NARODNI POSLANIK Glavnu junakinju ove priče nazvaćemo “baba Petrinica”. Ima ova udovica i svoje ime, ali u društvu u kojem živi, žensko ne vrijedi ni pišljiva boba. Mnogo je važnije ime njenog pokojnog čojeka Petra, po kome je, zapravo, svi znaju i zovu… Brat babe Petrinice je početkom osamdesetih godina prošlog vijeka ležao tri mjeseca za pronevjeru ondašnjih petstotinjak dinara. Potpisao nešto, neku mjenicu koju nije smio, a tada je potpis, mada to danas zvuči nestvarno, pored vlastita obraza, nešto i vrijedio. Napravio se tako manjak, oštetila se država. (Za te izgubljene novce, onomad jedva da su se mogle kupiti dvije gajbe piva.) Baba Petrinica je tada mislila da nikad veća sramota nije potrefila familiju. Nikad se ljaga, mislila se dok je pred spavanje pričala s Bogom, neće sprati s njihovog imena. Ali dođoše ta nova, dugo priželjkivana vremena. Mnogi nosioci starog, jednog jutra se probudiše, pa nastaviše, samo produžiše na svojim koščatim plećima nosati i taj novi sistem. (A ko će, ako neće oni?) A bila se, bogme, rasprostranila na sve strane i ona starinska ko bi doli, sad je gori, pa se tako i brat babe Petrinice, bivši osuđenik, najedared preobratio u nešto drugo. “Politički zatvorenik”, “borac protiv sistema”, “demokrata”, bili su samo neki od izraza s kojima se kočoperio po kafanama. I ne samo on, tih boraca je, činilo se, bilo (da prostite) više nego komunista, tako da je pravo čudo da su ovi rogati vladali preko četrdeset godina pored tako jake i brojčano nadmoćne opozicije, A onda je sin babe Petrinice, neposredno nakon što mu je ćaća Petar umro, neimajući kud bez škole i diplome, prije jedno desetak godina unišao u politiku. Učlanio se u vladajuću stranku. Postao narodni poslanik. Nikad se on, misli se baba Petrinica, toj kurvetini (politici) ne bi približio da mu je otac poživio, ali eto, srce izdade, napusti ih Petar mlad, a ona sama nije imala autoriteta i snage da svog sina jedinca odvrati od te prljave rabote. Došao je i ove nedjelje, kao i prethodne. Ne zato što je poželio matere, ne da je obiđe, nego da je moli, kumi, ako treba na koljena da klekne, samo da prestane da ga sramoti. Da ne ide sutra na pijacu da prodaje priglavke. – Nema potrebe majko, ja sam obezbijedio i naše treće koljeno. Nemoj me sramotiti, molim te. Svaki put izađe tvoja slika u novinama i na internetu sa podnaslovom “Ovo je majka narodnog poslanika!” Smiju mi se iza leđa… ne mogu noću da zaspim od sramote! – I meni se, sine moj, smiju, ali zbog tebe. Ne iza leđa, u lice mi se klibere! Ni ja, poput tebe, ne mogu da spavam. Nesanica i mene muči. Kolika ti je plata, ta poslanička? – Nešto preko hiljadu evra, što pitaš? – Hiljadu? – Da! – Narod priča okolo da imaš preko stotinu stanova. – Eh, narod nema drugog posla, pa priča gluposti, dangubi… Ona priđe prozoru, odškrinu zavjesu, pa vrati pogled na svog jedinca. – A ovo čudo ispred kuće, koliko ono košta? Kaže mi komšija najmanje 200 hiljada evra. Kako ti to kupi sa takvom platom? Kažeš, muči te nesanica zbog mene? A kako je meni, sine? Ujak ti je tri mjeseca bio u zatvoru zbog neke siće, kako ćeš ti nesretniče završit, to samo dragi Bog zna. A ja ću sutra na pijac sa mojim priglavcima, ko što sam i zadnjih pedeset godina, ko što ću, odma da ti kažem da ne dolaziš samo zbog toga, dok me ove stare noge služe i nose… – S tobom se ne može razgovarati!!! Gora si i od ćaće!!! Reče on, zalupi vratima, pa izjuri iz kuće ravno u dvorišno blato. Ugazi u ono iz čega se prije decenije otisnuo u velegrad. Ukalja narodni poslanik nove lakovane cipele od tri hiljade evra, pa opsova sočno, poskida s neba skoro sve svece. Malo koji ostade. Nenaviknut da ga neko odbije, neobavljena posla, dođe do svog Bentleya, sjede na suvozačevo sjedalo, pa dreknu na svog ličnog šofera ljutito: – Vozi, Miško!!! Pokušaće iduće nedelje opet, nema mu druge…
IZ NAVIKE
Jedan je za socijalizma bio vrstan električar. Zvali su ga “Struja”.
