Ja, tvoje unutarnje Ja, moram ti se javiti, moram naći objašnjenje zle slutnje koja me muči, moram te saslušati. Namjesti se kao što treba, udobno, na toj fotelji, dovedi se u polubudno stanje u kojemu ćeš osloboditi i najskrivenije misli kako bi mi kazao i ono što čak ni meni ne bi potpuno budan nikad rekao. Neka izgovoreno klizi samo od sebe, bez oklijevanja, bez nadzora, jer dobro znaš da sam ja u tebi, i da mogu – bar se nadam da mogu – prepoznati i ukloniti svaki tvoj lažni lik, svaki tvoj privid, iako mi mnogo toga u tvom, ili, točnije, u NAŠEM pravom Ja na tajanstven način i dalje bježi. Zato, da bih bio siguran u ono što ću naći, važno je da mi to ti sam kažeš. I da budeš iskren.
Tvoja sugestija je uspjela, evo, spava mi se, ne vladam sasvim sviješću, ne kontroliram težnju svojih misli da mi umaknu i izdaju me… Ali ne znam čemu to… Zar će te usrećiti ta istina kojoj ti težiš, a od koje ja bježim? Hoćeš li poslije te seanse što liči na hipnotičku ti biti mudriji, a ja bolji? Znaš li kakve bi posljedice ovaj dijalog po nas mogao imati? Kako bi te moglo umiriti ono što bih ti rekao, a što je tebi, uostalom, ionako dobro poznato?
Ne, nije mi poznato. I ti to dobro znaš, ti što se kriješ od mene. Jer upravo u tome je problem. Ja te gledam iznutra, ali te ipak ne vidim kako treba; vidim vrlo vještoga glumca. Udaljavaš se. Čak i od mene. Ne znam kako to radiš; majstor si u tome. Pomno izbjegavaš okolnosti u kojima bi mi morao priznati nešto što ja mogu, u najboljem slučaju, samo naslućivati. Želiš za mene biti čist, onakav kakvim najčešće izgledaš „pred svijetom“; evo, vidim te takvog, sa prikačenim anđeoskim krilima koja bi me zasmijavala da se iza njih ne nalazi nešto krajnje ozbiljno što me uznemirava – šta kažem, uznemirava! muči me, prijeti mi i zadaje mi strah… Iako još uvijek ne znam točno kakav si u stvari, siguran sam da nisi onakav kakvim mi se prikazuješ. Nisi ti anđeo.
Vidim da si mi nasadio vražje rogove. Kad već znaš kakav sam đavo, čemu ovo saslušanje?
Opet vrdaš! Da, ja znam kakav si, ni anđeo ni đavo, ali to znanje je isprazno. Vidim kutiju, ali ne i sadržinu. Znaš da sam u tebi, svjestan si tog prisustva, ali glavna posljedica te svijesti jeste to što nastojiš, i to uspješno, da ja, tvoje drugo Ja, budem što potpunije odvojen od suštine tvog bića.
A otkuda ti saznanje, tebi što tvrdiš da me ne poznaješ iako si u meni, iako me gledaš iznutra, da u toj kutiji ima bilo kakve sadržine? Možda sam prazan i nezanimljiv baš poput tog krilatog stvorenja kakvim ti se priviđam. Možda ti nemam što reći. Ostavi me na miru, dakle, i spavaj, kao što si i dosad spavao u meni u društvu te također uspavane istine. Pusti me da budem onakav kakav jesam. Zbilja, što te je to probudilo, što te je spopalo da me odjednom počneš ispitivati i uznemiravati?
Da… Uznemiravati. Upravo to. Osjetio sam nemir koji je u tebi, a koji, zahvativši dubinu tvog duha, dopire – htio ti ili ne htio – i do mene. Čudan nemir što izvire iz nečeg mutnog u tvojoj osobi, nečega što ne mogu pojmiti, pa mi se čini da me to udaljava iz tebe, a samim tim me i ubija. Osjetio sam potres koji me je probudio, a dogodio se u tebi. Neobjašnjiv potres koji postavlja pitanja, koji traži svoje razloge, a to je nešto što mi onemogućava da ikad više zaspim. Moram znati te razloge, te odgovore. A na tebi je da ih kažeš, ne na meni.
