. Imaju alatke od kamena i kuće. Stanu ispred vodopada i gledaju ga. Ali to njemu ništa ne znači, on samo teče. Visok je skoro dvadeset metara.
Ljudi je sve više. Kopaju, sade, žanju. Mijenjaju okolinu. Drže stoku i dovode je da pije. Slap je njihovo božanstvo, jedno od mnogih. Poštuju Sunce, vodu i prirodu. Onda dolaze i drugi, u blještavim kacigama. Privlači ih blago koje leži u toj zemlji, hoće da ga uzmu. Prave put do njega, prolaze pa stanu da pogledaju vodopad i rijeku. Urpanus, kažu. Kao da su ga oni otkrili. Bace novčić u vodu, za sreću. U blizini naprave spomenik svom bogu. Vodopadu je svejedno, on je stariji od njihovog boga, kao što je stariji od onog koji će se roditi za nekoliko centimetara. Stariji je skoro pedeset hiljada godina, iako oni to još ne znaju. Nakon njih, dođu oni koji imenuju i čija imena ostaju. Pogledaju u rijeku koja pada i kažu: Pliva. Pogledaju u rijeku koja nastaje i kažu: Vrbas. Pogledaju u slap i kažu: Vodopad. Vodopad teče isto kao dok je bio bezimen. U jedan centimetar stane sve više, ljudi se stalno smjenjuju. Koriste vodu da melju žito, štave kožu, hlade željezo. Žene siđu na rijeku i udaraju odjeću o kamen. Naselje oko vodopada raste i oblikom podsjeća na jaje. Imenuju: Jajce. Za nekoliko centimetara nastanu bogomolje drugačije od onih na Istoku i Zapadu. Ni jednima ni drugima se to ne dopada. Vodopad ne mari za njih, on samo teče. Iznad vodopada nikne tvrđava. Kralj dođe, vidi vodopad i ostane. Ispod zidina napravi hram i u njemu ureže križ, polumjesec i sunce. Kao što su uradili i oni prije, hiljadu godina ili jednog metra. Blago se i dalje kopa, a karavani prolaze skroz do mora. Onda jedan drugi kralj izgubi glavu, tačno iznad vodopada. Vodopadu je svejedno. Tada se sve ubrza. U milimetrima se smijene carstvo i kruna. Crkvena zvona postanu ezan. Samo vodopad ostane isti. Onda opet sve uspori. Ljudi silaze do vode da uzmu abdest, peru ruke i noge, umivaju se. Naprave most preko rijeke. Kupe vodu u čabar i nose u hamam. Djeca se igraju uz vodu, plivaju, skaču. Neka se ne vrate. Čaršija raste. Prođu deseci centimetara dok ne dođu drugi i ovi urade nešto što nisu nijedni prije. Prije su od vode uzimali malo, onoliko koliko im je trebalo, a sada odjednom uzmu puno više. Savladaju vodopad i njegovu silu provedu kroz turbine. Po prvi put njegova snaga pripada i njima. Osvijetle ga da se vidi i noću. Fotografišu ga i nose njegovu sliku daleko, da ga vide i oni koji nikada nisu bili tu. Nakon dva centimetra dođu drugi, ali ne zadrže se puno, brzo ih smijene treći. Iznad vodopada padaju bombe. Ljudi skaču da spasu život. Neki više ne izrone. Vodopad ne primijeti. Za nekoliko milimetara, opet uz vodopad, nastane nova država. Krajolik se mijenja i preko puta vodopada nastane most. Ljudi prolaze njime, stanu i gledaju. Dolaze sa svih strana da mu se dive. Crtaju ga, slikaju, pišu mu pjesme. Prave ga po svojoj mjeri. Vide u njemu svjedoka svoga postojanja. Kao da on mari za njih. Preko mosta prolazi najveći čovjek tog vremena. Ljudi su se okupili, plješću. Leđima su okrenuti vodopadu. Za par centimetara se opet ubrza. Padaju granate, kolone ljudi odlaze. Ne okreću se, iza sebe ostave zvuk vodopada. Nestane i vode. Vodopad primijeti. Oni izgube grad, on metre. Hiljade godina nestane za trenutak. Za nekoliko milimetara vrate se oni koji su otjerani. Ima i drugih. Zabetoniraju ga. Naprave ogradu i naplaćuju ulaz. Prisvoje ga i ne mogu ga više svi slobodno gledati. Kite se njime. Slave svoje trijumfe ispod njega. Skaču s njega. Neki da se dokažu, neki da nestanu. Vodopad je manji, ali i dalje teče. Sada mu mogu i presuditi. Sasvim lako. Dovoljno je samo da povuku vodu i nestaće sedre. Tkiva od kojeg je načinjen, kalcijum karbonata.
