Mora da je bila 1980. ili tu negdje. Jedna žilava starina, od skoro devedeset, družila se po vasdan sa svojim odrazom. To joj je pričinjalo naj veselje. S druge strane je bio mladić od dvadeset i nešto. Između dva odraza, stajale su svjetlosne godine i brušeno staklo. Razgovarali su, otprilike ovako:
– Od sveg na svijetu, najviše želim biti strip crtač! – rekli su oboje u isti glas.
– Pa sad – iznenadi se mladić na želji od prekoputa – Nije baš da ste bez iskustva, i to kakvog!
– Kakvo iskustvo? – poskoči starac – Tek mi je dvadeset, dvadeset i sitno, ne više. Iskustvo s ovim halterima nije loše, upoznaš tu lijepih žena, nije da se žalim, no gdjegod se okrenem, svi crtaju stripove, dok mene nikako da dođe red. To želim reći.
– Nije vas došao red? Onda mora da niste vi taj za kojeg sam mislio da jeste.
– A koga ti tražiš, mladiću, molit ću lijepo?
– Hal Fostera! – ispljune odraz.
– Epa, onda nećeš daleko!
– ?
– Ja sam taj! – predstavi se starac.
– Vi ste taj?
– Aha!
– Ali sad ste mi rekli kako još uopće niste crtali stripove. Da vam je to samo pusta želja. Da vam je godina koliko i meni.
– E pa? Ti si moja slika i prilika!
– Neće biti. Mislim da se s tim nitko ne bi složio… No bolji kompliment nisam dobio u životu. Hvala vam od srca… Ha! Ha! Ha!
– Šta je smiješno?
– Ništa, ništa! Samo sam se sjetio šta mi je rekao Andrija Maurović.
– Andrew… koji?
– Andrija, Andrija Maurović!
– To je neki moro, crnac, štali?
– Ma ne crnac… Crtač! Crtač stripova… Strip majstor!… Da, da! Crtao je Crnog jahača, jestel na to mislili?
– Nemam pojma šta sam mislio… No, no šta ti je on rekao?
– Da nemam pojam!
– E pa sad, ako je to rekao majstor, kako ti kažeš, mora da je u pravu… Isto su i meni rekli.
– Štaa??
– Da! Kako moram još puno jesti masti i cukra prije nego nešto bude od mene.
– To su rekli vama, najvećem od najvećih?
– Hvala, znam da nisam nizak… Ali moje crteže haltera i grudnjaka više nitko neće. Kažu, to se više ne nosi. Tako sam se odlučio baviti stripom, samo još nisam spreman.
– A kad ćete biti?
– Po sudu Đejsiema, za godinu ili dvije.
– Đejsiem?
– John Cullen Murphy! Onaj gospodin šta crta Princa Valianta.
– On? On vam je to rekao?
– Aha! Znači, čuo si za njega?!
– On je pizda!
– Alo! U mojoj kući se ne psuje! Nemoj da te čuje ona sijeda vještica, odma’ bi rekla mome mentoru, rečenome Cullenu Murpheyu, pa bi najebali oboje. Ha! Ha!…
– Čujte me, gospodine…
– Mladi gospodine! – ispravi ga sjedina.
– Dobro! Mladi gospodine… Vi ste stvarno Hal Foster?
– Ne volim se ponavljati!
– Znači, jeste?
– Ne budi glup! Ako nisi talentiran, ne moraš biti i glup. To ne mora ići u paketu.
– Ko je netalentiran? – ljutito će mladić.
– Pa ti! Sam si rekao kako te je onaj crnac naputio da ti je bolje baviti se nečim drugim.
– Ha, ko mi govori?! Taj vaš Đipies nije ni do koljena Andriji. Vas je ogadio jedan puno lošiji od vas!
– Đejsiem! – ispravi ga grintavo starac – Kako je on lošiji od mene, ti pametnjakoviću?