– STRUJA! STRUJA!
Vikala je dječurlija za njim, a on bi se ko fol ljutio, pa bi ih (po)ganjao, spominjujući im tetku ili strinu.
Drugog, iz opravdanih razloga, nisu mogli nazvati po njegovom zanimanju. Nije ga imao.
Od podobnih karakteristika koje su bile upisane na prvoj, a ujedno i na posljednjoj, stranici njegovog dosijea, kao prva se, zaokružena crvenim flomasterom, isticala: “Unuk palog borca”.
Uspostaviće se da pali borac nije (u)zalud pao. Jer, zbog njegovog pada unuk mu je, iako bez kvalifikacija, dobio radno mjesto. Izmislili su mu ga. Postao je Strujin nadređeni. Struja ga je počeo zvati – “šefe”.
A onda je došao rat. Struja je silom prilika uzeo pušku, postao borac. Ovaj drugi, iako je imao odličan pedigre (djeda, palog borca) nije. Opet se izvukao na istu foru koju je iskoristio da izbjegne služenje obaveznog vojnog roka. Ravne tabane. I rođaka, koji je bio visoko pozicioniran u vojnoj hijerarhiji.
A onda je rat stao. Grad zapade pogrešnom entitetu. Obojica završiše u Australiji. U jednom malom mjestu. Gradiću pored Pertha.
Danas Struja ima električarsku firmu. Vremenom je (dobar zanatlija se cijeni na zapadu) debelo unovčio svoje znanje. Ima dvadeset radnika. Ide mu, što se ono kaže, ko po loju.
Ovaj drugi sa sobom nije donio nikakvo stečeno znanje, pa stoga nije mogao ništa ni unovčiti. Probao je i u okrutnom svijetu kapitalizma da se pozove na svog djeda palog borca i ravne tabane. Čak je spominjao i visoko pozicioniranog rodjaka.
Niko nije pokazao razumijevanje, niti imalo empatije za te vrste kvalifikacija.
Osim, Struje.
Ovaj drugi sad radi kod njega. Struja, sažalivši si se, izmislio mu je radno mjesto, dao mu da slaže alat i mete po skladištu. Za ništa drugo nije ni bio sposoban.
Iako odavno gazda, Struja još uvijek ovog drugog zove “šefe”. Ne, nikako posprdno. Iz navike. Ostalo mu, jebiga, iz onih vremena, a glupo mu da ga sad pod stare dane zove po imenu…
VJESNICI PROLJEĆA
– Eno, onih!
– A bogarati… zar je već proljeće došlo? Zar je već proletila godina?
Sjede njih dvojica, dva dokona čovjeka, ispred trgovine mješovite robe, drže u rukama po pivu i posmatraju stariji par kako lagano, s noge na nogu, šeta duž glavne ulice.
A na njima (na tom starijem paru) sve je, kako se ono govorilo onomad, “cakum-pakum”.
Otčetkane i kremom namazane cipele. Na njemu svečano odijelo, besprijekorno opeglano. Na njoj bluza, lijepi, po mjeri šiven, kompletić, od glave do pete sve u pastelnim bojama. Šeširi na glavama.
Pažljivom posmataču ovog prizora koji se svake godine dešavao na prvi dan proljeća, zapelo bi za oko da im odjeća svake godine postaje sve veća, da ih, takorekuć, prerasta. A istina je zapravo bila obrnuta. S godinama oni su, taj par, polako kopnili, nestajali, bivali sve manji.
Znalo se otprije da oni nikad nisu ništa prepuštali slučaju, uvijek su težili nekom dugoročnom planiranju, da ih ništa u životu ne iznenadi. Znalo se sve unaprijed.
Negdje su jednom pročitali da se odjeća koju su sebi kupili za zlu ne trebalo, odnosno odijelo i komplet u kojima će biti sahranjeni, treba jednom godišnje da se pronosa, provjetri, jer će tako duže trajati, a korisno je i zbog moljaca. I od tada to rade. Brzo su utvrdili i dan. Svake godine, na prvi dan proljeća.