Za hiljadu godina biće metar viši. Ako ga dotle puste na miru. Možda tada više neće biti njih da ga vide. Ili ga budu gledali iz zaštitnih komora. Njemu će biti svejedno. On će samo teći. Sve dok ne nestane, onako kako je i nastao. Jer i on je samo trenutak.
Vodopad
Prije početka bilo je more. Kad se povuklo, ostao je kamen. Dugo nije bilo ničega, a onda je došla druga voda. Ona koja teče. Ispirala je kamen i nosila ga sa sobom. Nekad brzo, a nekad bi zapela o fosil ili mahovinu. Usporila bi tek toliko da ostavi tanak trag kalcijum karbonata. A onda bi opet krenula. I tako stalno, iz sekunde u sekundu, iz mjeseca u mjesec. Za godinu dana nastao je milimetar sedre. Za hiljadu godina metar vodopada.
Još je hladno, ali ne kao prije. Slap je malen. Oko njega raste drveće i grmlje. Jednom će postati vodopad. Voda mrzne, ali i dalje teče. Čista je. Ponekad džinovski jelen koji u blizini pase travu siđe da se napije vode. Kad nagne glavu, slap stane između njegovih rogova. Redovno je pije i medvjed koji živi u pećini iznad rijeke. On ne jede ribu, nju jedu ljudi koji prolaze tim putem. Ulove je kopljima. Nekad uđu u vodu i traže školjke. Nisu kao oni koji će doći poslije, ovi su krupniji i niži, s isturenim čelom. Putuju u grupama, upale vatru i skupe se oko nje da se zagriju. Dok se kupaju u rijeci, podignu pogled prema vodopadu, a onda opet nastave. Prošlo je još nekoliko hiljada godina, visok je već pet metara.
Sada je opet veoma hladno, još hladnije. Rijeka malo teče, malo uspori, često mrzne. Vodopad je nekad sami led. Onda led napukne, i voda malo proteče iznutra. Ljudi su sličniji onima koji će doći poslije. Love bizone i medvjede, jedu njihovo meso, prave odjeću od njihovog krzna i ogrlice od njihovih zuba. Kada voda odmrzne, dođu i napiju se, ali se brzo vrate u pećinu. Odatle danima ne izlaze. Sve je usporeno, hibernira, samo se održava na životu. Tako i vodopad. I dalje raste, ali prođe i nekoliko hiljada godina dok ne naraste milimetar. Sada ima sedam metara.
Onda opet dolazi sunce. Led se topi, voda navire, a rijeka i vodopad se ubrzavaju. Sve se mijenja, milimetri prelaze u centimetre, a ovi u metre. Nastaje vodopad, viši nego ikada, širok i snažan. Teško ga je ne primijetiti. Ali nema više velikih životinja da ga gledaju. Umjesto njih, došle su manje. Jeleni, srne, divlje svinje. Prilaze rijeci da se napiju, ali podalje od slapa. Plaše se njegove siline. Okolo se sve promijenilo, postalo je zelenije, ima breza i borova. Ljudi više nisu samo u prolazu. Sada stalno žive tu. Imaju alatke od kamena i kuće. Stanu ispred vodopada i gledaju ga. Ali to njemu ništa ne znači, on samo teče. Visok je skoro dvadeset metara.