– Koliko se ja razumijem u strip, Hal Foster je puno, ma šta puno, masu, ma koji masu, miljardu puta bolji od Cullena Murphya, narafski… A vi ste Hal Foster, zar ne?
– Zar sumljaš?
– Ja pomalo, a vi?
– Slušaj ti, obična sjeno moja, da nema mene, ne bi ni tebe bilo!
– Potpisujem!
– Šta potpisuješ?
– To šta ste rekli.
– E pa?
– I sve vaše table Princa Valianta, pride.
– Ne budali! Koje moje table Princa Valianta? Jesam li ti rekao da Princa crta Đejsiem!
– To da. No ispred mene je Princ Valiant iz kista i tuša Hal Fostera. O tome govorim.
– A taj!
– Šta, taj?
– Moj imenjak. O njemu govoriš?
– Vaš imenjak?????
– Čekaj! Zašto ti meni govoriš cijelo vrijeme vi, kad smo ista osoba, jednakih godina? Opusti se, mladiću!
– Okej, Harolde, to nisi bio ti, nego tvoj imenjak?
– E!
– Znači, ima dva Hal Fostera?
– Aha!… Da, bilo je… E taj je bio stvarno dobar… Uuuuu!… Izgleda da je umro, tako mi se čini… Ah!
(Stanka…Prostorija je davala na kiselo, na japanski osvježivač zraka i zadah plastičnog zubala.)
– Najbolji!!! Jo da mi je biti kao on! – zasjaju oči u starine.
– Najbolji!!! Jo da mi je biti kao on! – zasjaju oči u mladića.
– Jeste da si moj odraz, no, drugar, znaš li ti išta drugo već ponavljati za mnom? – obrecnu se Foster na ogledalo.
– Pa kad već hoćeš – mladac se naceri – Onda slušaj… Ogledalce, ogledalce, reci ti meni ko je najveći i najbolji strip-crtač na svijetu?
– To smo već rekli, zna se, Hal Foster! – ispali zrcalo rafal.
– Koji? Ovaj ili onaj?
– Onaj, narafski! Ovaj smo ti i ja… Ukoliko ti se ne gadi biti sa mnom u društvu, a?
– Ma kakvi gadi, šta ti je. Godi mi! Samo, da znaš, mislio sam daš mi dati nekakav savjet, kao mladom i neodlučnom striperu, a kad tamo, ti mlađi, čak i gori od mene.
– Opa! Počeli smo se vrijeđat, a?! Nego, čini mi se kako su tebe otpisali kao netalentiranoga, dok su meni dali šansu. Zar ne? Prema tome, samo mi je čekati pravi momenat da budem na pravom mjestu.
– Kao Hal Foster?
– Nego! A kako drugačije, molimtebogom?
– Meni se čini da si upravo ti već bio u pravo vrijeme na pravome mjestu, Harolde, Hal Fosteru, i na tome sam ti beskrajno zahvalan… Hale, hvala ti za prelijepo djetinstvo, koje me nikad neće napustiti. Dugujem ti sav svoj život.
– Pomalo, pomalo… Veliš, djetinstvo… Zar smo se zajedno igrali kao djeca? Vidiš, ne sjećam te se. Daj me podsjeti… Kako se zoveš?
– Val.
– Val? Bogami, zvuči mi poznato.
– Ha! Ha! A di neće, pa ti si Hal Foster. To je tvoje dijete!
– Ti da si moje dijete? Fuck! Zajebaji ti nekog drugog!
– Ma ne ja, nego Val, Princ Valiant.
– Jel ti to opet o onome drugome Hal Fosteru, gorespomenutom?
– To ti i govorim.
– Stalno govoriš o tom Haroldu Fosteru, već si mi napunio glavu s njime.
