Amerikance slabo drži jedna sredina, malo ko pušta dublje korijene, malo se ko od njih rodi i umre u istoj od ovih njihovih pedeset država. Stoga ni ne čudi statistika koja kaže da samo pet posto Amerikanaca do kraja isplati prvi kupljeni stan ili kuću. O broju mijenjanja poslova ne treba ni započinjati.
A naši ljudi ovdje (čast izuzecima) sušta su suprotnost. Gdje se prvo zaposliš, to ti je to, jarane! Gdje pređeš prvi put preko kućnog praga, odnosno ukoračiš u svoju kuću, iz nje zauvijek izlaziš samo u vodoravnom položaju. E, tu ni moja porodica izgleda nije izuzetak. 1997. godine sam se zaposlio u jednoj firmi. Još radim u njoj. 2004. godine kupili smo kuću. Još uvijek živimo u njoj.
A tako nekako kod mene ide i sa ostalim navikama koje smo dovuknjarili “odozdo”. A sad da se tu nešto mijenja, nema više ni nekog smisla, nema se ni kad, teško je kad si bliži stotici nego nuli. Bar u mom slučaju.
Otkako sam došao ovamo preko bare, kupio sam najmanje petnaest pari farmerki. Sve do jednog bio je “Levi’s 501”. Nosi se provjereno i nema potrebe za bilo kakvim “ideološkim“ skretanjima, mondenskim eksperimentima.
Sjećam se, ima tome pet-šest godina, sjedili smo u parku moj stariji sin David i ja. Preko puta, na oko… (i nakon skoro trideset godina provedenih ovdje ja se ne znam izraziti u njihovim foot-feet-ima), dakle, na oko dvadeset metara od naše klupe, stajao je jedan simpatični brkajlija i hranio golubove. U jednom momentu ovaj moj klipan reče:
– Onaj čovjek tamo, on je sigurno naš!
Gledam ja čovjeka, skeniram ga. Na prvu ga ništa ga ne odaje.
– Kako znaš?
– Vidi, nosi Adidas trenerku!
– Pa šta? Šta fali tim trenerkama?
– Šta, pa šta??? Samo vi još nosate te ružne trenerke sa tri pruge. Po njima se prepoznajete!
Ne trebam pominjati da je na meni bila jedna od njih, ta sa tri štrafte. Adidas je također provjerena marka, a provjereno se ne mijenja. Međutim, ispostaviće se da David nije bio u pravu. Brko je bio Bugarin. Nismo, majku mu staru, ni mi baš toliko prepoznatljivi!
Ili?
Jučer ja na bazenu. Uhvati mene tako s vremena na vrijeme neka mahnitost, pa zagledajući svoj pivski trbuh, odlučim da ga malo stešem. A kažu da je plivanje najučinkovitiji način da se stomak dotjera na normalu, pa da to, što bi se u nas reklo, na nešto i liči.
I otplivam ja na dvadeset-pet-metarskom bazenu jednom gore, jednom dole, kažem sam sebi dosta je za danas, pa sjednem u “hot tub” i odvrnem do daske one mjehuriće.
Ne prođe malo, pridruži mi se jedan tip, tako mojih godina. Bez riječi klimnušmo jedan drugom glavama u znak pozdrava.
– Oprostite, vi mora da ste iz naših krajeva?! Obrati mi se on nakon desetak sekundi.
Gledam u čovjeka iznenađeno. Kako zna, majku mu njegovu poljubim?! Nisam, znam sto posto, cijelo vrijeme ni s kim progovorio ni riječ, pa da je on to čuo. Nemam uz sebe ni knjigu na našem jeziku. Nisam, nako rahat u vreloj vodi, ni zazviždukao jedan od narodnjačkih hitova sa ibarske magistrale. A i nemam, na kraju krajeva, Adidas gaće na sebi.
– Da, jesam… kako znate?
– Po “muhurima”, odgovori on. Pokazuje prvo “biljege” na svom ramenu, a potom upire prstom u moje. Jesu nas onomad “štambiljali”! Dodaje uz smiješak…
– A to… gledam mahinalno u svoje krugove. Baš su nas “pečatili”, ko na graničnim prijelazima. Trebalo je, služeći narodu, bez problema pojesti sve one zalihe konzervi sa isteklim rokom trajanja! Dodajem i ja izraz za jednu te istu stvar, obogaćujući tako naš razgovor.
A moj ti sagovornik zabiberi cijelu čorbu, odnosno zapapri ovaj kratki razgovor sa:
– Bogami su nas pošteno “ižigali”!
I tako se mi, dragi čitaoci, prepoznajemo po tuđinama. Ponekad po trenerkama, a ponekad bogami i po muhurima, biljezima, štambiljima, pečatima i žigovima.
