Ovo nisam još nikome ispričao. Osjetim da si dobar čovjek. Znaš, mi slijepci nemamo vid, ali zato nam je Bog podario druga čula kojima osjetimo, vidimo i čujemo što vi, koji vidite, ne možete.
Nisam bio, baš, dobar dok sam bio mlad kao ti. Pušio sam, pio, nezdravo se hranio. Kad kažem pio, pio sam neumjereno. Sve što mi je došlo pod ruku. Eh, da sam onda znao što sad znam. Ma, vjeruj mi, opet bih ja isto. To se samo tako kaže kako bih nešto promijenio. Bih govno promijenio. Bio bih još gori.
Nisam ni znao što je to šećerna bolest, dijabetes, dok mi željezni profil, koji sam obrađivao na poslu, nije pao na nogu. Odmah sam znao da nije dobro. Takvu bol nisam osjetio nikada.
Moji s posla su odmah zvali hitnu pomoć, došli ljudi brzo, stavili me na nosila i onaj mladi doktor me pita imam li neke bolesti od ranije, visok tlak, probleme sa srcem, šećerom i vidim ga, nešto vrti glavom i samo pokretima, bez ikakve riječi daje upute bolničaru.
Dođemo u bolnicu, oko mene se stvori puno njih, što doktora, što medicinskih sestara, te pregled, te snimanje, te vađenje krvi, a sve nešto kao zabrinuti. Ja se čudim, jer sve nešto računam, haj bolan ozlijedio nogu, ni prvi ni zadnji, malo zašijete, malo previjete i idemo svako svojim putem.
Jes’ jes’ aha. Dođe neki ozbiljniji doktor, zaključujem to jer nosi slušalice oko vrata i kaže mi: nije dobro, polomljene su neke kosti u stopalu, to kako vam je palo željezo na nogu, ali mi recite od kada imate problema sa šećerom.
Kakvim, bolan, šećerom. Pa nisam bio kod doktora ni ne pamtim od kada, kažem mu ja.
Kaže on meni, trebao si. Imaš, moj majstore, toliki šećer da ne znam kako, uopće, hodaš i radiš. Moramo ti prvo operirati stopalo, ali ćemo ti davati i lijekove za taj šećer pa ćemo vidjeti kako i što dalje.
Da ti skratim priču. Operirali su me nekoliko puta da bi, na koncu, amputirali mi nogu do koljena. Prvo jednu, pa i drugu jer je taj prokleti šećer uzeo maha, nikako ga nisu mogli dovesti pod kontrolu. Stiglo me ono krkanje i blesavi život od ranije.
Već tada se moj sin, jedinac, oženio, dobio dvoje prekrasne djece.
Polako sam počeo i slabije vidjeti. Sin me vodio u dijabetološko savjetovalište i tamo sam se educirao što je to dijabetes, kako se hraniti, održavati higijenu, što me sve čeka radi komplikacija i poratnih pojava uz bolest.
Kad sam ga upoznao, bio je potpuno slijep, bez obje noge do butina, na rukama imao je rukavice i na rukama se kretao po sobi, krevetu, fotelji. U nekim trenucima činio mi se spretniji i sposobniji od mene. Samo sam mu prvi put dao ruku koju je zadržao između svojih dlanova dvadesetak sekundi, i rekao mu ime. Više nisam morao, svaki drugi put samo bih mu pružio ruku i oslovio bi me imenom.
Pitao me za moju obitelj, kako su mi djeca, kolika su, pitao me čime se zanimaju i što me najčešće zapitkuju. Tada mi je on rekao kako će moj sin biti ili strojar ili elektroinženjer. To je bilo dvadesetak godina prije nego što se to u stvarnosti i dogodilo.
Hvalio je svoju nevjestu na sva usta. Govorio mi je kako joj nije lako s dvoje male djece i s njim ovakvim, jer sin je radio, imao je težak i odgovoran posao, smjenski rad, duga odsustva od kuće. Nevjesta je držala sve pod kontrolom.
Pazila je što će svekru skuhati, kada će, na vrijeme nešto pojesti. Uvijek je imao čistu odjeću. Slušao je radio programe, imao je daljinski upravljač pa je mogao pojačavati, stišavati zvuk, birati kanale, prstima s istančanim osjetom. Televizijske programe je mogao slušati, ali ih je izbjegavao, posebice emisije o politici i o ratovima. To mu je bilo odvratno.
Uvijek, kad bih navratio da ga vidim i da se ispričamo, čudio sam se i divio kako je glatko izbrijan, kako je uredan. Sve stvari koje je koristio imale su svoje mjesto i on bi uvijek znao gdje se što nalazi i nepogrešivo ih je koristio.
Nisam mogao izdržati da ga ne upitam tko ga brije i kako se kupa.
