Priznanje

Ja sam onaj što je uspaničen kad zemljom ovom miriše behar,
punim plućima dišem samo kad očajne gradove pokrije smog,

s gnušanjem gasim tv-ekran kada naši sportisti podignu pehar,
užasavam se zelenih tratina, a uživam da gledam sasušen stog

Prezirem groteskne mitove o moćnom kralju i dobrome banu,
na spomen Fatiha, Zmaja i Gazi-bega otkucaji će da mi stanu

Ozaren sam kad opazim da je seljak stećak ugradio u temelje,
jer uspio je taj pučki naučnik lažnu povijest u prah da samelje

Tronem i uzdrhtim već pri pomisli na šokce, balije i na vlahe,
zapušim uši kad se ljubušaci i bašagići veličaju, i alije i spahe

Spaljujem knjige koje su skenderi pisali, dizdari i druge muse,
likujem kad se ispostavi da konj je bosanski najobičnije kljuse

U Prusac ići ne mislim, niti u Stambol, ni hodočastiti na ćabu,
ne griješi onaj što je ustvrdio da nigdje takvu nije sreo barabu,

jer ćafir ja sam, hulja i otpadnik, još niste vidjeli goreg izroda
(Pokušavao sam i da se promijenim, ali takva je moja priroda)

Uljuđen sam, međutim, izvana, uglađenih manira i čovjek fin,
mati bi moja rekla svima da sam najveći svih naših naroda sin