Ulomak iz rukopisa “Gromova djeca”/roman o Školi za snove
Prolog: Klupko vatre
Te rane, ne odveć hladne jeseni 1952., Grom u dugom baloneru brza prema kazalištu podupirući se debelim, ali otmjenim špancirštokom kojim uobičajeno, pri svakom drugom koraku, lupa o pločnik. U zadnji čas izbjegne veliku lokvu na cesti koja se obnavlja ispred njegove kuće na zelenom valu, a popravljaju je robijaši koji su zglajzali u danima Pavelića i kompanije. Među njima vidi i mladog scenografa s kojim bi volio delati, a kojeg su nedavno ulovili na granici pri loše isplaniranom bijegu iz Jugoslavije u Francusku. No, pravi se da ga ne poznaje, nije još došlo vreme za takva rizična poznanstva, pa pružajući dugi korak po ulici koja se po novom zove po revolucionarnom danu pobjede, promrmlja sebi u bradu…
– Dost’ je diletantizma! Praznoglavi glumac više ne dolazi u obzir! Useljavamo pod naš krov, konačno su se ovi šalabajzeri odozgora smilovali. Zapuštene, ali vel’ke prostorije na dva kata! A tam gde je bil sokolski klub-restoran, also, tam bu pozornica i pol! A na njoj vidim plavi, ne crveni zastor, čisto da ne vele da oponašam Teater. Ti bokca, bila bu to Škola za pet. I za barem sto let!
Nije to, međutim, na početku imala biti škola za velikane, računalo se na to da će jedni stići dalje, drugi ostati niže na ljestvici zvanoj daske koje život znače. Treba netko glumiti i u provinciji, nova se kazališta kao najvažniji segment opće kulturne i prosvjetne preobrazbe halt otvaraju jedno za drugim. A bit će, snatrio je Grom u hodu, otvoren i odjel za operne pjevače, da i oni nauče nešto o glumi, a ne da furt mašu rukama na pozornici bez smisla i ritma.
Kod Evangeličke crkve sramežljivo ga zaustavi neki blijedi curetak s crnim krupnim očima preplašene košute.
– Pardon, gospod’ne profesore Grom, poznajem Vas iz novina, prvi put sam u Zagrebu, znam doć sam do Doma narodne omladine i do kazališta… Jel’ se ovim putem ide na Školu za glumce? Rad bi, ak mognem, prijavila taj vaš prijemni ispit. Nagovorila me baba.
– Prijemni ispit, nego kaj, ste vidla, drago dete, odmah nakon srednje škole, kakav nismo imali nikad prije. To je revolucija, to, a ne furt menjati imena ulica i trgova… no, reci, dete, pustimo sad tu nesretnu politiku k vrapcu…
Ona od straha jedva prozbori. Misli da proći ne može, da je to luksuz za izabrane, a ne za nju, Slavonku iz naroda, prvi put u velikom gradu… ali ipak…
– Nije to nikakav luksuz, to je potreba, drago dete, da glumci ne budu više bedaci, a glumice glupe krave, ka’ne? Ak’ glumac ni bistar, kaj ćemo z njim, mi režiseri?
– Četir’ godine studija nije malo, tak’ dugo dosad se ni’ko nije usudio ni pomislit glumu studirat – doda zvonkim glasom uobličenim pravilnim akcentima i ponešto razvučenim vokalima uplašena košuta Dana Orlić.
Curetak je ziher iz Posavine, negdje oko Broda, prosudi istančano Gromovo uho.
– A kaj ste nam pripremila drago dete, ak se sme znati? – procvrkuta nagnuvši se kao velika, raskriljena ptica prema uplašenoj curi u izlizanom crvenom kaputiću.
Većinu što ovaj veliki čovjek govori ona ne razumije, to je valjda taj zagrebački jezik kojeg zovu purgerski, mislila je. Pa je, sve klimajući glavom dok on izgovara te čudne riječi, pogađala odgovore kao koka iz njezina dvorišta kukuruz.
