Tabhanska džamija u Visokom

Njena drvena munara
Podsjeća na svijet
Koji je umro
Kad promijenjen je
Oblik neba

Možeš zamisliti stepenice
Niz koje je silazio Bog
U njene ezane
I na dlanove ispružene
U molitvi

Ta te slika dirne
Jer skromnost bi morala
Biti Njegov lik
Da oplemeni ljudsku surovost
I otvori joj vrata vječnosti

U njoj se ona sa svojom rugobom vjenča
I zauvijek izgori
Unutra, u ognju savjesti

Drvena munara
Sušta je suprotnost
Postmodernističkom kiču
Susjedne džamije

Tu je arhitektonska sujeta
Ubila milost što odozgo
Niz kišu, niz kišu
Na sve se zemaljsko spušta

Drvena munara
I stablo što je u rastu prati
Skladan su nišan svijeta
Koji te u snu posjećuje
I kao majka u djetinjstvu
Blagom rukom smiri

Ti voliš tog mejta
Koji ni groba i grobišta nema
Osim u pjesmi ovoj

Enver Kazaz 27. 12. 2025.