Pa dobro… Pogodio si. Potres. Upravo to se desilo, sasvim iznenadno, a ne znam ni kako ni zašto. U jednom trenutku sinulo mi je u svijesti da ja mogu – o, itekako mogu – počiniti ZLOČIN! Štoviše, da sam na putu da ga počinim! Nisam znao o čemu je upravo riječ, o kakvom to nedjelu, čak sam pomišljao da je to nešto što mi se kao namjera ukazuje u nekakvom snu, ili polusnu, u polubudnom i polusvjesnom stanju, u nekakvoj opijenosti. Potresen i pometen pitao sam se – kakav zločin, s kojim pobudama, tko je žrtva, ili tko su žrtve, ali riječ koja je plamtjela i pekla kao oganj smjestila se u mom mozgu, ZLOČIN, i znao sam da od tog trenutka moj život više neće biti isti. Taj spokojni dan u kome sam se nalazio, taj svijet u kome sam se kretao, dotad tako poznat i prisan, ti ljudi koje sam sretao, sve je to postalo zastrašujuće drukčije: bila je to samo površina pod kojom je kao podmukla ponornica vijugala putanja nekog mog budućeg postupka koji će jednom zauvijek izbiti na površinu i ostati neizbrisiv. Nešto strašno što ću ja učiniti, što mi je već kad sam rođen bilo suđeno da učinim. Ali šta? Nisam znao. I utoliko je moj užas bio veći. Saznanje o zločinu ukazivalo mi se kao pitanje na koje nema odgovora.
Kažeš da nema odgovora, pa ipak, hajde da ga zajedno potražimo. Pokušat ću ti pomoći, da vidimo koliko će taj odgovor utjecati na tvoju… na NAŠU sudbinu. Za početak, možeš li mi reći kad te je i u kojim okolnostima spopalo to nenadano i potresno saznanje?
Još nisam siguran da li je to bilo u nekom snu, jednom od onih koji takoreći čine drugu, tamnu stranu mog života, ili ipak u stvarnosti, u jednoj prilici čijeg značaja u tom trenutku nisam bio svjestan. Možda je to bilo onog dana kad sam maštao o nekoj dalekoj budućnosti u kojoj će među ljudima, među njihovim mozgovima koji će postati još savršeniji i moćniji, biti ostvareno direktno i potpuno općenje pomoću misli. Drugim riječima, svima – svim ljudima bez razlike – bit će dostupan neposredni uvid u želje, namjere, snove, u cjelokupni duhovni život Drugog. Između svakog čovjeka pojedinca i Bilo Koga Drugog, a prije svega između njega i njegovih Bližnjih, više neće biti tajni. Samim tim više neće biti mogućni zločini; svako zlo, svaki zli naum, pa i sama slutnja o zlu, bit će spriječeni već u zametku.
Je li?… Bulazniš o takvom nevjerojatnom čudu, ti koji uspijevaš izbjeći općenje čak i sa mnom, tvojim drugim Ja koje je dio tebe?
Pogrešno razmišljaš. Ne vidiš koliko je za mene, pa samim tim i za tebe, značajno ono o čemu govorim. Kad bi se ta moja maštarija ostvarila, tada bi i moj mozak postao otvorenom knjigom, pa bi općenje među nama bilo sasvim spontano i savršeno, a to znači da bih tvojim posredstvom potpuno upoznao sebe. Međutim, ja – ja koji nemam ni izdaleka dovoljno jasnu svijest o sebi, o tome tko sam i što sam – užasnut sam mogućnošću takve nemilosrdne samospoznaje. Ova svoja razmišljanja saopćio sam svom najboljem prijatelju, čovjeku čija mišljenja iznimno cijenim. Predočio sam mu tu čudesnu budućnost, a znaš li što mi je on odgovorio? Smrtno ozbiljan, rekao je: „To bi bio pakao.“
Zaista mudar čovjek, taj tvoj prijatelj.
Da, ali te mudre riječi pogodile su me kao grom, i možda je upravo to trenutak kojim počinje moj ovozemaljski pakao… Pakao koji je, što da se lažemo, jedini mogući. U poređenju s njim onaj drugi, onaj toliko puta naslikani i opisani, ne vrijedi ni spomena. U mom duhu, ili točnije, u mom mozgu, tada se nešto kobno dogodilo, a bilo je uzrokovano sviješću da se s tobom – s tobom koji si u meni – to savršenstvo općenja može ostvariti i bez tog futurističkog čuda, i spoznao sam užasnu opasnost da kroz tebe vidim i upoznam sebe obnaženog, ogavnog… Istinitog. Ta rečenica, „To bi bio pakao“, pokrenula je u meni strahove, maglovite pretpostavke, mračne naume koji su iskrsavali iz ranije nepoznatih dubina moje podsvijesti.