– Cankara. I Krefta. Naš učitelj je Slovenac, on mi dade te napredne drame, nisam se u vlaku odvajala od nji’ ni časa. I još jednu narodnu recitaciju imam, iz mog rodnog Vrpolja.
Pa nastavi bez daha uzvikivati pocupkujući s nešto debljim gležnjevima od očekivanih. Kak’ da ih je oblikoval onaj vražji Meštrović, takaj rođen u istom tom Vrpolju, pomisli Grom.
Tu na ulici odvija se sad neka čudna scena, pred robijašima koji ne prestaju prebacivati betonske kocke s desne na lijevu stranu, ali, koji pogleda s nje, tako posebno eterične, ne skidaju.
Divojčica vodu gazi, noge joj se bile;
mlado momče konja jaši, grohotom se smije.
Gazi, gazi, divojčice, ne bi l’ moja bila!
Ja da znadem, mlado momče, da bih tvoja bila,
u mliku bi s’ umivala, ne bi l’ bilja bila,
u sirutki noge prala, ne bi l’ bilje bile,
srebrom bi se potkovala, ne bi l’ viša bila,
zlatom bih se opasala, ne bi l’ tanja bila.
Izrecitira ona, nimalo uplašeno, dapače, te, za Groma potpuno nerazumljive, a takaj i vulgarne stihove,vrag je zel slavonski, pocupkujući i mašući rukama kao s lopatom, kao da će se, evo sada, pridružiti robijašima pa čistiti s njima pločnik i cestu ispred sebe. Nadoda još, u prolazu, sad opet plaho, s početnim stidom, kao da je naglo promijenila radio-stanicu pomoću nekog nevidljivog, unutrašnjeg gumba…
– Dala mi je baba šta me nagovorila da se prijavim par dinara pa sam se uselila mojoj stričevki u sobičak na Trgu Republike. Moram nać’ neš’ drugo. Ona hrče po cijelu noć.
– Čujte, dete, zaustavi je strogo jer ga se ne tiču njene sobe i rodbina u njoj, ali ga uz čudesno lijepe oči, privuče i njezina profinjeno metalna boja glasa, a još više iskonski nevina, a naelektrizirana energija i čvrstina u krhkome tijelu djeteta.
Ovaj curetak je pravi pravcati cvetek, imam špurijus da bu se popela do prvakinje sam tak, pomisli pa se prebaci opet na strogi ton.
– Zaboravite te narodne bedarije, dajte nam Cankara i Krefta, to je jako dobro, ali usto i prave poezije. Odite lepo tu vis-a-vis pa levo u biblioteku posuditi kakvog feš poetu, bute od mene, ak niš, dobila lepi gumbek za taj scufani kaputek. A ak’ projdete, jer vi Slavonci imate to nekaj kaj pozornica voli, diploma bu vam donesla rang istovredan jednom inžinjiru, pravniku, doktoru – do sad je to zgledalo kak put na Mesec -zadovoljno će on, škicajući neskrivenim oduševljenjem lijepu curu od pete do glave.
Ona zašuti, zbunjena, obraza prevučenih crvenilom. O čemu sve zbori ova čovječja gromada ispred nje, toliko velika da joj zaklanja sunce, nema pojma. To kako da nađe biblioteku pogotovo. Ali joj se, ne zna zašto, jako dopada to kako gromada govori. Tako nešto u životu nije vidjela ni čula nikada.
– Dobro, bumo vidli u ponedeljak, prijavilo vas se dost. I ne puštajte ni za živu glavu dupe u širinu, ni za Boga, ste me razmela? Velike guzice scena ne podnaša.