Prepoznavanja
Amerikance slabo drži jedna sredina, malo ko pušta dublje korijene, malo se ko od njih rodi i umre u istoj od ovih njihovih pedeset država. Stoga ni ne čudi statistika koja kaže da samo pet posto Amerikanaca do kraja isplati prvi kupljeni stan ili kuću. O broju mijenjanja poslova ne treba ni započinjati.
A naši ljudi ovdje (čast izuzecima) sušta su suprotnost. Gdje se prvo zaposliš, to ti je to, jarane! Gdje pređeš prvi put preko kućnog praga, odnosno ukoračiš u svoju kuću, iz nje zauvijek izlaziš samo u vodoravnom položaju. E, tu ni moja porodica izgleda nije izuzetak. 1997. godine sam se zaposlio u jednoj firmi. Još radim u njoj. 2004. godine kupili smo kuću. Još uvijek živimo u njoj.
A tako nekako kod mene ide i sa ostalim navikama koje smo dovuknjarili “odozdo”. A sad da se tu nešto mijenja, nema više ni nekog smisla, nema se ni kad, teško je kad si bliži stotici nego nuli. Bar u mom slučaju.
Otkako sam došao ovamo preko bare, kupio sam najmanje petnaest pari farmerki. Sve do jednog bio je “Levi’s 501”. Nosi se provjereno i nema potrebe za bilo kakvim “ideološkim“ skretanjima, mondenskim eksperimentima.
Sjećam se, ima tome pet-šest godina, sjedili smo u parku moj stariji sin David i ja. Preko puta, na oko… (i nakon skoro trideset godina provedenih ovdje ja se ne znam izraziti u njihovim foot-feet-ima), dakle, na oko dvadeset metara od naše klupe, stajao je jedan simpatični brkajlija i hranio golubove. U jednom momentu ovaj moj klipan reče:
– Onaj čovjek tamo, on je sigurno naš!
Gledam ja čovjeka, skeniram ga. Na prvu ga ništa ga ne odaje.
– Kako znaš?
– Vidi, nosi Adidas trenerku!
– Pa šta? Šta fali tim trenerkama?
– Šta, pa šta??? Samo vi još nosate te ružne trenerke sa tri pruge. Po njima se prepoznajete!
Ne trebam pominjati da je na meni bila jedna od njih, ta sa tri štrafte. Adidas je također provjerena marka, a provjereno se ne mijenja. Međutim, ispostaviće se da David nije bio u pravu. Brko je bio Bugarin. Nismo, majku mu staru, ni mi baš toliko prepoznatljivi!
Ili?
Jučer ja na bazenu. Uhvati mene tako s vremena na vrijeme neka mahnitost, pa zagledajući svoj pivski trbuh, odlučim da ga malo stešem. A kažu da je plivanje najučinkovitiji način da se stomak dotjera na normalu, pa da to, što bi se u nas reklo, na nešto i liči.
I otplivam ja na dvadeset-pet-metarskom bazenu jednom gore, jednom dole, kažem sam sebi dosta je za danas, pa sjednem u “hot tub” i odvrnem do daske one mjehuriće.
Ne prođe malo, pridruži mi se jedan tip, tako mojih godina. Bez riječi klimnušmo jedan drugom glavama u znak pozdrava.
– Oprostite, vi mora da ste iz naših krajeva?! Obrati mi se on nakon desetak sekundi.
Gledam u čovjeka iznenađeno. Kako zna, majku mu njegovu poljubim?! Nisam, znam sto posto, cijelo vrijeme ni s kim progovorio ni riječ, pa da je on to čuo. Nemam uz sebe ni knjigu na našem jeziku. Nisam, nako rahat u vreloj vodi, ni zazviždukao jedan od narodnjačkih hitova sa ibarske magistrale. A i nemam, na kraju krajeva, Adidas gaće na sebi.
– Da, jesam… kako znate?
– Po “muhurima”, odgovori on. Pokazuje prvo “biljege” na svom ramenu, a potom upire prstom u moje. Jesu nas onomad “štambiljali”! Dodaje uz smiješak…
– A to… gledam mahinalno u svoje krugove. Baš su nas “pečatili”, ko na graničnim prijelazima. Trebalo je, služeći narodu, bez problema pojesti sve one zalihe konzervi sa isteklim rokom trajanja! Dodajem i ja izraz za jednu te istu stvar, obogaćujući tako naš razgovor.
A moj ti sagovornik zabiberi cijelu čorbu, odnosno zapapri ovaj kratki razgovor sa:
– Bogami su nas pošteno “ižigali”!
I tako se mi, dragi čitaoci, prepoznajemo po tuđinama. Ponekad po trenerkama, a ponekad bogami i po muhurima, biljezima, štambiljima, pečatima i žigovima.
Po bogatstvu jezika.
Meni, osobno i lično, najdraži vid prepoznavanja…