Dakle, tako… Sad, eto, znam da je moja strepnja sasvim opravdana. Ja, moguće najdublje ogledalo tvog bića, za tebe sam prijetnja, smrtna opasnost. Ili je možda to što si mi saopćio – dopusti da se uhvatim za tu slamku – samo jedno od onih nadrealističkih ili psihoanalitičkih brbljanja o podsvjesnom? Samo obična literatura?
Nazovi to kako hoćeš. I ja bih to rado nazvao literaturom, kad ne bih ovo o čemu ti govorim osjećao kao bol, kao ljutu patnju.
Tražio sam da budeš iskren, a vidim da to nisi. Ne, nije istina da zbog te svijesti o mogućnom zločinu o kojemu govoriš, o toj strašnoj spoznaji, ti osjećaš bilo kakvu bol, bilo kakvu muku. Naprotiv, vrlo dobro znaš da sam ja, kao tvoje drugo Ja, onaj duboki bunar u koji tvoje patnje padaju kao preteško kamenje i tebe rasterećuju, a meni nanose strašnu bol koja može biti i smrtonosna.
Kamo lijepe sreće kad bih zaista mogao prenijeti svoju bol na tebe! Ti patiš, ali zato što ne znaš, a ja zato što znam. Ali šta si rekao – nazvao si našu patnju smrtonosnom? Zar pogađaš moju misao? Naslućuješ li moju kobnu namjeru? Da li si shvatio da ja više ne mogu podnijeti ni samu mogućnost, ni samu pomisao da budem, kroz tebe, neumoljivo, potpuno svjestan istine o samom sebi?
Da… Sad razumijem. Znam kakav to zločin namjeravaš počiniti, a znam i tko je žrtva. I vidim da ti moram reći „Zbogom“.
Da, zbogom… Saslušanje kome si me podvrgnuo okončano je; postiglo je svoj cilj. A on je upravo u toj riječi, „zbogom“, koju ti kažem u svojstvu onog Ja čiji si odraz, onog Ja koje osjeća da je zajedno s tobom neopozivo osuđeno. I koje zna ono što je neminovno – da izvršenje te osude, nad sobom i nad tobom istovremeno, mora preuzeti na sebe.
Saslušanje
Ja, tvoje unutarnje Ja, moram ti se javiti, moram naći objašnjenje zle slutnje koja me muči, moram te saslušati. Namjesti se kao što treba, udobno, na toj fotelji, dovedi se u polubudno stanje u kojemu ćeš osloboditi i najskrivenije misli kako bi mi kazao i ono što čak ni meni ne bi potpuno budan nikad rekao. Neka izgovoreno klizi samo od sebe, bez oklijevanja, bez nadzora, jer dobro znaš da sam ja u tebi, i da mogu – bar se nadam da mogu – prepoznati i ukloniti svaki tvoj lažni lik, svaki tvoj privid, iako mi mnogo toga u tvom, ili, točnije, u NAŠEM pravom Ja na tajanstven način i dalje bježi. Zato, da bih bio siguran u ono što ću naći, važno je da mi to ti sam kažeš. I da budeš iskren.
Tvoja sugestija je uspjela, evo, spava mi se, ne vladam sasvim sviješću, ne kontroliram težnju svojih misli da mi umaknu i izdaju me… Ali ne znam čemu to… Zar će te usrećiti ta istina kojoj ti težiš, a od koje ja bježim? Hoćeš li poslije te seanse što liči na hipnotičku ti biti mudriji, a ja bolji? Znaš li kakve bi posljedice ovaj dijalog po nas mogao imati? Kako bi te moglo umiriti ono što bih ti rekao, a što je tebi, uostalom, ionako dobro poznato?
Ne, nije mi poznato. I ti to dobro znaš, ti što se kriješ od mene. Jer upravo u tome je problem. Ja te gledam iznutra, ali te ipak ne vidim kako treba; vidim vrlo vještoga glumca. Udaljavaš se. Čak i od mene. Ne znam kako to radiš; majstor si u tome. Pomno izbjegavaš okolnosti u kojima bi mi morao priznati nešto što ja mogu, u najboljem slučaju, samo naslućivati. Želiš za mene biti čist, onakav kakvim najčešće izgledaš „pred svijetom“; evo, vidim te takvog, sa prikačenim anđeoskim krilima koja bi me zasmijavala da se iza njih ne nalazi nešto krajnje ozbiljno što me uznemirava – šta kažem, uznemirava! muči me, prijeti mi i zadaje mi strah… Iako još uvijek ne znam točno kakav si u stvari, siguran sam da nisi onakav kakvim mi se prikazuješ. Nisi ti anđeo.