Ostavi gromada zbunjenu djevojku s očima mlade srne i osmijehom Mona Lize kod teatra, preskoči ulicu u tri i po skoka pa mašući starom kožnom aktovkom doktorskoga tipa, otvori školska vrata od masivnog kovanog željeza i prođe kraj nove, još uvijek prazne portirnice gruntajući i planirajući daljnje korake u razvoju svoje vizije…
– Pod hitno se mora naći hauzmajstor. Moj Ivek je idealan za to, pošten i lojalan, sam’ mu prije moram zbigecati tu nesretnu prošlost, jebal’ ga vrag baksuzni! Dovel bum ga odmah u ponedjeljak, pa kaj bu – bu. Zlata bu mi sve i za njega sredila, kak i za druge koji su ni krivi ni dužni zglajzali u onoj prokletoj tobož državici pa sad u ovoj imaju problema do neba. Za takve bu tu mesta, al s druge strane, moram pronaći i kojeg tovariša komunistu za balans, jebal ih vrag i njih i njihov komunizam, pa kaj ni bilo ništ drugo na lageru ideja za novu državu južnih Slavena?!
Uspne se u trku, kao mladić, stepenicama do sobe na prvom katu koja će se uskoro, nakon obnove stare austrougarske zgrade od blijede cigle, nazvati – prorektorskom. Svi nastavnici i članovi uprave su već tamo jer se nitko normalan ne bi usudio doći nakon Groma. U velikoj sobi, već prepunoj dima, ne čuje se ni muha, kao da nitko ne diše. Grom, prije nego što sjedne za veliki stol, uzme tanko smotanu cigaretu iz zlatne tabakere koju već skoro sto let krase vješto ugravirani cvijet perunike i inicijali njegova djeda Nikole, moćnoga veletrgovca i bankara, a poslije i utjecajnog gradskog senatora pa ministra u davnoj vladi jedne još davnije države.
Nakon što dvaput udari cigaretom o kutiju, u sobi nastane tajac. Jedna nevidljiva ruka zapali mu je žigicom, on duboko i s vidnim olakšanjem, udahne dim, zakašlje se pa otvori sjednicu…
– Onda deca, de smo ono jučer stali? Tko je na štihu po današnjem dnevnom redu?
Preplašena košuta
Ulomak iz rukopisa “Gromova djeca”/roman o Školi za snove
Prolog: Klupko vatre
Te rane, ne odveć hladne jeseni 1952., Grom u dugom baloneru brza prema kazalištu podupirući se debelim, ali otmjenim špancirštokom kojim uobičajeno, pri svakom drugom koraku, lupa o pločnik. U zadnji čas izbjegne veliku lokvu na cesti koja se obnavlja ispred njegove kuće na zelenom valu, a popravljaju je robijaši koji su zglajzali u danima Pavelića i kompanije. Među njima vidi i mladog scenografa s kojim bi volio delati, a kojeg su nedavno ulovili na granici pri loše isplaniranom bijegu iz Jugoslavije u Francusku. No, pravi se da ga ne poznaje, nije još došlo vreme za takva rizična poznanstva, pa pružajući dugi korak po ulici koja se po novom zove po revolucionarnom danu pobjede, promrmlja sebi u bradu…
– Dost’ je diletantizma! Praznoglavi glumac više ne dolazi u obzir! Useljavamo pod naš krov, konačno su se ovi šalabajzeri odozgora smilovali. Zapuštene, ali vel’ke prostorije na dva kata! A tam gde je bil sokolski klub-restoran, also, tam bu pozornica i pol! A na njoj vidim plavi, ne crveni zastor, čisto da ne vele da oponašam Teater. Ti bokca, bila bu to Škola za pet. I za barem sto let!
Nije to, međutim, na početku imala biti škola za velikane, računalo se na to da će jedni stići dalje, drugi ostati niže na ljestvici zvanoj daske koje život znače. Treba netko glumiti i u provinciji, nova se kazališta kao najvažniji segment opće kulturne i prosvjetne preobrazbe halt otvaraju jedno za drugim. A bit će, snatrio je Grom u hodu, otvoren i odjel za operne pjevače, da i oni nauče nešto o glumi, a ne da furt mašu rukama na pozornici bez smisla i ritma.
