To pitanje pokazalo se u našoj povijesti kao uvod u neku dramatičnu priču.
„Mogu“, kažem. „Šta je bilo?“
„Znaš onu hrpu knjiga pored kauča?“
„Znam. I sigurno nisi odlučio da ih čitaš. Jel’ požar ili poplava?“
„Pa… više ovo drugo. Prolio sam punu čašu vode po njima…“
„Dobro, šta je – tu je, take it easy. Koliko su nastradale?“
„Ha, čuj, dosta su nastradale… Koje su ti posebno važne, pa da prvo njih spašavam?“
„Koje su mi posebno važne? Nemam pojma, svaka je važna, a osim toga, znaš koliko knjiga imamo kod kuće i ne znam baš koja je knjiga na kojoj polici ili hrpi…“
„Ali reci brzo koja ti je najvažnija!“
„Evo, recimo, Antej Jelenić“, ispalio sam jer sam znao da je Antejeva knjiga bila na vrhu te građevine od knjiga.
„Okej“, rekao je Kiko, „ona je dobro prošla. Idem dalje rješavati problem, vidimo se sutra!“
Sutradan dolazim kući, Kiko spava, ali me na prozoru dnevne sobe dočekuje izložba vodonosnih knjiga, izloženih zraku i lijepo raspoređenih. Šteta je mnogo manja nego u Kikovom jučerašnjem zabrinutom izvještaju; samo je jedna papirnata žrtva bila nespasiva, i to jedna konfekcijska promotivna publikacija jednog njemačkog univerziteta, a voda mi je zapravo pomogla da je spremim u stari papir i uputim u reciklažu. Tri druge knjige stekle su, pak, zahvaljujući Kiku i vodi, osobitu vrijednost; zauvijek će me, dok ih budem listao i čitao, podsjećati na Kika, ovu dirljivu zgodu i knjiško-roditeljski akvarel.
Možda one nisu slučajno postale izabranice vode?
– Nataša Mackuljak i Persson Perry Baumgartinger, knjižica o desetogodišnjici Wienwoche – Festival for Art and Activism (2021.) – izabrana valjda zato što sam je čitao s užitkom i nostalgijom kao da sam baš na svih devet Bečkih tjedana bio, a nisam bio ni na jednom.
– Karmina Šilec, Baba. Katalog (2021.), neobična, žanrovski i na druge načine neodrediva knjiga – izabrana možda zbog onog Karmininog zapisa koji govori o čitaocu i obraća mu se: „Istu šalicu nikada ne dajemo nekom drugom čitaocu da bi još jednom provjerio ono viđeno. Uzmite u obzir da većina stručnjaka za čitanje izvodi potpuni utisak, a ne samo osnovno čitanje iz šalice. Čitanje je i performans.“
– Mehmed Mahmutović, Nikakav plivač (2023.) – knjiga pjesama, izabrana vjerojatno zbog svih lijepih Mešinih stihova o Uni, rijeci, vodi, a i zbog njegovih pitanja: Pitam se da li se još neko na svijetu / oduševljava osvijetljenim stanicama? / Da li je uopće važno za život / svakodnevno se oduševljavati?
A knjiga Anteja Jelenića, Stalak za svijet (2020.)? Kad se Kiko probudio, pitam ga gdje je ta knjiga, nema je na prozoru.
„Pa rekao si mi da ti je ona posebno važna, eno je na polici sa knjigama.“
I stvarno, evo je na polici sa knjigama, na istaknutom mjestu, kao čudesno spašeni kip Majke Božje, uz Celana, Jandla, Mayröcker, Kavanagha, Heaneyja, Šopa, Dragojevića i druge klasike. Klasična knjiga, sad u svakom smislu. Ovaj pjesnik zacijelo nije od onih koji ostaju mimo paralelnih svjetova / i svih kolektivnih rezonancija bliskosti / mimo svih logorskih vatri zapaljenih / na marginama društva / zauvijek samo ono što jesu / glupi pisci sa svojim idiotskim knjigama. – Dakle, nekršten je vodom, živa je vatra.