Testa(mo)ment
***
Mora da je bila 1980. ili tu negdje. Jedna žilava starina, od skoro devedeset, družila se po vasdan sa svojim odrazom. To joj je pričinjalo naj veselje. S druge strane je bio mladić od dvadeset i nešto. Između dva odraza, stajale su svjetlosne godine i brušeno staklo. Razgovarali su, otprilike ovako:
– Od sveg na svijetu, najviše želim biti strip crtač! – rekli su oboje u isti glas.
– Pa sad – iznenadi se mladić na želji od prekoputa – Nije baš da ste bez iskustva, i to kakvog!
– Kakvo iskustvo? – poskoči starac – Tek mi je dvadeset, dvadeset i sitno, ne više. Iskustvo s ovim halterima nije loše, upoznaš tu lijepih žena, nije da se žalim, no gdjegod se okrenem, svi crtaju stripove, dok mene nikako da dođe red. To želim reći.
– Nije vas došao red? Onda mora da niste vi taj za kojeg sam mislio da jeste.
– A koga ti tražiš, mladiću, molit ću lijepo?
– Hal Fostera! – ispljune odraz.
– Epa, onda nećeš daleko!
– ?
– Ja sam taj! – predstavi se starac.
– Vi ste taj?
– Aha!
– Ali sad ste mi rekli kako još uopće niste crtali stripove. Da vam je to samo pusta želja. Da vam je godina koliko i meni.
– E pa? Ti si moja slika i prilika!
– Neće biti. Mislim da se s tim nitko ne bi složio… No bolji kompliment nisam dobio u životu. Hvala vam od srca… Ha! Ha! Ha!
– Šta je smiješno?
– Ništa, ništa! Samo sam se sjetio šta mi je rekao Andrija Maurović.
– Andrew… koji?
– Andrija, Andrija Maurović!
– To je neki moro, crnac, štali?
– Ma ne crnac… Crtač! Crtač stripova… Strip majstor!… Da, da! Crtao je Crnog jahača, jestel na to mislili?
– Nemam pojma šta sam mislio… No, no šta ti je on rekao?
– Da nemam pojam!
– E pa sad, ako je to rekao majstor, kako ti kažeš, mora da je u pravu… Isto su i meni rekli.
– Štaa??
– Da! Kako moram još puno jesti masti i cukra prije nego nešto bude od mene.
– To su rekli vama, najvećem od najvećih?
– Hvala, znam da nisam nizak… Ali moje crteže haltera i grudnjaka više nitko neće. Kažu, to se više ne nosi. Tako sam se odlučio baviti stripom, samo još nisam spreman.
– A kad ćete biti?
– Po sudu Đejsiema, za godinu ili dvije.
– Đejsiem?
– John Cullen Murphy! Onaj gospodin šta crta Princa Valianta.
– On? On vam je to rekao?
– Aha! Znači, čuo si za njega?!
– On je pizda!
– Alo! U mojoj kući se ne psuje! Nemoj da te čuje ona sijeda vještica, odma’ bi rekla mome mentoru, rečenome Cullenu Murpheyu, pa bi najebali oboje. Ha! Ha!…
– Čujte me, gospodine…
– Mladi gospodine! – ispravi ga sjedina.
– Dobro! Mladi gospodine… Vi ste stvarno Hal Foster?
– Ne volim se ponavljati!
– Znači, jeste?
– Ne budi glup! Ako nisi talentiran, ne moraš biti i glup. To ne mora ići u paketu.
– Ko je netalentiran? – ljutito će mladić.
– Pa ti! Sam si rekao kako te je onaj crnac naputio da ti je bolje baviti se nečim drugim.
– Ha, ko mi govori?! Taj vaš Đipies nije ni do koljena Andriji. Vas je ogadio jedan puno lošiji od vas!
– Đejsiem! – ispravi ga grintavo starac – Kako je on lošiji od mene, ti pametnjakoviću?
– Koliko se ja razumijem u strip, Hal Foster je puno, ma šta puno, masu, ma koji masu, miljardu puta bolji od Cullena Murphya, narafski… A vi ste Hal Foster, zar ne?
