Zvali su ga Ćiba. Književnohrvatski bi se reklo Krletka, ali kako ćeš, za gospu blaženu, čovika tako zvat?! Nadimak je imao zahvaliti činjenici što je polovicu života proveo po zatvorima. Nikoga nije ubio, ni silovao, čak ni istukao. Osim sebi slične, a to se ne računa. Samo je krao.
Kakva mu je bila reputacija, takav mu je bio i stajling: obligatne zvoncare, špicoke na take, razdrljena košulja, u makiji grudi veliki medaljon… Tako sam zamišljao najboljeg prijatelja Lina Venture.
U mojim nježnim godinama nije bilo gorega. Kad bi tko izustio njegov prišivak, zvonilo je kao u pećini, bez kraja i konca, a svaki se samoglasnik zlokobno istezao kao laštik: Ćiiiibaaa!!! Ajme, straj me se i sitit…
A onda je, puno godina kasnije, mom prijatelju krepalo auto. Iz čista mira, nasrid ceste. Dok je on testisima meo asfalt pokušavajući odgurati inkrepito mrcinu, jedini mu je u pomoć pritekao ostarjeli Ćiba
“E, moj šjor, dokle smo došli? A? Ova mularija danas više nema rišpeta ni za koga! Oće nan ko dat komad ruke? Oće kurac! Sramota!”
***
Rasizam je nježna uspomena. Valjda ga je zato tako teško iskorijeniti. Usađuje se ljubavlju od koje nema veće, prvi put kada ti, recimo, kažu da ne smiješ preskočiti zidić dvorišta i izaći na ulicu jer će te ukrasti Cigani.
Blagoslov je tada imati uza se grintavog susjeda koji će, sit dječje galame pod prozorom, drukajući za smjeli iskorak mališana na neprijateljski asfalt, hladno procijediti: “Oće, oće, kako da ne, pari da je Cigo pizda…”
***
Kad si kratak na školjci, noge ne mogu mirovati. Načelno, to i nije neki problem. Dapače. Ako je ljeto, a stopala su bosa, svaki te dodir keramičkog stolca hladi. Problem iskrsava ako su na zid zahoda oslonjene dvije goleme reprodukcije – “Smrt kralja Petra Svačića na Gvozdu” Otona Ivekovića i “Bosanski bjegunci” Uroša Predića – obje teške, s masivnim okvirima, davni uresi didova tinela ili možda njegove butige na Bačvicama, s kojima ne znamo gdje bismo, a žao nam ih je baciti.
Noga se trzne centimetar-dva dalje nego što bi trebalo, a onda po dječaku padnu i Petrovo truplo i dišperani Bosanci.
“Šta se dereš, nesrićo?”
“Pa je kralj!”
***
U svijet kriminala ušao sam prvi put kada sam okasnio na blagajnu kina. Dok sam od švercera kupovao kartu, ruke su drhtale snažnije nego dok sam pola sata kasnije strepio da ne uhvate Stevea McQueena.
Još dublje zagazio sam u zločin dok sam u mračnome portunu probava rebatinke iz kontrabande, Super Rifle. U struku mi široke, a nogavice kratke ka trikvartače. Nadimam se da ne spadnu, istežem ih da dosegnu gnjate, a krnjavi frajer s čikom u ustima zadovoljno klima: “Famozno ti stojidu.”
Ulaz za djecu i vojnike/3
Zvali su ga Ćiba. Književnohrvatski bi se reklo Krletka, ali kako ćeš, za gospu blaženu, čovika tako zvat?! Nadimak je imao zahvaliti činjenici što je polovicu života proveo po zatvorima. Nikoga nije ubio, ni silovao, čak ni istukao. Osim sebi slične, a to se ne računa. Samo je krao.
Kakva mu je bila reputacija, takav mu je bio i stajling: obligatne zvoncare, špicoke na take, razdrljena košulja, u makiji grudi veliki medaljon… Tako sam zamišljao najboljeg prijatelja Lina Venture.
U mojim nježnim godinama nije bilo gorega. Kad bi tko izustio njegov prišivak, zvonilo je kao u pećini, bez kraja i konca, a svaki se samoglasnik zlokobno istezao kao laštik: Ćiiiibaaa!!! Ajme, straj me se i sitit…
A onda je, puno godina kasnije, mom prijatelju krepalo auto. Iz čista mira, nasrid ceste. Dok je on testisima meo asfalt pokušavajući odgurati inkrepito mrcinu, jedini mu je u pomoć pritekao ostarjeli Ćiba
“E, moj šjor, dokle smo došli? A? Ova mularija danas više nema rišpeta ni za koga! Oće nan ko dat komad ruke? Oće kurac! Sramota!”
***
Rasizam je nježna uspomena. Valjda ga je zato tako teško iskorijeniti. Usađuje se ljubavlju od koje nema veće, prvi put kada ti, recimo, kažu da ne smiješ preskočiti zidić dvorišta i izaći na ulicu jer će te ukrasti Cigani.
Blagoslov je tada imati uza se grintavog susjeda koji će, sit dječje galame pod prozorom, drukajući za smjeli iskorak mališana na neprijateljski asfalt, hladno procijediti: “Oće, oće, kako da ne, pari da je Cigo pizda…”
***
Kad si kratak na školjci, noge ne mogu mirovati. Načelno, to i nije neki problem. Dapače. Ako je ljeto, a stopala su bosa, svaki te dodir keramičkog stolca hladi. Problem iskrsava ako su na zid zahoda oslonjene dvije goleme reprodukcije – “Smrt kralja Petra Svačića na Gvozdu” Otona Ivekovića i “Bosanski bjegunci” Uroša Predića – obje teške, s masivnim okvirima, davni uresi didova tinela ili možda njegove butige na Bačvicama, s kojima ne znamo gdje bismo, a žao nam ih je baciti.
Noga se trzne centimetar-dva dalje nego što bi trebalo, a onda po dječaku padnu i Petrovo truplo i dišperani Bosanci.
“Šta se dereš, nesrićo?”
“Pa je kralj!”
***
U svijet kriminala ušao sam prvi put kada sam okasnio na blagajnu kina. Dok sam od švercera kupovao kartu, ruke su drhtale snažnije nego dok sam pola sata kasnije strepio da ne uhvate Stevea McQueena.
Još dublje zagazio sam u zločin dok sam u mračnome portunu probava rebatinke iz kontrabande, Super Rifle. U struku mi široke, a nogavice kratke ka trikvartače. Nadimam se da ne spadnu, istežem ih da dosegnu gnjate, a krnjavi frajer s čikom u ustima zadovoljno klima: “Famozno ti stojidu.”