Kod Evangeličke crkve sramežljivo ga zaustavi neki blijedi curetak s crnim krupnim očima preplašene košute.
– Pardon, gospod’ne profesore Grom, poznajem Vas iz novina, prvi put sam u Zagrebu, znam doć sam do Doma narodne omladine i do kazališta… Jel’ se ovim putem ide na Školu za glumce? Rad bi, ak mognem, prijavila taj vaš prijemni ispit. Nagovorila me baba.
– Prijemni ispit, nego kaj, ste vidla, drago dete, odmah nakon srednje škole, kakav nismo imali nikad prije. To je revolucija, to, a ne furt menjati imena ulica i trgova… no, reci, dete, pustimo sad tu nesretnu politiku k vrapcu…
Ona od straha jedva prozbori. Misli da proći ne može, da je to luksuz za izabrane, a ne za nju, Slavonku iz naroda, prvi put u velikom gradu… ali ipak…
– Nije to nikakav luksuz, to je potreba, drago dete, da glumci ne budu više bedaci, a glumice glupe krave, ka’ne? Ak’ glumac ni bistar, kaj ćemo z njim, mi režiseri?
– Četir’ godine studija nije malo, tak’ dugo dosad se ni’ko nije usudio ni pomislit glumu studirat – doda zvonkim glasom uobličenim pravilnim akcentima i ponešto razvučenim vokalima uplašena košuta Dana Orlić.
Curetak je ziher iz Posavine, negdje oko Broda, prosudi istančano Gromovo uho.
– A kaj ste nam pripremila drago dete, ak se sme znati? – procvrkuta nagnuvši se kao velika, raskriljena ptica prema uplašenoj curi u izlizanom crvenom kaputiću.
Većinu što ovaj veliki čovjek govori ona ne razumije, to je valjda taj zagrebački jezik kojeg zovu purgerski, mislila je. Pa je, sve klimajući glavom dok on izgovara te čudne riječi, pogađala odgovore kao koka iz njezina dvorišta kukuruz.
– Cankara. I Krefta. Naš učitelj je Slovenac, on mi dade te napredne drame, nisam se u vlaku odvajala od nji’ ni časa. I još jednu narodnu recitaciju imam, iz mog rodnog Vrpolja.
Pa nastavi bez daha uzvikivati pocupkujući s nešto debljim gležnjevima od očekivanih. Kak’ da ih je oblikoval onaj vražji Meštrović, takaj rođen u istom tom Vrpolju, pomisli Grom.
Tu na ulici odvija se sad neka čudna scena, pred robijašima koji ne prestaju prebacivati betonske kocke s desne na lijevu stranu, ali, koji pogleda s nje, tako posebno eterične, ne skidaju.
Divojčica vodu gazi, noge joj se bile;
mlado momče konja jaši, grohotom se smije.
Gazi, gazi, divojčice, ne bi l’ moja bila!
Ja da znadem, mlado momče, da bih tvoja bila,
u mliku bi s’ umivala, ne bi l’ bilja bila,
u sirutki noge prala, ne bi l’ bilje bile,
srebrom bi se potkovala, ne bi l’ viša bila,
zlatom bih se opasala, ne bi l’ tanja bila.
Izrecitira ona, nimalo uplašeno, dapače, te, za Groma potpuno nerazumljive, a takaj i vulgarne stihove, vrag je zel slavonski, pocupkujući i mašući rukama kao s lopatom, kao da će se, evo sada, pridružiti robijašima pa čistiti s njima pločnik i cestu ispred sebe. Nadoda još, u prolazu, sad opet plaho, s početnim stidom, kao da je naglo promijenila radio-stanicu pomoću nekog nevidljivog, unutrašnjeg gumba…
– Dala mi je baba šta me nagovorila da se prijavim par dinara pa sam se uselila mojoj stričevki u sobičak na Trgu Republike. Moram nać’ neš’ drugo. Ona hrče po cijelu noć.