Pođi za mnom, rekao je, spustio se s kauča i, onako na rukama, pošao ispred mene da mi pokaže kupatilo. Tamo vidim onu starinsku kadu, odmah se pitajući kako se on popne i tko mu pomaže ući u kadu. Kad tamo, ima jedna mala stoličica na koju se on, onako obučen, popeo i vrlo spretno spustio u kadu. Eto, sad vidiš, rekao je. Htio sam mu pomoći da izađe iz kade, na što mi je on rekao: žibje bolan, što bih da tebe nema i jednako spretno se rukama popeo na ivicu kade, spustio se opet na onu stoličicu i pošao vani.
Znaš, mene je sramota da me nevjesta kupa, dosta joj je i njene djece, i nije u redu da gleda golog svekra. Dosta joj je što počisti za mnom, što mi skuha hranu, što me uvijek čeka čist veš i odjeća. Nije joj lako oko mene se zezati, ali nikada se nije požalila, barem je nisam čuo. Njoj, vjerojatno, nikada ni na ovom ni na onom svijetu neću moći zahvaliti za svu brigu i pažnju.
Morao sam, nisam mogao izdržati i ne upitati ga za brijanje. Kako je uspijevao biti uvijek obrijan, bez ikakve ogrebotine ili posjekotine? Brije li ga nevjesta ili sin?
Samo se nasmijao i rekao, e to ti moram ispričati, vidim da te kopka. Znaš, u ono vrijeme kad sam shvatio da sam teški dijabetičar i da mi šećer razara organizam, čitao sam puno o tome, savjetovao se s liječnicima, s drugim dijabetičarima i shvatio sam da ću s vremenom, s godinama ostati bez vida. Dobro, nisam baš mislio da ću postati potpuno slijep, ali da neću vidjeti kao prije, to svakako,. Već tada sam se počeo brijati bez ogledala ispred sebe, brijao sam se i u mraku. Uvijek žiletom, kao i sada. Znao sam se posjeći, ogrebati, ali sam bio uporan. Samo sapun za brijanje, četkica, žilet i pipanje rukama po licu ako sam negdje preskočio. Jednostavno, vježbao sam za mogući gubitak vida. Vidiš, isplatilo se. Doduše, dođe mi jedna frizerka, prijateljica moje nevjeste, pa me jednom mjesečno šiša. To ne mogu sam.
Na žalost, umro je od posljedica te teške šećerne bolesti, nedugo poslije. Nedostaju mi razgovori s njim. Nedostaju mi neki savjeti, razmjena iskustava. Nisam mu stigao ni reći kako je bio u pravu, moj sin je postao strojarski inženjer.
U međuvremenu sam sam postao dijabetičar. Često se sjetim Vjeke.
I ja sam počeo vježbati brijanje bez ogledala ispred sebe. Za svaki slučaj.
Vjeko
Ovo nisam još nikome ispričao. Osjetim da si dobar čovjek. Znaš, mi slijepci nemamo vid, ali zato nam je Bog podario druga čula kojima osjetimo, vidimo i čujemo što vi, koji vidite, ne možete.
Nisam bio, baš, dobar dok sam bio mlad kao ti. Pušio sam, pio, nezdravo se hranio. Kad kažem pio, pio sam neumjereno. Sve što mi je došlo pod ruku. Eh, da sam onda znao što sad znam. Ma, vjeruj mi, opet bih ja isto. To se samo tako kaže kako bih nešto promijenio. Bih govno promijenio. Bio bih još gori.
Nisam ni znao što je to šećerna bolest, dijabetes, dok mi željezni profil, koji sam obrađivao na poslu, nije pao na nogu. Odmah sam znao da nije dobro. Takvu bol nisam osjetio nikada.
Moji s posla su odmah zvali hitnu pomoć, došli ljudi brzo, stavili me na nosila i onaj mladi doktor me pita imam li neke bolesti od ranije, visok tlak, probleme sa srcem, šećerom i vidim ga, nešto vrti glavom i samo pokretima, bez ikakve riječi daje upute bolničaru.
Dođemo u bolnicu, oko mene se stvori puno njih, što doktora, što medicinskih sestara, te pregled, te snimanje, te vađenje krvi, a sve nešto kao zabrinuti. Ja se čudim, jer sve nešto računam, haj bolan ozlijedio nogu, ni prvi ni zadnji, malo zašijete, malo previjete i idemo svako svojim putem.
Jes’ jes’ aha. Dođe neki ozbiljniji doktor, zaključujem to jer nosi slušalice oko vrata i kaže mi: nije dobro, polomljene su neke kosti u stopalu, to kako vam je palo željezo na nogu, ali mi recite od kada imate problema sa šećerom.
Kakvim, bolan, šećerom. Pa nisam bio kod doktora ni ne pamtim od kada, kažem mu ja.
Kaže on meni, trebao si. Imaš, moj majstore, toliki šećer da ne znam kako, uopće, hodaš i radiš. Moramo ti prvo operirati stopalo, ali ćemo ti davati i lijekove za taj šećer pa ćemo vidjeti kako i što dalje.
Da ti skratim priču. Operirali su me nekoliko puta da bi, na koncu, amputirali mi nogu do koljena. Prvo jednu, pa i drugu jer je taj prokleti šećer uzeo maha, nikako ga nisu mogli dovesti pod kontrolu. Stiglo me ono krkanje i blesavi život od ranije.