Ne može se sa sigurnošću utvrditi godina kada je ovaj neobični ritual krenuo, ali ono što se zasigurno zna je da ovom gradiću i njegovim stanovnicima nisu potrebne ni laste, ni visibabe. Bar za još izvjesno vrijeme…
Unuci palih boraca
NARODNI POSLANIK
Glavnu junakinju ove priče nazvaćemo “baba Petrinica”. Ima ova udovica i svoje ime, ali u društvu u kojem živi, žensko ne vrijedi ni pišljiva boba. Mnogo je važnije ime njenog pokojnog čojeka Petra, po kome je, zapravo, svi znaju i zovu…
Brat babe Petrinice je početkom osamdesetih godina prošlog vijeka ležao tri mjeseca za pronevjeru ondašnjih petstotinjak dinara. Potpisao nešto, neku mjenicu koju nije smio, a tada je potpis, mada to danas zvuči nestvarno, pored vlastita obraza, nešto i vrijedio.
Napravio se tako manjak, oštetila se država. (Za te izgubljene novce, onomad jedva da su se mogle kupiti dvije gajbe piva.)
Baba Petrinica je tada mislila da nikad veća sramota nije potrefila familiju. Nikad se ljaga, mislila se dok je pred spavanje pričala s Bogom, neće sprati s njihovog imena.
Ali dođoše ta nova, dugo priželjkivana vremena. Mnogi nosioci starog, jednog jutra se probudiše, pa nastaviše, samo produžiše na svojim koščatim plećima nosati i taj novi sistem. (A ko će, ako neće oni?)
A bila se, bogme, rasprostranila na sve strane i ona starinska ko bi doli, sad je gori, pa se tako i brat babe Petrinice, bivši osuđenik, najedared preobratio u nešto drugo.
“Politički zatvorenik”, “borac protiv sistema”, “demokrata”, bili su samo neki od izraza s kojima se kočoperio po kafanama. I ne samo on, tih boraca je, činilo se, bilo (da prostite) više nego komunista, tako da je pravo čudo da su ovi rogati vladali preko četrdeset godina pored tako jake i brojčano nadmoćne opozicije,
A onda je sin babe Petrinice, neposredno nakon što mu je ćaća Petar umro, neimajući kud bez škole i diplome, prije jedno desetak godina unišao u politiku. Učlanio se u vladajuću stranku. Postao narodni poslanik.
Nikad se on, misli se baba Petrinica, toj kurvetini (politici) ne bi približio da mu je otac poživio, ali eto, srce izdade, napusti ih Petar mlad, a ona sama nije imala autoriteta i snage da svog sina jedinca odvrati od te prljave rabote.
Došao je i ove nedjelje, kao i prethodne. Ne zato što je poželio matere, ne da je obiđe, nego da je moli, kumi, ako treba na koljena da klekne, samo da prestane da ga sramoti. Da ne ide sutra na pijacu da prodaje priglavke.
– Nema potrebe majko, ja sam obezbijedio i naše treće koljeno. Nemoj me sramotiti, molim te. Svaki put izađe tvoja slika u novinama i na internetu sa podnaslovom “Ovo je majka narodnog poslanika!” Smiju mi se iza leđa… ne mogu noću da zaspim od sramote!
– I meni se, sine moj, smiju, ali zbog tebe. Ne iza leđa, u lice mi se klibere! Ni ja, poput tebe, ne mogu da spavam. Nesanica i mene muči. Kolika ti je plata, ta poslanička?
– Nešto preko hiljadu evra, što pitaš?
– Hiljadu?
– Da!
– Narod priča okolo da imaš preko stotinu stanova.
– Eh, narod nema drugog posla, pa priča gluposti, dangubi…
Ona priđe prozoru, odškrinu zavjesu, pa vrati pogled na svog jedinca.
– A ovo čudo ispred kuće, koliko ono košta? Kaže mi komšija najmanje 200 hiljada evra. Kako ti to kupi sa takvom platom? Kažeš, muči te nesanica zbog mene? A kako je meni, sine? Ujak ti je tri mjeseca bio u zatvoru zbog neke siće, kako ćeš ti nesretniče završit, to samo dragi Bog zna. A ja ću sutra na pijac sa mojim priglavcima, ko što sam i zadnjih pedeset godina, ko što ću, odma da ti kažem da ne dolaziš samo zbog toga, dok me ove stare noge služe i nose…
– S tobom se ne može razgovarati!!! Gora si i od ćaće!!!
Reče on, zalupi vratima, pa izjuri iz kuće ravno u dvorišno blato. Ugazi u ono iz čega se prije decenije otisnuo u velegrad. Ukalja narodni poslanik nove lakovane cipele od tri hiljade evra, pa opsova sočno, poskida s neba skoro sve svece. Malo koji ostade.
Nenaviknut da ga neko odbije, neobavljena posla, dođe do svog Bentleya, sjede na suvozačevo sjedalo, pa dreknu na svog ličnog šofera ljutito:
– Vozi, Miško!!!