Ljudi je sve više. Kopaju, sade, žanju. Mijenjaju okolinu. Drže stoku i dovode je da pije. Slap je njihovo božanstvo, jedno od mnogih. Poštuju Sunce, vodu i prirodu. Onda dolaze i drugi, u blještavim kacigama. Privlači ih blago koje leži u toj zemlji, hoće da ga uzmu. Prave put do njega, prolaze pa stanu da pogledaju vodopad i rijeku. Urpanus, kažu. Kao da su ga oni otkrili. Bace novčić u vodu, za sreću. U blizini naprave spomenik svom bogu. Vodopadu je svejedno, on je stariji od njihovog boga, kao što je stariji od onog koji će se roditi za nekoliko centimetara. Stariji je skoro pedeset hiljada godina, iako oni to još ne znaju. Nakon njih, dođu oni koji imenuju i čija imena ostaju. Pogledaju u rijeku koja pada i kažu: Pliva. Pogledaju u rijeku koja nastaje i kažu: Vrbas. Pogledaju u slap i kažu: Vodopad. Vodopad teče isto kao dok je bio bezimen. U jedan centimetar stane sve više, ljudi se stalno smjenjuju. Koriste vodu da melju žito, štave kožu, hlade željezo. Žene siđu na rijeku i udaraju odjeću o kamen. Naselje oko vodopada raste i oblikom podsjeća na jaje. Imenuju: Jajce. Za nekoliko centimetara nastanu bogomolje drugačije od onih na Istoku i Zapadu. Ni jednima ni drugima se to ne dopada. Vodopad ne mari za njih, on samo teče. Iznad vodopada nikne tvrđava. Kralj dođe, vidi vodopad i ostane. Ispod zidina napravi hram i u njemu ureže križ, polumjesec i sunce. Kao što su uradili i oni prije, hiljadu godina ili jednog metra. Blago se i dalje kopa, a karavani prolaze skroz do mora. Onda jedan drugi kralj izgubi glavu, tačno iznad vodopada. Vodopadu je svejedno. Tada se sve ubrza. U milimetrima se smijene carstvo i kruna. Crkvena zvona postanu ezan. Samo vodopad ostane isti. Onda opet sve uspori. Ljudi silaze do vode da uzmu abdest, peru ruke i noge, umivaju se. Naprave most preko rijeke. Kupe vodu u čabar i nose u hamam. Djeca se igraju uz vodu, plivaju, skaču. Neka se ne vrate. Čaršija raste. Prođu deseci centimetara dok ne dođu drugi i ovi urade nešto što nisu nijedni prije. Prije su od vode uzimali malo, onoliko koliko im je trebalo, a sada odjednom uzmu puno više. Savladaju vodopad i njegovu silu provedu kroz turbine. Po prvi put njegova snaga pripada i njima. Osvijetle ga da se vidi i noću. Fotografišu ga i nose njegovu sliku daleko, da ga vide i oni koji nikada nisu bili tu. Nakon dva centimetra dođu drugi, ali ne zadrže se puno, brzo ih smijene treći. Iznad vodopada padaju bombe. Ljudi skaču da spasu život. Neki više ne izrone. Vodopad ne primijeti. Za nekoliko milimetara, opet uz vodopad, nastane nova država. Krajolik se mijenja i preko puta vodopada nastane most. Ljudi prolaze njime, stanu i gledaju. Dolaze sa svih strana da mu se dive. Crtaju ga, slikaju, pišu mu pjesme. Prave ga po svojoj mjeri. Vide u njemu svjedoka svoga postojanja. Kao da on mari za njih. Preko mosta prolazi najveći čovjek tog vremena. Ljudi su se okupili, plješću. Leđima su okrenuti vodopadu. Za par centimetara se opet ubrza. Padaju granate, kolone ljudi odlaze. Ne okreću se, iza sebe ostave zvuk vodopada. Nestane i vode. Vodopad primijeti. Oni izgube grad, on metre. Hiljade godina nestane za trenutak. Za nekoliko milimetara vrate se oni koji su otjerani. Ima i drugih. Zabetoniraju ga. Naprave ogradu i naplaćuju ulaz. Prisvoje ga i ne mogu ga više svi slobodno gledati. Kite se njime. Slave svoje trijumfe ispod njega. Skaču s njega. Neki da se dokažu, neki da nestanu. Vodopad je manji, ali i dalje teče. Sada mu mogu i presuditi. Sasvim lako. Dovoljno je samo da povuku vodu i nestaće sedre. Tkiva od kojeg je načinjen, kalcijum karbonata.
Za hiljadu godina biće metar viši. Ako ga dotle puste na miru. Možda tada više neće biti njih da ga vide. Ili ga budu gledali iz zaštitnih komora. Njemu će biti svejedno. On će samo teći. Sve dok ne nestane, onako kako je i nastao. Jer i on je samo trenutak.