Voda, knjige
Paničan telefonski poziv. Moj sin, Kiko:
„Hej, možeš li razgovarati?“
To pitanje pokazalo se u našoj povijesti kao uvod u neku dramatičnu priču.
„Mogu“, kažem. „Šta je bilo?“
„Znaš onu hrpu knjiga pored kauča?“
„Znam. I sigurno nisi odlučio da ih čitaš. Jel’ požar ili poplava?“
„Pa… više ovo drugo. Prolio sam punu čašu vode po njima…“
„Dobro, šta je – tu je, take it easy. Koliko su nastradale?“
„Ha, čuj, dosta su nastradale… Koje su ti posebno važne, pa da prvo njih spašavam?“
„Koje su mi posebno važne? Nemam pojma, svaka je važna, a osim toga, znaš koliko knjiga imamo kod kuće i ne znam baš koja je knjiga na kojoj polici ili hrpi…“
„Ali reci brzo koja ti je najvažnija!“
„Evo, recimo, Antej Jelenić“, ispalio sam jer sam znao da je Antejeva knjiga bila na vrhu te građevine od knjiga.
„Okej“, rekao je Kiko, „ona je dobro prošla. Idem dalje rješavati problem, vidimo se sutra!“
Sutradan dolazim kući, Kiko spava, ali me na prozoru dnevne sobe dočekuje izložba vodonosnih knjiga, izloženih zraku i lijepo raspoređenih. Šteta je mnogo manja nego u Kikovom jučerašnjem zabrinutom izvještaju; samo je jedna papirnata žrtva bila nespasiva, i to jedna konfekcijska promotivna publikacija jednog njemačkog univerziteta, a voda mi je zapravo pomogla da je spremim u stari papir i uputim u reciklažu. Tri druge knjige stekle su, pak, zahvaljujući Kiku i vodi, osobitu vrijednost; zauvijek će me, dok ih budem listao i čitao, podsjećati na Kika, ovu dirljivu zgodu i knjiško-roditeljski akvarel.
Možda one nisu slučajno postale izabranice vode?
– Nataša Mackuljak i Persson Perry Baumgartinger, knjižica o desetogodišnjici Wienwoche – Festival for Art and Activism (2021.) – izabrana valjda zato što sam je čitao s užitkom i nostalgijom kao da sam baš na svih devet Bečkih tjedana bio, a nisam bio ni na jednom.
– Karmina Šilec, Baba. Katalog (2021.), neobična, žanrovski i na druge načine neodrediva knjiga – izabrana možda zbog onog Karmininog zapisa koji govori o čitaocu i obraća mu se: „Istu šalicu nikada ne dajemo nekom drugom čitaocu da bi još jednom provjerio ono viđeno. Uzmite u obzir da većina stručnjaka za čitanje izvodi potpuni utisak, a ne samo osnovno čitanje iz šalice. Čitanje je i performans.“
– Mehmed Mahmutović, Nikakav plivač (2023.) – knjiga pjesama, izabrana vjerojatno zbog svih lijepih Mešinih stihova o Uni, rijeci, vodi, a i zbog njegovih pitanja: Pitam se da li se još neko na svijetu / oduševljava osvijetljenim stanicama? / Da li je uopće važno za život / svakodnevno se oduševljavati?
A knjiga Anteja Jelenića, Stalak za svijet (2020.)? Kad se Kiko probudio, pitam ga gdje je ta knjiga, nema je na prozoru.
„Pa rekao si mi da ti je ona posebno važna, eno je na polici sa knjigama.“
I stvarno, evo je na polici sa knjigama, na istaknutom mjestu, kao čudesno spašeni kip Majke Božje, uz Celana, Jandla, Mayröcker, Kavanagha, Heaneyja, Šopa, Dragojevića i druge klasike. Klasična knjiga, sad u svakom smislu. Ovaj pjesnik zacijelo nije od onih koji ostaju mimo paralelnih svjetova / i svih kolektivnih rezonancija bliskosti / mimo svih logorskih vatri zapaljenih / na marginama društva / zauvijek samo ono što jesu / glupi pisci sa svojim idiotskim knjigama. – Dakle, nekršten je vodom, živa je vatra.