– Čujte, dete, zaustavi je strogo jer ga se ne tiču njene sobe i rodbina u njoj, ali ga uz čudesno lijepe oči, privuče i njezina profinjeno metalna boja glasa, a još više iskonski nevina, a naelektrizirana energija i čvrstina u krhkome tijelu djeteta.
Ovaj curetak je pravi pravcati cvetek, imam špurijus da bu se popela do prvakinje sam tak, pomisli pa se prebaci opet na strogi ton.
– Zaboravite te narodne bedarije, dajte nam Cankara i Krefta, to je jako dobro, ali usto i prave poezije. Odite lepo tu vis-a-vis pa levo u biblioteku posuditi kakvog feš poetu, bute od mene, ak niš, dobila lepi gumbek za taj scufani kaputek. A ak’ projdete, jer vi Slavonci imate to nekaj kaj pozornica voli, diploma bu vam donesla rang istovredan jednom inžinjiru, pravniku, doktoru – do sad je to zgledalo kak put na Mesec -zadovoljno će on, škicajući neskrivenim oduševljenjem lijepu curu od pete do glave.
Ona zašuti, zbunjena, obraza prevučenih crvenilom. O čemu sve zbori ova čovječja gromada ispred nje, toliko velika da joj zaklanja sunce, nema pojma. To kako da nađe biblioteku pogotovo. Ali joj se, ne zna zašto, jako dopada to kako gromada govori. Tako nešto u životu nije vidjela ni čula nikada.
– Dobro, bumo vidli u ponedeljak, prijavilo vas se dost. I ne puštajte ni za živu glavu dupe u širinu, ni za Boga, ste me razmela? Velike guzice scena ne podnaša.
Ostavi gromada zbunjenu djevojku s očima mlade srne i osmijehom Mona Lize kod teatra, preskoči ulicu u tri i po skoka pa mašući starom kožnom aktovkom doktorskoga tipa, otvori školska vrata od masivnog kovanog željeza i prođe kraj nove, još uvijek prazne portirnice gruntajući i planirajući daljnje korake u razvoju svoje vizije…
– Pod hitno se mora naći hauzmajstor. Moj Ivek je idealan za to, pošten i lojalan, sam’ mu prije moram zbigecati tu nesretnu prošlost, jebal’ ga vrag baksuzni! Dovel bum ga odmah u ponedjeljak, pa kaj bu – bu. Zlata bu mi sve i za njega sredila, kak i za druge koji su ni krivi ni dužni zglajzali u onoj prokletoj tobož državici pa sad u ovoj imaju problema do neba. Za takve bu tu mesta, al s druge strane, moram pronaći i kojeg tovariša komunistu za balans, jebal ih vrag i njih i njihov komunizam, pa kaj ni bilo ništ drugo na lageru ideja za novu državu južnih Slavena?!
Uspne se u trku, kao mladić, stepenicama do sobe na prvom katu koja će se uskoro, nakon obnove stare austrougarske zgrade od blijede cigle, nazvati – prorektorskom. Svi nastavnici i članovi uprave su već tamo jer se nitko normalan ne bi usudio doći nakon Groma. U velikoj sobi, već prepunoj dima, ne čuje se ni muha, kao da nitko ne diše. Grom, prije nego što sjedne za veliki stol, uzme tanko smotanu cigaretu iz zlatne tabakere koju već skoro sto let krase vješto ugravirani cvijet perunike i inicijali njegova djeda Nikole, moćnoga veletrgovca i bankara, a poslije i utjecajnog gradskog senatora pa ministra u davnoj vladi jedne još davnije države.
Nakon što dvaput udari cigaretom o kutiju, u sobi nastane tajac. Jedna nevidljiva ruka zapali mu je žigicom, on duboko i s vidnim olakšanjem, udahne dim, zakašlje se pa otvori sjednicu…
– Onda deca, de smo ono jučer stali? Tko je na štihu po današnjem dnevnom redu?