Pokušaće iduće nedelje opet, nema mu druge…
IZ NAVIKE
Jedan je za socijalizma bio vrstan električar. Zvali su ga “Struja”.
– STRUJA! STRUJA!
Vikala je dječurlija za njim, a on bi se ko fol ljutio, pa bi ih (po)ganjao, spominjujući im tetku ili strinu.
Drugog, iz opravdanih razloga, nisu mogli nazvati po njegovom zanimanju. Nije ga imao.
Od podobnih karakteristika koje su bile upisane na prvoj, a ujedno i na posljednjoj, stranici njegovog dosijea, kao prva se, zaokružena crvenim flomasterom, isticala: “Unuk palog borca”.
Uspostaviće se da pali borac nije (u)zalud pao. Jer, zbog njegovog pada unuk mu je, iako bez kvalifikacija, dobio radno mjesto. Izmislili su mu ga. Postao je Strujin nadređeni. Struja ga je počeo zvati – “šefe”.
A onda je došao rat. Struja je silom prilika uzeo pušku, postao borac. Ovaj drugi, iako je imao odličan pedigre (djeda, palog borca) nije. Opet se izvukao na istu foru koju je iskoristio da izbjegne služenje obaveznog vojnog roka. Ravne tabane. I rođaka, koji je bio visoko pozicioniran u vojnoj hijerarhiji.
A onda je rat stao. Grad zapade pogrešnom entitetu. Obojica završiše u Australiji. U jednom malom mjestu. Gradiću pored Pertha.
Danas Struja ima električarsku firmu. Vremenom je (dobar zanatlija se cijeni na zapadu) debelo unovčio svoje znanje. Ima dvadeset radnika. Ide mu, što se ono kaže, ko po loju.
Ovaj drugi sa sobom nije donio nikakvo stečeno znanje, pa stoga nije mogao ništa ni unovčiti. Probao je i u okrutnom svijetu kapitalizma da se pozove na svog djeda palog borca i ravne tabane. Čak je spominjao i visoko pozicioniranog rodjaka.
Niko nije pokazao razumijevanje, niti imalo empatije za te vrste kvalifikacija.
Osim, Struje.
Ovaj drugi sad radi kod njega. Struja, sažalivši si se, izmislio mu je radno mjesto, dao mu da slaže alat i mete po skladištu. Za ništa drugo nije ni bio sposoban.
Iako odavno gazda, Struja još uvijek ovog drugog zove “šefe”. Ne, nikako posprdno. Iz navike. Ostalo mu, jebiga, iz onih vremena, a glupo mu da ga sad pod stare dane zove po imenu…
VJESNICI PROLJEĆA
– Eno, onih!
– A bogarati… zar je već proljeće došlo? Zar je već proletila godina?
Sjede njih dvojica, dva dokona čovjeka, ispred trgovine mješovite robe, drže u rukama po pivu i posmatraju stariji par kako lagano, s noge na nogu, šeta duž glavne ulice.
A na njima (na tom starijem paru) sve je, kako se ono govorilo onomad, “cakum-pakum”.
Otčetkane i kremom namazane cipele. Na njemu svečano odijelo, besprijekorno opeglano. Na njoj bluza, lijepi, po mjeri šiven, kompletić, od glave do pete sve u pastelnim bojama. Šeširi na glavama.
Pažljivom posmataču ovog prizora koji se svake godine dešavao na prvi dan proljeća, zapelo bi za oko da im odjeća svake godine postaje sve veća, da ih, takorekuć, prerasta. A istina je zapravo bila obrnuta. S godinama oni su, taj par, polako kopnili, nestajali, bivali sve manji.
Znalo se otprije da oni nikad nisu ništa prepuštali slučaju, uvijek su težili nekom dugoročnom planiranju, da ih ništa u životu ne iznenadi. Znalo se sve unaprijed.
Negdje su jednom pročitali da se odjeća koju su sebi kupili za zlu ne trebalo, odnosno odijelo i komplet u kojima će biti sahranjeni, treba jednom godišnje da se pronosa, provjetri, jer će tako duže trajati, a korisno je i zbog moljaca. I od tada to rade. Brzo su utvrdili i dan. Svake godine, na prvi dan proljeća.
Ne može se sa sigurnošću utvrditi godina kada je ovaj neobični ritual krenuo, ali ono što se zasigurno zna je da ovom gradiću i njegovim stanovnicima nisu potrebne ni laste, ni visibabe. Bar za još izvjesno vrijeme…
(hvala na čitanju)