Već tada se moj sin, jedinac, oženio, dobio dvoje prekrasne djece.
Polako sam počeo i slabije vidjeti. Sin me vodio u dijabetološko savjetovalište i tamo sam se educirao što je to dijabetes, kako se hraniti, održavati higijenu, što me sve čeka radi komplikacija i poratnih pojava uz bolest.
Kad sam ga upoznao, bio je potpuno slijep, bez obje noge do butina, na rukama imao je rukavice i na rukama se kretao po sobi, krevetu, fotelji. U nekim trenucima činio mi se spretniji i sposobniji od mene. Samo sam mu prvi put dao ruku koju je zadržao između svojih dlanova dvadesetak sekundi, i rekao mu ime. Više nisam morao, svaki drugi put samo bih mu pružio ruku i oslovio bi me imenom.
Pitao me za moju obitelj, kako su mi djeca, kolika su, pitao me čime se zanimaju i što me najčešće zapitkuju. Tada mi je on rekao kako će moj sin biti ili strojar ili elektroinženjer. To je bilo dvadesetak godina prije nego što se to u stvarnosti i dogodilo.
Hvalio je svoju nevjestu na sva usta. Govorio mi je kako joj nije lako s dvoje male djece i s njim ovakvim, jer sin je radio, imao je težak i odgovoran posao, smjenski rad, duga odsustva od kuće. Nevjesta je držala sve pod kontrolom.
Pazila je što će svekru skuhati, kada će, na vrijeme nešto pojesti. Uvijek je imao čistu odjeću. Slušao je radio programe, imao je daljinski upravljač pa je mogao pojačavati, stišavati zvuk, birati kanale, prstima s istančanim osjetom. Televizijske programe je mogao slušati, ali ih je izbjegavao, posebice emisije o politici i o ratovima. To mu je bilo odvratno.
Uvijek, kad bih navratio da ga vidim i da se ispričamo, čudio sam se i divio kako je glatko izbrijan, kako je uredan. Sve stvari koje je koristio imale su svoje mjesto i on bi uvijek znao gdje se što nalazi i nepogrešivo ih je koristio.
Nisam mogao izdržati da ga ne upitam tko ga brije i kako se kupa.
Pođi za mnom, rekao je, spustio se s kauča i, onako na rukama, pošao ispred mene da mi pokaže kupatilo. Tamo vidim onu starinsku kadu, odmah se pitajući kako se on popne i tko mu pomaže ući u kadu. Kad tamo, ima jedna mala stoličica na koju se on, onako obučen, popeo i vrlo spretno spustio u kadu. Eto, sad vidiš, rekao je. Htio sam mu pomoći da izađe iz kade, na što mi je on rekao: žibje bolan, što bih da tebe nema i jednako spretno se rukama popeo na ivicu kade, spustio se opet na onu stoličicu i pošao vani.
Znaš, mene je sramota da me nevjesta kupa, dosta joj je i njene djece, i nije u redu da gleda golog svekra. Dosta joj je što počisti za mnom, što mi skuha hranu, što me uvijek čeka čist veš i odjeća. Nije joj lako oko mene se zezati, ali nikada se nije požalila, barem je nisam čuo. Njoj, vjerojatno, nikada ni na ovom ni na onom svijetu neću moći zahvaliti za svu brigu i pažnju.
Morao sam, nisam mogao izdržati i ne upitati ga za brijanje. Kako je uspijevao biti uvijek obrijan, bez ikakve ogrebotine ili posjekotine? Brije li ga nevjesta ili sin?
Samo se nasmijao i rekao, e to ti moram ispričati, vidim da te kopka. Znaš, u ono vrijeme kad sam shvatio da sam teški dijabetičar i da mi šećer razara organizam, čitao sam puno o tome, savjetovao se s liječnicima, s drugim dijabetičarima i shvatio sam da ću s vremenom, s godinama ostati bez vida. Dobro, nisam baš mislio da ću postati potpuno slijep, ali da neću vidjeti kao prije, to svakako,. Već tada sam se počeo brijati bez ogledala ispred sebe, brijao sam se i u mraku. Uvijek žiletom, kao i sada. Znao sam se posjeći, ogrebati, ali sam bio uporan. Samo sapun za brijanje, četkica, žilet i pipanje rukama po licu ako sam negdje preskočio. Jednostavno, vježbao sam za mogući gubitak vida. Vidiš, isplatilo se. Doduše, dođe mi jedna frizerka, prijateljica moje nevjeste, pa me jednom mjesečno šiša. To ne mogu sam.
Na žalost, umro je od posljedica te teške šećerne bolesti, nedugo poslije. Nedostaju mi razgovori s njim. Nedostaju mi neki savjeti, razmjena iskustava. Nisam mu stigao ni reći kako je bio u pravu, moj sin je postao strojarski inženjer.
U međuvremenu sam sam postao dijabetičar. Često se sjetim Vjeke.
I ja sam počeo vježbati brijanje bez ogledala ispred sebe. Za svaki slučaj.