– Zar sumljaš?
– Ja pomalo, a vi?
– Slušaj ti, obična sjeno moja, da nema mene, ne bi ni tebe bilo!
– Potpisujem!
– Šta potpisuješ?
– To šta ste rekli.
– E pa?
– I sve vaše table Princa Valianta, pride.
– Ne budali! Koje moje table Princa Valianta? Jesam li ti rekao da Princa crta Đejsiem!
– To da. No ispred mene je Princ Valiant iz kista i tuša Hal Fostera. O tome govorim.
– A taj!
– Šta, taj?
– Moj imenjak. O njemu govoriš?
– Vaš imenjak?????
– Čekaj! Zašto ti meni govoriš cijelo vrijeme vi, kad smo ista osoba, jednakih godina? Opusti se, mladiću!
– Okej, Harolde, to nisi bio ti, nego tvoj imenjak?
– E!
– Znači, ima dva Hal Fostera?
– Aha!… Da, bilo je… E taj je bio stvarno dobar… Uuuuu!… Izgleda da je umro, tako mi se čini… Ah!
(Stanka…Prostorija je davala na kiselo, na japanski osvježivač zraka i zadah plastičnog zubala.)
– Najbolji!!! Jo da mi je biti kao on! – zasjaju oči u starine.
– Najbolji!!! Jo da mi je biti kao on! – zasjaju oči u mladića.
– Jeste da si moj odraz, no, drugar, znaš li ti išta drugo već ponavljati za mnom? – obrecnu se Foster na ogledalo.
– Pa kad već hoćeš – mladac se naceri – Onda slušaj… Ogledalce, ogledalce, reci ti meni ko je najveći i najbolji strip-crtač na svijetu?
– To smo već rekli, zna se, Hal Foster! – ispali zrcalo rafal.
– Koji? Ovaj ili onaj?
– Onaj, narafski! Ovaj smo ti i ja… Ukoliko ti se ne gadi biti sa mnom u društvu, a?
– Ma kakvi gadi, šta ti je. Godi mi! Samo, da znaš, mislio sam daš mi dati nekakav savjet, kao mladom i neodlučnom striperu, a kad tamo, ti mlađi, čak i gori od mene.
– Opa! Počeli smo se vrijeđat, a?! Nego, čini mi se kako su tebe otpisali kao netalentiranoga, dok su meni dali šansu. Zar ne? Prema tome, samo mi je čekati pravi momenat da budem na pravom mjestu.
– Kao Hal Foster?
– Nego! A kako drugačije, molimtebogom?
– Meni se čini da si upravo ti već bio u pravo vrijeme na pravome mjestu, Harolde, Hal Fosteru, i na tome sam ti beskrajno zahvalan… Hale, hvala ti za prelijepo djetinstvo, koje me nikad neće napustiti. Dugujem ti sav svoj život.
– Pomalo, pomalo… Veliš, djetinstvo… Zar smo se zajedno igrali kao djeca? Vidiš, ne sjećam te se. Daj me podsjeti… Kako se zoveš?
– Val.
– Val? Bogami, zvuči mi poznato.
– Ha! Ha! A di neće, pa ti si Hal Foster. To je tvoje dijete!
– Ti da si moje dijete? Fuck! Zajebaji ti nekog drugog!
– Ma ne ja, nego Val, Princ Valiant.
– Jel ti to opet o onome drugome Hal Fosteru, gorespomenutom?
– To ti i govorim.
– Stalno govoriš o tom Haroldu Fosteru, već si mi napunio glavu s njime.
– Izvini.
– Nego, znaš li ga ti?
– Po svemu sudeć, mnogo bolje od tebe.
– Bravo… Hej, kako si rekao da se ono zoveš?
– Val!
– Da, da! Ajde, Val, pričaj mi o njemu.
***