Vidim da si mi nasadio vražje rogove. Kad već znaš kakav sam đavo, čemu ovo saslušanje?
Opet vrdaš! Da, ja znam kakav si, ni anđeo ni đavo, ali to znanje je isprazno. Vidim kutiju, ali ne i sadržinu. Znaš da sam u tebi, svjestan si tog prisustva, ali glavna posljedica te svijesti jeste to što nastojiš, i to uspješno, da ja, tvoje drugo Ja, budem što potpunije odvojen od suštine tvog bića.
A otkuda ti saznanje, tebi što tvrdiš da me ne poznaješ iako si u meni, iako me gledaš iznutra, da u toj kutiji ima bilo kakve sadržine? Možda sam prazan i nezanimljiv baš poput tog krilatog stvorenja kakvim ti se priviđam. Možda ti nemam što reći. Ostavi me na miru, dakle, i spavaj, kao što si i dosad spavao u meni u društvu te također uspavane istine. Pusti me da budem onakav kakav jesam. Zbilja, što te je to probudilo, što te je spopalo da me odjednom počneš ispitivati i uznemiravati?
Da… Uznemiravati. Upravo to. Osjetio sam nemir koji je u tebi, a koji, zahvativši dubinu tvog duha, dopire – htio ti ili ne htio – i do mene. Čudan nemir što izvire iz nečeg mutnog u tvojoj osobi, nečega što ne mogu pojmiti, pa mi se čini da me to udaljava iz tebe, a samim tim me i ubija. Osjetio sam potres koji me je probudio, a dogodio se u tebi. Neobjašnjiv potres koji postavlja pitanja, koji traži svoje razloge, a to je nešto što mi onemogućava da ikad više zaspim. Moram znati te razloge, te odgovore. A na tebi je da ih kažeš, ne na meni.
Pa dobro… Pogodio si. Potres. Upravo to se desilo, sasvim iznenadno, a ne znam ni kako ni zašto. U jednom trenutku sinulo mi je u svijesti da ja mogu – o, itekako mogu – počiniti ZLOČIN! Štoviše, da sam na putu da ga počinim! Nisam znao o čemu je upravo riječ, o kakvom to nedjelu, čak sam pomišljao da je to nešto što mi se kao namjera ukazuje u nekakvom snu, ili polusnu, u polubudnom i polusvjesnom stanju, u nekakvoj opijenosti. Potresen i pometen pitao sam se – kakav zločin, s kojim pobudama, tko je žrtva, ili tko su žrtve, ali riječ koja je plamtjela i pekla kao oganj smjestila se u mom mozgu, ZLOČIN, i znao sam da od tog trenutka moj život više neće biti isti. Taj spokojni dan u kome sam se nalazio, taj svijet u kome sam se kretao, dotad tako poznat i prisan, ti ljudi koje sam sretao, sve je to postalo zastrašujuće drukčije: bila je to samo površina pod kojom je kao podmukla ponornica vijugala putanja nekog mog budućeg postupka koji će jednom zauvijek izbiti na površinu i ostati neizbrisiv. Nešto strašno što ću ja učiniti, što mi je već kad sam rođen bilo suđeno da učinim. Ali šta? Nisam znao. I utoliko je moj užas bio veći. Saznanje o zločinu ukazivalo mi se kao pitanje na koje nema odgovora.
Kažeš da nema odgovora, pa ipak, hajde da ga zajedno potražimo. Pokušat ću ti pomoći, da vidimo koliko će taj odgovor utjecati na tvoju… na NAŠU sudbinu. Za početak, možeš li mi reći kad te je i u kojim okolnostima spopalo to nenadano i potresno saznanje?
Još nisam siguran da li je to bilo u nekom snu, jednom od onih koji takoreći čine drugu, tamnu stranu mog života, ili ipak u stvarnosti, u jednoj prilici čijeg značaja u tom trenutku nisam bio svjestan. Možda je to bilo onog dana kad sam maštao o nekoj dalekoj budućnosti u kojoj će među ljudima, među njihovim mozgovima koji će postati još savršeniji i moćniji, biti ostvareno direktno i potpuno općenje pomoću misli. Drugim riječima, svima – svim ljudima bez razlike – bit će dostupan neposredni uvid u želje, namjere, snove, u cjelokupni duhovni život Drugog. Između svakog čovjeka pojedinca i Bilo Koga Drugog, a prije svega između njega i njegovih Bližnjih, više neće biti tajni. Samim tim više neće biti mogućni zločini; svako zlo, svaki zli naum, pa i sama slutnja o zlu, bit će spriječeni već u zametku.
Je li?… Bulazniš o takvom nevjerojatnom čudu, ti koji uspijevaš izbjeći općenje čak i sa mnom, tvojim drugim Ja koje je dio tebe?
Pogrešno razmišljaš. Ne vidiš koliko je za mene, pa samim tim i za tebe, značajno ono o čemu govorim. Kad bi se ta moja maštarija ostvarila, tada bi i moj mozak postao otvorenom knjigom, pa bi općenje među nama bilo sasvim spontano i savršeno, a to znači da bih tvojim posredstvom potpuno upoznao sebe. Međutim, ja – ja koji nemam ni izdaleka dovoljno jasnu svijest o sebi, o tome tko sam i što sam – užasnut sam mogućnošću takve nemilosrdne samospoznaje. Ova svoja razmišljanja saopćio sam svom najboljem prijatelju, čovjeku čija mišljenja iznimno cijenim. Predočio sam mu tu čudesnu budućnost, a znaš li što mi je on odgovorio? Smrtno ozbiljan, rekao je: „To bi bio pakao.“
Zaista mudar čovjek, taj tvoj prijatelj.
Da, ali te mudre riječi pogodile su me kao grom, i možda je upravo to trenutak kojim počinje moj ovozemaljski pakao… Pakao koji je, što da se lažemo, jedini mogući. U poređenju s njim onaj drugi, onaj toliko puta naslikani i opisani, ne vrijedi ni spomena. U mom duhu, ili točnije, u mom mozgu, tada se nešto kobno dogodilo, a bilo je uzrokovano sviješću da se s tobom – s tobom koji si u meni – to savršenstvo općenja može ostvariti i bez tog futurističkog čuda, i spoznao sam užasnu opasnost da kroz tebe vidim i upoznam sebe obnaženog, ogavnog… Istinitog. Ta rečenica, „To bi bio pakao“, pokrenula je u meni strahove, maglovite pretpostavke, mračne naume koji su iskrsavali iz ranije nepoznatih dubina moje podsvijesti.
Dakle, tako… Sad, eto, znam da je moja strepnja sasvim opravdana. Ja, moguće najdublje ogledalo tvog bića, za tebe sam prijetnja, smrtna opasnost. Ili je možda to što si mi saopćio – dopusti da se uhvatim za tu slamku – samo jedno od onih nadrealističkih ili psihoanalitičkih brbljanja o podsvjesnom? Samo obična literatura?
Nazovi to kako hoćeš. I ja bih to rado nazvao literaturom, kad ne bih ovo o čemu ti govorim osjećao kao bol, kao ljutu patnju.
Tražio sam da budeš iskren, a vidim da to nisi. Ne, nije istina da zbog te svijesti o mogućnom zločinu o kojemu govoriš, o toj strašnoj spoznaji, ti osjećaš bilo kakvu bol, bilo kakvu muku. Naprotiv, vrlo dobro znaš da sam ja, kao tvoje drugo Ja, onaj duboki bunar u koji tvoje patnje padaju kao preteško kamenje i tebe rasterećuju, a meni nanose strašnu bol koja može biti i smrtonosna.
Kamo lijepe sreće kad bih zaista mogao prenijeti svoju bol na tebe! Ti patiš, ali zato što ne znaš, a ja zato što znam. Ali šta si rekao – nazvao si našu patnju smrtonosnom? Zar pogađaš moju misao? Naslućuješ li moju kobnu namjeru? Da li si shvatio da ja više ne mogu podnijeti ni samu mogućnost, ni samu pomisao da budem, kroz tebe, neumoljivo, potpuno svjestan istine o samom sebi?
Da… Sad razumijem. Znam kakav to zločin namjeravaš počiniti, a znam i tko je žrtva. I vidim da ti moram reći „Zbogom“.
Da, zbogom… Saslušanje kome si me podvrgnuo okončano je; postiglo je svoj cilj. A on je upravo u toj riječi, „zbogom“, koju ti kažem u svojstvu onog Ja čiji si odraz, onog Ja koje osjeća da je zajedno s tobom neopozivo osuđeno. I koje zna ono što je neminovno – da izvršenje te osude, nad sobom i nad tobom istovremeno, mora preuzeti na sebe.